|
Jednom davno, u doba kada je vrijeme bilo nepoznanica, u zemlji bez hladnoće i nebeskih tijela, zemlji vječnog proljeća, postojalo je malo selo na rubu kraljevine ljudi. Žitelji samog sela bili su ratari i preživljavali su uzgajajući najčudnije bilje. U njihovim malim vrtovima rasle su biljke kakve nisu rasle nigdje drugdje, a po cijelom kraljevstvu se pričalo da ćudoređe tom bilju daje mali potok koji izvire iz Šume čuda. U Šumu čuda ljudska noga nije kročila, ne iz straha, već iz poštovanja prema svemu što raste. Šuma je naime skrivala najčudnija bića čije je postojanje nekada bila zbilja, koja je pojavom ljudi prerasla u povijest. Povijest je bila sve starija i postala samo glasina, a glasina je postala mit. Mit o postojanju Bogova šume. Za ljude mit je bio jednostavan: "Dok god poslovi ljudi ne ometaju život Bogova iz šume, ljudi će živjeti lagodno, bez problema." Mit je ubrzo postao pravilo, zapovijed i osnova čovjekovog pogleda na svijet. Koji su ušli u samu Šumu čuda, a bilo ih je vrlo malo, ne bi više nikada bili viđeni.
Selo je od Šume čuda odvajao Šareni potok, koji je izvirao negdje duboko u duši šume, a njegova voda je tekla po njivama seljaka. Voda iz potoka prelijevala se u svim bojama, ponekad srebrna, češće zlatna, pa plava, žuta, bijela, na tren crvena i roza, sve dok potok ne bi iscrtao sve boje u oku promatrača.
Još čudnije od potoka je bilo bilje koje je nicalo na livadama natopljenim njegovom vodom. Riječi nisu mogle dočarati tu raskoš i ljepotu. Bilo je tu zlatnih jabuka, mjesečevo sivih ribiza okusa mašte, mliječno bijelih maslina okusa sijete, šarenog grožđa, kojem je svaki grozd bio druge boje, mirisa i okusa, roza banana s okusom iznenađenja, melankolične, žute salate, crnih jagoda i narančastih patlidžana, mješavina voća i povrća od kojih je najcjenjeniji bio sivi lubenokukuruz, poznatiji pod imenom ruruz, biljka veličinom i oblikom slična lubenici, čija je unutrašnjost bila ispunjena šarenom, izvorskom vodom Šarenog potoka i malim kukuruzastim bobicama s okusom vječnosti. Tko god da je kušao voće, povrće, žitarice, pa čak i običnu travku sa zemlje natopljene Šarenim potokom ostao bi zatečen, gotovo začaran. Neki bi odmah počeli plakati od sreće, neki bi se smijali, neki bi čak promijenili sav tijek svog života i donosili najneobičnije odluke. Sam potok bio je dar Bogova iz čudne šume. Dar čovjeku i životinjama koje su živjele u dolini oko šume. Podsjetnik na postojanje Bogova iz šume.
Da bi osigurali vječnost potoka i šume, Bogovi su postavili čuvare. Bila su to bića, koje ljudsko oko nije nikada vidjelo, a pojavljivala bi se samo noću, kada bi svjetlost njihovih tijela osvjetljavala čitavu Šumu čuda. Kroz krošnje i maglu, budno i pozorno oko moglo je primijetiti prekrasnu bijelu iluminaciju čuvara. "Ne preblizu šumi!", bila je rečenica urezana u srce svakog žitelja kraljevstva ljudi, već od njihovog djetinjstva. Svake večeri, prije zalaska sunca, žitelji sela bi s njiva odlazili kućama i više se ne bi pojavljivali vani na njivama. Neizdrživi osjećaj da je stotine očiju čuvara upereno u njih, uvukao bi im se u kožu toliko, da bi morali otići kućama, gdje bi taj osjećaj polako nestajao.
U tom selu živjela je mala, tročlana, seoska obitelj. Otac, majka i kćer Zlatna. Živjeli su od ratarstva, zemlja je bila njihova hrana, a rast njihovih usjeva sve čemu su posvećivali svoj život. Od rane zore, pa do pojavljivanja srebrenog letača, majka, otac i Zlatna bi radili u polju. Obitelj se specijalizirala u uzgoju bijele metvice, koja bi sve okuse potakla odjednom i razlila ih po ustima kušača te odagnala svu tugu iz njihova srca i roza jabušenice, koja je rasla u velikim klipovima, a koristili su je susjedi, kako bi razriješili međusobne razmirice. Samo jedan griz jabušenice i racionalnost i ljubav bi pobijedile sve svađe i razmirice.
Zlatna je bila sasvim mala djevojčica, manja od sve djece njenih godina, a ime je dobila jer je roditeljima vrijedila baš kao zlato. Naime, dobili su ju u odmaklim godinama nakon mnogo pokušaja da dobiju dijete, a željeli su baš djevojčicu. Bila je jedinica i kao takva je mogla dobiti gotovo sve što je poželjela. Po prirodi je bila vrlo radoznala, što nije baš bila osobina djevojčica iz doline. "Ponaša se, kao da je kraljeva kći. Prava mala princeza", govorili bi mještani. Po čitave dane, dok bi roditelji radili u polju, ona bi trčala naokolo, cvrkutala sa pticama, skakala za žabama po potoku i dosađivala drugim ratarima. Teško joj je bilo stati na kraj. Njena poletnost, energija i znatiželjnost su zračili čitavim prostorom. Često je znala ispitivati takva pitanja, na koja bi i sama seoska vračara ostala bez odgovora. Majka i otac su joj pokušavali objasniti, da ne gnjavi ljude, da ne ispituje toliko, da kao i ostala djeca više pomaže u polju, a manje natjerava životinje i jede voćke ostalih ratara. No, Zlatna nikada nije slušala što joj govore stariji, njena znatiželja je bila jača.
Jedne ljetne večeri roditelji su dovršavali berbu jabušenice, a Zlatna je po običaju odlutala uz izliku da je žedna od posla te da se ide napiti vode. Umjesto da utaži žeđ, Zlatna je hodala po polju, gledajući gdje će naći leptiricu potočnu spavalicu. Htjela je uloviti leptiricu da ju može odnijeti doma i pokazivati ostaloj djeci u selu. Čučnula je u travu, sasvim mirna, i promatrala ne bi li ju ugledala.
Potočna spavalica je bila rijetka vrsta leptira, koja bi izlazila upravo kada bi se spuštala noć, no to nije bio običan noćni leptir kakve mi poznajemo. Potočna spavalica je bio najljepši leptir u cijelom kraljevstvu. Imala je velika raznobojna krila, kojima bi se boje mijenjale ovisno o njihovom lepetu. Boje su se prelijevale iz jedne u drugu i opisivale koncentrične tragove po zraku, koji su, poput prašine u zraku, ostajali još dugo nakon leptirova prolaska. Zlatna je čula majku kako ju zove:
- Zlatna, vrijeme je za počinak! Čuvari se bude! Zlatna!
Upravo kada se htjela odazvati, ispred nje je izletjela najljepša potočna spavalica, koju je ikada vidjela.
- Moram ju imati - rekla je u sebi, zanemarivši majčine pozive.
U ruci je držala poveću mrežu za kukce. Leptir je sada sletio na travku tik do nje. Zlatna se polagano primakla, da ugrabi spavalicu, no ova je iznenada poletjela.
- Ne! - kriknula je Zlatna u čudu i potrčala za leptirom.
Trčala je i trčala, smijala se, grabila mrežom po zraku. Više nije čula majčine pozive.
- Napokon sam malo sama - mislila je.
Primijetila je da se pomalo udaljila od grupe ratara, no nije ju to smetalo, sada joj je samo potočna spavalica bila na pameti. Najednom, više nije vidjela leptira, leptir se izgubio. Pogledavala je posvuda oko sebe i primijetila da je već mrkli mrak. Nije više bilo leptira, sunca niti livade, nije bilo niti majke ni oca, a Zlatna se našla sama u Šumi čuda. Oko nje su se polako počela paliti bijela svjetla, prvo polako, a onda sve jače i jače osvjetljujući čitavu šumu.
