Lopov i Džoker

Pogledom je tražio dućan grabeći blokovima gotovo raširenih ruku, pršteći slobodan, brz, spojen u utičnicu. Naišao je na malu kinesku trgovinu. Gazdarica je taman zatvarala.

- Stanite, stanite! - povikao je trčeći zdepasto.

- Gotovo vrijeme. Radi do šest. - govorila je mala Kineskinja spuštajući metalne rešetke nad dućan.

- Ne! Moram kupiti umak za ribu! Otvarajte ta vrata. - zaderao se i počeo sam podizati metalnu konstrukciju. Neće ga sada neka Kineskinja zajebavati nakon svega što je prošao. Tada se pojavio niski stariji Kinez. Vjerojatno muž dotične pomisli. Tko ga jebe.

- Što biti?! - započe Kinez gledajući zabezeknutu suprugu.

- Gospodin htjeti kupiti. - odgovori mu ona. Kinez se okrenuo da kaže Hupschu kako je zakasnio i da mu je žao, ali tek onda ga je dobrano promotrio. Njemu se Židov učinio kao najkrvoločnije i najbizarnije biće. Razbarušena niska zvijer širokih zjenica sa raskopčanim kaputom i polu raskopčanom košuljom iz koje su ispadale dlake gorile. I neoprezno zataknutim magnum koji je virio iz hlača. On je za njegovo tijelo bez dlaka i mali penis predstavljao svu grozu muškosti i zvjerskog u čovjeku. I na njegovom jeziku je takva percepcija značila "s ovim se ne treba zajebavati". Naklonio se ispričavajući se u poniznoj maniri.

- Uđite, ali brzo. - Naklon, - Molim lijepo. - Dva naklona, - Uđite, uđite ... -, nadodao je podižući metalne žalopojke.

- Da li imate umak za ribu? - upitao je Hupsch zadihano zvjerajući po mračnom dućančiću u kojem su uglavnom bili artikli za dva eura. Nije tu bilo puno hrane, osim nekakvih kineskih prerađevina u konzervi.

- Naravno, kakav gospodin htjeti? - upitao je Kinez promatrajući pištolj perifernim vidom tako da Hupsch ne primijeti gdje Kinez zvjera.

Kakav je ono Natalie htjela umak? Pitao se. Negdje sam zapisao. Pogledao je džepove.

- Kvragu! - zaderao se Hupsch, a Kinez poskoči ustuknuvši u užasu.

- Ne bojte se. Ostao mi je papirić sa popisom u džepu drugih hlača. Jebem mu mater! - odgovori Hupsch.

Mora se skulirati. Kinez ga je gledao prestravljeno. Pored njega je stajala žena zureći u pod čitavo vrijeme.

- Kakve vi žuti umake imate? - upitao je. Kvragu, upotrijebio je izraz žuti. Ako ovaj Kinez nije ništa sumnjao sada sigurno sumnja, pomisli Hupsch. Čudan mu je nekako. Smješka se neprirodno. Što je to Kinez vidio na njemu da je toliko uplašen. Čak je i odskočio na običnu kretnju. Možda mu krv negdje curi? Promotrio se kružno. Tada je ugledao pištolj kako mu viri iz hlača. Pogledi su im se susreli, ali se kineski štakor i dalje pravio da ništa ne vidi. Hupsch je znao da vidi. Kinez je mahnuo rukom i rekao nešto ženi na kineskom na što je ona podigla glavu i krenula prema malom hodniku. Sigurno ju je poslao da javi policiji što se zbiva pomisli Židov i odmah izvuče magnum uperivši ga sitnoj ženici u leđa.

- Stoj! - zaderao se. - Ne mrdaj ako ne želiš da te izbušim kao ementaler pa da napokon imaš nešto nizozemsko!

Koji pick up line pomisli Hupsch. Gotovo se nasmijao. Ženica se ukopala na mjestu.

- Ne pucajte. Mi smo sirotinja! - molio je Kinez ponizno se saginjući naprijed nazad.

- Moja žena ide po umak za vas. Naš je domaći. Imamo i slatki i kiseli i ljuti. Jako dobra stvar.

Hupsch je mislio kako laže. Učini mu se posebno zanimljivim, gotovo nevjerojatnim, kako je Kinez tečno počeo pričati. Znao je da se čovjeku u stresnim situacijama uključi podsvijest i ima pregled nad stvarima, ali baš da će Kinez tako tečno pričati Nizozemski, to nije očekivao.

- Nije išla zvati policiju, kunem se. Budite milostivi. - nastavi Kinez. - Mi smo... –

- Tišina! - prekine ga Hupsch. Nisu ga zanimale njegove očite laži. Promotrio je Kineza.

- Daj pričaj malo nešto. - pokazao je na Kineza pištoljem zabavljajući se.

- Kako mislite da pričam? - začuđeno će Kinez.

- Reci nešto složeno i suvislo. - Hupsch je razmišljao. - Recimo hm ... izrecitiraj "Er Is Een Kindeke Geboren Op Aard".

- Ne znam tu pjesmu. - tužno će Kinez pognute glave.

- Recitiraj, ne laži! - naredi Hupsch pištoljem, na što je Kinez otpočeo savršenim naglaskom sve do kraja. Kada je završio i sam se u čudu ogledavao ne razumjevši što se to događa i kako je znao čitavu pjesmu.

