|
|
28.04.2006. petakMara bedankt!
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Svake srijede gledamo jednu emisiju na nizozemskoj TV u kojoj se cetiri obitelji bore s prekomjernim kilima. Svaka obitelj ima cetiri clana i svi su debeli. Cilj programa je sto vise smrsaviti. Obitelj koja najvise kila skine, dobit ce, osim puno bolje figure i zdravstvenog stanja, i putovanje u Brazil. Primjer jedne obitelji koja je mislim najdeblja: Otac ima 100,1 kg, zeli imati 85, treba smrsaviti 15,1 kg. Majka ima 98,8 kg, zeli imati 76, treba smrsaviti 22,8 kg. Kcer (17 godina!) ima 109,2 kg, zeli imati 83, treba smrsaviti 26,2 kg. Sin (15 godina!) ima 122,6 kg, zeli imati 87,5, treba smrsaviti 35,1 kg. Ukupno njih cetvero teze 430,7 kg i trebaju smrsaviti skoro 100 kg ne bi li dosli do svoje zeljene tezine! Iskreno govoreci mislim da ce cak i nakon postizanja idealne tezine jos uvijek biti poprilicno debeli, ali ipak ce to biti znatno poboljsanje. Proslu srijedu nakon sto je emisija zavrsila, nesto se u meni prelomilo. Vise ne mogu ovako, moram nesto poduzeti! Iako je bilo vec 10:30 navecer, pitala sam Barta hocemo li ici trcati. Bart se kao pravi trkacki freak pozurio presvuci bojeci se da cu se nakon nekoliko minuta predomisliti. Bart me vec godinama pokusava navuci na trcanje, ali mu to bas i ne uspijeva. Tu i tamo ja i pocnem s trcanjem, ali to je uvijek kratkog vijeka i nakon nekoliko tjedana ja ponovo odustanem. Moj osobni rekord je trcati 19 minuta bez zaustavljanja. Ovaj rekord sam postigla prije mislim otprilike 4 godine. I tako smo mi proslu srijedu navecer isli trcati. Vanka potpuna mracina, a mi lijepo otisli trcati pored jezera koje se nalazi blizu nase kuce. Oko jezera nema rasvjete, tako da postoji velika mogucnost da se negdje spotaknes ili cak da te netko napadne. Ovo je ipak Rotterdam, u Nizozemskoj poznat kao najopasniji grad! Ali bez obzira na sve opasnosti, ja sam se zahvaljujuci ogromnoj motivaciji da izgubim svoje prekomjerne kile, bacila na trcanje i trcala bez prekida 13-14 minuta (ne znam tocno vrijeme, za takva pitanja morate se obratiti trkackom freaku Bartu koji to sve detaljno memorira). Prije nego netko pomisli da i ja, kao i obitelji u nizozemskoj emisiji, imam 120 kila, zelim to odmah opovrgnuti. Ne bojim se reci koliko tezim: prilikom zadnjeg vaganja prije nekoliko dana imala sam tocno 66,7 kg. Visoka sam 178 cm, tako da u biti (jos uvijek) nisam debela svinja (iako se moja mater s tim ne bi slozila), ali sam na dobrom putu da to postanem. Moja mater kaze da sam postala prava debela Nizozemka. Pa, donekle je i u pravu. Nizozemci su puno deblji od Hrvata. Kakve debele svinje ovdje mozete vidjeti.... to ne mozete ni zamisliti. Ono sto se u Nizozemskoj smatra normalnom tezinom, u Hrvatskoj (posebno u sminkerskom gradu Splitu!) je to PREdebelo. Ali da se vratim na vlastitu tezinu. 66,7 kg. To je vise-manje moj debljinski rekord. Ako ne racunam kad sam se prije nekoliko mjeseci kasno navecer vagala, pa sam iznenada imala cak 69 kila. Tada sam zavristala iz svega glasa, bojeci se da cu uskoro dosegnuti 70 kila, a to je za mene ipak magicna granica - granica teske pretilosti, masnoce i debljine. Srecom, vec par dana nakon toga tezina mi je opet pala ispod 67 kg. Ipak, cinjenica ostaje da je i to previse. Zelim imati 60 kg, ili najvise 62, a to znaci da moram smrsaviti bar 5 kg. Smrsaviti nazalost nije lako, a posebno za jednu neupornu osobu kao sto sam ja. Za osobu koja svaki mjesec placa 27,50 eura za teretanu, a onda ne ode tamo NITI JEDAN JEDINI put. Za osobu koja uvijek sve pocne entuzijasticno i fanaticno, a onda malo po malo gubi motivaciju dok je potpuno ne izgubi. Za osobu koja odluci smanjiti kolicinu hrane koju jede i jesti puno povrca, a onda se dobro natuce kolaca i danima ne kusa ni gram povrca. Ova situacija je potpuno neprihvatljiva! Stvarno moram nesto poduzeti! Zato sam i odlucila ponovo pokusati s trcanjem. Koliko znam, iz iskustava drugih, trcanje je najbolje sredstvo za mrsavljenje. Plan mi je trcati recimo 3 puta tjedno, a uz to ici 1 put tjedno na aerobik (tako i tako placam pa bi bio red da se onda tamo ponekad i pojavim!). Takoder cu, naravno, paziti sto jedem. Necu jesti previse i trudit cu se svaki dan jesti voce i povrce.  Objavljujem rat kilima! Smrt celulitu! Smrt svim salastim nakupinama oko struka, na butinama, na straznjici, na podbradku i na svim ostalim mjestima gdje se takve nakupine nakupljaju! Yeah right. Bas ce mi sve ovo uspjeti. Ma Nina moja, koga ti zavaravas?  |
|