- Čuvari! - uzviknula je i počela trčati prema mjestu gdje je mislila da je livada. No tamo nije bila livada, bila je sve gušća šuma i sve više i više svjetala, koja su se postepeno pojačavala. Pokrila je oči svojim malim ručicama, da ne vidi što se događa i trčala, trčala, sve dok se nije trčeći sudarila sa velikom krošnjom stabla. Pala je na pod, držeći oči zaklopljene i bespomoćno jecala:
- Mama! Tata! Gdje ste?!
Njenu viku nije mogao čuti nitko iz sela, čula ju je samo šuma i njeni čuvari. Oko nje bivalo je sve toplije i toplije, no ruke nije skidala s lica. Ostala je tako neko vrijeme pokrivenih očiju, sve dok nije prestala jecati.
Kada je strah splasnuo, maknula je ručice s očiju i pogledala oko sebe. Okruživala su je sićušna, bijela bića nalik na medenjake kakve joj je majka znala peći dok je bila mala. Medenjaci su se smijali i isijavali prekrasnu bijelu svjetlost i toplinu, baš kakvu bi isijavali medenjaci od bijelog meda iz doline, kakve joj je majka spremala. Čuvari su se skupljali oko nje, hodali su po mostovima od drva, po krošnjama, po zemlji i potočićima.
- To su dakle čuvari! - rekla je.
- Pa uopće niste tako strašni, kao što je baba vračara pričala. Rekla sam ja njoj! Ja sam Zlatna, a kako da vas zovem? - pitala je, no odgovor nije dolazio.
- Vi ne pričate, dakle… Nema veze, sigurno se znate igrati!
Kazavši to potrčala je a čuvari su trčali za njom, skrivali se, pojavljivali, grijali ju i mazili. Zlatna je bila presretna. Napokon je našla prijatelje za igru, prijatelje koji ju razumiju. Oko nje su prolazila bića i stvari, koje nije nikada vidjela, stabla čokolade, kornjače veličine krava, krave veličine zečeva, bezbojno kamenje, krošnje u obliku slatkiša, leteći vukovi veličine leptira i mali čuvari, koji su ju grijali i mazili.
- Ovdje bi mogla ostati vječno! - rekla je Zlatna uz hihot.
Ostatak noći je provela uz čuvare, sve dok pomalo sita od igre nije poželjela spavati. Legla je na toplu zemljicu, ispod velikog stabla, a čuvari su ju prekrili svojim toplim tijelima te je tako usnula.
Ujutro, kada se probudila, našla se u gradu čuvara, a oni su živjeli u drvima, pod korijenjem i u zemlji. Gradovi su im bili prekrasni, načinjeni od najljepšeg kamenja kojeg je Zlatna ikada vidjela. Sve je bilo kao u najljepšim snovima koje je sanjala. Zemlja puna ljubavi, čiji stanovnici nisu živjeli od rada već od prekrasnog obilja koje im je šuma pružala.
- Ovdje želim ostati zauvijek - rekla je.
I ostala je. Iz dana u dan, uživala je u blagodatima šume, jahala na divovskim kornjačama, plivala u potocima i jela sa najelegantnijih krošnji hranu za koju nije mogla vjerovati da postoji. Imala je sve što je ikada željela, dovoljno prostora za igru, puno šumskih prijatelja, malo pitanja, život bez rada u polju i odraslih da joj govore što smije radit, a što ne. Rasla je i sazrijevala u Čudnoj šumi i izrasla u prekrasnu djevojku. Bila je voljena od čitave šume i svaki potok i travka znali su njeno ime, grijali su ju, hranili i pazili na nju. Na oca i majku gotovo da je zaboravila.
Jednog jutra se probudila ponovno raspoložena za igru sa čuvarima, ali njeni mali prijatelji kao da su spavali.
- Što vam je pa vi ne spavate nikada, zar ne? - pitala ih je, no čuvari su šutjeli.
Počela ih je buditi, no oni kao da nisu bili raspoloženi za igru. Zlatna se počela plašiti za svoje prijatelje. Toplina iz njihovih malih tijela polagano je nestajala, a čuvari su se počeli topiti, baš kao i medenjaci kada bi ih stavila na peć.
-Medenjaci, čuvari! Što vam je?! –
Ostala je tako s njima dva dana plačući i pokušavajući ih probuditi, no njihova mala tijela nisu više reagirala na njene dodire. Treći dan izašla je iz njihova kraljevstva, izašla iz tople zemljice i debla stabala i ugledala šumu koja više nije bila kao prije.
Zrak u šumi se činio puno hladniji. Velike kornjače ležale su okrenute na oklopu i uvučene u njega, vilin-vukice su spustile svoja krila i dahtale, a male njuškice bile su im sasvim suhe, lišće je bilo suho, a kora drva je poprimila bolesnu, crvenu boju. Čitava šuma je šutjela, potoci više nisu imali miris i žubor, niti su bili šareni, a njihova voda je tekla u suprotnom smjeru, prema planini, kao da bježi od nečega. Zlatna nije znala što joj je činiti. Počela je plakati i okretati kornjače, no one bi se vraćale okrenute na leđa, maziti drva i sva bića u šumi, no ništa se nije mijenjalo. Šumu i bića u njoj je okružila hladnoća, sve je bilo hladno, sve je bilo mrtvo, a Zlatna je počela plakati.
- Što se dogodilo, zašto umirete?! Vi ne možete umrijeti, šuma je vječna! - vikala je Zlatna, no nitko ju nije čuo, sve je umiralo samo i u tišini, bez puno pitanja.
Zlatna je plakala i plakala, njene suze su dopirale sve do potoka, koji su tekli prema planini, sve do korijenja stabala… Čitava šuma slušala je njene jecaje.
Odjednom je čula kako ju netko doziva. Otvorila je uplakane oči, a ispred nje je stajao velika ptica paun. Oči su mu bila dva prozirna svjetlucava dragulja, a perje crno i sjajno poput najcrnje noći.
- Zlatna - rekao je razgovijetno - Zlatna nemoj plakati.
- Pa ti pričaš - prozbori ona.
- Naravno, ja sam jedan od rijetkih koji poznaju govor ljudi. Zovu me Perun i kralj sam ptičjeg svijeta. Jedan sam od vladara Šume čuda. Zar ti je tako žao šume? Da li ju zbilja toliko voliš? -
Zlatna je samo šutjela i plakala. Na to ju Perun poljubi i svaka suza iz njenog oka nestade.
- Nemoj plakati djevojčice, tvoja tuga probudila je sve vladare šume. Šuma čuda se hladi. Mi polako umiremo, a šuma će utihnuti s nama i više neće biti ista. Sve doline i šume prekrit će led i Majka svih nas će zaspati da ukloni prijetnju, sve dok posljednji neprijatelj ne ugine. Čineći to ubiti će i mnoge od nas. Tvoji ljudi su bolest koja je zarazila šumu, a ubrzo će prijeći i na nas, na kraju i na njih. Sav život će nestati. Zaboravili su zavjete, zaboravili su svaki dar koji im je Majka dala. Ako voliš šumu kreni za mnom Zlatna.
- O, dragi Perune, što će biti s nama? Što su to napravili ljudi, da šuma ovoliko pati? - upita ga ona.
- Popni se na moja leđa malena, odvest ću te do ruba šume, da svojim očima vidiš što se dogodilo. Čvrsto se primi za moj vrat da ne padneš.
Zlatna se popela na pauna, a ovaj je zalepetao ogromnim krilima i vinuo se u zrak.
- Paun koji leti… - pomisli Zlatna.
Letjeli su visoko iznad šume koja više nije bila nimalo zelena. Bila je bolesno crvena, zrak je bivao sve hladniji, a lišće je počelo opadati s krošnji.
- Zar tako izgleda smrt Perune? - upita ga djevojka.
- Da, Zlatna, smrt je uvijek bolna, a ubrzo će je biti sve više.
Odjednom, daleko na horizontu Zlatna ugleda ogromni oblak prašine. Kuda god joj je pogled sezao, zemlja i prašina.
-Što je to Perune?- upita Zlatna.
-Ubrzo ćeš vidjeti, strpi se.