- Evo vidiš koliko si se usrao, čitavu pjesmu si znao a možda si je čuo svega par puta. - Hupsch se nasmijao. - Ma dobar si ti, ne brini ništa, neću te probušiti. - Kinez mu je pokazao pojavu koje nije bio svjedok do sada. Kada pomisli sumnja da puno ljudi to doživi.

- Uzrok i posljedica, sve je to uzrok i posljedica moj Kinuzu. - rekao je Hupsch spremivši pištolj i nastavio - Nego, ja sam došao po umak. –

- Kakav umak želite? - upita Kinez. - Imamo hoisin umak, to vam je za roštilj, pa onda umak od šljiva, soja umaci, slatko kiseli umak, umak od šljiva, umaci za ribu...

- Žena sprema ribu. Treba mi riblji umak ... - Badnjak je, što oni to ne znaju. Glupi Kinezi. Možda da uperi ponovno pištolj u njega bi ovaj znao sve te stvari? Dosta je toga za danas. Treba samo što prije otići.

- Jedan riblji umak stiže. –

Kinez je ponovno pokazao ženi koja je krenula prema hodniku pognute glave.

- A ne! Idem i ja s njom. - doda Hupsch.

Došli su do vrata ostave koje je ženica otvorila a iza vrata je ispao neki mali mršavi monstrum zelenog lica prošaranog crnim crtama grgljajući nešto nerazumljivo.

- Prokleti gremlini! - zadere se Hupsch izvukavši poštolj i prosviravši spodobu ravno kroz glavu. U tom trenutku Hupschu je bilo savršeno logično da je u Kineskom dućanu gremlin. U sljedećem trenutku Kineskinja je ležala nad tijelom svog mrtvog djeteta vrišteći u suzama pokušavši mu sa glave skinuti ostatke potrgale maske, koji su otpadali sa kožom lica, skupiti mu oči natrag u duplje, napraviti bilo što da mu se sjeća lica kojeg u tom trenutku vjerojatno nije mogla prizvati.

Hupsch je gledao masakrirano tijelo djeteta u nevjerici okrećući se oko sebe objašnjavajući gotovo kroz smijeh - Izgledalo je kao gremlin. Kao jebeni gremlin. Upucao sam gremlina! - Kinez se i dalje klanjao govoreći - Imajte milosti molim vas. Nemojte pucati. - Kineskinja je i dalje unezvjereno tulila proizvodeći buku glasniju od alarma automobila. Što taj narod plače? Ovo još nije vidio.

- Prestani! Ušutkaj glupaču! - naredi Hupsch pištoljem Kinezu. Kinez joj je nešto rekao i ona je prestala grcajući i dalje u sebi. Hupsch je razmišljao o uzroku i posljedici.

- Ajde Kinezu, dohvati taj umak da idem i pustim vas na miru. - nastavi Hupsch.

- Milosti, milosti. - govorio je Kinez ušavši u ostavu iz koje je izašao s dvije staklenke umaka. Hupsch ih je spremio u džep i ugledao benzin na podu dućana. Tada su mu se stvari složile u glavi. Nije mogao varkinom i krpama oprati pod u podrumu. Sve je bio goli beton koji je upio krv, to se ne može isprati. Može samo zapaliti čitavu kuću. Genijalno!

- I daj mi te kanistre s benzinom! - naredi Kinezu.

- Evo, evo, milost, milost. - odgovori Kinez.

Hupsch je ugrabio kante i ugurao ih u torbu izvadivši varekinu. Izašao je iz trgovine i udahnuo svježi zimski zrak. Vani bi tu i tamo pukla neka petarda. Pomislio je kako je to dobro, nitko nije čuo pucnjave, tj. nije primijetio. Mora razmišljati. Snijeg je prštao na sve strane. Snowblind.

Sjetio se Sabbatha. Nekada je bio religiozan, a Sabbathe je počeo slušati čisto zbog imena. Bio je svjestan da su ljudi koje interesira organizirana religija svjesno na međi između blacka i sabbatha, protivljenja i štovanja. Nikada nije išao u sinagogu, ali je zato slušao Sabbathe.

Mora razmišljati brzo. Još samo malo i sve je gotovo. Ušmrkao je još malo sadržaja iz vrećice. Zastao je ispuhujući paru u zimski zrak. Otvorio je jednu teglicu s umakom, umočio prst i liznuo. Umak mu je bio previše ljut. Sjetio se. Ušao je natrag u dućan i spremio po jedan metak u čelo prvo Kineskinji da ne vrišti a onda i "milost, milost" Kinezu. Pričali bi.

Krenuo je napokon prema mjestu nesreće. Nije još bilo kasno i ulice su se polako počele puniti društvima ljudi bez obitelji. Oni će zajedno proslaviti svoje Božić glumeći Familiju. Ima on i svoju Familiju, pravu Familiju i trebao se pobrinuti o njoj. Svojoj Familiji je želio sve najbolje. Da dečki proslave Božić u toplini, dok on poput nekakvog dobrog duha obavlja posao vani, žrtvuje svoj Badnjak za njih, vani gdje nema zaštite i topline Familije. Te misli su mu je toliko zagrijala srce da je pomislio da napokon u potpunosti zna što je pravi smisao Božića. On, Židov! Familija i sve ono što su oni napravili za njega, sve što su radili izvana da unutar Familijarnog kruga bude toplo. Sve ono što on sada radi da njima bude toplo. Uhvatio je nekog pijanog prolaznika i zagrlio ga nadajući se da i on ima Familiju koju može usrećiti tamo negdje vani.