Mrzim ponedjeljke. Ustajanje u 7 h. Pocetak tjedna. Jos umorna od vikenda, a moras izdrzati na poslu do 5 popodne. Nakon ponedjeljka slijede jos utorak, srijeda, cetvrtak i petak i sve te dane moras izdrzati do 5 popodne. U ponedjeljak se tjedan cini toliko dug. Svaki dan ustajati u 7 h, ici na posao, vratiti se se posla, kuhati, jesti, malo gledati TV i onda u krevet. Zivot se velikim dijelom sastoji od nevjerojatno dosadne i gadljive rutine. Mrzim rutinu. Mislim da svi mi previse radimo. 40 h tjedno raditi i samo 25 slobodnih dana godisnje imati.... Pa tko je nesto takvo smislio?? Vecinu svog zivota radimo i spavamo. Koliko vremena zapravo trosimo na stvari koje stvarno volimo i zelimo raditi? Vjerojatno samo 1% svog vremena ili tako nesto. Pa to stvarno nije normalno. Svi smo mi robovi ovog sugavog drustva u kojem zivimo. Postoje li negdje borci za prava radnika koji se bore za radni tjedan do maksimalno 25 sati i za minimalno 50 slobodnih dana godisnje? Ako postoje, odmah cu im se pridruziti! Ako ne, onda moram dobiti na lotu ili nesto slicno. Ma nije da ja ne volim raditi, ali sto je previse je previse. Osjecam se zarobljeno, nemam slobodu raditi ono sto hocu i kad hocu. Uvijek neke obaveze i duznosti. Stalno nesto MORAS. Svaki bozji dan nesto MORAS. Pet dana u tjednu raditi, a preko vikenda ici u spizu, cistiti kucu, prati robu i jos mnogo drugih stvari koje MORAS napraviti. Vikend dode i prode i prije nego sto kazes 'keks' ponovo je ponedjeljak ujutro. Nije uopce cudno da dosta ljudi prije ili kasnije dobije zivcani slom ili postane totalno neuroticna. Jedini ljudi koji su stvarno slobodni su bogatasi. Oni su sam svoj gospodar i mogu sami odluciti zele li raditi, gdje i koliko. Ja tu slobodu nemam. Ja moram raditi da prezivim i da u bar ono malo slobodnog vremena koje imam mogu raditi ono sto zelim. Tko kaze da novac ne cini sretnim nema pojma o cemu govori. Ja definitivno znam da bi me novac ucinio jako sretnom. Ne zato sto zelim viletinu sa 20 soba, skupe aute, dizajnersku odjecu i nakit ili vlastitu firmu. Jedino sto ja zelim kupiti je VRIJEME. Slobodno vrijeme. Vrijeme da radim ono sto zelim. Da mi je bar jednom u zivotu dobiti priliku isprobati kako je to kad nista ne moras. Recimo godinu dana ne imati nikakve obaveze. Raditi iskljucivo ono sto sama zelim bez da mi itko ista moze nametnuti. Savrseno... Cini se da me ovaj ponedjeljak stvarno deprimira. It's just another manic Monday I wish it was Sunday 'Cause that's my funday My I don't have to runday It's just another manic Monday (The Bangles) |
|
Vec danima cekam u neizvjesnosti da me netko nazove ili da me pozovu na razgovor. Puca me teska paranoja. Svaki put kad cujem telefon pomislim da je to netko iz kadrovske sluzbe ili mozda cak i sam direktor koji ce me obavijestiti da sam upravo dobila otkaz. Svaki put kad prodem pored nekoga od rukovodeceg kadra ocekujem da ce me pitati: "Imas li malo vremena za razgovor?" Utorak (DAN D) je prosao. Prosla je i srijeda i cetvrtak, a ja jos uvijek nisam nista cula. Nitko me nije nazvao niti pozvao na razgovor. Jucer u 4 h su svi zaposlenici dobili mail od kadrovske u kojem nas obavijestavaju o reorganizaciji. U ovom mailu se naveli i imena svih ljudi koji su dobili otkaz (vecina ih je bila na visokim funkcijama), a takoder su napisali da je ostalim ljudima cije funkcije vise ne postoje ponudena nova funkcija i da trebaju reagirati prije 26. travnja. Meni nitko nije rekao da moja funkcija vise ne postoji, niti mi je ponudena nova funkcija. Ne znam sto trebam o ovome misliti. Znaci li ovo da ja, bar za sad, necu biti otpustena? To se ne usudim ni nadati. Vec sam se bila pripremila da uskoro necu imati ni kune i da cemo zapasti u teske financijske probleme. Mislila sam da cu u 6. mjesec kad se vratimo s putovanja pasti na prosjacki stap. I sad ne znam sto da mislim. Najvaznije mi je dobiti na vremenu tako da imam vremena za naci novi posao. Trebala bi zapravo pitati seficu sto ovo sve znaci, ali se ne usudim. Bojim se da ce mi ona reci nesto sto ce unistiti ovo moje sve optimisticnije raspolozenje. I zato cu i danas cijeli dan provesti cekajuci da se nesto tragicno dogodi i istovremeno se nadajuci da se to ne dogodi. Pa, skoro je vikend, ne bi bilo fer da sad dobijem losu vijest! Inace bi ovaj vikend mogao biti zanimljiv. Veceras idem na veceru s mojim spanjolskim tecajem. Ide i profesorica (koja je Spanjolka) i svi polaznici. Idemo u spanjolski restoran i trebali bi cijelu vecer pricati na spanjolskom. Cisto sumnjam da cemo to stvarno i napraviti. Valjda ce se profesorica truditi odrzati nas na dobrom putu. U biti je ova vecera dobra ideja, ali mi se bas i ne ide. Vecinu ljudi na tecaju ne mogu podnijeti. Neki su nevjerojatno glupi. Srecom ide i Natasja, jedna cura koja je stvarno ok i s kojom sam se u zadnje vrijeme cak pomalo i sprijateljila. A onda je sutra nasa dugoocekivana housewarming party. Stvarno me zanima kako ce biti. Ovo je prvi put da ce se razni ljudi koje Bart zna i koje ja znam naci pod istim krovom. Uvijek je pitanje da li ce se ljudi koji se ne poznaju medusobno dobro sloziti i da li ce nastati ugodna atmosfera. Ja se uvijek bojim najgorega! Ma valjda ce sve biti ok. Moramo jos kupiti hrane i