utorak, 26.04.2005.
Za poludit sam...već sam par puta odustala od pisanja ovog posta a evo sad me opet nešto vuče da ga ipak napišem. Odustajala sam jer ću sad opet, po ne znam koji put, pobiti sve ono što sam do sad pisala. Malo me i strah te misli iz svoje glave staviti ovdje.
Sanjam ga, već par noći, sanjam savršen svijet u kojem smo samo on i ja. Onaj svijet u kojem me traži natrag, u kojem smo opet sretni. I ubijaju me ti snovi.
Zar su oni zaista odraz stvarnosti, odraz neke potisnute želje? Bojim se tih snova. Užasavaju me.
Više ni sama ne znam svoj stav glede toga. Govorim jedno, uvjerena sam u nešto drugo, želim nešto sasvim treće. A ne radim ništa, stagniram.
A dobro znam zašto mi se to događa.
Razgovaramo, skoro pa svaki dan, onako kako smo i prije svega razgovarali, kao dva stara prijatelja. Obožavam razgovarati sa njim. I svima oko sebe tvrdim kako je sad sve super, kako opet normalno pričamo, da će sad sve biti u redu, da je ostalo prijateljstvo. Ali sad ispada da mi je svaki taj razgovor droga, svakim mi se danom sve više uvlači u glavu. Izaziva u meni tu staru želju, čežnju.
Ne znam, možda je to samo zato jer mi nije lijepo biti ovako sama. Pa se onda okrećem onome što sam nekad imala.
I'm learnig to survive
Without you in my life
Til you come knocking at my door.......
subota, 23.04.2005.
Subota navečer...frendica slavi rođendan, nešto ranije, jer se kasnije ide na koncert. Idem na rođendan. Na rođendanu sam. Raspoloženje sa 10 pada na 0. Vrijeme je da se krene za zagreb. Oni kreću. Ja odlazim doma.
Subota navečer... Sjedim doma za kompom. Sama...usamljena...mogla sam otići van, zabaviti se, ali jednostavno nisam htjela. Ne mogu. Osjećam se užasno. Razlog ne znam. Zapravo postoji uzrok razlogu ali ne da mi se o tome sad pisat ni razmišljat. Ne da mi se naokolo objašnjavati situaciju. Hm, nema se tu zapravo ni šta objašnjavat.
Lying close to you
Feeling yout heart beating
And i´m wondering what you´re dreaming
Wondering if it´s me you´re seeing
And then i kiss your eyes
and thank god we´re together
i just wanna stey with you in this moment forever
forever and ever...
Dan kada želja nadvladava logiku i razum....
petak, 22.04.2005.
navike...
Baš me nekako muči ovaj pojam navike. Što je uopće navika. I pri tome ne mislim o navikama tipa, gledanje tv-a, griženje noktiju i tome slične stvari. Ja si postavljam pitanje da li je cijeli naš život jedna velika navika. Jer, svaka radnja koju obavljamo tokom života je u biti neka vrsta navike, ili, recimo svakodnevne obveze. Uglavnom, moj upitnik kod navike je onaj kod riječi veza. Kada netko nakon recimo pet godina veze kaže da je u vezi samo zbog navike. I da je prekinuo tu vezu jer je to bila samo jedna navika. Normalno, navikneš se na tu osobu, na njene mane, vrline, na taj svijet u kojem ste zajedno, u kojem zajedno živite. Znači, navika. Da li je to loše? Da li je uopće loše ako kažeš da je veza jedna vrsta navike? Naravno ovdje govorim o vezi u kojoj ima strasti, ljubavi itd. A ne o onoj vezi u kojoj su ljudi tako dugo zajedno samo zato da ne bi bili sami. Recite mi što ne valja u tom mom pojmu definiranja navike, jer ja ne znam. Kako to uopće nazvati ako ne navikom ?
utorak, 19.04.2005.
