WISH for NIGHT

nedjelja, 03.04.2005.

Ne znam da li se to meni samo čini ali izgleda da sam postala malo patetična. Samo nekakve tugaljive gluposti. A eto, takva sam bila ovih par dana. Sad sam se isplakala pa opet mogu dalje. Do kad ću izdržati ne znam. Možda me više neće napadati ovakve krize, bar ne ovako jake, nadam se.
Ona odluka da ne pričam s njim nekoliko dana nije bila ostvarena. A zato mi se valjda i dogodila ta eksplozija. Evo, sad opet donosim istu odluku pa ćemo vidjeti hoću li je se uspjeti držati. Za moje dobro, nadam se da hoću. Uzimam si tjedan dana da dobro razmislim o svom daljnjem odnosu sa njim. Mislim, ako se to uopće može nazvati ikakvim odnosom.

Ovo je pisano jutros. Neka ostane, uz male ispravke. Izgleda da ne mogu još dalje i da kriza, za koju sam jutros mislila da je prošla, još uvijek traje. Izgleda da se stalno vrtim u nekom začaranom krugu, a neznam čaroliju pomoću koje bi prekinula taj krug.

Ne znam da li sam spremna „poslati mu posljednji pozdrav“. Ne znam da li ću ikada to moći napraviti. Ne znam da li mu uopće želim poslati posljednji pozdrav. Pa zar bi stvarno bilo nemoguće da jednoga dana on i ja možemo normalno razgovarati, kao prijatelji kakvi smo bili prije veze?

Danas se držim za one krajnje slamčice nade, koja možda uopće ni ne postoji. Trebam pomoć, a ne znam ni gdje da ju tražim. Kao da mi ni jedan od tisuću savjeta koje sam do sada dobila nije dovoljan.