|
|
30.04.2007. ponedjeljakhoi an - vietnam
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Slijedeci dan sam isla na izlet na otoke u blizini Nha Tranga. Brod je bio krcat i to vecinom Vijetnamcima. Ovih dana imaju neke praznike koji traju 6 dana i cini se kao da je cijeli Vijetnam krenuo na putovanje u vlastitoj zemlji. Imam osjecaj da Vijetnamci znaju uzivati u zivotu, a cini mi se da im ni standard nije toliko los. Nisam, bar za sada, vidjela toliko siromastva kao u nekim drugim zemljama. Ili ga mozda vise ni ne primjecujem. Zene mi se cine dosta emancipirane, sve imaju svoje skutere i ducane i ponasaju se opcenito slobodno i moderno. Pogotovo u vecim gradovima se nosi moderna pripijena odjeca i nitko ne obraca paznju na to da li stranci hodaju polugoli ulicom ili ne. Danas (moj zadnji dan u Nha Trangu) sam, zbog losih iskustava s organiziranim ekskurzijama, odlucila provesti solo. Ne znam zasto, ali otkad sam stigla u Vijetnam potpuno sam dezorijentirana. Krenem negdje i nikako ne mogu naci ono sto trazim. Tako sam danas krenula u potragu za ''Bijelim Budom" najpoznatijim spomenikom u Nha Trangu. Hodala sam na sve strane po najvecoj vrucini, ali bez uspjeha. Stalno sam gledala prema gore ne bi li vidjela nesto bijelo, ali jedino bijelo bili su oblaci. Kad sam se popela na brezuljak na kojem se smjestila katedrala, konacno sam ga ugledala i skuzila da moram hodati jos poprilicno dugo. Kasnije sam ga ponovo izgubila iz vida, pa su mi na kraju pomogli ljudi koji ne znaju ni rijeci engleskog. Ma bar sam ga nasla na kraju, a gore sam stigla potpuno iscrpljena, izgorena i dehidrirana. Zapravo se po ovoj vrucini ni ne bi smjelo hodati, ali ovdje skoro nema javnog prijevoza, a nema bas ni taksija. Najpopularnije prijevozno sredstvo je taksi-motor, tj. sjednes iza nekoga na njegov motor i on te za sitne pare odveze negdje. Trebala bi to cesce prakticirati, ali meni ti tipovi toliko idu na zivce. Stalno me slijede i sikaniraju me. "Miss, do you need a ride?" Toliko me nerviraju da radije svuda idem pjeske. Nakon svih napora okrijepila sam se s noodles (za one koji ne znaju: tipicni azijski jako tanki spageti) s lignjama i povrcem, a veceras idem nocnim busom dalje prema sjeveru. Bijeli Buda stvarno je bijel. Imaju i uspavanog Budu. Pogled na Nha Trang s brezuljka na kojem se nalazi Bijeli Buda.. |
|
Zadnjih par dana se nisam osjecala bas najbolje. Bila sam u depri zbog svih problema s mojim glupim stopalom i stalno sam se pitala zasto mi se to bas SAD dogada. Mjesecima planiram ovo putovanje, a cim sam krenula, odmah neko sranje. To me totalno izdeprimiralo, pa mi se nije dalo niti ista raditi, niti blogirati. Tako nisam napisala nista o mom daljnjem razgledavanju Ho Chi Minh Cityja, ni o dvodnevnom izletu u deltu rijeke Mekong ni o gradicu u brdima Da Lat u kojem sam provela zadnja dva dana. Dobro, u Da Latu skoro nista ni nisam vidjela. Osim bolnice u kojoj sam bila cak dva puta. Prvo jedan dan navecer kad su me poslali doma i rekli da se vratim slijedeci dan da izvadim krv i slikam stopalo. Ja sam cijelu noc bila u panici kako ce mi sporkim iglama vaditi krv i bila sam sva u strahu. Kad ono slijedeci dan ni spomena o krvi ni slikavanju, nego su mi dali nove lijekove. Usput, vijetnamski doktori ne znaju ni beknuti engleski. Samo se smijese i govore ''yes, yes'', a ti vidis da nemaju pojma o cemu pricas. Jucer sam skoro cijeli dan provela u sobi u hotelu gledajuci filmove na jednom engleskom kanalu (pogledala sam cak 3 jedan iza drugoga!) i stavljajuci led na stopalo. Led sam