|
|
29.05.2007. utorakkrabi i phuket
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Nakon dana provedenih na plazi odlucile smo da nam treba malo kulture pa smo se zaputile u Nakhon Si Thammarat - kulturnu i religioznu prijestolnicu juznog Tajlanda. Kad smo tamo stigle, imale smo sto i vidjeti. Umjesto mase turista ovdje su nas docekali sami Tajlandani kojima smo mi bile velika atrakcija. Gdje god smo isle, ljudi su buljili u nas, osmjehivali nam se, mahali nam, pozdravljali nas, a kad bi mi odzdravile poceli bi crkavati od smijeha. Bilo je to lijepo iskustvo pogotovo u zemlji kao sto je Tajland gdje se od pustih turista lokalno pucanstvo gotovo ni ne vidi. Iznenada smo se nasle u pravom Tajlandu gdje nista nije namijenjeno turistima nego jednostavno Tajlandanima. Ima mozda samo jedna putna organizacija, nema organiziranih ekskurzija, skoro nitko ne govori engleski, nema pizzerija ni beckih snicela, nema starkelja u potrazi za mladim mesom. Pravo osvjezenje! Iako je Nakhon mali gradic u kojem se u biti nema puno toga za raditi, bilo je dobro za promjenu provesti dva dana u jednom ovakvom mjestu. U Nakhonu je gotovo sve bilo napisano samo tajlandskim pismom, bez engleskog prijevoda. Dok gledas tajlandska slova shvacas kako se nepismeni ljudi moraju osjecati: ocajno. Gledas tekst i nemas ni preblagog pojma sto bi tu moglo pisati. Jedino ako se tu i tamo pojavi neka brojka mozes malcice spekulirati o cemu se tu zapravo radi. Ni imena restorana nisu bila napisana normalnim slovima (sto je obicno slucaj u drugim dijelovima Tajlanda) tako da smo se dobro namucile prije nego smo nasle restoran preporucen u mom Rough Guideu. Tamo smo opet izazvale senzaciju jer smo bile jedine strankinje i svi su nas onako ispod oko neprestano promatrali i smjeskali nam se. Ovdje sam pojela ogromnu ribu, mislim da u zivotu nisam pojela vecu, s rizom i povrcem i sve skupa s picem platila samo 4 eura. Stvarno nezamislivo. Nakhon je grad u kojem se nalazi jedan od vaznijih tajlandskih hramova Wat Mahathat gdje se, bar po predaji, cuvaju Budine relikvije. Tamo se za vrijeme nase posjete nesto odvijalo jer je jedan dio bio zatvoren, svuda su bili budisticki svecenici i cule se budisticke molitve. Steta da nismo mogle uci u taj zatvoreni dio jer bi to tek bilo stvarno zanimljivo. Ljude na ulici takoder nismo mogle pitati sto se tocno dogada jer nitko nije govorio engleski. Ovaj dio zemlje je poznat i po posebnoj vrsti lutkarstva tzv. igri sjena. Plosnate lutkice napravljene od koze stave se iza platna tako da vidis samo njihove sjene. U Nakhonu smo posjetile najpoznatijeg majstora lutaka za igru sjena, jednog starijeg gospodina od nekih 70-tak godina koji je putovao po cijelom svijetu, a cak izvodio i predstave za tajlandskog kralja (usput, Tajlandani obozavaju svog kralja i kraljicu, svuda se mogu vidjeti njihovi posteri i slike, ponekad i u prirodnoj velicini). Kralj mu je rekao da bi trebao ocuvati ovu drevnu tradiciju i po njegovom savjetu otvorio je mali muzej u vlastitoj kuci u Nakhonu. Bilo je zanimljivo otici tamo, pogledati kako pravi lutke i gdje zivi, a prava je steta je da ni on ne govori engleski, inace smo mogli malo popricati. Iako nisam neka ljubiteljica lutkarstva, bilo mi je zanimljivo cuti par stvari o igri sjena, kao sto mi je u Vijetnamu bilo zanimljivo pogledati lutkarsku predstavu na vodi. Nakhon Si Thammarat pruzio nam je malo kulturnog uzdizanja prije odlaska na zapadnu obalu Tajlanda. Nazalost sam zaboravila ponijeti kabel za fotoaparat pa ne mogu staviti slike. |
|
Bila sam slobodna kao ptica. Spavala sam u hotelima u kojima sam htjela, isla sam na ekskurzije na koje sam htjela, pricala sam s ljudima s kojima sam htjela, isla sam u krevet onda kad sam htjela. Ukratko, mogla sam raditi sto hocu kad hocu. A onda sam se u Bangkoku nasla s mojom putnom druzicom i tada se sve promijenilo. Vec prije puta sam pretpostavljala da ce mi trebati neko vrijeme za naviknuti se na ovu novu situaciju i ocekivala sam da ce mi prvi dani biti naporni. Ono sto medutim nisam ocekivala je da ce me moja putna druzica ponekad nevjerojatno iritirati. Kako da me ne iritira osoba koja, usprkos tome sto ce u istom hotelu ostati nekoliko dana, svoje torbe pakira deset puta dnevno? Svaku sitnicu koju