Zapitala sam se da li ga još volim. Iznenadio me odgovor. Ne volim ga više. Ne onako kako sam ga voljela prije dva mjeseca. Volim ga kao i svaku drugu osobu koja je dio mog života na ovaj ili onaj način. Ali nikako ga ne volim onako kao prije. Ta ljubav je nestala. Ne znam ni sama kako. Za pravo znam, ali mi je to skroz čudno. Jer znam hrpu ostavljenih ljudi, one koji su bili prevareni, iskorišteni, koji još i nakon par mjeseci vole. Ili možda samo misle da vole. Jer, muči ih taj nedostatak te (nekad ) jako voljene osobe. I onda se drže te nekad zvane ljubavi ko pijan plota. Ja sam pustila svoj plot, već sam jako daleko od njega. zašto ? na mene je veliki otisak ostavila činjenica da me on više nimalo ne voli i da me možda i nikad nije volio kao ja njega. Pa zašto onda voljeti nekoga tko tebe ne voli. Nema baš nekog smisla.
Nema tu više ljubavi, stvarnost ju je iščupala. Idem dalje...
ponedjeljak, 18.04.2005.
Opet ništa ne pišem...
Očito da sam u stanju napisati više od par rečenica samo onda kad sam u bedu i kad me pucaju negativne emocije.
E ovih dana toga kod mene nema. Nema nikakvih osjećaja.
Postoji samo želja za onim što je sa vezom i nestalo, samo onaj fizički dio, dodir, poljubac, zagrljaj, hehe, i sve ostale popratne pojave.
Belfast food- da si tu ( hehe, da se međusobno iskoristimo )
petak, 15.04.2005.
I evo, dogodio se još jedan gad u nizu. Povrijedio je meni dragu osobu. Baš sam ljuta. Pa zar je stvarno gotovo cijela muška nacija postala ( tj ostala ) izidiotizirana. Naravno, čast iznimkama. Ali i tu se sad nameće pitanje da li uopće iznimke postoje. Jer, ja sam mislila da imam tu „iznimku“ a na kraju je ispalo da je on isti kao i svi ostali. Šta se događa sa tim muškarcima. Pa kao da su poludili. Naravno, ima istih primjeraka u ženskoj populaciji. Ali šta da o tome uopće pišem. Sve je to već milijun puta rečeno, doživljeno, preživljeno...skoro svatko od nas zna o čemu se tu radi. Ma u k*...
utorak, 12.04.2005.
Proljeće je oduvijek na mene imalo poseban utjecaj, predstavljalo mi je nov početak, nov život. Priroda se opet iznova rađa. I ova šuma, koja je do sada spavala dubokim snom, obavijena tišinom i hladnoćom, počinje se buditi i pokazivati svoj puni sjaj i svoje čari. I tako skromna, samozatajna, sramežljiva i povučena pretvara se u ponosnu ariju života. Osluškujući tu ariju pokušavam shvatiti njenu tajnu, tu tajnu koja ju čini tako moćnom, tako dojmljivom. Ne odaje mi tajnu : „moraš ju sama proniknuti“, šapće mi. „ Ovo proljeće je samo tvoje, tvoj novi život. Probudi se i kreni u pustolovinu.“
subota, 09.04.2005.
U zadnje vrijeme često čitam razne blogove ( što se može vidjeti i na mom telefonskom računu ) i shvaćam da ima puno onih koji se osjećaju kao što sam se ja donedavno osjećala. I većina njih će prije ili kasnije shvatiti ono što ja sad shvaćam. Postoji vrijeme određeno za tugovanje, žaljenje. Svi mi imamo pravo na to. I drago mi je što sam to „odradila“. Pa ipak sam čovjek, nisam od kamena da samo kažem „gotovo je, idem odmah dalje“. Ali nema smisla žaliti predugo. Jer sve to postaje dio prošlosti, koju treba kao takvu i ostaviti. Život ide dalje i mi trebamo prati korak s njim. A ne ostajati u prošlosti.