dobila od super ljubazne vlasnice hotela koja je stvarno bila prva liga, kao i cijeli hotel koji se zvao Dreams. Dorucak im je bio presavrsen, a pogotovo hrpa svjezeg tropskog voca. Pijem nove lijekove koje sam dobila i cini mi se da mi je malo bolje. Ne znam je li to zbog lijekova ili cisto prolazi samo od sebe. Bilo kako bilo nista me ne boli i mogu sve normalno raditi, pa sam odlucila da se vise necu samosazalijevati i da cu poceti uzivati u ovom putovanju. Obecavam da cu od sutra ponovo poceti blogirati, sa slikama i svim, kao sto ste to od mene i navikli. Trenutno se nalazim u kupalistu Nha Trang i mogu vam reci da more stvarno lijeci sve rane. Ne znam za vas, ali cim sam na moru, ja se odmah osjecam puno bolje. |
|
U cetvrtak po noci ugrizao me je komarac pored gleznja. Svrbilo me je, ja se cesala i ugriz se povecao. U subotu je glezanj poceo naticati. Otisla sam u apoteku i oni mi dali kremu protiv infekcije u slucaju ugriza kukaca. Ja se mazala, ali nije nista pomoglo. U nedjelju se oteklina pocela jos vise siriti i zahvatila i dio stopala, a pocela i boljeti. Otisla sam u jednu drugu apoteku i dobila jednu drugu kremu. Ovaj prodavac mi je rekao da mi je prvi prodavac dao krivu kremu: protiv gljivica, umjesto s antibioticima. Ja se vec ponadala da ce sve biti u redu i pocela se revno mazati s ovom novom kremom. Medutim ni ona nije nista pomogla i u nedjelju navecer stopalo mi je pocelo izgledati kao balon. Oteklina se na sve strane prosirila i dosla skoro pa do prstiju, a bol postala nepodnosljiva. Sva u panici sam otisla do vlasnice hotela u kojem spavam. To ni nije zapravo hotel, nego kao nekakav penzion. Dolje je ducan svile kroz koji prvo moras proci, zatim dodes u kuhinju, a odatle vode skale na gornje katove gdje se nalazi par soba za iznajmljivanje. Ti ljudi nemaju nikakvu privatnost, mi stalno prolazimo kroz njihovu kucu, dok jedu, spavaju, sto bilo. Ali nekako mi se cini da to njima uopce ni ne smeta. Ali dobro. Vlasnica kuce ne prica bas dobro engleski, pa se skupilo jos troje zenskih clanova obitelji. Izasli smo svi na ulicu da bolje vidimo i tako stojimo nasred ulice i cetiri minijaturne Vijetnamke gledaju moje stopalo i smisljaju sto cemo i kako cemo. Jedna od njih mi kaze da mi njihova susjeda moze namjestiti glezanj, da je ona dobra u tome. Potrajalo je neko vrijeme da im objasnim da nisam iscasila glezanj, nego da se radi o necemu drugome i da bih htjela ici u bolnicu. One su na to odmah pozvale jednog poznanika s taksijem i jos su neko vrijeme raspravljale u koju bi me bolnicu najbolje mogao odvesti. Na kraju su se odlucile za jednu u vlasnistvu Francuza gdje me je on onda i odvezao. I tako ja stigla tamo u 11 h navecer. Bolnica cista, sve izgleda besprijekorno. Prvo sam ispunila formulare, a onda me je primila doktorica s dvije asistentice. Izvagale su me, izmjerile mi tlak i temperaturu i tek tada presle na razlog zasto sam ja uopce tamo dosla. Moje stopalo i glezanj se naveliko proucavalo i gledalo, vadili su se engleski rijecnici i tada mi je doktorica rekla da misli da se tu uopce ne radi o ugrizu komarca. Ugriz je u meduvremenu vec skoro pa prosao, a glezanj me i dalje boli. Zbog toga je njena dijagnoza da imam nekakvo zapaljenje zgloba ili kako se to vec na hrvatskom zove. Bilo mi je malo cudno kad mi je rekla da se to cesto dogodi prilikom prekomjerne konzumcije mesa ili piva, a ako si se uz to jos dosta naprezao. Naprezala se mozda jesam, ali otkad sam stigla u Vijetnam meso skoro pa nisam ni jela i samo jednom sam pila pivo i to ne bas puno! Doktorica