Robyn Davidson

Evo, pronašla sam National Geographic iz svibnja 1978. koji čuvam kao posebnu dragocjenost jer me podsjeća da bi bez ovog članka moj život vjerojatno bio puno drugačiji. Ovaj broj i ovaj članak o Robyn Davidson čine dijamante mog života. Ima ih još poput ovih. Za one prave, ne dajem ni 50 lipa. Tako je to kad nisam odavde

Fotke prikazuju Robyn na njenom fascinantnom putovanju o kojem sam pisala u prošlom postu. Imala je samo 27 godina. Prešla je SAMA 2.700 kilometara australijske pustinje.

Članak o Robyn pomogao mi je da shvatim da opće prihvaćena slika i uloga žene u društvu nisu jedini izbor koji imam. Jedan jedini članak bio je dovoljan da mi kao osamnaestogodišnjakinji pruži izbor i ukaže na dobro skrivanu "tajnu", da ne moramo biti ono što nismo.

Priču o Robyn nisam ovdje objavila zato da biste se osjećale loše jer vjerojatno niti jedna od vas to ili nešto slično neće učiniti. Nije potrebno proći pustinju da biste se dokazale. Hrabrost i snaga duha mogu se pokazati i u obrani vlastite individualnosti u svakodnevnom životu. Potrošite li vlastito vrijeme i energiju, trud i novce na zamorne i beskorisne pokušaje da izgledate kao model sa naslovnica, nikada se ne pitajući zašto biste izgledale kao netko drugi, propuštate nešto najdragocjenije: svoj život i ono što ste samo vi mogle postati.

I have to live with myself, and so
I want to be fit for myself to know,
I want to be able, as days go by,
Always to look myself straight in the eye;
I don't want to stand, with the setting sun,
And hate myself for things I have done.

I can never hide myself from me;
I see what others may never see;
I know what others may never know,
I never can fool myself, and so,
Whatever happens, I want to be
Self-respecting and conscience free.
(Edgar A. Guest)

Robyn Davidson - Moje heroine II

Kada sam imala sam samo 18 godina, u kojima sam se osjećala loše, bila puna malo znanja i velikih očekivanja od života, koji mi prema društvenoj podjeli uloga, nije nudio ništa, meni zanimljivo ni privlačno, kad sam se pitala "zar je ta šablona to sve što mi život nudi" sasvim slučajno (jer u to vrijeme nije bilo na dohvat ruke stranih časopisa, postojao je siromašan izbor knjiga na stranim jezicima u Gundulićevoj knjižari, i posudba u čitaonici/knjižnici ambasade SAD-a) pronašla sam National Geographic 1978 na čijoj je naslovnoj stranici bila djevojka koja hrani devu, a u sadržaju članak o Robyn Davidson. Do dan danas priča o Robyn je ostala prvom prekretnicom u mom životu zbog kojeg sam duboko uvjerena da su primjeri iz života izuzetno važni u oblikovanju našeg vlastitog životnog puta. Robyn Davidson, tada 28 - godišnjakinja PJEŠICE je proputovala 2.700 km australske pustinje sa 4 DEVE i 1 PSOM. Iako je fotograf National Geographic-a napravio nekoliko prekrasnih slika koje ću vam sutra ili prekosutra pokazati, on s njom nije putovao (na njezino izričito traženje zbog kojeg se zamjerila National Geographicu), već ju je dočekao na različitim punktovima. Robyn je svoje doživljaje opisala u knjizi "TRACKS" koju nažalost nisam još pročitala jer sam upravo za nju saznala, ali je namjeravam naručiti prvom prilikom. U članku koji sam tada pročitala opisivala je beskrajnu tišinu, beskrajnu vrućinu, aborigine na koje je nailazila, samoću pod zvijezdama.
Iskreno rečeno nisam mogla vjerovati da postoje žene koje tako nešto rade. Jasno da meni nije palo na pamet uzeti deve i otputiti se kroz pustinju, no to nije bilo važno. Robyn mi je svojim primjerom pokazala da i djevojke mogu raditi što žele i da me ne treba biti briga što drugi očekuju od mene. I taj me njezin životni primjer toliko osnažio, da bez obzira što sam ubuduće radila, uvijek sam bila vjerna sebi i pomicala sam vlastite granice, prolazila vlastite "pustinje", tražila vlastito "društvo" koje je nekada bilo u obliku ljudi koji su bili blizu mene, nekada u obliku ljudi koji su bili tisućama kilometara daleko, ali nisu mogli biti bliži, u obliku životinja, u obliku povijesnih ličnosti, u obliku knjiga, muzike, filmova, filozofije....mnogo toga. Nikada se u životu nisam osjećala osamljeno, a uvijek sam uživala u samoći i bila često sama jer mi je ona omogućavala da istražujem vlastite svjetove. Samo u tišini možemo čuti vlastite misli i osjetiti vlastito postojanje. Ili kao što je rekao Kahlil Gibran: "Pitaju me budni, tko sam ja i svijet u kojem živim do li zrno pijeska na obali jednog beskrajnog mora. Odgovaram im usnuo: "Ja sam beskrajno more, a svi svjetovi samo su zrna pijeska na mojoj obali."

