Prvi utisci. Vruce je. Nesnosno vruce. U 9 h ujutro vec je preko 30 stupnjeva. Naoruzana cvikama za sunce i kapom na glavi, vucem se ulicama Ho Chi Minh City-a svakog trena ocekujuci da cu se onesvijestiti. Na plocnicima se skoro uopce ni ne moze hodati. Neprestano moram zaobilaziti skutere koji tu leze spremni za iznajmljivanje, prodavace koji na svojim bicikl-ducanima nude svakojaku robu na prodaju ili ljude koji tek tako sjede ili stoje nasred puta.
Stalno me okruzuje neopisiva buka. Svi sudionici u prometu neprestano trube, ne znam zasto, vjerojatno to ni sami ne znaju. Omiljeno prometno sredstvo je skuter, a to im je mislim i najvaznije sto posjeduju. Glancaju ga, koriste ga kao stolicu dok puse ili pricaju, na njemu leze i odmaraju se. Svi ga voze: mladi, stari, muskarci, zene, djeca. Voze ga po cijele dane, buka se nikako ne smanjuje. Neki za vrijeme voznje pokrivaju lice maskom sto zapravo ni nije cudno jer se, posebno na velikim raskrizjima, jednostavno gusis u smradu ispusnih plinova.
Prijeci ulicu je opasno po zivot. Svi voze kao ludaci, a vozaci skutera su jos najgori. Semafora ili nema ili ga se ignorira. U jednom trenutku sam se nasla na ogromnoj rotondi s velikim dijagonalnim pjesackim prijelazom. Pokusala sam ga prijeci, stvarno jesam, ali se na kraju nisam usudila. Zovite me kukavicom ako zelite, ali cini se da u ovom gradu ne postoje prometna pravila. Nikome ne pada napamet zaustaviti se pjesaku, pa se, da bi presao ulicu, moras baciti u sav taj kaos trceci zig-zag ne bi li izbjegao nadiruce skutere. Mislim da cu od sad hodati strateski i drzati se manjih ulica.
Ljudi su napasni. Stalno vicu i zele nesto od tebe: Miss zelite li prijevoz? Miss, zelite li ovo? Miss, zelite li ono? Miss, odakle ste? Miss, gdje idete? Ja ih svih jednostavno ignoriram i glumim kao da ih ne cujem. Jedan me je tip cak uhvatio za ruku, a to stvarno ne mogu podnijeti. Vici sto hoces, ali me ne dodiruj! Nadam se da to nije bio primjer tipicnog vijetnamskog muskarca.
Ho Chi Minh City: buka, kaos, zakrcenost, zagadenost, vrucina. Ne bas privlacne stvari. Mozda ce se netko zapitati da li sam sad obeshrabrena s ovim mojim prvim dojmovima Vijetnama. Nisam. Kao i svi drugi ogromni milijunski gradovi ima i Ho Chi Minh svoje probleme. Uostalom, ovo mi je tek prvi dan ovdje. Mozda cu u narednim danima otkriti i neke druge, ljepse strane ovog grada. A uostalom, nisu mi svi prvi utisci bili negativni. U avionu je pored mene sjedila jedna Vijetnamka s kojoj sam se dosta napricala (usprkos tome sto nije bas super pricala engleski). U jednom trenutku mi je bila muka i ona mi je na sve nacine pokusala pomoci. Dala mi je mirisljave kapi koje smanjuju mucninu, pa nekakve grickalice od chillija i stalno me je hrabrila. Bila je bas simpa. A cini se i ja njoj jer mi je na kraju leta dala svoj broj telefona i adresu i pozvala da je posjetim doma. Nije Vijetnam uopce los!
Slike jos slijede. Sto zbog umora, sto zbog vrucine, danas jos nista nisam slikala. Bit ce i toga kad se malo oporavim.
Post je objavljen 19.04.2007. u 15:22 sati.