U cetvrtak po noci ugrizao me je komarac pored gleznja. Svrbilo me je, ja se cesala i ugriz se povecao. U subotu je glezanj poceo naticati. Otisla sam u apoteku i oni mi dali kremu protiv infekcije u slucaju ugriza kukaca. Ja se mazala, ali nije nista pomoglo. U nedjelju se oteklina pocela jos vise siriti i zahvatila i dio stopala, a pocela i boljeti. Otisla sam u jednu drugu apoteku i dobila jednu drugu kremu. Ovaj prodavac mi je rekao da mi je prvi prodavac dao krivu kremu: protiv gljivica, umjesto s antibioticima. Ja se vec ponadala da ce sve biti u redu i pocela se revno mazati s ovom novom kremom. Medutim ni ona nije nista pomogla i u nedjelju navecer stopalo mi je pocelo izgledati kao balon. Oteklina se na sve strane prosirila i dosla skoro pa do prstiju, a bol postala nepodnosljiva.
Sva u panici sam otisla do vlasnice hotela u kojem spavam. To ni nije zapravo hotel, nego kao nekakav penzion. Dolje je ducan svile kroz koji prvo moras proci, zatim dodes u kuhinju, a odatle vode skale na gornje katove gdje se nalazi par soba za iznajmljivanje. Ti ljudi nemaju nikakvu privatnost, mi stalno prolazimo kroz njihovu kucu, dok jedu, spavaju, sto bilo. Ali nekako mi se cini da to njima uopce ni ne smeta.
Ali dobro. Vlasnica kuce ne prica bas dobro engleski, pa se skupilo jos troje zenskih clanova obitelji. Izasli smo svi na ulicu da bolje vidimo i tako stojimo nasred ulice i cetiri minijaturne Vijetnamke gledaju moje stopalo i smisljaju sto cemo i kako cemo. Jedna od njih mi kaze da mi njihova susjeda moze namjestiti glezanj, da je ona dobra u tome. Potrajalo je neko vrijeme da im objasnim da nisam iscasila glezanj, nego da se radi o necemu drugome i da bih htjela ici u bolnicu. One su na to odmah pozvale jednog poznanika s taksijem i jos su neko vrijeme raspravljale u koju bi me bolnicu najbolje mogao odvesti. Na kraju su se odlucile za jednu u vlasnistvu Francuza gdje me je on onda i odvezao.
I tako ja stigla tamo u 11 h navecer. Bolnica cista, sve izgleda besprijekorno. Prvo sam ispunila formulare, a onda me je primila doktorica s dvije asistentice. Izvagale su me, izmjerile mi tlak i temperaturu i tek tada presle na razlog zasto sam ja uopce tamo dosla. Moje stopalo i glezanj se naveliko proucavalo i gledalo, vadili su se engleski rijecnici i tada mi je doktorica rekla da misli da se tu uopce ne radi o ugrizu komarca. Ugriz je u meduvremenu vec skoro pa prosao, a glezanj me i dalje boli. Zbog toga je njena dijagnoza da imam nekakvo zapaljenje zgloba ili kako se to vec na hrvatskom zove. Bilo mi je malo cudno kad mi je rekla da se to cesto dogodi prilikom prekomjerne konzumcije mesa ili piva, a ako si se uz to jos dosta naprezao. Naprezala se mozda jesam, ali otkad sam stigla u Vijetnam meso skoro pa nisam ni jela i samo jednom sam pila pivo i to ne bas puno! Doktorica me je medutim uvjeravala da je njena dijagnoza tocna i dala mi je cetiri vrste lijekova od kojih jedne protiv bolova.
Od sinoc pijem lijekove (ovdje je sad ponedjeljak 8 navecer), a jos uvijek ne primjecujem nikakvo poboljsanje. Stovise, cini mi se da mi sad cak i prsti pocinju naticati. Bolovi nisu tako strasni, ali to je pretpostavljam zbog tableta protiv bolova. Ne znam sto bih sad trebala napraviti. Sutra krecem dalje i morat cu satima sjediti u busu. Stvarno se nadam da ovi njeni lijekovi jos nisu poceli djelovati i da ce za par dana sve biti u redu. S druge strane se bojim da je problem puno ozbiljniji nego sto je to ona predvidjela i da cu na kraju zavrsiti u bolnici na operacijskom stolu. Srecom da sam se ipak cijepila protiv Hepatisa B, iako to u prvu ruku nisam zeljela!
Ne znam sta cu ni kako ce se sve ovo na kraju zavrsiti. Drzite mi fige da sve bude u redu i nadam se slijedeci put blogirati o malo ljepsim temama.
Post je objavljen 23.04.2007. u 15:17 sati.