me je medutim uvjeravala da je njena dijagnoza tocna i dala mi je cetiri vrste lijekova od kojih jedne protiv bolova. Od sinoc pijem lijekove (ovdje je sad ponedjeljak 8 navecer), a jos uvijek ne primjecujem nikakvo poboljsanje. Stovise, cini mi se da mi sad cak i prsti pocinju naticati. Bolovi nisu tako strasni, ali to je pretpostavljam zbog tableta protiv bolova. Ne znam sto bih sad trebala napraviti. Sutra krecem dalje i morat cu satima sjediti u busu. Stvarno se nadam da ovi njeni lijekovi jos nisu poceli djelovati i da ce za par dana sve biti u redu. S druge strane se bojim da je problem puno ozbiljniji nego sto je to ona predvidjela i da cu na kraju zavrsiti u bolnici na operacijskom stolu. Srecom da sam se ipak cijepila protiv Hepatisa B, iako to u prvu ruku nisam zeljela! Ne znam sta cu ni kako ce se sve ovo na kraju zavrsiti. Drzite mi fige da sve bude u redu i nadam se slijedeci put blogirati o malo ljepsim temama. |
|
Mislim da vas je vecina, kao i ja, odrasla s filmovima i serijama o ratu u Vijetnamu. Sjecam se da mi jedno vrijeme najomiljenija serija bila China Beach: o americkim vojnicima na odmoru u jednom od kupalista u Vijetnamu. Do prije par mjeseci ni nisam znala puno vise o Vijetnamu osim da su vodili veliki rat s Amerikancima koji su i pobijedili. Danas mi se pruzila prilika izbliza okusiti djelic tog rata. Puna znatizelje otisla sam posjetiti Cu Chi Tunele: podzemne tunele nekih 70 km udaljene od Ho Chi Minh Cityja. Tuneli su prvotno sagradeni za vrijeme rata s Francuzima jos krajem 40-tih. Kasnije ih je Vietcong prosirio i produbio. Tuneli su sve u svemu dugi preko 250 km, a neki imaju cak 3 ili 4 razine. Cilj je bio u njima se skrivati od Amerikanaca i odatle se dalje probijati prema Ho Chi Minh Cityju (tadasnjem Saigonu) - glavnom uporistu Amerikanaca u Juznom Vijetnamu. To im je na kraju i uspjelo. Usprkos dugotrajnom bombardiranju, Amerikancima nikad nije uspjelo unistiti tunele. Vietcong je pobijedio, Amerikanci su otisli, a Cu Chi Tuneli su postali turisticka atrakcija. Stvarno nisam ocekivala pravi turisticki cirkus koji me je zatekao. U Cu Chi smo stigli zajedno s hordama drugih turista medu kojima je bila i jedna velika grupa Japanaca koji su neprestano vristali i pucali od smijeha svaki put kad bi sami sebe slikali, a to je bilo cesto. Svaka grupa, pa tako i mi, je doslovno jurila za svojim vodicima koji su nam pokazivali sva najzanimljivija mjesta: bolnica, kuhinja, radionica, itd, itd. S obzirom na kolicinu turista bilo je nemoguce ista na miru pogledati. Za slikavanje takoder nije bilo bas prilike, osim ako zelis slike sa dvadeset Japanaca koji sve zaklanjaju. Nakon otprilike 1,5 h bili smo gotovi s razgledavanjem, a zatim smo vise od 1 h morali cekati na autobus da nas odvede natrag u Ho Chi Minh. Nikome nije bilo jasno zasto smo se onda trebali toliko zuriti s razgledavanjem, pa su se ljudi poceli buniti i postavljati pitanja. Nas se vodic na to jako naljutio i poceo vikati na sve nerazumljivijem engleskom. "Pa vec smo sve pogledali, sta cemo onda bezveze jos boraviti u dzungli?!? On vec 16 godina radi s turistima i ovo mu se jos nikad nije dogodilo!!! On tocno zna sto turisti zele!!!" Meni se sve cini da se njemu nakon 16 godina vise bas i ne da voditi turiste na mjesta na kojima je vec bio tisucu puta, a pogotovo ne pri temperaturi od 39 stupnjeva. Sve u svemu nije to bio bas uspjesan izlet, pa sto zbog toga, sto zbog cjelokupne komercijalizacije, nisam ovdje dobila osjecaje koje sam ocekivala. Drzavna propaganda koja je ocito jos