Kada su je upitali zašto toliko voli nomadski život, odgovorila je da za to vjerojatno ima "gen", no da lutati voli zbog osjećaja "beskonačne slobode" kada se "baciš u krilo prirode i ovisiš o njoj". Ako želite više saznati o Robyn pročitajte intervju ovdje.

Josie Dew - Moje heroine - 1

Pitanje: Jeste li osamljeni?
Odgovor: Ne, nemam vremena biti osamljenom jer uvijek ima neko brdo na koje se treba popeti, vjetar koji treba savladati, karta koju treba pročitati, bicikl koji treba nauljiti, banana koju treba pojesti, čarapa koju treba oprati, pismo koje treba napisati, stranac s kojim treba popričati, šator koji treba podignuti, noć kada treba spavati ili san koji treba odsanjati.

Ovo je citat sa web stranica Josie Dew - jedne od osoba kojima se beskrajno divim i koje me u potpunosti nadahnjuju. Ovom jednostavnom rečenicom izrekla je sve ono što i sama osjećam.

Odlučila sam vas upoznati s osobama koje su moji heroji i heroine, tj. osobe kojima se divim, čiji me duh očarava i nadahnjuje. Nemam top listu tj. nitko od njih nije prvi, već su svi oni moje "društvo" u kojem uživam. Iako ne se ne mogu s njima naći na kavi, njihove zapisane misli koje su mi dostupne u svakom trenutku obogaćuju me više nego većina osoba s kojima sam, nažalost, prisiljena dijeliti fizički prostor.

Za početak da vas upoznam s engleskinjom Josie Dew. Josie je kuharica koja je na svom biciklu, potpuno sama obišla gotovo cijeli svijet i o tome napisala knjige. Ne sjećam se više kako sam na nju naišla, ali do sada sam pročitala tri njene prekrasne knjige od kojih me se najviše dojmio njezin put po Japanu o kojem sam iz njezine knjige doznala više nego iz svega što sam do tada vidjela ili pročitala. Josie piše knjige s puno humora i živopisno, detaljno opisuje dogodovštine na putovanjima i "obične" ljude koje sreće. Duh snage, volje, upornosti, odvažnosti, jednostavnosti kojom Josie odiše, fascinantan je. Upravo sam na njezinim web stranicama pročitala da je rodila kći Molly, s kojom je do sada zajedno odbiciklirala preko 4.000 km.

