četvrtak, 07.04.2005.
Danas krećem korak dalje. Prihvaćam činjenicu da neke stvari, koje su se tada događale u njegovoj glavi nikad neću saznati. Prihvaćam činjenicu da će neka pitanja zauvijek ostati neodgovorena. Prihvaćam činjenicu da nisam ja kriva. Da jedina osoba, koja je na gubitku, je on.
Uvijek će ostati dio mene ( ovo sad zvuči kao stih iz urbanove pjesme;dio tebe). A to je i istina, uvijek će biti dio mene, taj jedan mali dio. Sjećanje.
Prestajem žaliti zbog svega ,možda je ovako i bolje. Možda sam ovako shvatila neke stvari koje u drugačijim okolnostima ne bih nikad shvatila.
Sada drugačije gledam, i znam da ću ubuduće drugačije gledati druge ljude. Bez ružičastih naočala, sa minimalnom dozom idealiziranja. Jer nitko, pa ni ja, a pogotovo ne on, nije idealan, niti savršen, niti bez mane.
Vjerojatno više neću slijepo vjerovati nekome, ali imati ću povjerenja. Ali ću i tražiti od drugih da budu sa mnom iskreni. I stvarno je istina da oči nikad ne lažu. U njima sve možeš naći i vidjeti. Sad mi je to jasno. Jer, točno pamtim njegov pogled. Znam kako me je gledao kad sam ga pitala da li je sve u redu. Znam kako me gledao kada je rekao da je sve u redu; a nije bilo. Dalje nisam navaljivala; vjerovala sam, ako on kaže da je sve u redu, da je onda i sve u redu. Ali nije bilo. Pregazio je svoju riječ o iskrenosti, pregazio je jedno obećanje.
Kraj priče.