Imate li ponekad osjecaj da je zivot tesko sranje i da ne znate sto cete sa sobom? Da je jedino sto zelite baciti se u krevet i plakati i zaboraviti da cijeli svijet postoji? Da vam se sve cini toliko crno, iako je vanka suncano, i da imas osjecaj da se nikad nista nece popraviti? Da ce ti zivot i slijedecih 30 godina biti tesko sranje i da vise nikad neces dozivjeti nesto lijepo?
E pa ja se upravo sada tako osjecam. A na poslu sam i moram zamjenjivati kolegicu na recepciji. Moram se veselo javljati na telefon i smijesiti se klijentima ili kolegama koji dodu nesto pitati. Tesko je to. Moras staviti kao neku masku i pretvarati se kao da je sve krasno i divno i zivot ne moze biti bolji. A iznutra se zapravo raspadas. Gledam ljude koji sjede ovdje u cekaonici i pitam se kakve njih brige muce i da li je itko od njih stvarno sretan. Da li je uopce moguce biti stvarno istinski sretan ili je to samo privid? Da li i drugi ljudi prikrivaju svoju tugu kao i ja ne zeleci pokazati svoje prave osjecaje zato sto ne zele da ih drugi sazalijevaju? Ako nesto mrzim to je sazalijevanje. Tuzan pogled u ocima tvog sugovornika koji kao da kaze: jadan ti, hvala bogu da nisam na tvome mjestu!
Prosli tjedan sam, kao sto sam vec pisala, imala jedan razgovor za posao. Razgovor je u biti bio ok, ali odmah sam imala osjecaj da ja bas tamo i ne pripadam. Ne znam, ljudi u odjelima, mozda preformalno za mene. Osim toga se sam posao nije vise cinio tako sjajan kao u oglasu. U biti bih radila vise-manje iste stvari kao sada. Za vecu placu, to da, ali ipak, to nije ono sto trazim. Zelim nesto novo, a ne ponovo isto sranje. Zato me nije bas pogodilo kad su me jucer obavijestili, da usprkos nasem pozitivnom razgovoru, imaju druge kandidate koji bolje odgovaraju trazenom profilu. Naravno da nikad nije ugodno cuti takvu vijest, pogotovo za moj ego, ali s obzirom da me sam posao nije toliko privlacio, nije me bilo toliko briga.
Malo nakon toga me je glavna sefica pitala imam li vremena za razgovor. Cim te glavna sefica nesto takvo pita, vec unaprijed mozes znati da se radi o necem losem. Tako je i bilo. Obavijestila me je da je situacija u firmi toliko losa da ce poceti otpustati cak i ljude sa stalnim ugovorom. Da je u Rotterdamu sve manje posla. Da joj posaljem svoj zivotopis, pa ce vidjeti mogu li me premjestiti u neku drugu podruznicu. Da bi zapravo i sama trebala krenuti u potragu za novim poslom. Stvarno super vijest. Za sad jos nisam otpustena, ali to je samo pitanje vremena. Mislila sam da bar za sada imam neku sigurnost, ali to je cini se bila samo moja iluzija.
A onda sam jutros dobila jos jednu negativnu reakciju na jednu molbu za posao. To je bila kap koja je prelila casu. Iznenada mi se zacrnilo pred ocima i pomislila sam da cu se onesvijestiti. Pitam se koliko losih vijesti covjek u kratkom roku moze primiti prije nego dobije zivcani slom?
Mozda je zapravo dobro da sam na poslu, pa se htjela ili ne htjela moram othrvati ovoj depresiji koja me sve vise hvata. Da sam doma prepustila bi se osjecajima, a to mi ne bi nista pomoglo. Znam kako je biti depresivan. Ne bas sjajno. Prije nego ponovo zavrsim u takvoj crnoj rupi, moram se pokusati skoncentrirati na pozitivne stvari. Popodne idem u Den Haag u meksicku ambasadu da sredim vizu za Meksiko. Nakon toga idem malo u shopping kupiti cipele za jedno vjencanje na koje uskoro idem, a nakon toga se sastajem s jednom prijateljicom. To su pozitivne stvari u zivotu: put u Meksiko, vjencanje, prijatelji. Ipak, ja sam poprilicno pesimistican tip i jedino o cemu mogu razmisljati su dva najgora moguca scenarija koja bi se mogla dogoditi:
1. Nikad necu imati posao koji mi se stvarno svida. Jer s obzirom da cu uskoro biti otpustena, moram ocajnicki krenuti u potragu za necim drugim, bez obzira sto stvarno mislim o tom poslu.
2. Nikad vise ni necu naci drugi posao nego zu zivjeti od socijalne pomoci i potucati se od jedne do druge drzavne organizacije vapeci za pomoc.
I kako da se onda skoncentriram na pozitivne stvari?
Post je objavljen 11.04.2006. u 12:11 sati.