Sretan rođendan jednoj mladoj dušici, kojoj je, baš kada je trebala započeti svoj život, upoznavati dečke, doživjeti prvi poljubac, prvu ljubav, sve to oduzeto.
I upravo zato mi je žao što puno vas gleda na život sa toliko pesimizma. Ljudi živnite malo, nije kraj svijeta. Gledajte na sve ovako: sjetite se ljudi, mladih, djece, koji nisu dobili priliku iskusiti ovo što zovemo život. Vi ste dobili tu priliku, pa ju stoga i iskoristite. Odtugujte svoje i krenite dalje. Prestanite žaliti sami sebe, nađite snagu u sebi i počnite živjeti. Ne obazirite se na ono što drugi misle o vama, ne obazirite se na ljude koji vas gledaju ispod oka, jer oni su samo prazne površne ljušture a ne ljudi. Sagradite samopouzdanje, hodajte ulicom uzdignute glave. Život je lijep, ako ga takvim napravite.
četvrtak, 07.04.2005.
Danas krećem korak dalje. Prihvaćam činjenicu da neke stvari, koje su se tada događale u njegovoj glavi nikad neću saznati. Prihvaćam činjenicu da će neka pitanja zauvijek ostati neodgovorena. Prihvaćam činjenicu da nisam ja kriva. Da jedina osoba, koja je na gubitku, je on.
Uvijek će ostati dio mene ( ovo sad zvuči kao stih iz urbanove pjesme;dio tebe). A to je i istina, uvijek će biti dio mene, taj jedan mali dio. Sjećanje.
Prestajem žaliti zbog svega ,možda je ovako i bolje. Možda sam ovako shvatila neke stvari koje u drugačijim okolnostima ne bih nikad shvatila.
Sada drugačije gledam, i znam da ću ubuduće drugačije gledati druge ljude. Bez ružičastih naočala, sa minimalnom dozom idealiziranja. Jer nitko, pa ni ja, a pogotovo ne on, nije idealan, niti savršen, niti bez mane.
Vjerojatno više neću slijepo vjerovati nekome, ali imati ću povjerenja. Ali ću i tražiti od drugih da budu sa mnom iskreni. I stvarno je istina da oči nikad ne lažu. U njima sve možeš naći i vidjeti. Sad mi je to jasno. Jer, točno pamtim njegov pogled. Znam kako me je gledao kad sam ga pitala da li je sve u redu. Znam kako me gledao kada je rekao da je sve u redu; a nije bilo. Dalje nisam navaljivala; vjerovala sam, ako on kaže da je sve u redu, da je onda i sve u redu. Ali nije bilo. Pregazio je svoju riječ o iskrenosti, pregazio je jedno obećanje.
Kraj priče.
ponedjeljak, 04.04.2005.
Ne stane mi sve u komentar pa sam eto složila jedan mali post.
Ući u vezu, znači i na neki način preuzeti rizik. Rizik da iz svega možeš izaći povrijeđen. Iskrenost, otvorenost, povjerenje, razumijevanje, ulaganje...ja sam dala sve od sebe, prepustila sam se u potpunosti, vjerovala sam, otvorila se kao nikome do sad, imala sam povjerenja, a najviše od svega sam voljela.
I opet ću nekome drugome, jednog dana, dati cijelu sebe. Jer vjerujem da postoji takav netko tko će to isto dati meni.
Napokon sam odvojila par sati samo za sebe, vani, sa svojim mislima, bez njega u njima. Ponosna sam sama na sebe jer ga se ni jedan jedini trenutak te sreće nisam sjetila. Ti trenuci su bili samo moji. Danas mi je srce na mjestu.
nedjelja, 03.04.2005.