koristi, kao npr. kozmetiku, nakon upotrebe odmah pazljivo spakira u torbu. Nema veze sto ce u slijedecim danima tu istu kozmetiku jos nebrojeno puta koristiti. Ona ce je svaki bozji put pazljivo raspakirati i ponovo upakirati. I da ne zaboravimo da ce naravno cepove svih sampona i svih tekucih preparata SVAKI PUT nakon koristenja dobro oblijepiti selotejpom jer zamislite sto bi se dogodilo kad bi se svi ti samponi prolili po njenoj torbi. Iako je to teoretski nemoguce, jer je sva njena selotejpom oblijepljena kozmetika spremljena u neseser, a neseser je spremljen u posebnu plasticnu kesu. Mozda ce netko ovo zvati dobro organiziranim i prakticnim, ja to zovem patoloskim slucajem. Njene stvari su u svakom trenutku spremne za evakuaciju, tako da ako Tajland pogodi novi tsunami budite uvjereni da ce se ona vratiti doma sa svim svojim stvarima, sve do posljednjeg sampona. Kako da me ne iritira osoba koja se ujutro naveliko tusira i pere kosu PRIJE nego sto ide na plazu na kojoj ce provesti cijeli dan lezeci u pijesku i kupajuci se u moru? Kako da me ne iritira osoba koja se toliko boji mora da ne ide dalje od koljena, brzinski se baci u more pri cemu se skoro svaki put zagrcne i pocne kasljati (sto je potpuno nelogicno jer lice nikad ne moci), a nakon toga brzinski ustane i onda tako stoji u moru. Ne lezi, ne cuci, ne. Ona stoji. Jer zamislite sto bi joj se sve moglo dogoditi kad bi zaronila svoje cijelo tijelo ispod mora u dubini do koljena. Ovakvom se ponasanju ne bi zacudila od jednog prosjecnog Nizozemca. Prosjecan Nizozemac ne zna uzivati u moru i uvijek radije bira bazen, ali o tome nekom drugom prilikom. Nisam ocekivala da se jedna osoba koja ima tajlandske krvi, koja je vec prije bila u Tajlandu i koja je obavezno zeljela ici u juzni Tajland, koji se sastoji od plaza i otoka, toliko boji mora. To jednostavno nije logicno. Zasto onda nije htjela ici negdje drugo gdje nema mora? Nas dvije se definitivno ne mozemo zajedno zabaviti na plazi. Ona ide dva puta dnevno u more i provodi u njemu ukupno 10 minuta. Ja u moru mogu provesti sate i ne pada mi napamet samo sjediti u plicaku. Dok se ja kupam ona sjedi na plazi i gleda ljude kako bi ih cim ja izadem iz mora opsirno mogla ogovarati. "Pogledaj onoga sto je debel; nije mi jasno da tako zgodna zenska zeli biti s takvim ljigavim tipom; onaj tip uopce nema vrat; ona zena izgleda kao da nema kupaci na sebi; zar nije prevruce da se tako ljubakaju; pogledaj na sto oni tamo lice...." Ljudi koji me poznaju znaju da i ja ponekad volim ogovarati, ali ovo sto ona radi je previse cak i za mene. Zelim uzivati u moru i plazi, zelim se kupati, suncati, jesti voce, pijuckati pice i pricati od drugim stvarima, a ne samo o debljini prosjecnog turista u Tajlandu. Kako da me ne iritira osoba koja navecer nikad ne zeli popiti par pica i opcenito se malo zabaviti nego radije sjedi u hotelskoj sobi i gleda televiziju? Kako da me ne iritira osoba koja ne zeli ici na nijednu ekskurziju nego radije ne radi apsolutno nista cijeli dan? Kako da me ne iritira osoba koja je jedino zainteresirana kako doci do nekog odredista, a kad konacno tamo stignemo izgubi svaki interes za to odrediste? Kako da me ne iritira osoba koja slijepo vjeruje sve sto pise u Loney Planetu cak i nakon sto se par puta ispostavilo da stvari bas i nisu takve kao sto ih oni opisuju? Kako da me ne iritira osoba koja je kad su nas u Petchaburiju izbacili na cestu izvan grada nazvala svog taticu u Nizozemsku u kojoj je tada by the way bilo 5 sati ujutro? Ipak, nije sve tako crno kako se cini. Imamo mi i dobrih trenutaka i u svakom slucaju svaki dan imam nekoga s kim mogu popricati, jesti, voziti se u busu i navecer se vratiti u hotelsku sobu. Ali mi je jednostavno zao da, usprkos tome sto sad imam putnu druzicu, i dalje nemam drustvo za navecer izaci vani ili za ici na eskurzije. Mozda se ona ponasa ovako jer je u Tajlandu vec bila. Mozda ce u Maleziji biti aktivnija. Mozda. To cemo vidjeti za kojih tjedan dana. Zadnjih par dana smo proveli na otoku Ko Samui. Nakupala sam se kao sto nisam odavno. More je bilo toplo, ali ipak mrvicu manje toplo nego na obali. Konacno se pomalo privikavam na tropska mora i oslobadam se straha da ce me napasti morski pas. Bilo je dosta turista, ali srecom