I zato me uvijek uhvati napadaj smijeha kada recimo otvorim novine pune vijesti o nekakvim paris hiltonicama, britany spearsicama, ivamajerkovićkama, nesretnim "ljepoticama" koje ne znaju što bi sa sobom, koje žive potpuno isprazne živote, a niti one niti oni koji o njima čitaju ne shvaćaju da ispunjenje života ovisi o nama samima i da bogatstvo života ne čine novci s kojima ćete lutati od jednog besmislenog party-a do drugog. Josie Dew je godinama radila kao kuharica i štedila cijele godine kako bi jednom godišnje mogla na svom biciklu obići neku od zemalja (ili više njih). Svoja iskustva pretočila je u knjige koje, osim što čovjek uživa čitajući ih, istinski nadahnjuju na vlastite podvige. Jednom prilikom sam bila na putu u Njemačkoj i posudila sam bicikl da se provezem oko jezera. Svojim nepogrešivim talentom da se izgubim bilo gdje i bilo kada, moj, kako sam mislila na početku, kratak, turistički izlet oko jezera, pretvorio se u pravo putešestvije na kojem sam se izgubila jedno desetak puta, pitala osobe slične onima iz filma "Oslobođenje - Deliverance" za pravi put (napominjem da njemački ne govorim), malaksala od bicikliranja uzbrdo (osoba sam bez ikakve kondicije), oprala me kiša jedno 3 puta, jurile me krave, opržilo sunce, glad i žeđ su me dokusurili (planirajući kratak izletić nisam bila spremna). Nekoliko puta sam htjela odustati, nekoliko puta sam mislila da se u civilizaciju mogu vratiti jedino u kolima hitne pomoći. U jednom trenutku kada su mi suze curile niz lice od mora samosažaljenja koje me preplavilo u stilu Pale sam na svijetu, kada sam sama sebi rekla da jednostavno ne mogu dalje, gurajući bicikl na još jedno brdo i nadajući se da ću ugledati mjesto u kojem sam odsjela, sjetila sam se Josie i njezinih dogodovština u još većim zabitima od onih u kojima sam se ja našla. Ta me je misao doslovno izvukla da ne ispadnem totalna bespomoćna jadna cmizdravica bez ikakvog razloga (to sam kasnije shvatila). Pomislila sam "Ako je Josie mogla preživjeti i proći kroz milijun puta gore stvari nego što je izgubiti se u jednoj civiliziranoj zemlji, onda je ovaj moj osjećaj bespomoćnosti stvarno glup. Sve je to u mojoj glavi, pa ako sam bespomoćna jer mislim da sam bespomoćna, onda mogu misliti i drugačije i bit će drugačije. Svaki put počinje prvim korakom". I tako, korak po korak, brdo po brdo, kilometar po kilometar, nakon cijelog dana lutanja i oko 45 km lutanja, vratila sam se u svoj pansion. I znate što. I dan danas to mi je jedno od najljepših i najpoučnijih iskustava u životu.
Za one koji žele saznati više o hrabroj Josie Dew (iako je na pitanje smatra li da je hrabra osoba odgovorila: "Nisam hrabra, ja samo volim voziti bicikl"), evo njezinog weba: http://www.josiedew.co.uk/

Lord of the Dance

Jedna od stvari koje me zaista oduševljavaju su pojedine vještine u kojima ljudi dostignu savršenstvo. Neke od njih se mogu vidjeti u kineskom ili francuskom cirkusu (u nedjelju sam na Z1 gledala natjecanje cirkuskih majstora koje je održano u Parizu - nešto doista fascinantno). Među te vještine spada i jedna koja mi doslovno ispuni svu dušu - vještina irskih plesača. Jučer sam bila na plesnoj predstavi Lorda plesa u Domu sportova, Lord of the Dance - trupe koju je ustanovio Michael Flatley. Od prije nekih par godina kada sam prvi puta na televiziji vidjela jednu snimku koncerta na kojem je on sudjelovao, "zaljubila" sam se u taj ples, tu vještinu, taj prizor, taj ritam i taj ogroman entuzijazam koji te plesače i plesačice dovede do savršenstva. Eto, neki uživaju u severinama i thompsonima i cecama i mecama, ja, koja nisam odavde, uživam u irskoj muzici (i ne samo irskoj, o peruanskoj i bolivijskoj da ne pričam, možda jednom drugom prilikom kad ću vam otkrivati svoju fascinaciju Macchu Picchuom). Evo vam nekoliko snimaka s YouTube-a koje sam pronašla, pa uživajte i vi.


I ma koliko god savršeni bili svi plesači i plesačice trupe, Michael Flatley je jedan jedini, čini se neponovljivi. Interesantno je kako i među savršenima ima onaj najsavršeniji :o)

Za one koje zanima...