pica, nemam pojma ni sta ni koliko. To je sve toliko zamorno. Ma bit ce dobro! Nazalost nece doci svi ljudi koje smo pozvali. Jucer sam dobila mail od hrvatske poznanice koja ipak ne moze doci jer mora ici na jedan rodendan. Takoder sam dobila jos jedan mail od jedne druge prijateljice koja se jucer iznenada razbolila pa vjerojatno misli da sutra nece moci doci. Bez nje nece doci ni njen momak. Znaci troje ljudi odmah otpada. Ove vijesti su me bas razocarale. Zasto se uvijek moraju dogadati neka sranja?? Ali dobro, na kraju ce nas biti 15, nije ni to toliko lose, ali ja sam se nadala da ce nas biti oko 20-tak. A sta ces. Jucer smo se Bart i ja bili cijepiti za nase putovanje u Meksiko i Guatemalu. Vec smo se prosle godine kad smo isli u Peru cijepili protiv DTP (difterija, tetanus, i jos nesto) i to cjepivo nam vrijedi 10 godina. Cijepili smo se bili i protiv Hepatitisa A, ali to smo morali jos i ove godine ponoviti i onda ti vrijedi 25 godina. Mozemo se sad lijepo naputovati slijedecih 25 godina!! Doktor nam je preporucio piti i tablete protiv malarije, pogotovo za Guatemalu. To nismo jos nikad pili i nadam se da necemo imati nikakve nuspojave. Cesto cujes razne negativne price u vezi tih tableta, ali doktor nas je uvjerio da su ove dosta blage. Za npr. Afriku i Aziju i ako duze boravis u podrucjima gdje ima malarije, moras uzimati puno jace tablete i onda je moguce da ces imati nuspojave. S ovim blagim tabletama ne bi trebali imati nikakvih problema. Eto, cijepili smo se, dala sam zahtjev za vizu za Meksiko (za Guatemalu mi ne treba) i postajem sve svjesnija da uskoro idemo na put. Jos samo 5 tjedana! Bit ce nam savrseno! Putovanja stvarno jesu najbolja stvar u zivotu. |
|
Jos se sjecam kako je sve pocelo. Isla sam tada u drugi srednje. Od rodaka sam dobila kazetu od jedne meni nepoznate grupe: Pearl Jam. Bio je to njihov prvi album Ten. Cisto iz znatizelje sam ga poslusala. Meni je u tom trenutku takva muzika bila potpuno strana. Prije toga sam slusala sve i svasta: preko New Kids on the Block (nevjerojatno mi je da sam ja ikad bila fan jednog boybanda, makar sam tada imala tek 13 godina!) i Guns 'n' Roses pa do nekakvih dance grupa. O alternativnoj muzici nisam znala nista, niti me je ona zanimala. A onda sam poslusala Ten. Prvi put, drugi put, i jos puno puno puta. Album mi se sve vise svidao, sve vise me osvajao. Iznenada mi se alternativna muzika ucinila jako privlacna i zeljela sam poslusati sto je moguce vise drugih bandova i albuma. Bila sam zeljna znanja o ovom za mene totalno nepoznatom glazbenom usmjerenju. Prekrizila sam svoju bezveznu muzicku proslost i pocela nabavljati raznorazne kazete raznoraznih bandova. Pearl Jam je bio pocetak svega. Pearl Jam je promijenio moj zivot, moj nacin razmisljanja, nacin odijevanja, mjesta izlazenja, ciljeve u zivotu, ljude s kojima sam se druzila, promijenio je sve. Iako je od tada proslo vec mnogo godina i ja vise nisam toliko zaludena muzikom kao u ta dobra stara vremena, znam da me je Pearl Jam zauvijek promijenio. Da mi rodak taj dan nije dao Ten, tko zna kakva bi osoba ja danas bila. Mislim da sam se razvila u ovakvu osobu kakva jesam velikim dijelom zahvaljujuci Pearl Jamu. I upravo zbog toga ce Pearl Jam uvijek imati posebno mjesto u mom srcu, pa cak i kad budem imala 60 godina. U studenom 1996. mi se ostvario jedan zivotni san. Isla sam na koncert Pearl Jama. Kad sam tek cula da ce imati koncert u Budimpesti, nisam mogla vjerovati svojim usima. Pa to je blizu! Moja najdraza grupa i najveci zivotni san (vidjeti ih uzivo) vise nisu bili tako nedostizni. Ipak, sve se cinilo toliko nestvarno. Tih 2 sata koliko je sve otprilike trajalo cinilo se kao san. Skakanje, plesanje, vikanje, pjevanje, guranje, plakanje od srece, totalni zanos.... Mislila sam da cu se onesvijestiti od srece. Bio je to jedan od najljepsih dana u mom zivotu. Mozda cak i najljepsi. Jos danima nakon koncerta sam hodala ulicama gledajuci prolaznike i sazalijevajuci ih da nisu bili na koncertu. Stalno sam mislila u sebi: "Nemate vi pojma sto ste propustili! Vi tu hodate kao da se nista nije dogodilo, a propustili ste najbolju stvar koja vam se ikad u zivotu mogla dogoditi!" Odredene stvari je najbolje dozivjeti u mladim danima. Osjecaji su ti tada na vrhuncu. Takvu ekstazu, ushicenje, entuzijazam koje sam tada osjecala vise nikad necu moci osjecati. Jos i sad se najezim kad mislim o tom danu. Ovo iskustvo ne bi za sve pare na svijetu htjela izbrisati iz sjecanja. Zelim svim ljudima da barem jedanput u zivotu dozive nesto tako intenzivno. Savrsen je to osjecaj. Nakon ovoga sam bila na jos jednom koncertu Pearl Jama. 2000. u Ljubljani. To je isto bio savrsen koncert. Ne moze se naravno mjeriti s tim prvim putem, ali ipak, zelim ici na koncert Pearl Jama kad god mi se za to pruzi prilika. Nakon tragicnog dogadaja na danskom festivalu Roskilde gdje je za