nije bilo prekrcano, upravo zbog toga sto je niska sezona. Usprkos nekim nesuglasicama s Femke meni je na Ko Samui-u bilo super. Jednostavno obozavam more i ni ona ni nitko drugi mi ne mogu pokvariti raspolozenje dok sam na moru. Bila sam i na jednoj eskurziji u nacionalni park u blizini. Femke naravno nije. Bilo je dobro maknuti se malo jedna od druge, ponovo pricati s drugim ljudima i za promjenu napraviti nesto drugo osim cjelodnevnog lezanja na plazi. Vozila sam se brodom, kajakirala skupa s jednom curom s Novog Zelanda, malo snorkelirala (vidljivost je bila losa, pa se nisam trebala bojati riba), setala se po otoku unutar nacionalnog parka i lijepo se provela. Ovo je plaza Chaweng u 7 h ujutro prije nego nahrupe horde turista. Chaweng je najpopularnija plaza na otoku. Svidjela mi se, ali mozda malo manje nego plaze koje sam vidjela u Meksiku i Vijetnamu. Tamo su imali one slatke suncobrane napravljene od bambusa koji su plazama davali pravi tropski ugodaj. Ovdje su imali obicne tekstilne i to mi je bilo malcice dosadno. S druge strane ovdje nema visokogradnje i to je puno ljepse nego kad iz mora vidis svakojake ogromne zgradurine sto je bio slucaj u gore navedenim zemljama. Osim toga mislim da je more ovdje bilo puno bolje za kupanje jer nije bilo velikih valova. More je jednom rijecju bilo savrseno. Spavali smo u ovim bungalovima, dvije minute udaljenima od plaze. Nacionalni park Ang Thong izgledao je kao mini Ha Long Bay u Vijetnamu. |
|
Od vrucine Bangkoka pobjegle smo u kupaliste Hua Hin, nekih 3-4 sata voznje prema jugu. Tamo se nema nesto posebno za vidjeti. Ima plaza, ali nije nista posebno u usporedbi s nekim drugim plazama koje cu, bar se tako nadam, vidjeti tijekom ovog putovanja kroz Tajland. Hua Hin nam je prvenstveno posluzio kao odskocna daska za daljnji put prema jugu. Ovdje smo dobro osjetile da je trenutno niska sezona u ovim krajevima. Restorani i kafici zjape poluprazni, a ni na plazi nije neka guzva. Ipak se jedna vrsta turista moze naci u velikim kolicinama: debeli, celavi, kao rak izgorjeli starci u sandalama s bijelim carapama podignutim do koljena i kratkim gacama podignutim do pazuha u potrazi za mladim mesom. Ovakve primjerke ne bi takla ni s tri izolirana stapa, a vjerojatno ni jedna druga zena tamo odakle su dosli, ali zato je Tajland za njih raj na zemlji. Gdje god se okrenes vidis takve tipove s mladim zgodnim Tajlandankama kako se u javnosti maze, ljubakaju, grle, stipkaju i opcenito se ponasaju kao ludo zaljubljeni par. Jednostavno za povratiti. Femke mi je rekla da su ove cure vecinom kurve, ali ipak. Gadi mi se samo ih i pogledati. U Vijetnamu sam isto tu i tamo vidjela takve tipove, ali ovdje su svuda, gdje god se okrenes, ne mozes ih izbjeci. Zasto muskarci ponekad moraju biti toliko ljigavi? U Hua Hinu smo jedan dan proveli na plazi. Cijeli dan sam se kupala i suncala. Dobro sam izgorila, ali nema veze. More je toliko toplo da se ne mozes skoro pa niti malo osvjeziti. Valjda ce na otocima biti bar malcice manje toplo. Jos uvijek se pomalo bojim ovih tropskih mora. Znam da je glupo, ali ne usudim se ici bas u neku dubinu jer se stalno bojim da cu vidjeti tko zna kakve bestije, a mozda cak i morske pse. Stalno gledam prema obzoru i stalno mi se pricinjava da vidim nesto. Femke je jos tisucu puta gora, ona se ne usuduje ici u dubinu vecu od 10 cm. Bas je super ponekad dan provesti na plazi, a kako smo se bile dobro ulijenile, nije nam se dalo ici daleko na rucak, pa smo otisle u restoran na plazi. Ispostavilo se da je to restoran nekog luksuznog hotela s bazenima (koje nazalost samo gosti mogu koristiti) i astronomskim cijenama. Na kraju smo platile masne pare za glupi sendvic, pomfrit i colu i dobro se za to pokajale. Iz Hua Hina smo isle u Phetchaburi - grad s brojnim hramovima i palacama. Put do tamo bio je prava avantura. Mi smo bile jedine strankinje u busu. Mladom kondukteru smo rekle da nam napomene kad trebamo izaci jer mi ne znamo tocno sto i kako. U jednom trenutku smo primjetile da smo Phetchaburi vec prosli, a bus se nije niti zaustavio, niti nam je kondukter ista napomenuo. Otisle smo do sofera pitati zasto se nije zaustavio, ali problem je sto ni on, ni mladi kondukter, a ni druga mlada kondukterica skoro pa ne pricaju