Bili se sve bliže mjestu s kojeg se dizala prašina. Ubrzo je Zlatna čula buku. Buka je bila slična režanju pasa i plaču mačaka, pucanju kamena i tuzi srca. Buka je ulazila u uho Zlatnoj i strašno ju rastužila. Čula je plač šume. Kada su došli do mjesta iz kojih je izvirala prašina, Zlatna je imala što vidjeti. Šumu su sjekle velike metalne zvijeri upravljane čovjekom. Zlatna nije nikada prije vidjela ta metalna bića. Velike zvijeri su kopale duboko, s lakoćom rezale najveća debla, a ljudi su debla spremali na druge zvijeri koje su mrtva drva odvodili daleko prema kraljevstvu ljudi. Iza metalnih zvijeri i ljudi nije bilo šume, nije bilo potoka, nije bilo niti jednog živog stanovnika šume.
- Ne znam koliko dugo ću moći letjeti. Kao i šuma i sva bića u njoj i ja ću ubrzo umrijeti - kaže joj Perun.
- Ne, Perune! Ti ćeš izdržati isto kao i sva šuma, vi ste uvijek bili tu i uvijek ćete biti! - uzvikne Zlatna.
- Volio bi da mogu dijeliti tvoje mišljenje.
Zlatna je tada u daljini ugledala svoje selo. Tek je sada shvatila da su ljudi prokrčili gotovo polovinu šume.
- Gle Perune! Moje selo! - uzvikne Zlatna.
Perun se tada počeo polako spuštati prema tlu. Sletjeli su na kraj nekadašnje Šume čuda. Šarenog potoka više nije bilo, njive ratara više nije navodnjavala njegova voda i biljke su se, kao i čitava šuma, polako počele gasiti.
- Sve je propalo Perune. Nema više niti potoka, ni prekrasnog bilja, čak je i ruruz uvenuo. - kaže Zlatna i okrene se prema Perunu koji više nije stajao ponosan u punom sjaju svog sjajnog, crnog perja, već je ležao sklopljenih očiju i otvorena kljuna.
- Draga Zlatna - kaže on jedva otvorivši oči - ova šuma postala je premalena za mene. Kraljevi šume polako umiru, a ja ću sada za njima. Mi ne možemo u svijet ljudi… Ti možeš jer si jedna od njih… Ujedno si i dio šume… Nađi baku… Nađi baku Sunce. Ona će znati što nam je činiti.
Rekavši to Perun izdahne, a perje s njegovog tijela poče polako otpadati. Zlatna je ostala neko vrijeme u zagrljaju uz mrtve ptice.
Uzela je jedno otpalo Perunovo pero s tla i stavila ga u kosu. Pred umrlom pticom je obećala da će pronaći Baku Sunce i spasiti šumu. Nije znala gdje je Baka Sunce i uopće tko bi bila ta osoba. Odlučila se vratiti ocu i majci i sve im ispričati.
Nakon mnogih godina izbivanja napokon je bila u svom selu, iako više ništa nije bilo kao nekada. Kao i šuma i selo je propalo i činilo se kao da je manje nego zadnji put kada je tu bila. S lakoćom je našla svoju malu obiteljsku kolibu, koja je bila trošnija nego prije.
Pokucala je na vrata i iznutra je čula tihi glas majke:
- Naprid… -
Zlatna je ušla u kolibu, a majka i otac su ju gledali u čudu.
- Dite moje… - rekla je majka uz suze radosnice i zagrljaje.
I otac i majka su bili toliko sretni da im se čitavo staro tijelo treslo dok su grcali od suza radosti. I zlatna je plakala od sreće što vidi svoje drage roditelje.
- Mislili smo da te šumetna progutala - rekao je otac još uvijek u nevjerici da vidi svoju kći,
- Pa di's bila, što ti se dogodilo? Jesi li gladna dite? Imamo još teke ruruza i jabušenice - upita majka.
Tada su svi troje sjeli oko stola u maloj trošnoj kuhinji, jeli ruruz, a Zlatna im je ispričala sve što se dogodilo, o čuvarima i šumi, stablima, kornjačama, potočićima, Perunu, smrti šume. Roditelji su sjedili i slušali svoju izgubljenu kći čudeći se čitavoj priči.
Zlatnu je zanimalo odakle su došli ljudi sa metalnim zvijerima i zašto uništavaju šumu.
- Prije desetak dana su došli – odgovori joj otac - s naredbon od kralja samoga i brez puno pitanja počeli vadit svu vodurnu iz potoka. Velike cisterne kupile bi vodu s naših njiva i onda odlazile s otom vodom, nosile ju u glavni grad. Pa su onda počeli čupat sva stabla. Nismo ih mogli zaustavit, bili su jači. E da je meni pedesetak mladića, sve bi in ja strojeve porazbija!", odgovori otac.
- Nikada ne vidjesmo tolko metanih zviri. Sve usjeve su uništili. - odgovori majka uz plač.
- Priča se da je kralj prolupa, otišo na kvasnu i naredio sječu šume. Drva iz Čudne šume pokazala su se kao izvrsno gorivo za metalne zviri, a vodu je već poče prodavat po najvišin parama, jerbo nije voda mukte s našeg potoka. Ono što je nekada bilo od Bogova postalo je ljudski proizvod. Zakon govori jedno, a oni rade drugo, neće to proći bez zla, odnia ih đava! - odgovori otac lupivši šakom o stol.
- Smiri se oče, pronaći ćemo neki izlaz.- pokuša ga umiriti Zlatna.
- Pronaći ćemo mi đavla crnoga! Reka san im ja. Nemojte se pačat u šumu, a oni prste i u govno crno stavljat moraju! Odnia ih i kralj i svi đavli skupa sa njima. Sada je led ledeni. To ti si se šuma sveti sinko moj. Reka san im ja, al ko će budalu staru slušat, najbolje ga je poslat pod zemlju. –
- Ajme muči više, šta si se navia tako, čut će te cili kraj – kaže majka.
Neko vrijeme su sjedili u tišini, a onda pita Zlatna:
- Oče, majko, da li znate tko je Baka Sunce? -
Majka i otac se pogledaše u čudu:
- Da dijete, to je jedno biće iz starog doba. Kažu da je jedna od vladarica Čudne Šume.- odgovori otac - no to je samo priča koju mi je did zna pričat ko ditetu, ali ovi dana stvarnost je ko priča iz starih dana, pa ne znam više što je priča a što stvarno. Ali mogla bi baba vračara nešto znati. Eno je u kolibi, čara, bara, puše u neku vodurnu i kuva neke svoje špecijalitete. Odnia đava i nju ludu. Šta kad sve znade, šta nam nije rekla da će doć ovi sa čudovištima?"
- A šta nan je činit dite? - upita majka.
- Ništa vi ne radite roditelji. Otići ću sama do vračare i saznati sve što mogu o baki sunce. Nakon toga sama ću pronaći Baku Sunce. – odgovori Zlatna.
Njene riječi rastužile su roditelje, posebno majku, no na kraju su shvatili da Zlatna to mora učiniti. Uz tople riječi i poljupce, Zlatna se oprostila od roditelja i krenula. Majka joj je na odlasku dala dovoljno bijele metvice, da joj rasprši svu tugu koju je osjećala.
- Evo ti ćeri bile metvice za put, neka mane svu tugu s tvoga lica, to je zadnja koju imamo. -
Vračarina koliba je bila na kraju sela, a iz nje se uvijek nešto kuhalo dimilo i parilo. Ovaj put je kolibu okruživalo mnoštvo ljudi, svi su vikali i tražili babu da izađe iz kolibe. Mnogi su postavljali bijesna pitanja o metalnim zvijerima, propadanju šume i ljutnji Bogova. Zlatna se jedva probili kroz mnoštvo ljudi, a na ulazu u kolibu su je zaustavili vračarini čuvari.
- Nitko ne smije smetati vračaru - kaže joj jedan.
- Ali ja moram proći - odgovori mu Zlatna - nosim vijesti iz šume samo za vračarine uši.
Tada se iz kolibe začuje vračarin glas:
- Pustite to dijete unutra, nju sam čekala. -
Nakon tih riječi čuvari se maknuše s vrata, a Zlatna uđe u kolibu. Vani su ljudi negodovali zbog tog postupka i počeli se još više naguravati na kolibu.