uvijek aktualna u Vijetnamu takoder me nije bas odusevila. Prije razgledavanja pogledali smo dokumentarac o tunelima i ratu opcenito. Tu su se redovito mogle cuti parole o tome kako su svi vojnici junaci i slicne stvari. U jednom trenutku su prikazali djevojcicu od kojih 13-14 godina kako ubija Amerikance bombama. Ona je naravno prava junakinja i dobila je medalju za hrabost. Meni je neshvatljivo da netko u danasnje doba moze biti ponosan na djecu vojnike. Usprkos svemu Vietcong definitivno zasluzuje divljenje. Ja sam cim sam usla u tunel dobila napad klaustrofobije. Bilo je vruce, prasnjavo, zagusljivo i tijesno, a Vijetnamci su u ovim tunelima ponekad znali provoditi i tjedne. Svaka cast. Navecer me je u Internet caffe-u pokusao zavesti jedan tip iz Nigerije koji zivi u Juznoj Africi, a trenutno predaje engleski u Vijetnamu. Jos dok smo sjedili pred kompjuterima poceo je izjavljivati koliko sam lijepa i prekrasna. Takvi tipovi mi se gade, ali sam ipak otisla s njim na veceru. Dobro je imati drustvo dok jedes, a nije ni lose kad ti to drustvo stalno daje komplimente. Kasnije smo otisli u jednu tipicnu vijetnamsku pivnicu poznatu pod imenom 'bia hoi'. Ove pivnice se mogu prepoznati po malim plasticnim stolicicama pred vratima na kojima vecinom sjedi lokalno stanovnistvo (i pokoji backpacker) i po ogromnoj bacvi piva. Atmosfera je opustena, redovito se zajednicki nazdravlja, a litra piva kosta samo 40 euro centi! Tu smo jos popricali s dvoje Engleza, a nakon toga sam mog novog prijatelja Gabriela na njegovo veliko nezadovoljstvo napustila i otisla u krevet. Nisam skoro nista slikala, ali sam vam htjela pokazati bar par slika da dobijete ideju o cemu se tu radi. Nazalost mi u ovom trenutku ne uspijeva staviti slike na blog, pa cete se morati jos malo strpjeti. |
|
Prvi utisci. Vruce je. Nesnosno vruce. U 9 h ujutro vec je preko 30 stupnjeva. Naoruzana cvikama za sunce i kapom na glavi, vucem se ulicama Ho Chi Minh City-a svakog trena ocekujuci da cu se onesvijestiti. Na plocnicima se skoro uopce ni ne moze hodati. Neprestano moram zaobilaziti skutere koji tu leze spremni za iznajmljivanje, prodavace koji na svojim bicikl-ducanima nude svakojaku robu na prodaju ili ljude koji tek tako sjede ili stoje nasred puta. Stalno me okruzuje neopisiva buka. Svi sudionici u prometu neprestano trube, ne znam zasto, vjerojatno to ni sami ne znaju. Omiljeno prometno sredstvo je skuter, a to im je mislim i najvaznije sto posjeduju. Glancaju ga, koriste ga kao stolicu dok puse ili pricaju, na njemu leze i odmaraju se. Svi ga voze: mladi, stari, muskarci, zene, djeca. Voze ga po cijele dane, buka se nikako ne smanjuje. Neki za vrijeme voznje pokrivaju lice maskom sto zapravo ni nije cudno jer se, posebno na velikim raskrizjima, jednostavno gusis u smradu ispusnih plinova. Prijeci ulicu je opasno po zivot. Svi voze kao ludaci, a vozaci skutera su jos najgori. Semafora ili nema ili ga se ignorira. U jednom trenutku sam se nasla na ogromnoj rotondi s velikim dijagonalnim pjesackim prijelazom. Pokusala sam ga prijeci, stvarno jesam, ali se na kraju nisam usudila. Zovite me kukavicom ako zelite, ali cini se da u ovom gradu ne postoje prometna pravila. Nikome ne pada napamet zaustaviti se pjesaku, pa se, da bi presao ulicu, moras baciti u sav taj kaos trceci zig-zag ne bi li izbjegao nadiruce skutere. Mislim da cu od sad hodati strateski i drzati se manjih ulica. Ljudi su napasni. Stalno vicu i zele nesto od tebe: Miss zelite li prijevoz? Miss, zelite li ovo? Miss, zelite li ono? Miss, odakle ste? Miss, gdje