engleski. Nisam ocekivala da ce Tajlandani biti toliko losi u engleskom. Imaju toliko turista svake godine, a vecina ih ipak doslovno ne zna ni beknuti engleski. Gori su od Vijetnamaca. I tako smo mi pokusale objasniti da zelimo ici na autobusnu stanicu u Phetchaburiju, ali su nas na kraju izbacili nasred ceste izvan grada. Nismo znale sto napraviti. Pokusala sam stopirati, ali to nije uspjelo. Taksija nije bilo nigdje na vidiku, a auti su jurili kao ludi. Nije bilo sanse da pjeske dodemo do grada jer je bilo predaleko. Srecom smo nabasale na par ljudi koji su tu nesto prodavali. Oni takoder nisu govorili engleski, ali smo se ipak nekako uspjeli sporazumjeti. Jedna zena nam je rekla da sjednemo iza nje na motor i tako smo se sve tri skupa vozile na jednom motoru. Stalno sam ocekivala da cemo se slupati ili da ce bar jedna od nas pasti s motora. Zena nas je dovela do dva tipa koji su svaki imali svoj motor i oni su nas onda odvezli do centra grada. Voznja na motoru mi nikad nije bila omiljena stvar, ali moram priznati da se sve vise navikavam na to. U Aziji si ponekad jednostavno prisiljen sjesti na motor, htio ti to ili ne. Eto, zahvaljujuci srdacnim Tajlandanima na kraju se sve dobro zavrsilo. Na povratku u Hua Hin ukrcali smo se u neki jeftini lokalni bus. Nema klime, nego ventilatori na plafonu, svi prozori otvoreni, a takoder i vrata. Bus prekrcan, uopce nije bilo mjesta za sjesti, ali vozac nam je pokazao da mozemo sjesti pored vrata. I tako smo se vozile u busu punom tajlandskih skolaraca u skolskim uniformama pribojavajuci se, pogotovo u okukama, da cemo izletjeti kroz vrata. Iako smo se dobro istlacile, bio je to lijep i zanimljiv dan. Hram na brdu povise Phetchaburija. Ovako izgleda tipican budisticki hram iznutra: puno zlata i mnogobrojni Bude u svim mogucim velicinama, oblicima i polozajima. U meduvremenu sam ih vidila poprilican broj. Meni su od svega ipak bili najzanimljiviji majmuni. U okolici Phetchaburija bilo ih je na desetke. Jos nikad nisam vidjela majmune ovako izbliza, osim u zooloskom vrtu. Nisu oni bas ni bezopasni. Vidjeli smo kako je jedan veliki napao psa, a pokazao je i zube jednoj curi kad mu se malo pokusala pribliziti da bi bolje slikala. Sretna obitelj. Tko kaze da ne potjecemo od majmuna? |
|
U Bangkoku sam provela 2,5 dana. Prvu vecer sam spavala u hotelu blizu Khao San Road, ulici znanoj svima koji su ikad bili u Tajlandu ili bar pogledali film The Beach. Kad sam nogom stupila na Khao San dozivjela sam mali kulturni sok. Iako je u Vijetnamu bilo masu turista, nikad ih nisam vidjela toliko na jednom mjestu: cure obucene kao da idu na plazu, tipovi sa dreadlocksima, stranci u svim oblicima i velicinama. Sa svih strana su me zabljesnula neonska svijetla pa mi se na trenutak ucinilo kad da sam u Las Vegasu. Usprkos svemu svidjelo mi se ovdje. Zivo je, svuda restorani, kafici, ulicni prodavaci i zabavljaci, Internet cafei, telefonske govornice. Ukratko: backpackerski raj. Slijedece jutro sam se preselila u stan tete od Femke (moje putne druzice s kojom cu provesti slijedecih nekoliko tjedana). Njen otac je 75% Tajlandanin i ima obitelj ovdje. Teta joj je vise-manje bogatasica koja ovaj stan iznajmljuje, a vjerojatno je stanarima naredila da za vikend negdje odu tako da bi Femke i ja tamo mogle spavati. Zapravo je to uzasno, ali sto se moze. Nama je dobro doslo provesti dvije besplatne noci u Bangkoku. Taksist koji me je odvezao u ovaj stan nije znao gotovo ni rijeci engleskog i nije imao pojma kako doci tamo gdje sam isla. Cak ni uz pomoc dva tipa koje je zaustavio na ulici nije uspio naci moje odrediste. Ja, kojoj je to bio prvi put u zivotu u Bangkoku i Tajlandu opcenito, morala sam proucavati kartu i davati mu upute rukama i nogama. Nakon dugotrajnih napora konacno mu je uspjelo pronaci pravu ulicu i tada je bio sretan kao malo dijete. Bangkok. Visoke poslovne i stambene zgradetine, a pored njih barake. Ogromni shopping malls u americkom stilu, a istovremeno tradicionalni pazari na sve strane. Grad je ogroman i sve je rastrkano, tako da ako negdje zelis ici moras ici ili taksijem ili tuk-tukom. To je tek posebno iskustvo pri cemu se ugusis od ispusnih plinova. Gradovi u Aziji su cini se sagradeni na drukciji nacin od evropskih i juznoamerickih. Navikla