Koliba je bila prepuna suhog bilja i napitaka, a nasred kolibe je stajao kotao iz kojeg se pario žuti dim oko kojeg su sjedile vračara i dvije njezine sestre. Vračara je bila daleko najstarija žena u selu, starost joj je popila gotovo sav razum toliko, da je stalno govorila u zagonetkama. Bila je toliko stara da su joj nabori gotovo prekrili oči, a svaki madež na starom licu pretvorio se u dlakavu nakupinu. Nije imala gotovo niti jedne dlake na glavi, koju je prekrivala ogromnim turbanom. Bila je već odavno nepokretna tako da je sjedila na hrpi jastuka u turskom sijedu, a u zubima joj je vječito bila lula, iz koje su se dimili dimovi raznih boja.
- Dobar dan. - prozbori Zlatna.
- Ti si ona koja me davila sa pitanjima kao djevojčica. Izgubljena Zlatna. Sada si djevojka i ponovno me dolaziš gnjaviti. - kaže vračara uz hihot.
- Vrlo dobro. Tražiš lijek za željezo i temperaturu koja topi pohlepu. Takve nema niti u mom kotlu. - kaže vračara i baci šaku gljiva u kotao.
Iz kotla se digne dim, a starica se zagleda u kotao.
- Što to moje oči vide? Čara bara, čara bara, čara bara. Tako mi Asanovih peta djevojko. Da da… Kotao kaže, kotao ne laže, da te boli i to nije ljudska bol. Kotao kaže, kotao ne laže da su te trebali ubiti kao košutu, a nisu. - zahihoće se starica ponovno.
- Kotao kaže, kotao ne laže. Baba zna. Baba zna što u šumi leži. Ti vidje i nepovjerova. Ti vidje i usni, ali nisi kušala. Liznuti ne znači znati kakvog je okusa dijete. - kaže baba i umoči crni kažiprst u kotao, polizavši ga sve do ogromnog crnog nokta.
- Čara bara, čara bara, baba vidi, da si polovična i ostati ćeš takva dok ne kušaš ukusa. Kotao kaže kotao ne laže, a tebi ostade jedno jedino pitanje za babu staru. Kotao kaže da je samo jedno i na to ću ti dati odgovora, kotao ne laže. - kaže starica i povuče dim iz lule puhnuvši velike zelene kolutiće dima prema Zlatnoj.
- Pitaj babu pitanje. - kaže vračara.
Zlatna je i dalje ukipljeno zurila u pomahnitalu staricu.
- Babo vračaro, reci mi gdje mogu naći baku Sunce? – upita ju Zlatna.
U sobi je nakon pitanja nastao metež, babine sestre su se počele tresti po podu, a baba je pomahnitalo bacala bilje u lonac i izvikivala nerazumljive riječi. Najednom se sve smiri i baba povuče novi dim iz lule i ispuhne ga crvenog.
- Crveni dim je zapalio babu. Pitanje tvoje ju je ocrvenilo pred čudima prirode. - kaže starica.
- Čara bara, čara bara, da li ti znaš bezukusnice tko je baka Sunce? – nastavi vračara - Da li znaš koliko je strašan susret s njom za bilo koga, a posebno za tebe neukusnu. Svi dimovi i kotlovi, sve šume i čuda boje se bake Sunce. Jer kao što je zemlja majka bilju kao što vatra liže drvo, kao što baba gleda dušu, i baka Sunce gleda dušu prirode. Ona daje krevet cvijeću i zrak nosnici, po njoj stoji svijet ovako a ne hoda naopako. A ti pitaš tko je? - zahihoće starica ponovno i naglo se uozbilji.
Ubaci još trave u kotao i poče priču:
- Kotao kaže, a on nikad ne laže. Baba će ti odgovoriti, a odgovor svidjet ti se neće. U Moru snova, na sjevernom rubu kraljevstva ljudi, u najdubljoj pukotini morskoj živi Spavač. On je čuvar mora snova. Tašta lijenčina na dnu mora. U špilji živi i stalno se u ogledalo gleda. Tko ga uspije pronaći i skinuti mu ljusku s njegove strašne glave, bez da ga probudi, Spavač će mu morati dati bisernicu najveće školjke iz mora. Zauzvrat moraš vratiti ljusku spavaču. To je razmjena. Ljuska za biser. Biser je velik i najjači smrtnik ga ne može nositi a kamoli neukusnica kao ti. More snova je opasno mjesto u kojem spavaju sva čuda koja su čovjek, životinja ili biljka ikada usnuli. U Moru snova se ne diše, niti hoda, već lebdi kao magla jutarnja a čuda bezbroj maglu raspiruju. Smrtnik bi poput sna prije buđenja bio raspiren u moru snova. - zahihoće ponovno starica. - Nađi kako doći do Spavača i dobiti ljusku od njega. Načina ne zna niti kotao koji zna sve o ljudima i njihovim načinima i ponešto o Bogovima slavnim. Kada bi i dobila biser morala bi ga uzeti i odgurati na kopno a onda bi se biser otvorio i odveo te u Dubinu tuge, gdje spava sva tuga ovoga svijeta. Duša smrtnika rastopi se od same tuge koja vlada u tom kraljevstvu. Ondje, ako ti duša ne bi rastopljena moraš pronaći najtužniju tugu, tugu najveću na ovome svijetu, među tisuće tužnih i nasmijati ju toliko da će njezin smijeh odjekivati sve do Mjeseca, brata bake Sunce. Pošto je Mjesec vladar tuge, romantike i mistike, a uz to sve velika radoznalica, spustio bi se u najveći ponor tuge samo da vidi što je to uspjelo nasmijati najtužniju dušu svijeta. To je jedini put, jer mjesec se neće ukazati bilo kome. On je jako sramežljiv i nijedan smrtnik mu lica vidio nije. Nakon toga moraš se primiti za njegov krak i nikako ga ne puštati, a Mjesec je plah i brz. Natjeraj ga da ti pokaže svoje lice koje nije vidio niti jedan smrtnik. Ako ga natjeraš i ugledaš mu lice Mjesec će te moliti da ne opišeš nikada njegovo lice nikome. A ti mu reci da ćeš ga opisati svima ukoliko te ne odvede do svoje sestre, bake Sunce. Put do bake Sunce ne pozna niti jedan smrtnik, niti jedno biće iz šume ili doline, samo brat njezin koji se skriva i boji čak i vlastite sjene. Tri zadatka tebe čekaju, pronaći biser, nasmijati najtužniju duši i natjerati Mjesec da ti pokaže lice. To je odgovor na tvoje pitanje neukusnice. - odgovori baba vračara s lulom u ustima.
- Samo nadam se da tim putem krenuti nećeš jer je nemoguć, a ti ćeš, neukusnice, vrlo lako izgubiti glavu.- pridoda baba uz hihot.
- Ali to je moj put vračaro, jednostavno je tebi pričati priče na koje ne znaš odgovora. Za tebe je sve samo sve veća zagonetka. Ali neka, hvala babo, vidimo se ubrzo. - odgovori joj Zlatna i izađe iz kolibe.
Nije čekala više niti trena, već je odmah krenula na put prema Moru snova. More snova ležalo je daleko na sjeveru kraljevstva ljudi, nasuprot šume čuda na jugu i to je bio put Zlatne. Put traje četrdeset dana čistog hoda a Zlatna je odlučila spavati samo nekoliko sati dnevno tako da bi četrdeset i sedmi dan trebala doći do južnog ruba kraljevstva. Uz sebe je imala samo Perunovo pero koje ju je svaki dan podsjećalo na njenu misiju. Dani su bivali sve kraći a vrijeme sve hladnije. Hrane nije imala u izobilju i hranila se preostalim palim plodovima stabala koje je nalazila po putu. Deseti dan putovanja je počela padati hladna kiša a dvadeseti dan je zapao gusti snijeg kojeg svijet ljudi nije poznavao do tada. Toplina bake Sunce koju je širila polako je nestajala i sva priroda je umirala. Kraljevi prirode umirali su duboko u Čudnoj šumi a s njima je umirao i sav život. I sve to zbog kralja ljudi koji je mudrost zamijenio ludilom.