vrijeme njihovog koncerta poginulo 9 ljudi, nisu se vise nikako pojavili u Evropi. Vec skoro 6 godina. A onda prije par dana smo doma slusali radio i meni se ucinilo da cujem glas Eddie Veddera. Ja taj glas mogu prepoznati bilo gdje i bilo kad, danju i nocu, nikad se ne prevarim. Pojacala sam radio i bila sam naravno u pravu: bio je to novi single Pearl Jama. Na radiju su jos rekli da ce uskoro izdati novi album i da ce ovo ljeto vjerojatno imati evropsku turneju. Ja sam se zapanjila, takvo nesto stvarno nisam ocekivala. Jucer su se potvrdile sve glasine: na Internetu i na teletekstu su objavili da ce Pearl Jam 29.8. imati koncert u Nizozemskoj. U Arnhemu. Dosta daleko od Rotterdama, ali koga boli briga. Ja definitivno idem! 28.4. se pocinju prodavati karte i ja ih se odmah moram domoci! Vijest o koncertu je u meduvremenu objavljena i u novinama. Jutros u metrou listam besplatne novine i iznenada ugledam sliku Eddie Veddera. Iznenada sam pocela biti jako nervozna, obuzelo me neko uzbudenje, ali pozitivno. Cini se da mi jos i sad, iako je od tog prvog legendarnog koncerta proslo skoro 10 godina, Pearl Jam jos uvijek jako puno znaci. Jedva cekam ici na koncert! Bit ce to ponovo savrseno iskustvo, znam to vec unaprijed. Pearl Jam nije tek tako neki band, to je ipak band koji mi je promijenio zivot. |
|
Proslu sedmicu sam napisala kako smo dan prije maratona Bart i ja isli na Pasta Party i kako je sve bilo lose organizirano. Bart je, cisto za salu, odlucio napisati zalbu i poslati je organizatorima Rotterdamskog maratona, upravi Euromasta i glavnom sponzoru Pasta Party. Prvo je dobio odgovor glavnog sponzora koji se ispricao za sve neugodnosti i obecao slijedece godine sve bolje organizirati. Usprkos svemu nadaju se da cemo i slijedece godine sudjelovati na ovom dogadaju. Meni je bilo cudno da su mu uopce odgovorili. Ja sam mislila da takva pisma nitko ne cita, ali cini se da firme zalbe potrosaca ipak ozbiljno shvacaju. Bart je izjavio da on nije toliko zadovoljan odgovorom i da su mu bar mogli poslati besplatnu kesicu tjestenine kao ispriku. Ja sam rekla da nema sanse da se tako nesto dogodi. A onda je Bart jucer dobio mail od Euromasta. Ispricavaju se za sve, znaju da je dosta toga bilo lose organizirano, a kao utjehu nude mu dvije besplatne karte za aranzman Goede Morgen Rotterdam (Dobro Jutro Rotterdam). Ovaj aranzman ukljucuje nedjeljni dorucak na Euromastu. Traje od 10 do 12:30 i pritom dobijes razlicite stvari za jesti i piti. Ovakav aranzman kosta 26 eura po osobi. Bartu je znaci uspjelo! Uspio je dobiti nesto besplatno samo zato sto je poslao pismo u kojem je sve i svakoga ogadio. Cini se da se takve akcije isplate! Ja sama tako nesto nikad ne radim, jer mislim da tako i tako nista necu dobiti, pa mi se ne da s tim zamarati. Ali ipak se isplati! Budes nagraden zato sto se zalis! Moguce je da sto se vise zalis, vise toga i dobijes. Moram se cesce zaliti! Ne smijem biti mirna osoba koja samo slegne ramenima i sve prihvaca. Zivjelo zaljenje! I tako... Bart i ja cemo vjerojatno u nedjelju 30. travnja uzivati u besplatnom dorucku na Euromastu i pogledu na grad. Vec se sad veselim tome. Male stvari u zivotu ponekad mogu toliko puno znaciti. |
|
Receno, ucinjeno. Jucer je bilo lijepo vrijeme pa smo Bart i ja otisli u setnju po gradu. Slikala sam nekoliko karakteristicnih mjesta u Rotterdamu. Oude haven - Stara luka Kad se nakon duge i mracne zime sunce konacno promoli, Oude haven je idealno mjesto za uzivati u prvom proljetnom suncu pijuckajuci kavu ili pivo. Ovdje se nalaze brojni kafici i restorani, a dok sjedite na terasi mozete uzivati u pogledu na stare brodove, Willemov most i Kubus kuce. Ja se svaki put razveselim kad dodem ovdje. Atmosfera je opustena i svi problemi koji te muce iznenada se cine mnogo manji.    Kubus kuce Kubus kuce su nesto specificno za Rotterdam. Kockastog su oblika i ako ih odozdo gledas, cini se nemogucim da ljudi u njima mogu zivjeti i raditi. Sve se cini nekako naopako, kao da ces pasti kroz prozor ako se popenjes u jednu od njih. Ali ako ih iznutra pogledas, vidis da je sve zapravo normalno. Sve je samo opticka varka.   Rotterdamski mostovi Rotterdam je grad na vodi. Rijeka Maas dijeli grad na dva dijela, a osim rijeke se mogu naci i razlicite druge vodene povrsine. Ja obozavam vodu, pogotovo more. Otkad zivim ovdje najvise od svega mi nedostaje more. Drago mi je da kad vec nema mora bar ima drugih vodenih povrsina. Mozda je moja ljubav prema vodi i razlog zasto toliko volim mostove. Volim ih gledati, volim se setati po njima. Volim male mostice, a takoder i velike divovske kolose. Zastitni znak Rotterdama su dva mosta preko rijeke Maas: Willemov most i Erazmov most. Willemov most    Erazmov most    Veerhaven - Trajektna luka Ovo je sad mala lucica sa starim brodovima, a u proslosti je bila trajektna luka. Iako trajekti vec odavno vise ne polaze s ovog mjesta, sacuvala je staro ime. U jednoj od zgrada pored lucice radi Bart. Tako da svaki dan kad ide na posao ima lijepi pogled. Blago se njemu!   Euromast i Park Ovdje smo imali Pastu Party prije maratona. S Euromasta se pruza pogled na citav grad. Bila sam dva puta gore, ali jos nikad po mraku. Mislim da bi to bilo lijepo, svuda svjetla. Moram to jednom probati.   Ovo je jedan od Rotterdamskih parkova, a nalazi se pored Euromasta. Zove se jednostavno Park. Ljudi se ovdje setaju, idu na piknik, gradelavaju. Prava je oaza mira usred grada.   |