Ušao je u zgradu, otključao vrata podruma, sve dobrano natopio benzinom, bacio šibicu, izletio vani i na portafonu pozvonio na sva zvona viknuvši nekoliko puta - Vatra, vatra! - Nije htio da neka Familija bespotrebno ostane oštećena.

Pobjegao je u mrak prema centru grada. Pušio je marlboro. Snijeg mu je škripao pod cipelama, a njegova bjelina mu je parala suhe otvorene oči. Misli su ga toliko preplavile da nije mogao niti trepnuti. Zastao je i povukao još malo bijelog s prsta gledajući okomito u nebo. Velike pahuljice su padale okomito na njega, a iznad je bila tama, osjećao se kao da plovi nebom, a pahulje su udaljene zvijezde koje prolaze pokraj njega na njegovom putovanju prema vječnosti. Pahulje su mu padale u nos, udisao je zvijezde, bio je satkan od zvjezdane prašine.

Nešto ga je počelo mučiti. Odjednom je osjetio govno u sebi. Počelo mu se srati. Naglo i intenzivno kao nikada do sada. Primio se za želudac koji kao da se počeo širiti. Sfinkter je jedva izdržavao. Što napraviti s govnom u sebi? Kamo se posrati? Raskopčao je košulju i u čuđenju vidio da mu se trbuh je, veći nego inače, trbuh zajedno s dlakama izletio vani šireći se sve više. Počela mu je pucati dugmad na hlačama. Pomislio je panično da će se raspuknuti, primio se za trbuh kao da drži nešto što ne smije ispasti i razbiti se i otrčao niz ulicu pokušavajući ugledati neki javni zahod.

Nije više mogao trčati, nešto ga je probolo kroz crijeva i želudac. Osjećao se kao da mu je netko kolac provukao od šupka pa sve do grla kroz čitavo tijelo. Kao križar na turskom kolcu. Mora srati! Osjetio je miris sijena. Počela ga je Progoniti nekakva životinjska želja da se posere u mrtvu sasušenu travu. S desne strane je vidio malo otvoreno dvorište kapelice i jaslice koje su spavale u mraku čekajući da ih napuni neki plastični ili keramički mesija. Što će sada, morao je!

Puzeći se dovukao do hrpice sijena u štalici, skinuo je gaće i čučnuo u mraku među svetu obitelj iščekujući. Nije sve krenulo odmah. Počelo je sa pahuljama i osjećajem leta kroz svemir, baš kao na cesti i onda se pojavilo žarko svjetlo na nebu koje je poput usmjerene kazališne lampe s neba pokazivalo ravno na njega. I onda je počelo olakšavanje, izlazilo je iz njega polako u jednom komadu, jedva probijajući svoj put prema vani. Tiskao je i tiskao i svjetlo je postajalo sve jače i jače, počeo je pritiskati trbuh rukama i olakšanje izlaska govna iz njega je bilo prekrasno. Boljelo da je prekrasno, osjećao se da će mu guzovi eksplodirati, ali to je to, to je ono što je morao napraviti, znao je. Suze su mu potekle a svjetlo mu se učinilo kao nekakva vrata koja vode od neba ravno prema njemu.

Nebo i zemlja su se spojili u ovom njegovom trenutku sreće, osjetio se toliko punim ljubavi da je znao da njegova ljubav sama može proizvesti život. On je otac k vragu! Otac Familije! Posljednjim mukama istisnuo je sve iz sebe i počeo disati kratko i ravnomjerno. Iza sebe je čuo plač. Okrenuo se u čudu, a ispred je stajalo najljepše govno koje je ikada vidio. Bilo zlatno smeđe i imalo usta i male ručice i plakalo je poput novorođenog djeteta. Od srca se nasmijao poljubivši svoje novorođeno dijete prekrivši ga sijenom. Na usnicama mu se ocrtao smeđi trag izmeta.

Jaslice su se osvijetlile Božićnom rasvjetom, a ispred njih su crkveni ljudi i običan puk počeli pjevati "Er Is Een Kindeke Geboren Op Aard". Bili su tamo i Kinez i Kineskinja i oboje su pjevali savršenim Nizozemskim. Suze su mu potekle od sreće. Pokazivao je prema njima mašući kao misica koja pozdravlja roditelje osvojivši lentu najljepše.

Iz svjetla sa neba počeli su izlaziti sveti ljudi. Njih troje. Prvo je izašao mali zeleni gremlin, vrckasto došetao do novorođenčeta i poljubio stavivši mu svoju masku na lice. Dobro će mu doći. Pogledao je Hupscha i podario mu najljepši osmijeh. Lice mu uopće nije bilo smrskano. Nakon gremlina izašao je doktor Raspad. Raspad je bio živ, on je postao anđeo, imao je prekrasna bijela krila koja su izlazila na mjestu prerezanih vena i letio je raširenih ruku. Također je poljubio mlado i rekao - On me spasio. Hvala ti što si ga donio nama. - Pokraj jaslica je odložio gramofon sa kojeg se čula dobra stara pjesma. Na kraju je izašla treća osoba. Crna pantera, koja je predući poput mačkice također poljubila dijete, skinula glavu s ramena odloživši je djetetu pored nogu. Hupschu je nacrtala dugačak smeđi osmijeh koji mu je ostao kao trag ljubljenja djeteta. Tako nasmiješen odlučio se udaljiti i krenuti prema svojoj Familiji ostavivši ljude da uživaju u njegovom novorođenčetu. On je sada njihova briga i oni su njegova ...