Prošle godine pisala sam o Beli i mnogi od vas su se uključili u podršku, neki od vas su ponudili udomljavanje. Neću ovdje ponavljati priču o Beli, samo želim dati nove informacije onima koji priču već poznaju. Dakle Bela je živa i zdrava i sretno živi sa svojom psećom obitelji. Slobodna je, nevezana, svojeglava, preslatka. Prosudite sami.
Svakoga dana vozeći se na posao i s posla (javnim prijevozom) u sate kada se obično šeću kućni ljubimci, viđam ih u gradu na minimalističkim zelenim površinama, kako ih njihovi šetači i šetačice vuku na lajnama nervozni da njihovi ljubimci što prije obave što trebaju i da ih odvuku u stanove. Da se razumijemo, i sama sam to činila dok je moje zlato bilo živo jer je i on spadao u te gradske ljubimce koji dijele skučene betonske životne prostore sa svojim ljudima. Stoga sam sretna što Bela i njezina pseća obitelj, mama, tata, dva polubrata i polusestra, žive potpuno slobodni, nesputani, što žive svoj pravi, nepatvoreni pseći život lunjajući po šumama, kopajući rupe, naganjajući krtice i ptice (koje nikad ne ulove, ali nema veze), potpuno zdravi iako bez ikakve veterinarske njege, valjaju se po travi, uskaču u mlake i potoke, lutaju zajedno i štite jedni druge. Mislim da su sretni - ili barem ja tako percipiram pseću sreću. A kad neki ljudi poput nas ili još jednog mladog para u susjednoj vikendici dođemo onda se daju maziti i žive ko pravi mali pričevi i princeze. Svih njih petero (katkad i šestero kad im se pridruži otac obitelji) obožavaju biti s nama, i mi s njima. I svaki puta kada vidim kako jure uz ili niz brijeg za zecom ili vjevericom, kad se natječu koji će nas prije liznuti po licu ili nam ruku staviti u gubicu ili nam dati šapu (iako ih nikada nitko tome nije učio) ili napraviti neku nepodopštinu kao na primjer riješiti svaku prepreku koju uspijemo smisliti jer tobože ne želimo da nam rade ovo ili ono ili hodaju ovuda ili onuda, zapravo svaki puta kada im pogledam u oči vidim sretne pse, vidim pse koji žive onako kako bi psi trebali živjeti, kako bi i ljudi željeli živjeti - slobodno.

Zato vam dajem dvije slikice snimljene prošloga vikenda na našoj vikendici, na jednoj je Bela, na drugoj isto Bela ali sa svojim polubratom koji je jedan od najinteligentnijih, najljepših i najneagresivnijih pasa koje znam. Zovem ga od milja Kraljem lavova jer ima takvo držanje, na trećoj je Bela sa polubratom i polusestrom. Od cijele familije ona je jedina bijela. Nadam se da me svi/e oni/e koji/e imaju kućne ljubimce u stanovima neće krivo shvatiti i misliti da im prigovaram. Svi mi živimo onako kako znamo, umijemo i na kraju krajeva možemo. Ne osuđujem nikoga tko ima pse u stanu jer sam ga i ja imala i znam koliko pas znači za duhovni i duševni razvitak čovjeka. I mislim da su to božanska bića koja su spremna podijeliti s nama ma kakva naša sudbina i uvjeti bili samo da nam svojom bezuvjetnom ljubavlju olakšaju postojanje. Neki ljudi to mogu shvatiti i zato imaju kućne ljubimce, neki su nesposobni shvatiti zašto uopće i oni postoje pa i kućne ljubimce imaju iz posve krivih razloga. Ovaj post je stavljen kao izraz sreće i tuge istovremeno. Sreće što postoje psi koji su slobodni, a tuge jer bih voljela da svi mi upoznamo takvu slobodu.

Eto mene natrag

Eto mene natrag. Godišnji bio super, al koliko god da traje uvijek je nekako prekratak. Bavila sam se sa stvarima koje volim, u kojima uživam i za koje nemam vremena kada radim. Bio je pravi gušt. Bila sam malo i na plivanju u toplicama i nauživala se beztežinskog stanja tople vode. Bila sam i sa Belom i njezinom porodicom na vikendici. Sutra ću vam objesiti neke njezine fotke da ju vidite u kakvu je ljepoticu izrasla. O tome koliko je pametna da ne govorim. Na vikendici je sada tako prekrasno u miru, zelenilu, s ptičicama i psima koji slobodno šeću da je teško sjediti u uredu i raditi stvari koje su potpuno besmislene, osim što mi njihovo obavljanje plaća račune. E, egzistencijo ! Di bi svi mi bili da ne moramo plaćati račune. Jeste li ikada pomislili/e kako bi naš svijet bio sasvim drugačiji, kako bismo mi bili drugačiji da nema novaca kojim plaćamo svoje postojanje?

Diplomirala sam na D.H. Lawrenceu i A. Huxleyu i njihovim romanima ideja. Ono što mi je dan danas živo usjećeno u pamćenje je jedan prizor iz Lawrenceovih "Zaljubljenih žena" u kojem opisuje naš planet na kojem postoji sve osim ljudi. Božanstvena slika. No, da ne zabrazdim u neželjenom smjeru, lijepo vas pozdravljam i poklanjam ovu predivnu fotku da progovori emociju dvije vašim srcima, a ja odoh čitati novine - vjerovali ili ne, to je dio mojih svakodnevnih radnih zadataka.

"Duša je ista, samo su tijela različita" - Hipokrat.