|
S obzirom na sve peripetije koje se ove sedmice dogadaju na mom poslu, nisam stigla nista napisati o proteklom vikendu, a mislim da bi Bartu to bilo drago. Ionako mi se nista ne da raditi (a zasto i bi kad ce me uskoro otpustiti???) pa je ovo dobar trenutak da ipak napisem par redaka o vikendu. Bartov najveci hobi i najdraza stvar u zivotu je trcanje. Trci prosjecno 3 puta tjedno, sudjeluje na raznim rekreativnim utrkama i totalno je opsjednut trcanjem. Proslu subotu 9.4. odrzavao se poznati Rotterdamski maraton. Ovaj maraton se odrzava svake godine u travnju i na njemu sudjeluje na tisuce ljudi kako profesionalnih trkaca, tako i rekreanata. Bartu je ovo bio cetvrti put da trci maraton. Trci ga jednom godisnje, mjesecima unaprijed se priprema za njega, trci puste pripremne trke na 20, 25, 30 i 35 km, zadnje dane pred maraton jede samo manistru. U svakom slucaju za Barta je ovo jedan od najvaznijih dogadaja u godini, a mozda cak i NAJVAZNIJI. Ove godine je smatrao da nije u dobroj formi i nadao se istrcati ga u 3h 40 min. Inace je njegov osobni rekord 3h 36min, a najveci san mu je trcati maraton ispod 3 i po sata. Ja sam ga ispratila do starta i gledala pocetak (prvo su krenuli Kenijanci i Etiopljani, njih 20-30-tak, a tek tada su slijedili bijelci), a nakon toga sam se sastala s jednom prijateljicom. Umjesto da se i mi damo u sportske aktivnosti, nas dvije smo se radije bacile na kavu i slasne sendvice. Tek par sati kasnije sam se uputila prema finisu gdje sam se ponovo sastala s Bartom. Cim sam mu vidjela lice, znala sam da mu je ponovo bilo uzasno. Isto kao i prosla 3 puta. Izgledao je kad da ce svaki cas zaplakati i skljokati se. Maratoni su naporni. Satima bez prestanka trcati, to je pravo mucenje. Ne znam zasto ljudi to sebi rade. Valjda neki sado-mazohizam ili tako nesto. Ove godine je jedan covjek umro par stotina metara prije finisa. Skljokao se i na licu mjesta preminuo. Imao je 41 godinu. Maratoni su opasni, to je cinjenica! U svakom slucaju je Bart uspio ostvariti svoje zeljeno vrijeme: 3h 40min. Nakon maratona je bio toliko unisten da se sa mnom slozio da trcati maratone nije bas toliko ugodno. Da bi bilo bolje da se skoncentrira na krace udaljenosti, a ne da se svake godine ovoliko muci. Ove njegove izjave nisu bile dugog vijeka. Vec u ponedjeljak navecer me je obavijestio da mozda i slijedece godine ipak ponovo zeli trcati maraton. Valjda je razvio neku ovisnost, sto li. A sta cu mu ja. Neka radi sto hoce. Svi mi imamo neke svoje ideje, zelje i snove. Ako mu maraton toliko znaci, neka ga onda trci svake godine do kraja zivota, pa makar ga to dovelo do groba! U subotu prije maratona smo isli na Pasta Party. Ova festa je bila organizirana za trkace i njihove partnere. Lokacija je bila savrsena: Euromast. To je kao nekakva vidilica u Rotterdamu odakle se pruza pogled na cijeli grad. Super je bilo sjesti pored ogromnih prozora i jesti dok gledas razlicite panorame. Nazalost sama Pasta Party nije bila bas toliko posebna. Sve skupa je trajala samo 1 sat, previse ljudi, premalo hrane, stalno moras cekati u redu da popune zalihe. Ja nisam bas ljubiteljica cekanja u redu, pa sam se stalno zivcirala. Ali zbog lokacije se isplatilo. Mislim da bi bilo dobro otici tamo jednom na veceru i lijepo u miru uzivati u pogledu. Osim toga sam odlucila slikati malo Rotterdam. Lijepa mjesta u gradu, mjesta koja mi nesto znace. U ove 4 godine sto ovdje zivim Rotterdam je postao moj grad. Osjecam se doma ovdje. Stvarno moram cim prije napraviti par slika. Eto, ovaj maratonski vikend ipak nije bio potpuno beskorisan! |
|