Sve je bilo bijelo i za nekoliko dana će novi milenij. Pitao se kako će izgledati novi milenij i što će im donijeti. Da li će njegovo dijete biti novi mesija za sljedećih dvije tisuće godina? Volio bi da bude. Volio bi da svima kaže što im je za činiti tako da nitko više neće morati brzo razmišljati.

Džoker s osmjehom nacrtanim od govana hodao je gradom cereći se poput vraga koji je zajebao Boga. Znao je da je jedini poseban u špilu sa ostale pedeset i dvije bezlične, poznate i dosadne karte. Sve ih je zamijenio. Stigao je na polnoćku. Nakon što ga je don vidio, a Familija saznala što je napravio kao svaka dobra Familija odlučila je kazniti svoje dijete za neposluh. Istu večer metak u čelo, da druga djeca znaju što treba raditi. I tako sljedećih dvije tisuće godina.

Kokain! Tako je! Matheus sigurno u kaputu ima nešto kokaina, to će mu pomoći da djeluje, uvijek je načupan brže donosio odluke. To je saznao samo zato jer je na kokainu inače jebao. Volio je jebati kao životinja i to je na koki išlo. Onda bi se upalio fitilj i misli bi dolazile same. Sve je bilo ostvarivo.
Momci ne žele za Badnjak slušati što se dogodilo, mora ovo odraditi sam, što više glatko, nakon toga će objasniti Donu i sve će biti uredu. Shvatiti će momci. On je njihov vjerni Židov.

Prišao je prepolovljenom tijelu izvukao iz unutrašnjeg džepa košulje malu vrećicu i ušmrkao s prsta nekoliko puta malo praha spremivši vrećicu u džep jakne. Misli su mu nekako odmah bile brže iako droga još nije djelovala.
Imao je dvije obitelji. Ne samo Natalie i staru, one sada nisu bitne već i Familiju. Morao se pobrinuti za nju. Vidjeti će oni da Židov nije samo običan zlatar. On je vjerni Židov, ratnik, mudonja, jak je kao bik, brz i lud kao metak, inteligentan i lukav. Ubio je jebenu zvijer iz pakla upravo, što to nije dovoljan dokaz? Don je to znao, don mu je vjerovao, on ga je primio i napravio od njega ono što je danas. Sada će i ostali to uvidjeti. On kojeg zovu iza leđa Ćifut i Židovčina, on mora preuzeti odgovornost i biti otac barem jedanput. To je Božić, to su obiteljske vrijednosti to je ono što ti Talijanski gadovi žele, tako oni razmišljaju, a on je večeras njihov djedica s poklonima, neka oni samo uživaju ispred kamina u svojim toplim domovima, on će sve obaviti. Samo da razmisli.

Sjetio je Doktora Raspada. Doktor Raspad, pravim imenom Steven je bio Britanac koji je Familiji služio kao čistač. Steven je bio dobar, inteligentan, često je bio kod Natalie i njega na ručku, bio je ugodan za razgovor i Hupsch je mislio da je to obostrano, a i dugovao je Hupschu neke usluge financijske prirode. Samo kako će čovjeku kojem je davao tipove za dionice moći doći s ovakvim slučajem? Morao je pokušati, pa gdje puklo, prijetit će mu ako treba, samo da se ovo obavi.

Raspad je živio nekoliko blokova odavde, otići će do njega, obaviti čišćenje, stići će na večeru s momcima, tamo će biti njegova prekrasna Natalie, nema veze ako i ne stigne, stići će na polnoćku. Biti će malo na tulumu, otići će doma i jebati Natalie urokan u dupe. Kako dobro dupe ima Natalie, mislio je. Više nikada neće jebati ove glupe crnčuge, nisu one u njegovom rangu. Ipak je njegov narod prije nekoliko tisuća godina izašao iz pakla plemenskih odnosa i praznovjerja.

Niz leđa mu se cijedila krv, armani košulja, hlače i kožna jakna su uništeni. Ne može takav vani. Pogledao je leševe i vidio da jedino vrač nema uništenu odjeću. Njemu je odšarafljena glava i krv se cijedila čisto na pod ne mrljajući ništa. Skinuo je nekakvu smiješnu krpenu košulju i neugledne bordo hlače od tvida sa tijela tog starca, povezao rane na leđima armani košuljom, uzeo magnum i metke, zaključao metalna vrata podruma i krenuo.

Popeo se na cestu, vani iz tog mračnog podruma, na ulice Amsterdama gdje nitko nije previše čudan. Vani je padao snijeg pretvarajući Božić iz običnog u bijeli. Amsteram u snijegu, e to nije toliko često. Sve je bilo okićeno i drogirano. Uostalom kao i inače, ali bio je Božić. Jebeni Božić mislio je Hupsch. Brodice su se okićene lampicama ljuljale u kanalu, čak su i kurve bile obučene imitirajući jebeni bor (kao i inače ustalom). Nasmijao se. A on je trebao već biti doma na toplom. Ta misao ga je požurila.

Prošao je brzo nekoliko blokova i došao do Raspadove zgrade. Bila je to unakažena uska zgrada sva siva i neprivlačna. Doktor Raspad je završio medicinu, patologiju, odatle i naziv, ali se kasnije propio. Poludio je valjda od svih leševa. Znao je da Raspad živi sam i znao je da ga je don pokupio na cesti, poslao na liječenje od alkoholizma, da mu daje dovoljno novaca, i da nema toliko puno posla. Možda jedanput tjedno u prosjeku. A svejedno je i dalje živio kao engleski pas zamijenivši samo crvenu ciglu ovom sivom amsterdamskom.