sam da u centru imas nekakav veliki trg okruzen katedralom i drugim vaznim zgradama. Oko trga su ulice sa ostalim zanimljivim zgradama i to je to. Ovdje to nije tako. Moras piciti s jedne strane grada na drugu da bi nesto vidio i to me ponekad iritira. Pogotovo kad se stalno moras cjenkati s taksistima i vozacima tuk-tuka. A svi te pokusavaju zeznuti. Kad smo htjele ici u neki muzej, jedan vozac tuk-tuka nam je rekao da je muzej zatvoren jer je nedjelja i da nas on moze odvesti negdje drugdje. To je naravno bila teska laz, a on je samo zelio zaraditi vise para. U Bangkoku je bilo uzasno vruce. Nisam mogla povjerovati da bi moglo biti jos vrucije nego u Vijetnamu, ali ipak je bilo. U 11 h navecer se jos uvijek cini kao da si u sauni, osjecas se ljigavo i ljepljivo. Od tolike vrucinetine ti se ni ne da nista raditi, osim boraviti u prostorijama s klimom. Peti mjesec definitivno nije idealan mjesec za posjetiti Bangkok. Treba ici kad je malo manje vruce, kad je zima u Evropi. Zbog ove vrucine mi se ni nije dalo ostajati duze u gradu. Slijedeci put kad budem isla u ovaj dio svijeta posjetiti cu ga malo detaljnjije, a za sad sam pogledala samo najvaznije gradevine. Ima ih stvarno lijepih. Pogled na Grand Palace (Kraljevsku palacu) s druge strane rijeke. Jos jednom Grand Palace. Jedan od najvaznijih hramova: Wat Pho. Sve ove gradevine izgledaju kao da si dosao u Disneyland, ali bas su mi se svidjele. Jedan dio velikog zlatnog lezeceg Bude koji se nalazi u Wat Pho-u. Ogroman je, pa mi cak nije uspio stati na sliku. Pogled s broda na Wat Arun - the Temple of Down. |
|
Moje putovanje u Vijetnamu je gotovo. Iako sam putovala sama, na kraju mi je bilo super. Upoznala sam masu ljudi i dobro se zabavila. Naravno da je bilo trenutaka kad sam bila u depri jer sam bila sama, pogotovo u pocetku i dok sam imala probleme sa stopalom. Ali sve u svemu sam se dobro snasla. Vidjela sam puno toga, a osim toga je ovo definitivno bilo dobro iskustvo za mene, jer obicno ne volim biti sama niti sat vremena. Mislim da ce mi ubuduce biti puno lakse ako budem trebala negdje sama ici ili ako par dana ostanem sama doma. Stvarno mi je drago da sam ovo napravila. Vijetnam je zemlja u kojoj je nevjerojatno lako putovati i koja je super sigurna. Niti jednu jedinu sekundu se nisam osjecala u opasnosti, a cesto sam i navecer hodala sama ulicom. Jedina opasnost koja te moze zadesiti je da ce te ljudi opeljesiti za par dolara. Pogotovo vozaci taksija i motora to rade. Nisu to neke pare, ali ipak se osjecas totalno glup kad ti se nesto takvo dogodi. Tako sam bila u taksiju s jos troje ljudi i kad smo stigli na odrediste, vozac je iznenada trazio trostruki iznos od onog koji je uobicajen. Kad mu nismo htjeli dati toliko novaca, zaprijetio je da ce otici s nasim torbama u prtljazniku. Ja sam bila spremna dobro se posvadati s njim, ali ostalih troje su mu popustili. Sto je preglupo jer mi smo bili u pravu. I onda odes u svoju sobu osjecajuci se totalno zajeban. Opcenito sam cula mnogobrojne price o vozacima taksija i motora i oni su stvarno najgori sljam u Vijetnamu. Ljudi su inace opcenito govoreci jako prijateljski nastrojeni i uvijek spremni za pomoci i popricati. A meni je pomoc cesto puta trebala jer mi se masu puta dogodilo da nisam mogla naci vlastiti hotel. Hrana je, za razliku od onoga sto moji starci misle, jestiva :) U svakom slucaju imaju kruh, u dobroj francuskoj tradiciji. Je da imaju samo bijele bublice i nista drugo, ali bolje ista nego nista. Tako da ujutro mozes normalno doruckovati. Ujutro jesti juhu od govedine s noodles mi je ipak malo previse, a to je tradicionalni vijetnamski dorucak. Jela sam masu rize i noodles i nije nesto zacinjeno. Toga sam se najvise bojala jer ne mogu jesti nista zestoko. Ali obicno daju umak sa strane, pa mozes sam odluciti hoces li ga staviti i koliko. U ova tri tjedna pojela sam nevjerojatno kolicinu voca, povrca, tofua, morskih plodova i samo malo mesa. Pa ne moze biti zdravije od toga! Mozda sam sve u svemu dva puta pojela kao nesto zapadnjacko npr. hamburger s pomfritom. Ma ponekad se zazelis malo krumpira! Vec sam tri tjedna na putu, a cini se mi da bi ovako jos mjesecima mogla nastaviti. Mozda cak i godinama. Nista ni nitko mi ne nedostaje osim Barta. Kad bi i on bio ovdje, vise se ni ne bi trebala vracati doma :) Nevjerojatno kako se brzo naviknes na potpuno novu rutinu. Posao i svi svakodnevni problemi i stres cine mi se toliko daleki, kao da to ni nije moj zivot nego zivot nekoga drugoga. Totalno sam opustena, kao sto vjerojatno nikad u zivotu nisam bila, i doslovno i figurativno u nekom drugom svijetu. U meduvremenu sam stigla u Bangkok i od danas vise ne putujem sama. Zanima me kako ce to biti. Javit cu vam. |