Mislim da se danas konacno osjecam malo bolje. U utorak sam cijeli dan hodala okolo kao neki zombi. Morala sam dosta toga obaviti, ali sve sam to radila kao da sam na automatskom pilotu. Pred ocima mi je stalno bila kao neka magla, nisam nista ni nikoga ni vidjela ni primjecivala. Jucer sam se jos uvijek osjecala kao da sam bolesna i kao da je sva tezina svijeta na mojim ramenima. Danas konacno primjecujem mali napredak i konacno pocinjem vise-manje normalno funkcionirati. Iako nije da imam neke super vijesti. Jutros rano ujutro smo imali hitni sastanak na kojem nam je sefica rekla da ce odreden broj ljudi sa stalnim ugovorom biti otpusten. Nije nam mogla reci puno detalja, ali se u svakom slucaju cini da ce slijedeci utorak biti DAN D. Ako imas stalni ugovor, ovo je sto bi ti se slijedeci utorak moglo dogoditi: 1. Nitko te nece nazvati i to znaci da za sada imas posao. 2. Nazvat ce te glavni direktor i obavijestiti te da tvoja funkcija vise ne postoji, ali da ces dobiti novu funkciju unutar firme. 3. Nazvat ce te glavni direktor i obavijestiti te da tvoja funkcija vise ne postoji i da neces dobiti novu funkciju unutar firme. Ocito je da je slucaj 3 najgori i mislim da ce se upravo to meni dogoditi. Zato smo Bart i ja odmah danas zatrazili pravnu pomoc da se savjetujemo i pitamo sto mi je ciniti u ovakvoj situaciji. Osim toga ne mogu vise nista napraviti. Moram strpljivo cekati i nadati se da cu barem jos par mjeseci imati posao i da cu nakon sto me otpuste dobiti bar neku otpremninu. U meduvremenu moram traziti oglase za posao, slati molbe i to je to. Sto drugo mogu jos napraviti? Mislim nista. U svakom slucaju cu se truditi ne prepustiti se depresiji. Stvarno se MORAM skoncentrirati na pozitivne stvari. Ovo nije smak svijeta. OVO NIJE SMAK SVIJETA. |
|
Imate li ponekad osjecaj da je zivot tesko sranje i da ne znate sto cete sa sobom? Da je jedino sto zelite baciti se u krevet i plakati i zaboraviti da cijeli svijet postoji? Da vam se sve cini toliko crno, iako je vanka suncano, i da imas osjecaj da se nikad nista nece popraviti? Da ce ti zivot i slijedecih 30 godina biti tesko sranje i da vise nikad neces dozivjeti nesto lijepo? E pa ja se upravo sada tako osjecam. A na poslu sam i moram zamjenjivati kolegicu na recepciji. Moram se veselo javljati na telefon i smijesiti se klijentima ili kolegama koji dodu nesto pitati. Tesko je to. Moras staviti kao neku masku i pretvarati se kao da je sve krasno i divno i zivot ne moze biti bolji. A iznutra se zapravo raspadas. Gledam ljude koji sjede ovdje u cekaonici i pitam se kakve njih brige muce i da li je itko od njih stvarno sretan. Da li je uopce moguce biti stvarno istinski sretan ili je to samo privid? Da li i drugi ljudi prikrivaju svoju tugu kao i ja ne zeleci pokazati svoje prave osjecaje zato sto ne zele da ih drugi sazalijevaju? Ako nesto mrzim to je sazalijevanje. Tuzan pogled u ocima tvog sugovornika koji kao da kaze: jadan ti, hvala bogu da nisam na tvome mjestu! Prosli tjedan sam, kao sto sam vec pisala, imala jedan razgovor za posao. Razgovor je u biti bio ok, ali odmah sam imala osjecaj da ja bas tamo i ne pripadam. Ne znam, ljudi u odjelima, mozda preformalno za mene. Osim toga se sam posao nije vise cinio tako sjajan kao u oglasu. U biti bih radila vise-manje iste stvari kao sada. Za vecu placu, to da, ali ipak, to nije ono sto trazim. Zelim nesto novo, a ne ponovo isto sranje. Zato me nije bas pogodilo kad su me jucer obavijestili, da usprkos nasem pozitivnom razgovoru, imaju druge kandidate koji bolje odgovaraju trazenom profilu. Naravno da nikad nije ugodno cuti takvu vijest, pogotovo za moj ego, ali s obzirom da me sam posao nije toliko privlacio, nije me bilo toliko briga. Malo nakon toga me je glavna sefica pitala imam li vremena za razgovor. Cim te glavna sefica nesto takvo pita, vec unaprijed mozes znati da se radi o necem losem. Tako je i bilo. Obavijestila me je da je situacija u firmi toliko losa da ce poceti otpustati cak i ljude sa stalnim ugovorom. Da je u Rotterdamu sve manje posla. Da joj posaljem svoj zivotopis, pa ce vidjeti mogu li me premjestiti u neku drugu podruznicu. Da bi zapravo i sama trebala krenuti u potragu za novim poslom. Stvarno super vijest. Za sad jos nisam otpustena, ali to je samo pitanje vremena. Mislila sam da bar za sada imam neku sigurnost, ali to je cini se bila samo moja iluzija. A onda sam jutros dobila jos jednu negativnu reakciju na jednu molbu za posao. To je bila kap koja je prelila casu. Iznenada mi se zacrnilo pred ocima i pomislila sam da cu se onesvijestiti. Pitam se koliko losih vijesti covjek u kratkom roku moze primiti prije nego dobije zivcani slom? Mozda je zapravo dobro da sam na poslu, pa se htjela ili ne htjela moram othrvati ovoj depresiji koja me sve vise hvata. Da sam doma prepustila bi se osjecajima, a to mi ne bi nista pomoglo. Znam kako je biti depresivan. Ne bas sjajno. Prije nego ponovo zavrsim u takvoj crnoj rupi, moram se pokusati skoncentrirati na pozitivne stvari. Popodne idem u Den Haag u meksicku ambasadu da sredim vizu za Meksiko. Nakon toga idem malo u shopping kupiti cipele za jedno vjencanje na koje uskoro idem, a nakon toga se sastajem s jednom prijateljicom. To su pozitivne stvari u zivotu: put u Meksiko, vjencanje, prijatelji. Ipak, ja sam poprilicno pesimistican tip i jedino o cemu mogu razmisljati su dva najgora moguca scenarija koja bi se mogla dogoditi: 1. Nikad necu imati posao koji mi se stvarno svida. Jer s obzirom da cu uskoro biti otpustena, moram ocajnicki krenuti u potragu za necim drugim, bez obzira sto stvarno mislim o tom poslu. 2. Nikad vise ni necu naci drugi posao nego zu zivjeti od socijalne pomoci i potucati se od jedne do druge drzavne organizacije vapeci za pomoc. I kako da se onda skoncentriram na pozitivne stvari? |