Uletio je u zgradu popevši se na treći kat gdje je živio Raspad, pokucao je, neće zvoniti. Ništa. Ponovno je pokucao. Ništa. Pozvonio je. Ništa. Prislonio je uho na vrata. Iz stana se čula "Er Is Een Kindeke Geboren Op Aard", tradicionalna Nizozemska Božićna. Možda mu je netko doma?

Ponovno je pozvonio ovaj puta duže. Ništa. Da mu se nije nešto dogodilo? Da nije vidio da dolazi na kameri? Možda su momci iz Familije već saznali što se dogodilo u podzemlju i upozorili Stevena, ovaj je vidio da on dolazi i sada ih zove da ga pokupe na ispitivanje. Ma ne može to biti! Mora razmišljati. Uzeo je vrećicu iz džepa. Samo malo, da bolje razmišlja. I ponovno potegnuo s prsta.

- Raspad ... - viknuo je šaptom pokucavši ponovno.

Ništa. Mora razvaliti jebena vrata i vidjeti što je unutra. Udario je nekoliko puta nogom vrata i nije uspio provaliti. Bila su to ona jebena protuprovalna. Zašto bi jebeni čistač imao obična vrata? Mislio je kako je glup što je to uopće pomislio. Morati će nekako ući kroz prozor. U stubištu je bio prozor u ravnini sa stanom, otvorio ga je i vidio da je prozor Raspasovog stana jako blizu. Metar tankog prostora od cigli i onda prozor. Samo da se ne posklizne ... Držao se nekako za zid, polako došetao do prozora i razbio staklo drškom pištolja. Očistio je krhotine i ušao unutra.
- Hvala ti Bože na kokainu - mislio je.

Ovako nešto ne bi mogao izvesti inače. U dnevnoj sobi nije bio mrak, a iz gramofona je i dalje svirala "Er Is Een Kindeke Geboren Op Aard". Čitava dnevna soba je bila presvučena u neki karirani zeleno-crno-crveni-uzorak, iako bez božićnih dekoracija čitava prostorija je izgledala kao božićni stolnjak. Iako bez bora sve je bilo drveno (ili imitirano). Nikoga nije bilo unutra.

- Ovaj prokletnik sluša gramofon, koja sirotinja. -, pomisli Hupsch. Žalio je doktora. Prišao je gramofonu, podigao iglu i sve je oglušilo.

- Raspad! Doktore!?

Ništa.

Na podu se vidjela lokva vode. Dolazila je ispod vrata dnevne sobe. Izvadio je magnum i polako zakoračio prema vratima otvorivši ih naglo s uperenim pištoljem u mrak hodnika. Otvorio je prva sljedeća vrata u istoj maniri profesionalca iz neprofesionalnih američkih serija. Spavaće soba, ništa, samo širom otvoren prozor i hladan zrak.
Ispod jednih vrata je probijalo svjetlo zajedno s vodom nekakve čudne boje. Iako je mislio da je glup s tim profesionalnim potezom, sada ga je odlučio izvesti besprijekorno. Tko zna što je iza vrata? Otvorio ih je naglo zakoračivši. Kupaona. Poskliznuo se o mokre pločice i završio u kadi punoj vode zagrlivši nešto meko i plutajuće. Bio je u kadi zajedno sa plutajućim lešom doktora raspada.

Raspad si je oduzeo život. Prerezane žile. Hupsch se neko vrijeme bacakao po kadi pokušavši se izvući vani. U među vremenu je uspio ispucati dva hica pod vodom popucavši doktora. Izašao je vani iz kade i ogledao se. Što će sada? Krvi je bilo dosta iako ne kao u filmovima. Propucao je jebenog čistača! Iako je ovaj bio mrtav netko će znati da je bio u ovom jebenom stanu. Možda će pomisliti da je propucao doktora pa onda pokušao inscenirati da se ovaj sam ubio prerezavši si žile, a upad u stan i slučajni pucanj je bio samo paravan. Zašto bi on ubio Raspada? Ma to je glupo.

Svejedno je morao razmišljati brzo. Izvukao je vrećicu. Sadržaj je bio vlažan od vode.
- Jebem ti Božić! - mislio je i izvadio vlažan grumen trudeći se ušmrkati ga.
Pokušavao je, uvlačio, išlo je teško, pokušavao ponovno i jedva uspio.

Mora sakriti dokaze. Brzo. Ljudi ne smiju znati da je tu živio čistač za familiju, tko je bio raspad. Mogli bi ga povezati s nekim, sigurno bi našli dokaze. On se morao brinuti o familiji sada. Radio je posao za koji nije bio kvalificiran i to za sada izvrsno. Odjednom je posjedovao znanje iz svih detektivskih serija koje je gledao.

