Moje putovanje u Vijetnamu je gotovo. Iako sam putovala sama, na kraju mi je bilo super. Upoznala sam masu ljudi i dobro se zabavila. Naravno da je bilo trenutaka kad sam bila u depri jer sam bila sama, pogotovo u pocetku i dok sam imala probleme sa stopalom. Ali sve u svemu sam se dobro snasla. Vidjela sam puno toga, a osim toga je ovo definitivno bilo dobro iskustvo za mene, jer obicno ne volim biti sama niti sat vremena. Mislim da ce mi ubuduce biti puno lakse ako budem trebala negdje sama ici ili ako par dana ostanem sama doma. Stvarno mi je drago da sam ovo napravila.
Vijetnam je zemlja u kojoj je nevjerojatno lako putovati i koja je super sigurna. Niti jednu jedinu sekundu se nisam osjecala u opasnosti, a cesto sam i navecer hodala sama ulicom. Jedina opasnost koja te moze zadesiti je da ce te ljudi opeljesiti za par dolara. Pogotovo vozaci taksija i motora to rade. Nisu to neke pare, ali ipak se osjecas totalno glup kad ti se nesto takvo dogodi. Tako sam bila u taksiju s jos troje ljudi i kad smo stigli na odrediste, vozac je iznenada trazio trostruki iznos od onog koji je uobicajen. Kad mu nismo htjeli dati toliko novaca, zaprijetio je da ce otici s nasim torbama u prtljazniku. Ja sam bila spremna dobro se posvadati s njim, ali ostalih troje su mu popustili. Sto je preglupo jer mi smo bili u pravu. I onda odes u svoju sobu osjecajuci se totalno zajeban. Opcenito sam cula mnogobrojne price o vozacima taksija i motora i oni su stvarno najgori sljam u Vijetnamu. Ljudi su inace opcenito govoreci jako prijateljski nastrojeni i uvijek spremni za pomoci i popricati. A meni je pomoc cesto puta trebala jer mi se masu puta dogodilo da nisam mogla naci vlastiti hotel.
Hrana je, za razliku od onoga sto moji starci misle, jestiva :) U svakom slucaju imaju kruh, u dobroj francuskoj tradiciji. Je da imaju samo bijele bublice i nista drugo, ali bolje ista nego nista. Tako da ujutro mozes normalno doruckovati. Ujutro jesti juhu od govedine s noodles mi je ipak malo previse, a to je tradicionalni vijetnamski dorucak. Jela sam masu rize i noodles i nije nesto zacinjeno. Toga sam se najvise bojala jer ne mogu jesti nista zestoko. Ali obicno daju umak sa strane, pa mozes sam odluciti hoces li ga staviti i koliko. U ova tri tjedna pojela sam nevjerojatno kolicinu voca, povrca, tofua, morskih plodova i samo malo mesa. Pa ne moze biti zdravije od toga! Mozda sam sve u svemu dva puta pojela kao nesto zapadnjacko npr. hamburger s pomfritom. Ma ponekad se zazelis malo krumpira!
Vec sam tri tjedna na putu, a cini se mi da bi ovako jos mjesecima mogla nastaviti. Mozda cak i godinama. Nista ni nitko mi ne nedostaje osim Barta. Kad bi i on bio ovdje, vise se ni ne bi trebala vracati doma :) Nevjerojatno kako se brzo naviknes na potpuno novu rutinu. Posao i svi svakodnevni problemi i stres cine mi se toliko daleki, kao da to ni nije moj zivot nego zivot nekoga drugoga. Totalno sam opustena, kao sto vjerojatno nikad u zivotu nisam bila, i doslovno i figurativno u nekom drugom svijetu. U meduvremenu sam stigla u Bangkok i od danas vise ne putujem sama. Zanima me kako ce to biti. Javit cu vam.
Post je objavljen 12.05.2007. u 12:43 sati.