Zadnjih par dana se nisam osjecala bas najbolje. Bila sam u depri zbog svih problema s mojim glupim stopalom i stalno sam se pitala zasto mi se to bas SAD dogada. Mjesecima planiram ovo putovanje, a cim sam krenula, odmah neko sranje. To me totalno izdeprimiralo, pa mi se nije dalo niti ista raditi, niti blogirati. Tako nisam napisala nista o mom daljnjem razgledavanju Ho Chi Minh Cityja, ni o dvodnevnom izletu u deltu rijeke Mekong ni o gradicu u brdima Da Lat u kojem sam provela zadnja dva dana. Dobro, u Da Latu skoro nista ni nisam vidjela. Osim bolnice u kojoj sam bila cak dva puta. Prvo jedan dan navecer kad su me poslali doma i rekli da se vratim slijedeci dan da izvadim krv i slikam stopalo. Ja sam cijelu noc bila u panici kako ce mi sporkim iglama vaditi krv i bila sam sva u strahu. Kad ono slijedeci dan ni spomena o krvi ni slikavanju, nego su mi dali nove lijekove. Usput, vijetnamski doktori ne znaju ni beknuti engleski. Samo se smijese i govore ''yes, yes'', a ti vidis da nemaju pojma o cemu pricas.
Jucer sam skoro cijeli dan provela u sobi u hotelu gledajuci filmove na jednom engleskom kanalu (pogledala sam cak 3 jedan iza drugoga!) i stavljajuci led na stopalo. Led sam dobila od super ljubazne vlasnice hotela koja je stvarno bila prva liga, kao i cijeli hotel koji se zvao Dreams. Dorucak im je bio presavrsen, a pogotovo hrpa svjezeg tropskog voca.
Pijem nove lijekove koje sam dobila i cini mi se da mi je malo bolje. Ne znam je li to zbog lijekova ili cisto prolazi samo od sebe. Bilo kako bilo nista me ne boli i mogu sve normalno raditi, pa sam odlucila da se vise necu samosazalijevati i da cu poceti uzivati u ovom putovanju. Obecavam da cu od sutra ponovo poceti blogirati, sa slikama i svim, kao sto ste to od mene i navikli. Trenutno se nalazim u kupalistu Nha Trang i mogu vam reci da more stvarno lijeci sve rane. Ne znam za vas, ali cim sam na moru, ja se odmah osjecam puno bolje.
Post je objavljen 26.04.2007. u 16:51 sati.