Mora uništiti doktorovo tijelo. Ispraznio je vodu i krv iz kade. Počeo je tražiti po stanu doktorovu aparaturu. Na dnu ormara sa odjećom su bile boce. Varikina i solna kiselina. Uzeo je nekoliko boca solne kiseline i prekrivši tkaninom usta ulio pet litara te tekućine u kadu sa doktorovim golim tijelom. Tijelo se otapalo nevjerojatnom brzinom. S uzbuđenjem je slušao čvrljenje i promatrao dim koje je tijelo pri tome proizvodilo. Oči su ga počele peći. Otvorio je prozor kupaonice i promatrao topljenje tijela još neko vrijeme. Prokleta kiselina je gutala i kosti, kada je malo oslabilo djelovanje dolio je još jednu bocu. Izvadio je vrećicu i ušmrkao još malo slijepljenog kokaina uživajući u prizoru i vlastitoj genijalnosti. Da je učio matematiku, a ne bio Židov/ pokušaj Talijan sada bi sigurno već leme nazivali po njemu. To ga je obradovalo. Svi Židovi su veseli kada su najpametniji, a on je sada bio genijalan mislio je.
Očistio je pod od krvi varkinom i za kraj izvukao čep iz kade. Četkom za čišćenje WC-a naravno. Čitavo tijelo je otišlo kroz odvod, ostala su samo dva metka iz magnuma koje je uzeo sa sobom. Očistio je otiske prstiju na mjestima gdje je doticao predmete i obukao neko frigidno pogrebno odijelo koje je Raspad skrivao u ormaru. Bio je oduševljen kontrolom nad čitavom situacijom. Stvari su se odvijale same.

- Ti Englezi, moda nula bodova. - mislio je.

Sada još mora očistiti mjesto zločina kao profesionalac. Mačji kašalj! Pronašao je ključ od stana, uzeo nekoliko vreća za smeće i nekoliko boca varkine, strpavši ih u crnu sportsku torbi i izašao vani oprezno pogledavši da ga netko nije vidio, ponosno zaključao vrata, otrčao kroz hodnik vani i tada je zazvonio mobitel. Javlja se.

- Bok bubi! - čuje Natalie s druge strane.

- Bok mala ... - zazvučao je možda malo previše entuzijastično pomisli.

- Kada ćeš doći? Jesi li kupio stvari?

Proklete stvari. Sada se sjetio. Morao je kupiti nekakav usrani umak za neko jelo koje ona sprema za Badnju večeru sa Familijom. Svačija žena donosi nešto svoje, pa je tako i Natalie smislila nešto za badnjak. Bakalar s nekakvim umakom od nečega.

- Sada sam na putu da to kupim. Ne brini se doći ću za dva tri sata.

- Dva tri sata!? - zazvučala je tugaljivo.

- Da... Malo su me momci zadržali, trebamo još dogovoriti detalje oko nekih dionica... Znaš kako je. Ali stižem.

- Ok bubi. - neuvjerljivo ok, pomisli.

- Stižem, ne brini mačko, evo žurim. -

Poklopio je. Moram biti brži, sve obaviti.

- Razmišljaj, brže razmišljaj! - vikao je sam na sebe. Nasred ceste je izvukao i ušmrkao još malo slijepljenog sranja. Koliko je već ušmrkao toga? Nema veze, sve mu je bilo jasno što treba napraviti. Dobro je za brzinu. Treba kupiti ta sranja za ribetinu na badnjak i onda preuzeti ulogu čistača i očistiti sve u podrumu. Napokon će on Židov dokazati da je zbilja dio Familije, da može sve. A što je Božić nego Familija?

Trojica su pušila cigaretu zamračenom podrumu čekajući da ritual završi. Krezubi crni vrač je crnim uljem ispred otvorene vatre perom prskao okovanu crnkinju. Logorska vatra je lizala crno premršavo tijelo bacajući na zid ono što se svoj trojici činilo kao sjena pantere u lovu.

Postupak sa crnim robljem (mesom) je bio jednostavan. Formula za uspjeh je vrač, ritualno mjesto i puno lažnih obećanja. Vračeve je danas lako pronaći u Amsterdamu, postali su tražena profesija, a uz sve te alternativne sekte posao im je cvao. "Izaslanici", veza u Africi, vrbuju čitave obitelji i huškaju ih na put u Amsterdam. Dobro naplate prodaju snova o blještavilu i boljem životu. Nude im mogućnost da zarade za put prisilnim radom, bolje stojeći dobiju ponekada i radnu vizu, sirotinju švercaju izmuzavši im pare za put. Kada pristignu počinje sortiranje, čitave radno sposobne obitelj pošalju na prisilni rad, neki postanu pijuni (najčešće dileri), sretni završe kao radna snaga u vilama onih koji zarađuju na ovom biznisu, manje sretni se uguše u vlastitom izmetu i mokraći na dnu broda ili u nekom kontejneru kojima bivaju dopremljeni. Ali najveći zgoditak je uvijek mala crna pantera od trinaest-četrnaest godina. Takve obećavaju profit, takve završavaju u betonskom kutu sakrivenih objekata, vraču na obradu.

Naivne su i praznovjerne kao psi. Vrač izvede nekakav "mambo jumbo", objasni ovoj na klik klik dirk jeziku da je sada u vlasništvu demona i demon će ju ubiti i odnijeti u nekakav pakao ako ne bude izvršavala sve zapovjedi gospodara. Tu prestaje ona i počinje biznis. Gospodar je moderni makro, pripadnik Familije, mišićav i konstantno načupan, brz na jeziku i na okidaču.

Nije katolički gledati ovakve rituale. Posebno na Badnjak. Židovi ne slave Božić. Židov Hupsch (Slatki) je nekako morao. Mrzio je Božić, ali pripadao je Familiji, a u Familiji svi slave Božić i svi znaju odakle je tko, no izuzeci se zanemaruju. Zanemaruju, ali ne zaboravljaju. U Amsterdamu svatko može pripadati svemu (iako su gotovo svi izuzeci), pa je tako i jedan Židov mogao pripadati Familiji. Njegov posao je uglavnom bio zlato, prljao je ruke samo prljavim novcem koji je čistio u loncima čistoga zlata. Zlato je postalo popularno pa je familija trebala i jednog Židova za zlato.