idete? Ja ih svih jednostavno ignoriram i glumim kao da ih ne cujem. Jedan me je tip cak uhvatio za ruku, a to stvarno ne mogu podnijeti. Vici sto hoces, ali me ne dodiruj! Nadam se da to nije bio primjer tipicnog vijetnamskog muskarca. Ho Chi Minh City: buka, kaos, zakrcenost, zagadenost, vrucina. Ne bas privlacne stvari. Mozda ce se netko zapitati da li sam sad obeshrabrena s ovim mojim prvim dojmovima Vijetnama. Nisam. Kao i svi drugi ogromni milijunski gradovi ima i Ho Chi Minh svoje probleme. Uostalom, ovo mi je tek prvi dan ovdje. Mozda cu u narednim danima otkriti i neke druge, ljepse strane ovog grada. A uostalom, nisu mi svi prvi utisci bili negativni. U avionu je pored mene sjedila jedna Vijetnamka s kojoj sam se dosta napricala (usprkos tome sto nije bas super pricala engleski). U jednom trenutku mi je bila muka i ona mi je na sve nacine pokusala pomoci. Dala mi je mirisljave kapi koje smanjuju mucninu, pa nekakve grickalice od chillija i stalno me je hrabrila. Bila je bas simpa. A cini se i ja njoj jer mi je na kraju leta dala svoj broj telefona i adresu i pozvala da je posjetim doma. Nije Vijetnam uopce los! Slike jos slijede. Sto zbog umora, sto zbog vrucine, danas jos nista nisam slikala. Bit ce i toga kad se malo oporavim. |
|
Skoro je vrijeme za polazak. Jos samo 7 dana. Pozdravljam vas s par mudrih rijeci o putovanjima, a slijedeci put se javljam iz Vijetnama. Stojte mi dobro! If you reject the food, ignore the customs, fear the religion and avoid the people, you might better stay home. James Michener Travel is fatal to prejudice, bigotry, and narrow-mindedness, and many of our people need it sorely on these accounts. Broad, wholesome, charitable views of men and things cannot be acquired by vegetating in one little corner of the earth all one's lifetime. Mark Twain I travel not to go anywhere, but to go. I travel for travel's sake. The great affair is to move. Robert Louis Stevenson The traveler was active; he went in search of people, of adventure, of experience. The tourist is passive; he expects interesting things to happen to him. He goes "sight-seeing". Daniel J. Boorstin I have found out that there ain't no surer way to find out whether you like people or hate them than to travel with them. Mark Twain To travel is to discover that everyone is wrong about other countries. Aldous Huxley The traveler sees what he sees. The tourist sees what he has come to see. G.K. Chesterton The journey not the arrival matters. T. S. Eliot The real voyage of discovery consists not in seeing new landscapes, but in having new eyes. Marcel Proust He who does not travel does not know the value of men. Moorish proverb Life is short and the world is wide... Simon Raven |
|
Zadnjih mjeseci sam dosta razmisljala o tome sto zelim sa svojim zivotom i kako to postici. Vec neko vrijeme znam da se, usprkos diplomi Ekonomskog fakulteta, tim ne zelim baviti. Zelim raditi s ljudima, slusati njihove price, pomoci im savjetom da se snadu, rijese probleme i pocnu funkcionirati kao normalni clanovi drustva. Ne pitajte me zasto, ali ljudske price me jednostavno fasciniraju. Zanima me odakle potjecu, sto su dozivjeli i kako su se razvili u ljude koji jesu. Nakon dugog razmisljanja i proucavanja pozitivnih i negativnih strana, upisala sam se na faks. I tako cu se ja u svojoj 30-toj godini ponovo vratiti u skolske klupe. Znam da ce biti tesko, toga sam svjesna. Ja sam nevjerojatna ljencina i ne znam tko ce mi dati volje da ucim navecer ili vikendom. Ali istovremeno sam stvarno zeljna znanja