|
Jutros u cik zore vratila sam se s dvodnevne ekskurzije u Sapu, gradic na dalekom sjeveru Vijetnama, blizu granice s Kinom. Tamo se ide prvenstveno zbog prirode (planine, rizina polja) i etnickih manjina koje zive na ovim prostorima. Mnogi pripadnici ovih manjina jos uvijek nose tradicionalne nosnje, ali mislim da je to vecinom zbog turista. U Sapu smo isli nocnim vlakom. Mislila sam da postoje samo kupei s 4 kreveta, ali kad sam se ukrcala otkrila sam da je mene dopao kupe sa 6 kreveta, a uz to sam dobila najgornji krevet od kojeg je mozda bilo samo pola metra prostora do plafona. Bila sam u kupeu s pet Vijetnamaca koji su pucali od smijeha dok sam se pentrala na krevet i davali mi savjete kako to trebam napraviti. Eto, bar sam njima uljepsala dan. Inace sam usprkos nedostatku prostora dosta dobro spavala. Ipak lezis sto je puno udobnije nego noc provesti u autobusu. Prvi dan smo hodali otprilike 6 km u okolici Sape, a drugi dan desetak. Bilo je stvarno dobro. Ne samo zbog krajolika, nego i zbog nase super vodicice. Mala se zove My, ima 18 godina i pripadnica je jedne od manjina. Nevjerojatno je da je poprilicno dobro pricala engleski, a zavrsila je samo osnovnu skolu. Kaze da je naucila od turista i upravo zbog toga i voli svoj posao jer svaki dan moze nauciti nesto novo. Voli uciti, ali nema novaca za daljnje skolovanje. Postavili smo joj 1001 pitanje o svemu i svacemu, a ona je na sva pitanja davala opsirne odgovore. Stvarno je bila simpa. Inace su zenske pripadnice ovih naroda nevjerojatno napasne prodavacice. Pratile su nas svuda s kosarama punim svakojakih tricarija. Ponekad bi ih bilo i po 20 oko nas i sve bi u isti glas vikale: "Buy from me, buy something from me, OK?" A sve imaju potpuno iste stvari na prodaju. Sve su naucile pomalo engleskog pa se nadaju da ce ti uspjeti nesto uvaliti ako popricaju s tobom. Redovito su mi se postavljala pitanja tipa: odakle si, kako se zoves, koliko godina imas, imas li djece, jesi li udana, itd. Neki ljudi nasjedaju na sva ta nagovaranja, ali ja ne. Ja jako lako mogu ignorirati svakoga tko mi zeli prodati nesto sto ja ne zelim. Inace u ostalim dijelovima Vijetnama ljudi nisu bili toliko napasni (osim vozaca motora), posebno u usporedbi s nekim drugim zemljama u kojima sam bila. Ali u Sapi je sto se toga tice bilo stvarno naporno. Sve ove zene i djeca jako su me podsjetile na lokalno indijansko stanovnistvo u Gvatemali koje je bilo potpuno isto. Bila sam u grupi s jos petoricom ljudi: dva tipa iz Francuske, jedan mladi bracni par takoder iz Francuske i jedna Japanka. Za divno cudo je Japanka govorila super razumljiv engleski, za razliku od Francuza koji su svi, osim jednog, govorili engleski kao da su junaci serije Allo, Allo. Francuskinja je uz to bilo kao neka princeza na zrnu graska. Put kojim smo hodali stvarno nije bio nesto tezak, cak ni za mene, a ja sam u ocajnoj kondiciji i bojim se visine. Ona je cini se jos tisucu puta gora od mene jer je stalno bila u strahu da ce pasti, svi su joj trebali pomagati, a ona se samo hihotala. Inace su njih dvoje Zidovi, pa sam naucila da oni ne samo da ne jedu svinjetinu, nego takoder ni plodove mora, a ni neke ribe. Nije njima lako. Ma svi su oni bili ok, ali nisam se s njima toliko dobro slozila kao s ekipom u Ha Long Bayu. Ali bilo nam je dobro zajedno ova dva dana. Skupa smo svrljali po Sapi i dva francuska tipa su me totalno iznenadila. U zivotu jos nikad nisam upoznala muskarce koji 1. toliko puno pricaju i 2. toliko vole shopping. Kupili su svakojake gluparije i uzivali su u cjenkanju i cakulanju s lokalnim zenama. S pricanjem nisu prestajali nikako, a i bez prestanka su zbijali sale pa su dosta puta zbunili jadne Vijetnamce. Ma bili su dobri, ali kad bi provela jos par dana s njima, mislim da bi izludila. Na povratku u Hanoi