S obzirom na sve peripetije koje se ove sedmice dogadaju na mom poslu, nisam stigla nista napisati o proteklom vikendu, a mislim da bi Bartu to bilo drago. Ionako mi se nista ne da raditi (a zasto i bi kad ce me uskoro otpustiti???) pa je ovo dobar trenutak da ipak napisem par redaka o vikendu.
Bartov najveci hobi i najdraza stvar u zivotu je trcanje. Trci prosjecno 3 puta tjedno, sudjeluje na raznim rekreativnim utrkama i totalno je opsjednut trcanjem. Proslu subotu 9.4. odrzavao se poznati Rotterdamski maraton. Ovaj maraton se odrzava svake godine u travnju i na njemu sudjeluje na tisuce ljudi kako profesionalnih trkaca, tako i rekreanata. Bartu je ovo bio cetvrti put da trci maraton. Trci ga jednom godisnje, mjesecima unaprijed se priprema za njega, trci puste pripremne trke na 20, 25, 30 i 35 km, zadnje dane pred maraton jede samo manistru. U svakom slucaju za Barta je ovo jedan od najvaznijih dogadaja u godini, a mozda cak i NAJVAZNIJI. Ove godine je smatrao da nije u dobroj formi i nadao se istrcati ga u 3h 40 min. Inace je njegov osobni rekord 3h 36min, a najveci san mu je trcati maraton ispod 3 i po sata.
Ja sam ga ispratila do starta i gledala pocetak (prvo su krenuli Kenijanci i Etiopljani, njih 20-30-tak, a tek tada su slijedili bijelci), a nakon toga sam se sastala s jednom prijateljicom. Umjesto da se i mi damo u sportske aktivnosti, nas dvije smo se radije bacile na kavu i slasne sendvice. Tek par sati kasnije sam se uputila prema finisu gdje sam se ponovo sastala s Bartom. Cim sam mu vidjela lice, znala sam da mu je ponovo bilo uzasno. Isto kao i prosla 3 puta. Izgledao je kad da ce svaki cas zaplakati i skljokati se. Maratoni su naporni. Satima bez prestanka trcati, to je pravo mucenje. Ne znam zasto ljudi to sebi rade. Valjda neki sado-mazohizam ili tako nesto. Ove godine je jedan covjek umro par stotina metara prije finisa. Skljokao se i na licu mjesta preminuo. Imao je 41 godinu. Maratoni su opasni, to je cinjenica!
U svakom slucaju je Bart uspio ostvariti svoje zeljeno vrijeme: 3h 40min. Nakon maratona je bio toliko unisten da se sa mnom slozio da trcati maratone nije bas toliko ugodno. Da bi bilo bolje da se skoncentrira na krace udaljenosti, a ne da se svake godine ovoliko muci. Ove njegove izjave nisu bile dugog vijeka. Vec u ponedjeljak navecer me je obavijestio da mozda i slijedece godine ipak ponovo zeli trcati maraton. Valjda je razvio neku ovisnost, sto li. A sta cu mu ja. Neka radi sto hoce. Svi mi imamo neke svoje ideje, zelje i snove. Ako mu maraton toliko znaci, neka ga onda trci svake godine do kraja zivota, pa makar ga to dovelo do groba!
U subotu prije maratona smo isli na Pasta Party. Ova festa je bila organizirana za trkace i njihove partnere. Lokacija je bila savrsena: Euromast. To je kao nekakva vidilica u Rotterdamu odakle se pruza pogled na cijeli grad. Super je bilo sjesti pored ogromnih prozora i jesti dok gledas razlicite panorame. Nazalost sama Pasta Party nije bila bas toliko posebna. Sve skupa je trajala samo 1 sat, previse ljudi, premalo hrane, stalno moras cekati u redu da popune zalihe. Ja nisam bas ljubiteljica cekanja u redu, pa sam se stalno zivcirala. Ali zbog lokacije se isplatilo. Mislim da bi bilo dobro otici tamo jednom na veceru i lijepo u miru uzivati u pogledu. Osim toga sam odlucila slikati malo Rotterdam. Lijepa mjesta u gradu, mjesta koja mi nesto znace. U ove 4 godine sto ovdje zivim Rotterdam je postao moj grad. Osjecam se doma ovdje. Stvarno moram cim prije napraviti par slika.
Eto, ovaj maratonski vikend ipak nije bio potpuno beskorisan!
Post je objavljen 13.04.2006. u 14:54 sati.