|
Prije nego sam se preselila u Nizozemsku osnovala sam preko Interneta grupu za strance u Nizozemskoj (Foreigners living in the Netherlands). Zeljela sam upoznati druge ljude koji su se nalazili u istoj situaciji kao ja, koji su se osjecali kao ja i s kojima bi se mogla posavjetovati i podijeliti iskustva. Grupa se ispostavila uspjesna i preko nje sam dosla u kontakt s ljudima iz razlicitih zemalja – Kanade, Amerike, Estonije, Finske, itd. Kad sam dosla u Nizozemsku, upoznala sam se s dosta tih ljudi. U pocetku mi je takav kontakt stvarno odgovarao. Putovala sam kroz cijelu zemlju da se sastanem s nekim ili su oni dolazili u Rotterdam da se sastanu sa mnom. S vremenom se kontakt razvodnio. Ljudi su poceli ici na nizozemski tecaj ili se zaposlili i svatko je imao sve manje vremena za putovati u druge gradove. Neki ljudi mi se tako i tako nisu svidjeli. Tako sam npr. upoznala nekoliko debelih glupih tipicnih Amerikanki koje potvrduju sve predrasude koje mozda imate o Amerikancima: projecna tezina im je minimalno 100 kg, kvocijent inteligencije im je jako nizak, nemaju pojma sto se dogada izvan Amerike i izgledaju kao da ne znaju da su osamdesete vec odavno prosle. S takvim ljudima se iskreno govoreci ni ne zelim druziti. S vremenom sam primjetila da se moj krug poznanika i prijatelja sve vise poceo sastojati od Nizozemaca, a sve manje od drugih stranaca. U ovom trenutku druzim se jos samo s jednom curom iz Slovacke i to je sve. Na neki nacin mi drugi stranci nedostaju. Iako smo iz razlicitih zemalja, ipak cesto imamo vise toga zajednicko medusobno nego sa Nizozemcima. Sve vise primjecujem da su mi drugi stranci ipak potrebni. Prije par mjeseci sam otkrila da u Rotterdamu postoji jedna grupa stranaca koja se sastaje jednom mjesecno. Htjela bi jednom otici tamo, ali to jos uvijek nisam napravila. Bojim se da cu opet naici na debele Amerikanke, a to stvarno nije ono sto trazim. Ipak, mislim da jednom moram otici pa kud puklo da puklo. Tko zna, mozda cak nadem par OK ljudi. Nikad ne znas dok ne probas. Jucer sam se, nakon dugo vremena, ponovo sastala s jednom strankinjom. S jednom Ruskinjom. Ona mi je prije par mjeseci poslala mail (nasla je moju adresu na nekoj web stranici) i tako smo se pocele dopisivati. Jucer smo se po prvi put sastale i sad ne znam sto trebam misliti o njoj. S jedne strane mislim da je stvarno OK. Voli putovati i mrzi shopping (bas kao ja!). S prijateljima iz Rusije je stopirala kroz cijelu Evropu, bez novaca, bez smjestaja, bez icega. Volim takve pustolovne tipove. S druge strane je pomalo cudna, da ne kazem priglupa. Dok je proslo ljeto putovala Evropom, pa tako i Nizozemskom, upoznala je jednog Nizozemca. Zaljubili su se i nakon poznanstva od 6 dana su poceli zivjeti zajedno. Nakon toga je tu i tamo otisla doma u Rusiju, ali vise-manje se moze reci da od tada zivi u Nizozemskoj. Prekinula je fakultet u Moskvi i sad po cijele dane sjedi u kuci u Rotterdamu i ceka da joj se srede papiri. Meni nije jasno da mozes donositi takve impulzivne odluke, a posebno da tek tako prekines studij. Ona ima 25 god, a on 38. Mozda ce netko reci da godine nisu vazne, ali ipak, meni se 13 godina razlike cini stvarno puno. Sto je najgore od svega, oboje su razvedeni. Cak i ona, a ima tek 25 god! Nemam pojma zelim li ostati u kontaktu s njom. Mozda bi trebala, ako zbog nicega drugoga, a ono da bar mogu vjezbati engleski (ona jos ne govori nizozemski). Ja vec skoro 2 godine nisam pricala engleski i sinoc sam primjetila koliko sam toga zaboravila. Zgrozila sam se koliko je moj engleski uzasan! Stalno mi dolaze nizozemske rijeci na pamet, ne mogu se sjetiti kako se pojedine rijeci kazu na engleskom, itd. Prije sam mogla super tecno govoriti engleski, a sad ovo. Zivi uzas! Stvarno cu ga morati malo obnoviti. Jos cu razmisliti zelim li ostati u kontaktu s malom Ruskinjom. Stvarno bih voljela imati nekoliko nizozemskih prijatelja, nekoliko hrvatskih i nekoliko iz drugih zemalja. I zeljela bih da svi budu normalni pametni ljudi. Bilo bi to idealno, ali tesko je to naci. Sto si stariiji sve je teze naci dobre prijatelje. Nazalost. |
|