ponovo me dopao najgornji krevet, ali mi je jedna cura iz Australije ponudila da se zamijenimo, pa sam na kraju spavala na srednjem krevetu. Srecom, jer se kasnije ispostavilo da je u ovom vlaku bilo jos manje prostora nego u proslom. Jadna Australka, ali njoj valjda vise nista ne smeta jer je na putu vec 3,5 mjeseca. Ja sam joj u svakom slucaju jako zahvalna. Planine oko Sape u jutarnjoj izmaglici. Rizina polja. Vidjela sam toliko male preslatke djecice. Ove dvije curice imaju 9 i 8 godina i vec se moraju brinuti za svoju mladju bracu i sestre. Zatekli smo ih ovako same nasred ulice. U iscekivanju turista. Ne znam kako se tocno ova zivotinja zove na hrvatski, a doslovni bi prijevod trebao biti vodeni bizon. U Vijetnamu ih koriste za obradivanje rizinih polja. Cini se da se pomalo oslobadam straha od zivotinja, jer sam mu se stvarno dosta priblizila. Osim toga sam vec nekoliko puta bez vecih problema spavala u sobi s malim gusterima i mislim da je to super uspjeh za mene! |
|
Evo vam par slika iz Ha Long Baya. Kao sto sam vec rekla, vecinu je vremena padala kisa, pa je zbog toga nazalost stalno bilo maglovito i sivkasto. Nadam se da cete usprkos tome bar donekle uspjeti vidjeti kako je tamo lijepo. Izmedu svih tih stijena se tu i tamo nade majusna pjescana plaza. Bilo bi super iznajmiti brod samo za sebe, zaustavljati se tamo gdje ti se prohtije i kupati se na ovim malim plazicama. Nazalost bi to bilo malcice preskupo za obicne smrtnike kao sto sam to ja. Neki ljudi zive i rade u zaljevu. Brod im je obicno kuca. Ovo ovdje je riblja farma. Slatki djecacic s riblje farme. Vijetnamska djeca su mi preslatka, jako su prijateljski nastrojena, svima masu i govore 'hello'. I za divno cudo skoro pa nikad ne prodaju nista, kao sto sam ja bila navikla s djecom u Peruu ili Meksiku. |
|
Upravo sam se vratila s trodnevnog izleta u Ha Long Bay i definitivno mogu reci da su mi ovo do sada bila tri najbolja dana u Vijetnamu. Ha Long Bay je veliki zaljev u sjevernom Vijetnamu s tisucama stjenovitih otocica koji jednom rijecju izgledaju spektakularno. Na izlet smo krenuli iz glavnog grada Hanoi-a od kojeg treba oko 3 sata za stici na obalu. Nakon toga smo se ukrcali na brod na kojem smo proveli prvu noc, dok smo drugu noc spavali u hotelu u jednom malom gradicu na jednom od naseljenih otoka. Ukupno nas je bilo 7: - ja - troje Amerikanaca porijeklom iz Vijetnama koji stvarno i jesu stopostotni Amerikanci unatoc njihovom vijetnamskom porijeklu. Jednom od njih je ovo bio prvi put u Vijetnamu i sve je njemu bilo cudno i nije bio potpuno siguran da li mu se zemlja svida ili ne - jedan par iz Austrije: zenska je doktorica, 34 godine, tip odvjetnik, 32 godine. Oni su vec 4 mjeseca na putu. Dosad su bili u Burmi, Tajlandu, Laosu, Kambodzi i Vijetnamu, a idu jos i u Maleziju i Singapur. - jedna zenska iz Malezije koja je danas napunila 28 godina i koja je bila u Hrvatskoj. I u Bosni. Stvarno nisam ocekivala da bi usred Vijetnama mogla upoznati nekoga iz Malezije tko je bio u Hrvatskoj. Svijet je ponekad jako mali. Bilo nam je stvarno super. Posebno mi se svidjelo kajakirati oko stjenovitih otocica jer im se onda dobro mozes pribliziti i sve je tako mirno, spokojno i lijepo. Pogotovo u usporedbi s bucnim i krcatim vijetnamskim gradovima. Kajakiranje je super i htjela bi ga cesce prakticirati. Mislim da cu za to jos imati prilike u Tajlandu, a mozda i nekim drugim zemljama. Posjetili smo i jednu spilju i popeli se na vidilicu odakle se pruzao savrsen pogled na sve cetiri strane svijeta. Penjali smo se i po planini i to 2 sata, a ja pametnica sam imala samo japanke, tako da mi nije bilo bas lako. Sve je bilo blatnjavo i mokro, a meni su stopala neprestano klizila iz japanki, pa sam ih par puta skoro i izgubila. Srecom smo imali super vodice, a pogotovo jednog mladog tipa od 25 godina koji mi je stvarno dobro pomogao. Navecer smo svi zajedno jeli, pili i zezali se. Posebno dobro sam se skompala s Austrijancima i curom iz Malezije. Dobro je za promjenu ponekad upoznati ljude koji nisu iz zemalja gdje se govori engleski. Posebno Australaca ovdje ima u ogromnim kolicinama. Nemam nista protiv njih, ali ponekad je ok pricati i o drugim stvarima, a ne samo o klokanima :) Osim Australaca, ima jako puno Engleza, Francuza