Ne znam da li se to meni samo čini ali izgleda da sam postala malo patetična. Samo nekakve tugaljive gluposti. A eto, takva sam bila ovih par dana. Sad sam se isplakala pa opet mogu dalje. Do kad ću izdržati ne znam. Možda me više neće napadati ovakve krize, bar ne ovako jake, nadam se.
Ona odluka da ne pričam s njim nekoliko dana nije bila ostvarena. A zato mi se valjda i dogodila ta eksplozija. Evo, sad opet donosim istu odluku pa ćemo vidjeti hoću li je se uspjeti držati. Za moje dobro, nadam se da hoću. Uzimam si tjedan dana da dobro razmislim o svom daljnjem odnosu sa njim. Mislim, ako se to uopće može nazvati ikakvim odnosom.
Ovo je pisano jutros. Neka ostane, uz male ispravke. Izgleda da ne mogu još dalje i da kriza, za koju sam jutros mislila da je prošla, još uvijek traje. Izgleda da se stalno vrtim u nekom začaranom krugu, a neznam čaroliju pomoću koje bi prekinula taj krug.
Ne znam da li sam spremna „poslati mu posljednji pozdrav“. Ne znam da li ću ikada to moći napraviti. Ne znam da li mu uopće želim poslati posljednji pozdrav. Pa zar bi stvarno bilo nemoguće da jednoga dana on i ja možemo normalno razgovarati, kao prijatelji kakvi smo bili prije veze?
Danas se držim za one krajnje slamčice nade, koja možda uopće ni ne postoji. Trebam pomoć, a ne znam ni gdje da ju tražim. Kao da mi ni jedan od tisuću savjeta koje sam do sada dobila nije dovoljan.
subota, 02.04.2005.
Take away my pain
Let the cold inside
It's time to let it rain
There's nothing left to hide
Take away my pain
I'm not frightened anymore
I'm learnig to survive
Without you in my life...
...
Skroz sam se sjebala danas. Stvarno oprostite na izrazu, ali nema druge riječi. Sad su izašli na vidjelo svi moji pokušaji racionaliziranja. Nije to sve vrijedno mojih suza, ali očito da se sve to skupljalo u meni, i da sam ja mislila da sam dobro. Stvarno sam mislila da prolazi, ali kako se samo brzo sve vrati. I opet boli. Jednostavno sad ovaj trenutak ne mogu biti racionalna. Mogu sad reći da znam da je gotovo, kraj. Ali bole sjećanja, baš sad jako bole. A ne mogu više to podnjeti, ne mogu...
Sama sam kriva za ovo stanje, išla sam kopati po sjećanjima....pa sam pukla...
žalim sama sebe
petak, 01.04.2005.
oprosti...jesam
Cijeli svijet ide na jednu stranu a ja uporno guram na onu drugu. Ali to sam ja. Reagiram na drugačiji način nego većina ljudi. Nisam sposobna mrziti niti osjećati ni djelić mržnje prema nekome. Ta mržnja je kod mene zamjenjena možda prezirom ili žaljenjem. Ja svako zlo, ružnu stvar koju mi neka osoba napravi , pokušavam opravdati. I uvijek uspijem naći neko opravdanje. Doduše, to je opravdanje nekad više iracionalno ali ja ga stavim pod opravdanje. I oprostim. Uvijek. Mana ili vrlina???
Ovih par dana baš osjećam ljutnju prema njemu. Jer, postavljam si pitanje da li ćemo ikad moći normalno razgovarati; kad ćemo moći normalno razgovarati. Jer mislim da sa moje strane nema problema. Naravno, prošlost će se na neki način uvijek provlačiti ali i prije veze smo bili prijatelji i normalno razgovarali. Sad ispada da je on taj koji ne može zaboraviti. Ali u biti, pa šta bi on imao zaboravljati, njemu bi ta veza trebala biti samo lijepo sjećanje. Naravno, on je taj koji je mene povrijedio, ali ja sam mu to oprostila, nisam zaboravila, niti nikad neću zaboraviti ali sam oprostila.