Negdje u studenom 2004. smo Bart i ja kupili kucu. 30. prosinca 2004. smo dobili kljuc. Odlucili smo prvo nekoliko stvari u kuci srediti i onda se 24. sijecnja 2005. useliti. Imali smo znaci 3 i po tjedna da nesto napravimo. Bart nikad u zivotu nije nista u kuci napravio. Ja nikad u zivotu nisam nista u kuci napravila. Mislim da je svima, osim nama samima, bilo ocito da u 3 i po tjedna nista ne mozemo zavrsiti. Poceli smo prvo sa skidanjem zidnih tapeta i to nam je vec bilo previse. Obeshabrilo nas je koliko puno posla nas ceka i kako sporo sve ide. 24. sijecnja smo se stvarno i uselili, iako kuca ni priblizno nije bila gotova, jer nismo zeljeli placati duplu stanarinu. Slijedecih mjeseci smo zivjeli u ogromnom neredu. Prvih par mjeseci nakon useljenja nismo nista radili, jednostavno se nismo mogli natjerati, bili smo potpuno obeshrabreni. Cijeli svibanj smo bili na godisnjem, nakon toga smo se odmarali od putovanja (bili smo u Peruu) i zapravo smo tek negdje u ljeto stvarno poceli sa preuredenjem. Sada, mnogo mjeseci kasnije konacno mogu reci da je donji kat potpuno gotov (dnevni boravak s kuhinjom, hodnik i WC) i jedna spavaca soba na prvom katu. Imamo jos puno i previse posla, ali smo super zadovoljni da smo bar jedan dio kuce zavrsili. Bio je to dugotrajan process u kojem smo napravili puno gresaka, ali i puno toga naucili. Sad mogu slobodno reci da smo oboje postali “sam svoj majstor”! Da proslavimo ovaj veliki uspjeh, odlucili smo organizati “housewarming party”. Za sve nase prijatelje koji se vec skoro godinu i po dana pitaju kako je moguce da smo sporiji od najsporijeg puza i kako je moguce da vec toliko dugo zivimo u takvom svinjcu. Vec unaprijed znamo da ce osnovna tema razgovora za vrijeme tuluma biti sale na nas racun, ali nema veze. To smo i zasluzili. Evo nekoliko slika: - stol i stolice, a na zidu poster od Splita  - pogled u kuhinju  - stol i stolice s druge strane s pogledom na vrt  - crveni zid s posterom od Miró-a koji smo kupili u njegovom muzeju u Barceloni  - ormar pun svakakvih tricarija  - kauc i stolic i pogled vanka  - kauc i stolic s druge strane  - pogled u kut  - ormaric s nasom prastarom televizijom (treba nam nova)  - ormaric u spavacoj sobi  - krevet  - pogled kroz prozor spavace sobe  - nas mali veseli zuti hodnik  |
|
U subotu smo Bart, njegove dvije sestre i ja pripremili veceru za njihove starce. To je bio nas poklon za njihovu 35-tu godisnjicu braka. Godisnjica im je zapravo bila vec u studenom, ali eto, tek sad smo se svi zajedno uspjeli dogovoriti da tu veceru konacno i realiziramo. Bolje ikad nego nikad. Ja nisam bas kuhinjska princeza i zato ne volim pozivati ljude na veceru. Kuhanje zapravo volim, ali tesko mi je smisliti sto da skuham, a pogotovo kad ti dolazi vise ljudi i kad svatko ima neke svoje zahtjeve i prohtjeve. Tako je npr. jedna Bartova sestra vegetarijanka, a starci su mu teski mesojedi: ako ne dobiju komad mesa, to im je kao da nisu nista ni pojeli. I kako da onda nades nesto sto se svima svida? Bart i ja smo morali napraviti glavno jelo i ja stvarno nisam imala pojma sto bi trebali skuhati. Srecom je Bart dobio dobru ideju: s obzirom da u svibnju idemo u Meksiko, napravit cemo nesto meksicko! Odlucili smo napraviti tortilje jer tu lako mozes varirati sa sastojcima: za vegetarijance povrce, za mesojede meso. Ja sam smislila uz to napraviti jos i guacamole – tipican meksicki umak od avokada koji se jede s tortilja chipsom (chips napravljen mislim od kukuruza, za razliku od drugih vrsta koje su napravljene od krumpira). Na kraju je vecera bila veliki uspjeh! A bilo je jednostavno za napraviti, posebno guacamole. Za zainteresirane evo recept: Guacamole (za 6-8 ljudi) - jedna manja kapula - malo luka - svjezi korijandar - 4 avokada - 3-4 rajcice (bez koze i sjemenki) - 1-2 crvene chili papricice - sok od jednog zelenog limuna - sol i papar Sve se isjecka, a zatim se sve zajedno izmiksa sa stapnim mikserom. Stavi se 1 h u frizider, a zatim servira sa tortilja chipsom. Organizirati vecere je zapravo bas OK (usprkos ogromnom svinjcu u kuhinji!) i mislim da bih to cesce trebala raditi. Trebaju mi samo dobri recepti! Ima li itko koji dobar, isproban i uspjesan recept? |
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
opis bloga
Blog o svemu sto se dogada u mom zivotu, a pogotovo o putovanjima. 
tko sam ja?
Ja sam Nina, u srpnju sam napunila 31 godinu i stjecajem okolnosti zivim u Nizozemskoj. Zivim zajedno s mojim zivotnim suputnikom koji se zove Bart i pretpostavljam da svatko, zahvaljujuci njegovom imenu, moze pogoditi da se radi o jednom Nizozemcu. Zivimo u Rotterdamu u kuci koju vec godinama preuredujemo, s polovicnim uspjehom. Radim kao reintegracijski konzulent. S obzirom da takvo sto ne postoji u Hrvatskoj, objasnit cu o cemu se radi. Moji klijenti su ljudi koji su zbog svakojakih problema vec godinama nezaposleni. Ja im sredujem volonterske poslove s ciljem da se oni ponovo naviknu na radni ritam, steknu malo radnog iskustva i malo se aktiviraju u potrazi za pravim poslom. Diplomirala sam na Ekonomskom faksu u Splitu, a sad studiram nesto kao socijalno pravo u Rotterdamu. U rujnu mi pocinje druga godina. Najveci hobi mi je putovati, a osim toga volim alternativnu mjuzu, ici na koncerte i rock festivale, uciti strane jezike, druziti se s ljudima iz cijelog svijeta, more, knjige, dobre filmove, itd, itd. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|