i Nijemaca. Srela sam par Nizozemaca, ali ih nema bas puno. Ne znam da li je potrebno reci da nisam srela niti jednog jedinog Hrvata. Ali cini se da su svi u Vijetnamu culi za Sukera. Sve u svemu bila su to super tri dana, a jedino sto je donekle pokvarilo atmosferu bila je kisa koja je prva dva dana dosta padala. Steta, inace bi bilo savrseno. Veceras sam s Malezijkom proslavila njen rodendan, a za par dana se ponovo sastajem s Austrijancima. Savjet svima: otidite u Ha Long Bay i obavezno povedite svoju bolju polovicu jer je tamo super romanticno! Slike cu vam pokazati za koji dan jer sad nemam vremena da ih uploadiram. Internet ovdje je naime nevjerojatno spor. |
|
Tipicne ulice u Hoi Anu. Kineske pagode i hramovi. Neke sam vec bila vidjela i u drugim gradovima i objasnili su mi da su ti hramovi cesto kombinacija razlicitih religija: budizma, taoizma i konfucijanizma. Otkrila sam da u juznom Vijetnamu ima i jako puno katolika. Cini se da su Francuzi dobro obavili svoj posao dok su harali ovim prostorima. Katolickih crkava ima svuda, a iz busa sam vidjela na desetke i desetke kuca s kipom Marije ili Isusa u prirodnoj velicini postavljenom na balkonu ili terasi. Cini se da su Vijetnamci bolji katolici od bilo kojeg Hrvata! Pa tko bi to ocekivao? Grad je jos uvijek pun starih kineskih kuca koje su prije bile i poslovni i stambeni prostor u jednom. Neke od ovih kuca su vec 7-8 generacija u vlasnistvu iste obitelji. Ovako te kuce izgledaju iznutra. Sve od drveta, tamne, svjeze, skoro bez prozora, osim sto imaju unutrasnje dvoriste u sredini. 40-tak kilometara od Hoi Ana nalazi se My Son - rusevine drevne civilizacije Champa koja je u ovim krajevima zivjela prije 10-tog stoljeca. Malo se toga o njima zna, osim da su bili hindusi. Cudim se da mi je uspjelo slikati par slika bez ljudi na njima iako je ljudi bilo kao u prici. U ovakvom se okolisu smjestio My Son. Slikano par minuta prije nego je pocela padati kisa, prvo sitna, ali ubrzo je nastupio pravi prolom oblaka i svi smo pokisli do koze. To je zapravo bilo dobrodoslo osvjezenje jer je prije kise bilo vruce kao u paklu. Nazalost je kisa nastavila padati cijelo popodne. Neocekivano sam naletjela na neku procesiju. Koliko sam uspjela skuziti, radilo se o nekom religioznom blagdanu, mislim taoista, ali nisam sigurna. Ljudi pored kojih sam stajala nisu bas govorili engleski. Steta. U cijelom Vijetnamu, a pogotovo u Hoi Anu mozete dati da vam sasiju odjecu po mjeri. Jako je jeftino, a gotovo za jedan dan. Pricala sam s jednom curom koja je dala da joj sasiju odijelce, kaput i haljinu. Meni nisu sasili nista. Pa kako bi to nosila u rusaku slijedecih mjeseci? Stiglo bi doma potpuno izguzvano i unisteno. Iako, mozda mi je ovo bila jedinstvena prilika da dobijem plativu svilenu vjencanicu, a uz to unikat! Nikad ne znas kad ce ti takvo nesto zatrebati. Obozavam lampione. Nekako me razveseljavaju. U Hoi Anu ih ima puno, vise-manje na ulazu u svaku kucu. Mislim da cu ponijeti nekoliko kuci. Vidjet cemo sto ce Bart misliti o tome. |
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
opis bloga
Blog o svemu sto se dogada u mom zivotu, a pogotovo o putovanjima. 
tko sam ja?
Ja sam Nina, u srpnju sam napunila 31 godinu i stjecajem okolnosti zivim u Nizozemskoj. Zivim zajedno s mojim zivotnim suputnikom koji se zove Bart i pretpostavljam da svatko, zahvaljujuci njegovom imenu, moze pogoditi da se radi o jednom Nizozemcu. Zivimo u Rotterdamu u kuci koju vec godinama preuredujemo, s polovicnim uspjehom. Radim kao reintegracijski konzulent. S obzirom da takvo sto ne postoji u Hrvatskoj, objasnit cu o cemu se radi. Moji klijenti su ljudi koji su zbog svakojakih problema vec godinama nezaposleni. Ja im sredujem volonterske poslove s ciljem da se oni ponovo naviknu na radni ritam, steknu malo radnog iskustva i malo se aktiviraju u potrazi za pravim poslom. Diplomirala sam na Ekonomskom faksu u Splitu, a sad studiram nesto kao socijalno pravo u Rotterdamu. U rujnu mi pocinje druga godina. Najveci hobi mi je putovati, a osim toga volim alternativnu mjuzu, ici na koncerte i rock festivale, uciti strane jezike, druziti se s ljudima iz cijelog svijeta, more, knjige, dobre filmove, itd, itd. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|