Familija ima puno članova, svaki član ima svoju funkciju. Funkcionira kao organizam kojem je civilizacija idealan životni prostor u kojem svim pripadnicima pada prana s neba. Da se razumijemo, oko Familije nije bilo "mutnih" poslova, u onom pogledu mutnih u kojem ih većina smatra. Naravno bilo je droge, bilo je prostitucije i oružja, ali u kojoj Familiji toga nema, koji klinac u malim obiteljima nije probao drogu, koji otac ne čuva pištolj u ormaru, zar ne postoji tu i tamo seks iz profita? Ovo je samo veće, bolje, više pokriveno. I ova Familija je imala svoje liječnike, profesore, odvjetnike, političare, svećenike i duhovnjake, glazbenike, a na kraju i ubojice i dilere ... Svi uspješni u svom fahu. Još je potreban motivator, triger, poveznica. Tu ulazi don, on je znao iskoristiti potencijal, usmjeravao je ljude, poboljšavao živote, svi su imali i svi su radili za Familiju. Velika obitelj, civilizacija u malom.

Za Badnjak dobri katolički momci ne žele raditi, a žele meso i drogu, i zato sada naš Židov Hupsch zajedno sa Klik Klikom i Matheusom mora obaviti tu i tamo neki poslić koji je van njegove zlatne domene. Sve za Familiju ... Klik Klik je bio sto posto crnčuga iz Zibabwea nekakvog dugačkog imena koje je imalo nekoliko klikokova koje je trebalo proizvesti klokotanjem jezika s nepca. Momci u Familiji ne znaju proizvoditi te laptale, pa je tako i dobio nadimak. Klik Klik je nakon nadimka naučio pucati i nadimak se pročuo dobivši formu van fonetske lijenosti njegovih gazdi. A Matheus je bio budući novi gazda panteri. Jebeni pit bull. Nervozno je hodao u krug držeći lajnu i ogrlicu za svoju novu životinju.

- Jao što ću ti raditi ... - prosiktao je stisnuvši zube i zapucketao lajnom o pod. - Jel testirana ova na AIDS?
- Sve provjereno. Djevica. Trinaest godina. - monotono mu odgovori Klik Klik.
- Takve don voli. Bit će zadovoljan. Dobro su se dečki sjetili. - produži Hupsch. Matheus ga pogleda, uvuče dim toliko duboko u pluća da su mu oči gotovo pobjegle u križ, zadrži dah i pogled na Židovu, pričeka da trenutnu tišinu zamjeni urlik mršave pantere i onda zajedno s njom ispuni prostor urlikom rigajući dim u zrak poput zmaja. I ponovno nastavi nervozno hodati.

Hupsch je jedva čekao da ovo sranje završi praveći se da nezainteresirano zvjera uokolo samo da ne gleda tu gadariju od rituala i ove debile. Klik klik je izgledao nezainteresirano vadeći slinom natopljenu cigaretu iz ispucanih, gotovo krvavih usana. Hupschu se činilo da to zima uvijek napravi crncima. Nisu navikli na nju. Pitao se razumije li Klik Klik što vrač mantra. Sigurno razumije. Hupschu se činio nezainteresiran za vračevo urlikanje koliko se on sam pravio nezainteresiran za to glineno tijelo bez sisa. Pogled mu se susreo sa Klik Klikovim i tada je bio siguran da crnac sve razumije. Praznovjerna budala. Ti crnci su stvarno idioti, mislio je. Svijet je sačinjen od pravila, ograničen našim pogledom i postoje samo uzrok i posljedica. Bio je ovo trenutak u kojem je bio ponosan na svoj narod, koji je te stvari i logiku stvarnosti otkrio tisućama godina prije. Žalio je Klik Klika.

Ma jebeš Klik Klika. Želio je biti doma sa Natalie dočekati taj prokleti Božić. Natalie je polu-talijanizirana iskvarcana ex-Mađarica manekenskog izgleda i jednostavnih životnih načela vezanih uz dosadu i ubijanje iste potrošnjom. Za Božić izlazi i njegova stara iz doma za stare i nemoćne da bi bila s njima na večeri. Nakon što će staroj morati objašnjavati da on i dalje gaji svoje židovsko nasljeđe, a da Božić slavi samo radi Natalie, da oni poštuju obije kulture jer su kozmopoliti, poželjet će radije da je ovdje sa Klik Klikom i Matheusom, nego sa starom. Što je najgore stara čak nije niti bila religiozna i to ga je najviše smetalo. Natalie je bila malo rečeno dobra i znao je to. Sredio mu ju je don. Ali je bila i dosadna. "Pilates i voćni jogurt" tip dosade. Sigurno u usporedbi s ovom guzatom i koščatom crnkinjom. Tu i tamo bi maznuo neku egzotiku iz kolekcija roblja tek toliko, ali nije ih mlatio kao što su to radili ostali. On bi ih samo pošteno izjebao.

Gledao je crnkinju koja je gorjela u ritmu vatre. Izmjenjujući suze i vrištanje pokušavala se istrgnuti iz lanaca kojima je bila zakvačena za metalne kuke u podu. Izvijala se toliko da mu se činilo da bi svi mišići u njenom tijelu na opip bili tvrdi poput kostiju. Već mu se kita počela opasno ukrućivati nošena ritmom misli, kada je obrazac razbio vrisak vrača koji je iz položaja umjerenog gibanja naprijed nazad prešao u sjedenje raširenih ruke vrišteći nešto kao "lalalalalalala". Čini se da se ritual bliži kraju. Vatra je polako jenjavala, a pantera je kleknula na koljena, sagnuvši trup i glavu sve do poda. Samo su joj se leđa nadimala duboko i brzo hvatajući zrak, a rosa se cijedila prateći uzorak rebara i brežuljaka nabreklih leđnih mišića.