i jedva cekam baciti se na nesto novo. Upisala sam se na faks koji u Hrvatskoj ne postoji, ne znam ni sama kako bi to prevela. Socijalno-pravni faks, tako nesto. Ono sto je meni tu zanimljivo je socijalni dio: psihologija, sociologija, komunikacijske tehnike, tehnike vodenja razgovora, itd. Kad diplomiram, moci cu raditi u raznoraznim organizacijama kao konzulent za ljude se svakojakim problemima. Iako se to nekim ljudima mozda cini jako cudnim, to je upravo ono sta zelim :) Ne bi li odmah stekla malo relevantnog radnog iskustva, odlucila sam pokusati prijaviti se negdje za volontiranje. To se pokazalo jos laksim nego sto sam ocekivala. Organizacije za volontere jedva cekaju da im se netko javi. I tako cu u 7. mjesecu poceti volontirati u jednog organizaciji za pomoc izbjeglicama. Dobit cu odmah nekoliko klijenata, a poanta je da se se ti ljudi nakon odredenog vremena sami mogu snaci u Nizozemskoj i da znaju najvaznije stvari o tome kako nizozemski drustveni sistem funkcionira. I kad sam vec tako bila super zaposlena sa raznim planovima, odlucila sam sefu reci da mi se vise ne da raditi ovo sto radim. S obzirom da slijedecih mjeseci necu imati vremena za trazenje novog posla i da mi se pomisao da se nakon putovanja ponovo vratim na isto radno mjesto jednostavno gadi, zakljucila sam da nesto moram pokusati, pa kud puklo da puklo. Jos uvijek nije sve sigurno, ali postoji velika vjerojatnost da bi od 7. mjeseca mogla raditi nesto drugo i to prvenstveno s grupama stranaca koji kod nas uce nizozemski. Pripomagala bi im prilikom ucenja na kompjuteru, organizirala za njih svakojake aktivnosti, itd. Ono sto je za mene najvaznije je da me nakon mog velikog putovanja cekaju nove stvari. To ce povratak kuci ipak uciniti mnogo laksim. Ne bih mogla podnijeti da se nakon putovanja ponovo vratim na staro. Zato mi je drago da sam vec sad poduzela neke korake u pravom smjeru. Ova godina ce mi u svakom slucaju biti prijelomna. Namjera mi je nauciti puno novih stvari kako da bi pocetkom slijedece godine imala vise izgleda za jedan bolji, zanimljiviji i bolje placeni posao. Jos jedna mala vijest je da ce mi fotoputopisi iz Azije mozda izaci u Vjesniku, ukoliko budu koliko toliko prihvatljivi :) Tako da se i oko toga moram malo potruditi, pogotovo oko slika. Sve je to dobro. Upornost se isplati. |
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
opis bloga
Blog o svemu sto se dogada u mom zivotu, a pogotovo o putovanjima. 
tko sam ja?
Ja sam Nina, u srpnju sam napunila 31 godinu i stjecajem okolnosti zivim u Nizozemskoj. Zivim zajedno s mojim zivotnim suputnikom koji se zove Bart i pretpostavljam da svatko, zahvaljujuci njegovom imenu, moze pogoditi da se radi o jednom Nizozemcu. Zivimo u Rotterdamu u kuci koju vec godinama preuredujemo, s polovicnim uspjehom. Radim kao reintegracijski konzulent. S obzirom da takvo sto ne postoji u Hrvatskoj, objasnit cu o cemu se radi. Moji klijenti su ljudi koji su zbog svakojakih problema vec godinama nezaposleni. Ja im sredujem volonterske poslove s ciljem da se oni ponovo naviknu na radni ritam, steknu malo radnog iskustva i malo se aktiviraju u potrazi za pravim poslom. Diplomirala sam na Ekonomskom faksu u Splitu, a sad studiram nesto kao socijalno pravo u Rotterdamu. U rujnu mi pocinje druga godina. Najveci hobi mi je putovati, a osim toga volim alternativnu mjuzu, ici na koncerte i rock festivale, uciti strane jezike, druziti se s ljudima iz cijelog svijeta, more, knjige, dobre filmove, itd, itd. |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|