Četrdeseti dan došla je na pustopoljinu iza koje više nije bilo žive duše. Predvečer je sjela da odspava no u tami noći u daljini je svijetlilo malo, slabo i prigušeno svjetlo. Zlatna je odlučila prići bliže i pogledati što je to svjetlo. Na podu je klečao starac sa fenjerom u ruci i tražio nešto po podu. Njegove stare ruke tapkale su u mraku a starac je ponavljao:
- Gdje li si se sakrio? Gdje si to što tražim? Gdje li si?!
Zlatna se približi, a starac se pridigne u čudu:
- Tko je to? Da li si čovjek ili prikaza? Ljudska noga ovdje nije kročila stotinama godina. Odgovori, tko si! - poviče starac.
- Ime mi je Zlatna - odgovori mu ona - ljudsko sam biće i ne želim vam nikakvog zla.
- Ljudsko biće? Ovdje? - zapita starac u čudu - Zar si se izgubila dijete drago? -
- Nisam djede, moram do Mora snova, moram otvoriti put do Dubine tuge i ondje pozvati Mjesec koji će me odvesti do bake Sunce - odgovori mu Zlatna.
- Bake Sunce, kažeš? Nikada nisam čuo za baku sunce, ali ja sam već jako star i onemoćao i zaboravio sam gotovo sve što sam ikada znao. Ljudski glas nije dotakao moje srce sto godina. Već sto godina sjedim ovdje i tražim, tražim kljastim i ćoravim očima svojim i nikako da nađem. Moram naći mir dijete, jer to što tražim ne da mi mira, a ja želim polako poći. Dosta mi je pustare ove. Izgubio sam se tu prije sto godina i nikako da nađem to što tražim. Toliko tražim da sam uopće zaboravio što tražim. - kaže starac i sjedne uplakan.
- Priđi bliže dijete, ja naime ne vidim ništa. Gotovo sam slijep od rođenja, a bez očiju znam da ne mogu naći to što tražim.
Zlatna priđe bliže i dotakne starca.
- Snažne ruke, meke i tople. Dijete, da li možeš pomoći starcu u nevolji. – nastavi starac -želim dotaknuti svoje kćeri kojih se više ne sjećam, želim dodirnuti njihovu kosu i ruke baš kao što sada diram tvoje.
- Pomoći ću vam djede - kaže Zlatna iako je znala da bi bilo kakva dulja potraga prekinula njenu misiju.
Ovaj starac traži nešto već sto godina, pa kako će mu ona pomoći pronaći to što traži ako starac niti ne zna što tražit.
- A što tražite djede, čega se zadnjeg sjećate? - upita ga.
- Ja sam ti dijete moje bio slavan znanstvenik. Za svog života otkrio sam mnoge stvari na području liječenja ljudskog uma, psihe i tijela. Stalno sam radio i imao prekrasnu ženu, troje braće i sedmero kćeri. Sve su bile prekrasne. Ovdje sam se našao na putu prema Moru snova jer snovi su ogledala naše duše, u snovima leže odgovori na sva pitanja koja more naš um. Želio sam vidjeti More snova iako znam da je opasno kročiti blizu njega da nas snovi ne progutaju. Njegov je sadržaj toliko lijep i šaren da bi se s lakoćom utopili u njemu. Sada mi je dosta, ne želim više vidjeti More snova, želim natrag kući, da još jednom prije smrti ugledam osmijeh svojih kćerki, ali ne mogu otići dok ne nađem to što tražim. To znam. Jednostavno sam izgubio nešto na tlu pustare bez čega nisam mogao nastaviti svoj put i za kaznu sada vječno tražim.
Zlatna se zamisli pa pogleda oko sebe ne bi li vidjela možda predmet starčeve potrage, no posvuda je bila golet, ravno, ispucalo i hladno tlo, bez travke, bez vode, bez ičega.
- Jeste li sigurni da ste baš tu nešto izgubili? - upita Zlatna.
- Da, baš ovdje. - odgovori starac.
Zlatna se zamisli i pogleda malo bolje. Starac je na sebi nosio hlače, cipele, dugi bijeli laboratorijski kaput ispod kojeg je bio džemper i uredno izglačana košulja ispod džempera, a na čelu su mu bile naočale. Pored njega je stajao fenjer koji je tinjao. Tada joj sine ideja, Zlatna se sagne, nasmiješi i stavi starcu njegove naočale na nos.
- Da li ste to tražili djede? - upita ga.
Starac se nasmije pogledavši.
- Ja vidim, ja napokon vidim, da to je to! Tražio sam naočale! Ja te vidim dijete moje i sada napokon mogu kući. Nisam vidio puta kući, a sada je tu, ispred mene čitavo ovo vrijeme. Hvala ti kćeri! - poviče starac i zagrli Zlatnu.
- Samo, nemam ti što dati zauzvrat - kaže joj.
- Nema veze djede, želim vam da što prije dođete kući, a ja sada zbilja moram na dalek put. More snova je još daleko.
- More snova kažeš? - upita ju djed. - Eureka! Pa da, to je to. Mogu ti dati svoju zviždaljku. To je vrlo posebna zviždaljka i svaki put kada pušeš u nju svaki zao san će otići od tebe i okruživati će te samo oni dobri. Zli snovi se naime boje piskutavog zvuka zviždaljke. Na taj način loši snovi te neće povući za sobom. Samo puši u zviždaljku i ona će te voditi po moru snova. Svaki put kada puhneš i ton zviždaljke bude viši ti ćeš biti sve bliže obali i tako ćeš pronaći svoj put natrag. Neka ti je sa srećom dijete. -
Zlatna se zahvali i krene dalje na put. Puno vremena je izgubila tako da ovu noć neće smjeti spavati. Nakon još sedam dana putovanja stigla je do Mora snova. Veliki oblaci magle i dima vijorili su iznad mora a iz njega su izvirale najčudnije slike. Slike ljudskih snova i mašte. Snovi su ju pozivali i mamili. Ne smije se prepustiti snovima, ne smiju je privući njihove prekrasne slike jer će se utopiti. Stavila je zviždaljku u usta i počela puhati ulazeći u more koje nije bilo uopće mokro bilo je meko i lako kao zrak. Čim je zakoračila čitava u snove postala je san, prozirna i maglovita a kretanje po moru otežavalo joj je njena forma. Oko sebe je vidjela prekrasne snove, polja i djecu, životinje i biljke, a slike idile iskakale su pred njom. Svaki ružan san jednostavno bi pobjegao čim bi Zlatna zapuhala u zviždaljku. Tonula je sve dublje i dublje, sve dok nije došla do dna samog mora. Ondje se nalazila špilja u kojoj je spavao Spavač.
Spavač je bila ogromna jegulja, stotinu puta veća od Zlatne, sva optočena ogromnim ljuskama od safira. Tijelo Spavača obavijalo je ogroman biser najveće školjke. Ako i pokuša skinuti jednu njegovu ljusku Spavač će se zasigurno probuditi, a kada se probudi sav bijesan sigurno će ju progutati. Zlatna se nije bojala spavača. Imala je plan.
Počela je prizivati sve lijepe snove:
- Snovi dođite, pomozite mi da spasim šumu čuda i svijet od zaleđivanja. Dođite…
I snovi su se odazivali, jedan po jedan dolazili su bliže Zlatnoj i šaptali, pažljivo, tiho, da ne probude Spavača.
- Snovi! Sanjari! Saslušajte me! Moram uzeti ljusku spavača i samo mi vi možete pomoći u tome. Svi koji sanjaju čujte me. Ako uspijemo zajedno uzeti ljusku spavača, spasiti ćemo svijet u kojem živimo. - poviče ona.
U tom trenu su svaka biljka, životinja i čovjek dobrog duha počeli sanjati Zlatnu i Spavača. Svi su sanjali da uzimaju ljusku spavaču i da ga njišu kako bi spavač ostao spavati. Zlatna i snovi su počeli djelovati. Mnogi snovi su šaptali spavaču, pjevali mu uspavanke, drugi su ljuljali njegovo veliko tijelo kao što se djeca ljuljaju prije sna, a Zlatna je malo po malo skidala najsjajniju ljusku s njegove glave pazeći da ga ne probudi. Spavač se meškoljio, stenjao no lijepi snovi nisu mu dali da se probudi i na kraju ljuska je bila skinuta, a spavač je i dalje spavao.
