Marketing
krabi i phuket
Zadnje dane naseg boravka u Tajlandu provele smo na zapadnoj obali. Prvo smo isle u provinciju Krabi. Iako je ovdje kisna sezona vec pocela, vrijeme je bilo savrseno. Smjestile smo se u mjestascu Ao Nang odakle se brodom moglo ici na neke udaljenije plaze. More ovdje nije bilo toliko dobro kao na Ko Samui - bilo je valovitije, manje prozirno i stvarno pretoplo - ali je zato krajolik bio nezaboravan. Bilo je predobro cisto sjesti na plazu i diviti se svim tim formacijama stijena koje su nam se pruzale pred ocima. Femke je oborila sve rekorde ne usavsi niti jedan jedini put u more. Ne mogu to razumijeti. Ja ovim plazama nisam mogla odoljeti i svaki put bi se cim prije bacila u more. Femke se vjerojatno jos vise nego obicno bojala jer smo prije nekoliko dana srele nekog Amerikanca koji je imao veliku ranu na ledima. Opekla ga je meduza na jednoj od plaza u Krabiju, ali to za mene nije razlog za ne kupati se. Jadan covjek je jednostavno imao peh. Jedino sto bi mene zaustavilo u kupanju je kad bi mi netko rekao da ga je napao morski pas, ali srecom se to ne dogada bas cesto.
Plaza u Ao Nangu, samo par minuta hodanja udaljena od naseg hotela.
West Railay. Ovdje se moze doci samo brodom u nekih 10-tak minuta. Femke je umrla od straha dok smo plovili. Isli smo ovim malim drvenim brodicem kojeg mozete vidjeti dolje na slici koji ide super sporo. Nije mi bas jasno cega se boji. Utapanja? Morskih pasa ili drugih morskih bestija? Nemam pojma. Drzala se grcevito za brod i u ocima si joj mogao vidjeti neopisivi strah. Sve je to posljedica nizozemskog odgoja gdje djecu ne ucis od malih nogu da se mora ne treba bojati.
Ao Phra Nang. Ovdje se isto trebalo ici brodom, ali se Femke, nakon za nju traumaticne voznje do West Railaya, nije usudila ici. Ja sam se mislila bi li isla ili ostala s njom, ali sam na kraju ipak otisla. Zeljala sam vidjeti i ovu plazu, a uostalom mi je dosadno svaki dan raditi jedno te isto. Stvarno se nisam pokajala sto sam otisla, jer je more ovdje bilo puno bolje nego na ostalim plazama. Dobro sam se nauzivala i zao mi je Femke i rado bi joj pomogla, ali ne znam kako. Steta za nju da zbog straha mora propustiti neke stvari. Steta i za mene. Da sam ovdje bila s nekim drugim mogla sam ici kajakirati uz ovu predivnu obalu. S Femke za to nije bilo sanse. Za osobu koja se boji brodova, kajak predstavlja pravi horor.
Srecom je bila jedna stvar koju je Femke htjela napraviti: ici na poludnevni tecaj kuhanja. Naucili smo napraviti 6 razlicitih tipicnih tajlandskih jela. Bilo je zanimljivo, ali mislim da se sve odvijalo malcice prebrzo, kao da se uciteljici nevjerojatno zurilo. Steta, ali ipak smo naucili dosta toga. Dobili smo i knjizicu s receptima u kojoj stoje sva jela koja smo kuhali, a takoder jos mnoga druga jela. Tako da se mogu baciti na kuhanje tajlandske hrane cim se vratim doma! Inace ne mogu bas jesti svu hranu ovdje jer su neke stvari stvarno prezacinjene. Par puta sam morala prestati jesti jer mi se cinilo kao da ce mi usta izgorjeti. Sto se toga tice dobro je imati Femke pri ruci. Ona poznaje sva ta jela pa mi uvijek moze preporuciti sto je manje zestoko.
Nakon Krabija otisle smo u Phuket. Docekala nas je kisa koja i u ovom trenutku jos uvijek pada. Nije nikako ni prestala. Steta jer imamo hotel s bazenom, ali sto ce nam to kad kisa lije kao iz kabla. Zato smo odlucile ostati samo jedan i po dan i vec sutra ici u Maleziju. Pitanje je da li ce nam to uspjeti jer jos uvijek nemamo avionsku kartu i prekasno je za bukirati je u jednoj od putnickih agencija. Jedina nam je sansa sutra rano ujutro ici na aerodrom i tamo pokusati nabaviti kartu. Nadam se da ce nam uspjeti, inace cemo provesti jos jedan mokri dan. Od Phuketa nisam vidjela bas puno, ali ono sto sam vidjela nije mi se toliko svidjelo. Sve je puno masovnije nego sto je to bilo na Ko Samui ili Krabiju. Cini se da na cijelom otoku vise ni nema praznog prostora, toliko je sve izgradeno. Ima visokih zgradurina koje mrzim i jako puno muskaraca koji su u Tajlandu samo s jednim ciljem. Tako da me zapravo ni nije puno briga sto vec sutra idemo u Maleziju. Dosta je bilo izlezavanja na plazi. Jedva cekam ponovo se baciti na pravo backpackiranje i na otkrivanje nove zemlje!
Post je objavljen 29.05.2007. u 14:14 sati.