Cijeli svijet ide na jednu stranu a ja uporno guram na onu drugu. Ali to sam ja. Reagiram na drugačiji način nego većina ljudi. Nisam sposobna mrziti niti osjećati ni djelić mržnje prema nekome. Ta mržnja je kod mene zamjenjena možda prezirom ili žaljenjem. Ja svako zlo, ružnu stvar koju mi neka osoba napravi , pokušavam opravdati. I uvijek uspijem naći neko opravdanje. Doduše, to je opravdanje nekad više iracionalno ali ja ga stavim pod opravdanje. I oprostim. Uvijek. Mana ili vrlina???
Ovih par dana baš osjećam ljutnju prema njemu. Jer, postavljam si pitanje da li ćemo ikad moći normalno razgovarati; kad ćemo moći normalno razgovarati. Jer mislim da sa moje strane nema problema. Naravno, prošlost će se na neki način uvijek provlačiti ali i prije veze smo bili prijatelji i normalno razgovarali. Sad ispada da je on taj koji ne može zaboraviti. Ali u biti, pa šta bi on imao zaboravljati, njemu bi ta veza trebala biti samo lijepo sjećanje. Naravno, on je taj koji je mene povrijedio, ali ja sam mu to oprostila, nisam zaboravila, niti nikad neću zaboraviti ali sam oprostila.
Post je objavljen 01.04.2005. u 18:06 sati.