Marketing
sapa
Jutros u cik zore vratila sam se s dvodnevne ekskurzije u Sapu, gradic na dalekom sjeveru Vijetnama, blizu granice s Kinom. Tamo se ide prvenstveno zbog prirode (planine, rizina polja) i etnickih manjina koje zive na ovim prostorima. Mnogi pripadnici ovih manjina jos uvijek nose tradicionalne nosnje, ali mislim da je to vecinom zbog turista.
U Sapu smo isli nocnim vlakom. Mislila sam da postoje samo kupei s 4 kreveta, ali kad sam se ukrcala otkrila sam da je mene dopao kupe sa 6 kreveta, a uz to sam dobila najgornji krevet od kojeg je mozda bilo samo pola metra prostora do plafona. Bila sam u kupeu s pet Vijetnamaca koji su pucali od smijeha dok sam se pentrala na krevet i davali mi savjete kako to trebam napraviti. Eto, bar sam njima uljepsala dan. Inace sam usprkos nedostatku prostora dosta dobro spavala. Ipak lezis sto je puno udobnije nego noc provesti u autobusu.
Prvi dan smo hodali otprilike 6 km u okolici Sape, a drugi dan desetak. Bilo je stvarno dobro. Ne samo zbog krajolika, nego i zbog nase super vodicice. Mala se zove My, ima 18 godina i pripadnica je jedne od manjina. Nevjerojatno je da je poprilicno dobro pricala engleski, a zavrsila je samo osnovnu skolu. Kaze da je naucila od turista i upravo zbog toga i voli svoj posao jer svaki dan moze nauciti nesto novo. Voli uciti, ali nema novaca za daljnje skolovanje. Postavili smo joj 1001 pitanje o svemu i svacemu, a ona je na sva pitanja davala opsirne odgovore. Stvarno je bila simpa.
Inace su zenske pripadnice ovih naroda nevjerojatno napasne prodavacice. Pratile su nas svuda s kosarama punim svakojakih tricarija. Ponekad bi ih bilo i po 20 oko nas i sve bi u isti glas vikale: "Buy from me, buy something from me, OK?" A sve imaju potpuno iste stvari na prodaju. Sve su naucile pomalo engleskog pa se nadaju da ce ti uspjeti nesto uvaliti ako popricaju s tobom. Redovito su mi se postavljala pitanja tipa: odakle si, kako se zoves, koliko godina imas, imas li djece, jesi li udana, itd. Neki ljudi nasjedaju na sva ta nagovaranja, ali ja ne. Ja jako lako mogu ignorirati svakoga tko mi zeli prodati nesto sto ja ne zelim. Inace u ostalim dijelovima Vijetnama ljudi nisu bili toliko napasni (osim vozaca motora), posebno u usporedbi s nekim drugim zemljama u kojima sam bila. Ali u Sapi je sto se toga tice bilo stvarno naporno. Sve ove zene i djeca jako su me podsjetile na lokalno indijansko stanovnistvo u Gvatemali koje je bilo potpuno isto.
Bila sam u grupi s jos petoricom ljudi: dva tipa iz Francuske, jedan mladi bracni par takoder iz Francuske i jedna Japanka. Za divno cudo je Japanka govorila super razumljiv engleski, za razliku od Francuza koji su svi, osim jednog, govorili engleski kao da su junaci serije Allo, Allo. Francuskinja je uz to bilo kao neka princeza na zrnu graska. Put kojim smo hodali stvarno nije bio nesto tezak, cak ni za mene, a ja sam u ocajnoj kondiciji i bojim se visine. Ona je cini se jos tisucu puta gora od mene jer je stalno bila u strahu da ce pasti, svi su joj trebali pomagati, a ona se samo hihotala. Inace su njih dvoje Zidovi, pa sam naucila da oni ne samo da ne jedu svinjetinu, nego takoder ni plodove mora, a ni neke ribe. Nije njima lako.
Ma svi su oni bili ok, ali nisam se s njima toliko dobro slozila kao s ekipom u Ha Long Bayu. Ali bilo nam je dobro zajedno ova dva dana. Skupa smo svrljali po Sapi i dva francuska tipa su me totalno iznenadila. U zivotu jos nikad nisam upoznala muskarce koji 1. toliko puno pricaju i 2. toliko vole shopping. Kupili su svakojake gluparije i uzivali su u cjenkanju i cakulanju s lokalnim zenama. S pricanjem nisu prestajali nikako, a i bez prestanka su zbijali sale pa su dosta puta zbunili jadne Vijetnamce. Ma bili su dobri, ali kad bi provela jos par dana s njima, mislim da bi izludila.
Na povratku u Hanoi ponovo me dopao najgornji krevet, ali mi je jedna cura iz Australije ponudila da se zamijenimo, pa sam na kraju spavala na srednjem krevetu. Srecom, jer se kasnije ispostavilo da je u ovom vlaku bilo jos manje prostora nego u proslom. Jadna Australka, ali njoj valjda vise nista ne smeta jer je na putu vec 3,5 mjeseca. Ja sam joj u svakom slucaju jako zahvalna.
Planine oko Sape u jutarnjoj izmaglici.
Rizina polja.
Vidjela sam toliko male preslatke djecice. Ove dvije curice imaju 9 i 8 godina i vec se moraju brinuti za svoju mladju bracu i sestre. Zatekli smo ih ovako same nasred ulice.
U iscekivanju turista.
Ne znam kako se tocno ova zivotinja zove na hrvatski, a doslovni bi prijevod trebao biti vodeni bizon. U Vijetnamu ih koriste za obradivanje rizinih polja. Cini se da se pomalo oslobadam straha od zivotinja, jer sam mu se stvarno dosta priblizila. Osim toga sam vec nekoliko puta bez vecih problema spavala u sobi s malim gusterima i mislim da je to super uspjeh za mene!
Post je objavljen 10.05.2007. u 14:12 sati.