Zlatna se brzo sakrila iza ulaza u pećinu spavača, snovi su se razbježali, a Zlatna je progovorila:
- Spavaču! Budi se! Vrijeme buđenja je došlo!
Spavač se polako počeo buditi i probudivši se upita:
- Tko me to zove? Zašto me budiš, pojesti ću te drzniče! Koji se to san usuđuje buditi zmaja svih snova, vašeg čuvara?
- Ja nisam san spavaču! Stvarna sam kao i ti, ime mi je Zlatna i došla sam po biser što ga čuvaš. - odgovori mu Zlatna.
- Po biser što ga čuvam? – nasmije se Spavač grohotno - Da li ti znaš djevojčice da je ovaj biser jedno od najvrjednijih blaga moga carstva? Da li ti znaš da ga ovdje ja čuvam svojim životom i nikome ga ne bi dao?! - zagrmi Spavač.
- Moćni Spavaču, ja ipak mislim da ćeš ga meni dati. Iza tebe je tvoje prekrasno ogledalo, pogledaj se u njega pa sam odluči.
Riječi Zlatne zaintrigiraše spavača i on se pogleda u ogledalo. Odjednom počne grmjeti čitava pećina, čitavo more snova:
- Moja ljuska! Moja prekrasna ljuska je nestala! Koliko ju volim, koliko sam ju laštio i uzgajao, volio i stvarao! Gdje si besramnice, gdje si da te pojedem i vratim ono što je moje?
No spavač je bio prevelik, već je toliko narastao da nije mogao izaći iz pećine. Njegova velika glava samo je zvjerala po pećini i ulazu u nju.
- Ja nisam u pećini spavaču, ja sam vani gdje ti ne možeš. Tvoja taština je prevelika i morati ćeš mi dati biser, jer tvoja ljuska je tebi sve. Ona ti je najvrjednija, zar nije tako? - upita ga ona i uslijedi muk.
More snova je utihnulo a spavač je smirivao svoje strasti.
- U redu, - odgovori on napokon, - možeš dobiti biser. Samo mi baci ljusku natrag. Spavač nije prevarant, što kaže to i učini.
Na to mu kroz ulaz pećine uleti ljuska koju je Zlatna bacila. Ubrzo nakon toga iz pećine je izletio veliki biser, velik gotovo kao i Zlatna, biser se otkotrljao i pao na tlo pored nje.
- Laku noć Spavaču, imaš ponovno svoj dragocjeni oklop. - dovikne mu Zlatna, ali nije dobila odgovora.
Pokušala je pomaknuti biser s dna ali njegova težina je bila prevelika. Ponovno je morala zvati u pomoć dobre snove, koji su se ponovno odazvali i zajedničkim snagama gurali biser prema obali. Zlatna je zviždala i govorila im u kojem smjeru da guraju biser. Zvižduci iz zviždaljke su bivali sve viši i viši sve dok snovi i Zlatna nisu izašli na obalu. Zlatna je ponovno poprimila svoju čvrstu formu i zahvalila se bićima koja su joj u snovima pomogla u njenoj misiji.
- Laku noć sanjalice, lijepo sanjajte! - viknula im je na kraju.
Biserje su suze duše svijeta i najveći biser je bio vrata za Dubinu tuge. Čim je biser izašao na čvrsto tlo, otvorio se a u njegovoj unutrašnjosti pojavile su se velike stube. Zlatna je duboko udahnula.
- Prvi zadatak je gotov, sada moram pronaći najtužniju dušu i nasmijati ju. - pomislila je.
Stube prema dubini tuge bile su mnogobrojne. Pješice je trebalo tri dana da smrtnik dođe do dna a po svuda je letjela tuga svih bića. Tugu svačije duše smrtnik bi osjetio i proživio ušavši u Dubinu tuge. Uz toliko tuge na svijetu i duša koje plaču srce svakog smrtnika bi se rasprsnulo i pridružilo se vapajima tužnih. Čim je Zlatna stala na prvu stepenicu zaskoči ju val tuge tako da je odmah iskoračila van.
- Srce će mi puknuti unutra, koliko samo boli - pomisli ona.
Nije znala kako da se suoči sa tugom čitavog svijeta. Razmišljala je razmišljala i sjetila se majčine bijele metvice. Imala je bijelu metvicu na koju, gotovo da je zaboravila, a biljku su koristili najtužniji kako bi lakše preboljeli svoju tugu. Čitav put po stepenicama koristit će bijelu metvicu i tuga nikako neće moći slomiti njeno srce.
Uzela je komadić metvice i zakoračila u dubinu tuge. Po svuda oko nje kružila je tuga tužnih duša, a metvica bi izbacila i najtužnije priče iz Zlatnine glave. Hodala je tako tri dana, upoznavala tugu svake duše, slušala njihove priče i jela bijelu metvicu čiji okus bi odmah izbacivao tugu iz nje. Upoznala je mnogo duša sa vrlo tužnim pričama. Duša životinja i biljaka koje su zanemarivane i slomljene, duša ljudi koje su bolesne. Sve su to bile žive duše čija je bol punila prostor dubine duša. Pri smrti osobe pripadajućih duša, tuga bi se oslobodila iz doline i duša bi napokon našla mir. Slušala je tu i tugu svoga oca i majke, tugu što je nije bilo toliko godina i to je bio tren u kojem se njeno srce gotovo rasprsnulo. Jedva da joj je i metvica pomogla, no ustrajala je.
Vladar Dubine tuge, kao i vladar Doline melankolije i sijete, Polja romantike i Baklji mašte bio je Mjesec i on je poznavao tugu svačije duše i sve je volio na svoj način. No kao i svaki vladar i Mjesec je imao svoje miljenike, najtužnije, najromantičnije, najmaštovitije, najsjetnije. Takvu jednu dušu je upravo Zlatna tražila, najtužniju.
Nakon devet dana hodanja po stepenicama prešla je dolinu tuge tri puta i odlučila se tko je najtužnija duša. Najveću tugu sadržavala je duša Perunovog mlađeg brata Joakima. Joakim je bio jedan od posljednjih preživjelih kraljeva šume i morao je gledati sav svoj rod kako umire. Pošto je svijet prekrio snijeg i hladnoća, svi njegovi prijatelji ptice počeli su umirati smrzavajući se. Žive su ostale samo neke bijele sove, crvene vrane i par žutih kosova. Joakim je bio jedina ptica sa krznom ispod perja te je bio sveznalica, no ujedno veliki pjesnik i mjesečev čest prijatelj i gost u njegovim dolinama sjete. Njegova sjeta je prešla u pravu tugu, jer on kao jedan od prvih i čini se posljednjih kraljeva šume mora gledati čitav svoj rod kako umire, a krhke stanarice neba, ptice, počele su umirati prve pod naletima hladnoće.
Zlatna je upoznala Joakima i dugo pričala s njegovom tugom koja nikako nije mogla splasnuti. Bio je toliko tužan da je Zlatnu jedva spašavala bijela metvica koju je morala jesti u povećim količinama pri razgovoru s njim. Pitanje je bilo kako nasmijati nekog toliko tužnog.
