Mislim da vas je vecina, kao i ja, odrasla s filmovima i serijama o ratu u Vijetnamu. Sjecam se da mi jedno vrijeme najomiljenija serija bila China Beach: o americkim vojnicima na odmoru u jednom od kupalista u Vijetnamu. Do prije par mjeseci ni nisam znala puno vise o Vijetnamu osim da su vodili veliki rat s Amerikancima koji su i pobijedili. Danas mi se pruzila prilika izbliza okusiti djelic tog rata. Puna znatizelje otisla sam posjetiti Cu Chi Tunele: podzemne tunele nekih 70 km udaljene od Ho Chi Minh Cityja.
Tuneli su prvotno sagradeni za vrijeme rata s Francuzima jos krajem 40-tih. Kasnije ih je Vietcong prosirio i produbio. Tuneli su sve u svemu dugi preko 250 km, a neki imaju cak 3 ili 4 razine. Cilj je bio u njima se skrivati od Amerikanaca i odatle se dalje probijati prema Ho Chi Minh Cityju (tadasnjem Saigonu) - glavnom uporistu Amerikanaca u Juznom Vijetnamu. To im je na kraju i uspjelo. Usprkos dugotrajnom bombardiranju, Amerikancima nikad nije uspjelo unistiti tunele. Vietcong je pobijedio, Amerikanci su otisli, a Cu Chi Tuneli su postali turisticka atrakcija.
Stvarno nisam ocekivala pravi turisticki cirkus koji me je zatekao. U Cu Chi smo stigli zajedno s hordama drugih turista medu kojima je bila i jedna velika grupa Japanaca koji su neprestano vristali i pucali od smijeha svaki put kad bi sami sebe slikali, a to je bilo cesto. Svaka grupa, pa tako i mi, je doslovno jurila za svojim vodicima koji su nam pokazivali sva najzanimljivija mjesta: bolnica, kuhinja, radionica, itd, itd. S obzirom na kolicinu turista bilo je nemoguce ista na miru pogledati. Za slikavanje takoder nije bilo bas prilike, osim ako zelis slike sa dvadeset Japanaca koji sve zaklanjaju. Nakon
otprilike 1,5 h bili smo gotovi s razgledavanjem, a zatim smo vise od 1 h morali cekati na autobus da nas odvede natrag u Ho Chi Minh. Nikome nije bilo jasno zasto smo se onda trebali toliko zuriti s razgledavanjem, pa su se ljudi poceli buniti i postavljati pitanja. Nas se vodic na to jako naljutio i poceo vikati na sve nerazumljivijem engleskom. "Pa vec smo sve pogledali, sta cemo onda bezveze jos boraviti u dzungli?!? On vec 16 godina radi s turistima i ovo mu se jos nikad nije dogodilo!!! On tocno zna sto turisti zele!!!" Meni se sve cini da se njemu nakon 16 godina vise bas i ne da voditi turiste na mjesta na kojima je vec bio tisucu puta, a pogotovo ne pri temperaturi od 39 stupnjeva.
Sve u svemu nije to bio bas uspjesan izlet, pa sto zbog toga, sto zbog cjelokupne komercijalizacije, nisam ovdje dobila osjecaje koje sam ocekivala. Drzavna propaganda koja je ocito jos uvijek aktualna u Vijetnamu takoder me nije bas odusevila. Prije razgledavanja pogledali smo dokumentarac o tunelima i ratu opcenito. Tu su se redovito mogle cuti parole o tome kako su svi vojnici junaci i slicne stvari. U jednom trenutku su prikazali djevojcicu od kojih 13-14 godina kako ubija Amerikance bombama. Ona je naravno prava junakinja i dobila je medalju za hrabost. Meni je neshvatljivo da netko u danasnje doba moze biti ponosan na djecu vojnike. Usprkos svemu Vietcong definitivno zasluzuje divljenje. Ja sam cim sam usla u tunel dobila napad klaustrofobije. Bilo je vruce, prasnjavo, zagusljivo i tijesno, a Vijetnamci su u ovim tunelima ponekad znali provoditi i tjedne. Svaka cast.
Navecer me je u Internet caffe-u pokusao zavesti jedan tip iz Nigerije koji zivi u Juznoj Africi, a trenutno predaje engleski u Vijetnamu. Jos dok smo sjedili pred kompjuterima poceo je izjavljivati koliko sam lijepa i prekrasna. Takvi tipovi mi se gade, ali sam ipak otisla s njim na veceru. Dobro je imati drustvo dok jedes, a nije ni lose kad ti to drustvo stalno daje komplimente. Kasnije smo otisli u jednu tipicnu vijetnamsku pivnicu poznatu pod imenom 'bia hoi'. Ove pivnice se mogu prepoznati po malim plasticnim stolicicama pred vratima na kojima vecinom sjedi lokalno stanovnistvo (i pokoji
backpacker) i po ogromnoj bacvi piva. Atmosfera je opustena, redovito se zajednicki nazdravlja, a litra piva kosta samo 40 euro centi! Tu smo jos popricali s dvoje Engleza, a nakon toga sam mog novog prijatelja Gabriela na njegovo veliko nezadovoljstvo napustila i otisla u krevet.
Nisam skoro nista slikala, ali sam vam htjela pokazati bar par slika da dobijete ideju o cemu se tu radi. Nazalost mi u ovom trenutku ne uspijeva staviti slike na blog, pa cete se morati jos malo strpjeti.
Post je objavljen 21.04.2007. u 16:27 sati.