Nakon dana provedenih na plazi odlucile smo da nam treba malo kulture pa smo se zaputile u Nakhon Si Thammarat - kulturnu i religioznu prijestolnicu juznog Tajlanda. Kad smo tamo stigle, imale smo sto i vidjeti. Umjesto mase turista ovdje su nas docekali sami Tajlandani kojima smo mi bile velika atrakcija. Gdje god smo isle, ljudi su buljili u nas, osmjehivali nam se, mahali nam, pozdravljali nas, a kad bi mi odzdravile poceli bi crkavati od smijeha. Bilo je to lijepo iskustvo pogotovo u zemlji kao sto je Tajland gdje se od pustih turista lokalno pucanstvo gotovo ni ne vidi. Iznenada smo se nasle u pravom Tajlandu gdje nista nije namijenjeno turistima nego jednostavno Tajlandanima. Ima mozda samo jedna putna organizacija, nema organiziranih ekskurzija, skoro nitko ne govori engleski, nema pizzerija ni beckih snicela, nema starkelja u potrazi za mladim mesom. Pravo osvjezenje! Iako je Nakhon mali gradic u kojem se u biti nema puno toga za raditi, bilo je dobro za promjenu provesti dva dana u jednom ovakvom mjestu.
U Nakhonu je gotovo sve bilo napisano samo tajlandskim pismom, bez engleskog prijevoda. Dok gledas tajlandska slova shvacas kako se nepismeni ljudi moraju osjecati: ocajno. Gledas tekst i nemas ni preblagog pojma sto bi tu moglo pisati. Jedino ako se tu i tamo pojavi neka brojka mozes malcice spekulirati o cemu se tu zapravo radi. Ni imena restorana nisu bila napisana normalnim slovima (sto je obicno slucaj u drugim dijelovima Tajlanda) tako da smo se dobro namucile prije nego smo nasle restoran preporucen u mom Rough Guideu. Tamo smo opet izazvale senzaciju jer smo bile jedine strankinje i svi su nas onako ispod oko neprestano promatrali i smjeskali nam se. Ovdje sam pojela ogromnu ribu, mislim da u zivotu nisam pojela vecu, s rizom i povrcem i sve skupa s picem platila samo 4 eura. Stvarno nezamislivo.
Nakhon je grad u kojem se nalazi jedan od vaznijih tajlandskih hramova Wat Mahathat gdje se, bar po predaji, cuvaju Budine relikvije. Tamo se za vrijeme nase posjete nesto odvijalo jer je jedan dio bio zatvoren, svuda su bili budisticki svecenici i cule se budisticke molitve. Steta da nismo mogle uci u taj zatvoreni dio jer bi to tek bilo stvarno zanimljivo. Ljude na ulici takoder nismo mogle pitati sto se tocno dogada jer nitko nije govorio engleski.
Ovaj dio zemlje je poznat i po posebnoj vrsti lutkarstva tzv. igri sjena. Plosnate lutkice napravljene od koze stave se iza platna tako da vidis samo njihove sjene. U Nakhonu smo posjetile najpoznatijeg majstora lutaka za igru sjena, jednog starijeg gospodina od nekih 70-tak godina koji je putovao po cijelom svijetu, a cak izvodio i predstave za tajlandskog kralja (usput, Tajlandani obozavaju svog kralja i kraljicu, svuda se mogu vidjeti njihovi posteri i slike, ponekad i u prirodnoj velicini). Kralj mu je rekao da bi trebao ocuvati ovu drevnu tradiciju i po njegovom savjetu otvorio je mali muzej u vlastitoj kuci u Nakhonu. Bilo je zanimljivo otici tamo, pogledati kako pravi lutke i gdje zivi, a prava je steta je da ni on ne govori engleski, inace smo mogli malo popricati. Iako nisam neka ljubiteljica lutkarstva, bilo mi je zanimljivo cuti par stvari o igri sjena, kao sto mi je u Vijetnamu bilo zanimljivo pogledati lutkarsku predstavu na vodi.
Nakhon Si Thammarat pruzio nam je malo kulturnog uzdizanja prije odlaska na zapadnu obalu Tajlanda. Nazalost sam zaboravila ponijeti kabel za fotoaparat pa ne mogu staviti slike.
Post je objavljen 26.05.2007. u 14:39 sati.