Nakon što ga je upoznala prvi dan je slušala njegovu životnu priču u detalje te ga pokušavala nasmijati povremenim smiješnim upadicama, što je Joakima na kraju samo naljutilo. Drugi dan pričala mu je o svom djetinjstvu i kako je prekrasno živjela u selu pa kasnije i u Šumi čuda ističući sve smiješne detalje u svom životu. No niti to nije uspjelo okopniti njegovu tugu, već ju je samo povećalo pošto je Joakim zaključivao da je svejedno koliko je ona lijep život vodila kada će ga sada zbog smrti prirode ubrzo morati okončati. Metvice je imala još vrlo malo i ako ga do večeri trećeg dana ne uspije nasmijati umrijet će u Dubini tuge i ostati njen vječni zarobljenik. Za izlazak iz nije imala više metvice. Treći dan izjutra pokušavala je zabaviti Joakima prisjećajući ga na njegove sretne dane, na ljubav koju je njegov brat dijelio s njim i s prirodom, pokazala mu je pero koje joj je njen brat poklonio. Pričala mu je razne šale poznate i popularne u njenom narodu, no ništa, Joakim je bio toliko tužan da je Zlatna izgubila svaku nadu. Predvečer je ponovno počeo pričati o svojoj ogromnoj tuzi i smrti svega voljenog. Imala je još metvice za jedan zalogaj i uzela ga je te mu rekla:
- Imam metvice za još pola sata, došla sam spasiti tvoje prijatelje ptice i čitavu prirodu. Ja stvarno ne znam tko je ovdje tužan. Ti koji mi pričaš o svojoj tuzi ili ja koja već tri dana slušam to?
U čitavoj dubini tuge nastalo je muk jer sve što se čulo je bilo gromoglasno Joakimovo smijanje, njegova tuga postala je već smiješna sama sebi. Bio je to iskren, pravi smijeh kakav bi zainteresirao bilo koga. Smijeh kakav ne možeš ne primijetiti.
- Imaš pravo Zlatna - kaže joj Joakim - stvarno sam bio slijep, oprosti mi… - no u pola njegove rečenice začuo se zvuk poput šuštanja lišća i Joakim ušuti.
- Dolazi Mjesec Zlatna, pripremi se. - upozori ju.
U tom trenu ispred njih proleti velika srebrna čovjekolika pojava, a iza nje mnogi broj srebrnih traka. Bio je to Mjesec. Mjesečevo odijelo bio je ogroman kaput sav načinjen od traka mjesečeve prašine, koje su se vijorile posvuda oko njega. Mjesec je bio visoki mršavko, koji je objema rukama imao pokriveno čitavo lice. Sva koža bila mu je srebrna i svjetlucava, a kosa duga i bijela, te mu je prekrivala gotovo čitavo lice.
- Što se to događa? Zašto se smiješ tugo Joakimova? - upita radoznalo Mjesec.
- Smijem se jer me ova djevojka nasmijala - rekavši to, Joakim pokaza na Zlatnu, koja u tom trnu primi mjesec za jednu njegovu traku s odijela.
- Ne! - kriknu mjesec, pokrivši još više svoje lice, "Čovjek. Vidjet će me!", i kako je to rekao poleti prema izlazu iz dubine tuge.
Zlatna je svom silom svog tijela primila njegovu traku i nije ju puštala unatoč Mjesečevom letu.
- Pusti me ti nasilnice, pusti! - govorio je Mjesec leteći sve brže i brže.
Nakon što su izletjeli iz dubine tuge i bisera Mjesec je počeo raditi piruete u zraku ne bi li se riješio Zlatne koja ga nikako nije puštala iz ruku.
- Pusti me, da li me čuješ, pusti me! - zapomagao je Mjesec.
- Neću te pustiti Mjeseče, trebam te nešto zamoliti, molim te spusti se na tlo da možemo normalno pričati. - odgovori mu ona.
- Luda ženska glavo, ne smiješ me gledati, ja sam tajanstven i misteriozan i takav moram i ostati, zar to ne shvaćaš?! - prestrašeno će on.
- Neću te pustiti dok mi ne ispuniš molbu.
Mjesec je dugo letio sa Zlatnom na svome traku i vjerojatno bi letio tako čitavu vječnost sve dok ga Zlatna ne bi pustila. Zlatna nije mogla vječito držati mjesec i morala je brzo djelovati. Tada se sjetila. Izvadila je Perunovo pero iz svoje kose i počela škakljati Mjesec po tabanima. Srebrni letač se počeo hihotati i prevrtati u zraku sve dok nije maknuo ruke s lica i počešao se po mjestu po kojem ga je Zlatna škakljala. U tom trenu Zlatna je ugledala Mjesečevo lice. Mjesec se preplašio pogleda Zlatne i odlučio spustiti na tlo.
- Ne smiješ nikome reći da si mi vidjela lice! Da li me razumiješ, nikome! Ja sam Mjesec, tajanstven i misteriozan i moram takav i ostati. Ako nisam takav, onda više nisam Mjesec. - kaže on i pridoda:
- Molim te nemoj nikome reći što si vidjela, učinit ću sve što želiš, samo nemoj nikome pričati.
- Dragi Mjeseče, moje je ime Zlatna i ne boj se, neću reći kakvo ti je pravo lice, ali zauzvrat moraš učiniti nešto za mene. - kaže mu ona.
- Odvedi me do svoje sestrice, bake Sunce. - odlučno će ona.
- Ti Zlatna znaš da baku Sunce nisu vidjele oči smrtnika? - upita Mjesec.
- Znam.
- No svejedno od mene tražiš da te odvedem do one koja daje i uzima život? Iako je tvoj zahtjev neobičan za strašljivog smrtnika ispunit ću ga. Zauzvrat ćeš čuvati Mjesečevu tajnu. - kaže on.
- Naravno. - zaključi ona.
I tako je bilo, od toga dana pa sve do danas nitko nije vidio pravo lice mjeseca.
Mjesec i Zlatna su krenuli na put prema baki Sunce.
- Primi se za moje trake Zlatna, sada ću te odvesti svojoj sestrici. - napomene Mjesec.
Putovali su dugo i visoko sve dok nisu preletjeli i najviši vrh, i još dalje sve dok nisu prešli i najudaljeniji oblak. Tada su došli su do planine bez podnožja. U dnu kamene planine bili su samo oblaci i u podnožju planine nije bilo nikakve vegetacije. Na vrhu planine bila je mala drvena kučica u cvijeću. Oko kučice su bile dvije ljuljačke i mala smeđa drvena ograda i najljepše cvijeće koje je Zlatna ikada vidjela. Cvijeće je padalo s kuće na ulaz u kuću, raslo po vrtu i penjalo se po ogradi a njegove boje bile su nevjerojatne i bojale gotovo čitavu kuću najljepšom fasadom ikada viđenom. Da bi se bolje isticala ljepota cvijeća kuća je prebojena sasvim u bijelo. Ulazna vrata su bila otvorena a iznutra se širio miris pečenih kiflica i okruživao čitav vrh planine. Iz kuće je dopirala meka muzika, a ženski duboki glas je pjevao.
Odjednom se čuo sitni lavež psa i iz kučice je dotrčao mali bijeli kuštravi pas zadovoljno mašući repom. Pas je dotrčao do Mjeseca i odmah se počeo umiljavati skačući i tražeći Mjeseca da ga pridigne.
- Clyde! Clyde! Brzo u kuću, brzo, brzo, brzo! - začu se glas iz kuće, na što pas potrči u kuću, a na vratima se pojavi crna starica sva u zlatnom.
Starica je bila bucmasta, a njeno lice zračilo je dobrotom i toplinom. Dobrotom i toplinom kakvom zrače samo mala djeca i neiskvareni, stariji, pristojni ljudi. Starica je na sebi imala veliku bijelu haljinu prožetu crvenim i zlatnim cvjetovima, a preko haljine je imala zlatnu pregaču. Koža joj je bila preplanula i kao premazana zlatnim slojem koji je obasjavao prostor oko nje.
- Bok Zlatna, bok brate. Ajde što čekate, uđite, ispekla sam kiflice. - kaže starica.
- Kako mi znate ime? - upita Zlatna.
- Ja znam puno toga dijete drago. Ja sam baka Sunce. Ajde samo uđi, što se bojiš, nisi li mene tražila? - kaže starica i nasmije se.
Kada se starica nasmijala još je jače zasvijetlila i Zlatnu sasvim privuče staričina toplina i dobrota te Zlatna uđe u kuću.
Kuća je bila puna starinskog i lijepog namještaja, zračila je onom toplinom kako samo zrače kuće baka njihovim unucima. A baka sunce je bila savršena baka čitavoj prirodi i svemu u njoj. Ušli su u kuhinju sa starinskim namještajem, starim i lijepo očišćenim ladicama i velikom peći u kojoj su se pekle kiflice.