- Gotovo ... - zamišljeno je primjetio Klik Klik bacivši cigaretu u vatru.
Matheus je prestao nervozno hodati, ponesen bacio i svoj čik u vatru i krenuo prema panteri raširenom ogrlicom za njezin dugi mršavi vrat.
- Dođi čika Matheusu. Bit će tebi lijepo sa čika Matheusom, ništa ti ne brini.
Čini se da ova mačka ne reagira na tepanje, samo je nezainteresirano dahtala. Sve se odvilo nekako brzo. Matheus je prilazio polako tepajući, onda se čuo lom lanaca i Matheus je bio prepolovljen od muda do vrata podijelivši se na dva dijela. Uspio je još raspolovljen protepati - Kako ću te lijepo jebati... - i onda su iz oba prepolovljena djela ispala crijeva i organi i prostor je ispunio vonj govana pomiješanog s mirisom toplog proteinskog sheika.

Tamo gdje je bila zavezana mršava crnkinja sada uspravno stajala uspravno mačkolika mišićava zvijer s panterinim nogama, mačjom čeljusti, njuškom i ušima očima, kandžama i velikim repom koji se klatario lijevo desno kao kada maca vreba miša. Ostalo je bilo manje više žensko samo nekako tamnije, krzneno. Zvijer je rastvorila kandže desne iz kojih je ispalo srce i nešto visećih crijeva zajedno sa krvi koja je kapala. Slijedio je mačji urlik zvijeri i vračevo zapomaganje. Nešto kao "Kulajebra" ili "Kuljebra". Vrač je to izrekao tri puta čisto i jedanput grgljavo, dok mu se krv cijedila iz usta, jer ga je zvijer podigla za kosu odvojivši mu glavu od ostatka tijela.

Klik Klik se zaderao - Zamka! Žena pantera! - , vadio je dvije srebrene berete i počeo ih prazniti u zvijer prije nego li je Hupsch uopće postao svjestan situacije. Zvijer se odvojila od zemlje skočivši u gornji najmračniji kut prostorije, a Hupsch se panično povukao u dijametralno suprotni kut drhtavo pokušavajući izvući svoj magnum. Zvijer je primila nekoliko metaka prije nego li se obrušila s vrha na crnca zabivši mu obje šake s kandžama u prsa zakucavši ga na zid. Izgrgaljao je nešto krvi i ispucao još dva hica u trbuh zvijeri na što mu je ona odgrizla pola vrata i bacila ga na pod. Glava mu se gotovo otkotrljala s vrata.

Nakon što se zvijer okrenula prema Hupschu ovaj je ispucao iz magnuma i promašio. Zvijer je potrčala i ovaj put je Židov bio precizniji. Hitac je pogodio zvijer u prsa i ova je zateturala tik ispred Židova, uspjevši mu samo otrgnuti zlatnu lančugu s prsa. Pokušao je pucati u zvijer dok je ležala na podu no ova mu je nogom nekako izbila pištolj iz ruku.

U čudnom slijedu zbivanja Hupsch je skočio na zvijer, uzeo zlatnu lančugu s poda, primio je s obje ruke zabacivši zvijeri ga za vrat. Stiskao je što je jače mogao. Zvijer se bacakala grebući ga kandžama po leđima i nogama. Osjećao je kako mu komadi kože i mesa otpadaju no nije smio popustiti. Stiskao je sve jače, pomicao lanac lijevo desno kao da pili panj sve dok zvijeri nije potekla krv iz vrata. Pilio je i pritiskao, vikao, komadi mesa su mu otpadali s leđa, a zvijer se borila i urlikala grebući. Umirila se tek kada joj je, odrubivši lancem, držao glavu u vlastitom naručju.

Bio je presretan što je živ. Smijao se poput djeteta. Uvijek je bio ponosan na vlastite ruke. U teretani je mogao gotovo najviše podići na biceps. Tko je mogao očekivati da će mu to ikada zatrebati osim za liječenje kompleksa niskog rasta i kovrčave proćelave kosice. Glava mu se u rukama ponovno pretvorila u glavu crnkinje, a tijelo zvijeri u tijelo slabašne crnkinje.

- Ne, ne, ne, ne! mislio je gledajući zabezeknuto tu metamorfozu. Tko će mu sada vjerovati? Svi će misliti da je on sve ovo napravio! Kako će ovo objasniti bilo kome, policiji, familiji. Ne, policija nije smjela doznati ništa. Zbog familije, ne samo zbog njega. Mora misliti čisto. Laganje mu nikada nije išlo. Ne barem u ovom elementu uzroka i posljedice. S lovom i zlatom je znao krasti i lagati. Ali ovo! Koju da sada priču smisli? On je zlatar a ne hitmen kvragu! Što da kaže Donu, koga da nazove? Sve će se saznati kroz sat vremena kada momci iz Familije održavaju večeru za Badnjak. Don je sve pozvao u svoju vilu. A onda polnoćka i tulum. Kako će na tulum bez donovog poklona? Morao je razmišljati i razmišljati brzo. Mora preuzeti odgovornost, izvući se iz ovih govana. Srediti sve za familiju, samo tako neće najebati! Samo kako? Mora misliti brzo, djelovati još brže.