Baka je izvadila kiflice iz peći i stavila ih na stol.
- Ajde dijete, uzmi, znam da si gladna. Samo pazi da se ne opečeš, vruće je. - kaže starica kroz smijeh i pogladi Zlatnu po kosi.
- A što ti lutalice radiš? Nikad od tebe ništa! Samo se skrivaš i pjesmice pjevaš. - kaže ljutito baka Sunce Mjesecu, no nasmije se i zagrli Mjesec, na što se učinilo da je ovaj pocrvenio.
Nakon toga je baka Sunce sjela pokraj Zlatne, Clyde joj je skočio u krilo i starica je strpljivo čekala da Zlatna pojede.
- Da li ti je fino zlato? - upita baka Zlatnu.
- Odlifno - odgovori Zlatna punih usta uz smiješak.
- Uzmi i ti lutalice malo… - ponudi baka Mjesecu.
- Ne hvala, jeo sam. - odgovori on.
- Ma što si ti jeo? Izgledaš kao da nikada nisi jeo od kada si se rodio! On jeo. Pih! - nasmije se baka Sunce.
Kada je Zlatna pojela zahvali se baki Sunce na gostoprimstvu i započe pričati s bakom o problemu koji je zadesio svijet.
- Znam ja sve to dijete moje. - poče baka.
- Ti niti ne znaš koliko si sreće imala. Kada si zašla u šumu, ona te nije progutala samo zato jer si imala neiskvareno srce. Jer si bila dijete. Ostali koji su ušli su vrlo brzo našli svoja počivališta tamo. Pa onda ona epizoda sa ludom vračarom. Ha ha ha. Pa sa taštim Spavačem i tužnim Joakimom. A tek s ovim vragolanom, mojim bratom. Puno si prošla dijete moje i sada će tebi baka Sunce objasniti što se zbiva sa svijetom. - rekavši to tu je baka počela priču:
- Vidiš, bogovi, kako nas vi zovete iako mi to nismo, nego više preferiramo nazive kraljevi, carevi, viša bića. No uglavnom… Mi smo spojili pakt s vam, davno, davno prije. Sklopili smo i pakt s onim iznad nas. Dali smo vam mjesto i sredstva za život, jer vaša vjera u prirodu, mistično, lijepo nas održava na životu. Ravnoteža čovjeka i prirode čini nas jačima i bližima vama. Da li me shvaćaš dušo?
Zlatna je kimala glavom.
- No, pohlepa i vaša želja da imate više, ponekad prevlada. – nastavi starica - Recimo kao tvoj potok i šuma. Ta šuma je bila dar, to je bio moj prst. No došao je kralj ljudi i odlučio popiti svu vodu iz izvora, posjeći svu šumu i pobiti sve njene stanovnike. Radi vode i drva. I tu je baka sunce jako ljuta, no ona ima veliko srce zlato, jako veliko i ne dira ti mene baš te njihove stvari. Jesi li pojela, hoćeš soka malo?
Zlatna kimne glavom a starice joj utoči čašu soka, sjedne, zapali cigaretu te nastavi svoju priču:
- Ja nisam htjela prestati grijati Zemlju, to je moj cilj i svrha i volim to raditi, ali mnoga od onih bića koja su živjela u Šumi čuda su bili moji prijatelji. Perun na primjer. Ta ista bića su rasplamsavala moj žar i dobrotu zbog koje sve raste na Zemlji. Sječom šume, smanjili su moju moć i ja ću ubrzo prestati isijavati toplinu. Ako šuma čuda bude posjećena i Mjesec i ja i sva bića uginut će na Zemlji.
Tada ju prekine Zlatna:
- Oprostite, ali kako tome možemo stati na kraj?
- Niti ja, niti Mjesec ne možemo tu ništa učiniti. Ja sam tu da darivam život, a Mjesec je tu da pobuđuje maštu i brine se o čemu god se on to već brine. Vi ljudi ste tu da živite u suživotu s nama. Ali svako malo kao da zaboravite našu važnost. Što vam nije bitna moja toplina, okus voća, Mjesečeva mističnost? No ja to pitam krivu osobu. Ti si ona koja je shvatila. Ja ne mogu pomoći tvom narodu, samo im ti možeš pomoći, ali pošto si ti postala moja dobra prijateljica ja ću pomoći tebi. Dio Mjesečeve i moje moći leži u našim prstenima. Oni su sasvim mali predmeti, a nose se kao ukras. Onaj tko ih ima moći će u trenu isijavati naše moći. Zlatni prsten zove se baka Sunce i isijava moju toplinu i ljubav i tako rastjera sve zlo i razbistri svaku misao, a Mjesečev , srebreni prsten, se zove Mjesečev trak i isijava mistiku i maštu koja će svako srce potaknuti na kreativnost i rast. Uzmi ih i ovladaj njima.
Rekavši to starica pruži dva mala prstena Zlatnoj. Srebrni i zlatni.
- Ti ćeš shvatiti kako se upravlja njima, pametna si djevojčica. Samo požuri se, što je manje šume posječeno to ćete lakše prebroditi ovu hladnoću. - kaže joj starica.
- A što će biti s vama bako Sunce i Mjeseče? - upita zlatna.
- Mi smo dobili direktivu s vrha. Ljudi su postali preopasni za nas. Svi bogovi koje si poznavala od sada će ti sjati na nebu. Ja ću izlaziti ujutro i viđat ćeš me kao zlatnu kuglu, a Mjesec će biti noćni srebrni letač kao i do sada. Ostatak viših bića će biti pretvoreno u zvijezde. No, hajde požuri dijete i pokaži svojima kako se voli priroda.
U tom trenutku Zlatna se našla u šumi pored svih metalnih zvijeri koje su unatoč snijegu koji pada pilili drva u šumi radeći neprestano. Zlatna je tada stavila Mjesečev trak i Bakino Sunce na usne i počela puhati. Metalne zvijeri su se polako počele gasiti, a ljudi koji upravljaju njima odlaziti svojim kućama.
Moći kojima je ovladala Zlatna rastopili su i najtvrđa srca i potakli ih na suživot s prirodom. Zima je još uvijek trajala i prestala je tek nakon tri mjeseca kada su se počeli pojavljivati prvi pupovi na bilju. Kao podsjetnik na ljudsku grešku počela su se izmjenjivati godišnja doba te nije bilo vječno proljeće kao prije. Došli su proljeće, ljeto, jesen i zima, a zima i jesen su bile podsjetnik ljudima na njihovu veliku grešku. Nebo iznad zemlje je dobilo nebeska tijela, Mjesec koji je i dalje sakrivao svoje pravo lice i ponekad ga pokrivao rukama da ga se gotovo uopće nije vidjelo ili ga se vidjelo djelomično i njegovu sestricu Sunce koja je i dalje poticala prirodu na rast svojom toplinom i dobrotom. Tu su dakako bili i drugi kraljevi Čudnovate šume. Zvijezde i planeti, za svako drvo i za svakog čuvara iz čudne šume po jedno. Perun je postao Mars a tužni Joakim, koji je napokon pronašao sreću na nebu, postao je Pluto, najudaljeniji planet od Zemlje. Čudna šuma je ponovno nikla, no više nije bila toliko čudna kao prije, no i dalje je skrivala svoju ljepotu i posebnost, sadržavajući tragove kraljeva koji su kročili po njoj.
Zlatna je živjela dugo, sretna jer svaki dan gleda sve svoje prijatelje na nebu. Živjela je neko vrijeme s roditeljima, pomažući im, a onda se sretno oženila za dječaka iz susjednog sela, koji ju je jako podsjećao na Mjesec. Ponekad joj je dječak pisao pjesme kojima se ona hihotala. Zajedno su napravili kuću na vrhu brda, baš kakvu je imala baka Sunce u našoj priči, a Zlatna je imala najljepše cvijeće u kraju. Imali su mnogo djece i živjeli sretno do kraja svog dugog života. Tu je našoj priči došao kraj. Ili?
Pitate se što je bilo s prstenima? Nemojte se pitati, samo se nadajte i trudite, tako da nam više nikada neće trebati. A tebe Zlatna neka vječito prati sjaj Mjeseca i bake Sunce.
|
