Lopov i Džoker

Puni mjesec probijao je večernju maglu, magnetski privlačeći svu krv nakupljenu na dnu mozga, budeći mjesto u kojem spava nagon. Kažu da krv ključa kada se to mjesto zažari. Jeste li to ikada osjetili? Osjećaj da vam krv vrije, tjera dlake da rastu same iz kože, zjenice s smanje i vidite u mraku, osjećate očnjake u korijenu kao da izlaze vani polako, njihovu naoštrenost testirate jezikom. Zavjesa pada i ostajete goli bez uma...

Ja sam biće što se skriva u mračnim predjelima vaše svijesti. Neki bi rekli da sam proklet. Neka sam! Protiv nekih stvari ne možemo koliko god racionalizirali, koliko se god molili poimanjima onoga što bi ili ne bi trebali biti. Priroda se manifestira i preostaje jedna stvar. Postati. Metamorfoza je tren nakon kojeg ostaje samo nagon. A kada dođe do toga svi imamo svoje omiljeno meso.

Zvjeram iz mraka. Male djevojčice, bijele i meke, utočišta za očnjake. Izgledaju kao da je netko krvavo meso premazao tankom bijelom bojom, roza izvana a unutra meka crvena. Završile su s glazbenom probom, nose svoje male instrumente, violine i gudala. Majke i očevi ih tjeraju da sviraju Mozarta i Bacha. Kao da ne znaju da bi se one samo igrale. Gasim cigaretu s vanjske strane šake da bolom privremeno ubijem glad.

Ima jedna mala... Crvena gumena kabanica sa roza cvjetićima, plave gumene cipelice, plava kosica, punašni obraščići. Dječja strast je poput stare šume bez dna u koju još nisu zakoračila. Gledaju šumu bez straha, spremna su na sve, ali nemaju priliku zakoračiti. Želim je primiti za ručicu i pokazati joj šumu, neće se bojati mojih dlaka i očnjaka, ja to znam. Ona me voli bezuvjetno.

Pogađam joj ime sakriveno ispod tanke kožice. Omiljena igra. Prijateljica viče „Lena, Lena!“ Kakve nožice ima Lena ispod svojih gumenih cipelice, kakvog je okusa njen obraščić? Skrećem pogled s Lene i čupam dlake s glave. Kako želudac boli kada je strast neutažena. Pregladnio sam.

Lena i prijateljica su se kao i uvijek zaputile prema centru. Ne želim, ali ih slijedim, noge idu same. Pričaju o kolačima kakve rade njihove mame i čija mama radi najbolje kolače. Lena je imala tortu sa crtežom jagodice bobice prošli rođendan. Zamišljam ju ispred torte kako se sa stolca oslanja na rub stola mršavima ispruženim ručicama, zglobovi joj izviru prema unutra i izlaze male plave vene, puše u svjećice dok joj se obraščići pune zrakom. Tri puta za kučicu i mali praščić više nije zaštićen...

Držim se podalje da me ne primijete. Niz čelo mi se cijedi znoj i pada po kaputu poput kiše, a oči fiksiraju dječje nožice kako skaču po lokvicama u igri. Prolaznici samo prolaze pored mene, ne brinu me. Danas ionako nitko ne gleda nikoga u oči. Boje se zvijeri koje i sami skrivaju.

Lena se pozdravila s prijateljicom. Skreće u malu uličicu s rimskim pločicama i malo rasvjete na kraju koje su stube. Još stotinjak metara i doma je. Puni mjesec na vrhu stuba označava pik u igri skrivača, tamo je dom. Ubrzavam, danas neće uspjeti reći pik pak za mene.

- Dobro večer curice. - Nadvio sam se nas njom a iz očiju mi je kapala crna smola po njezinom bijelom papiru koji sada možda nikada neće biti ispisan. Trudio sam se da mi glas ne drhti. Nevin i znatiželjan pogled.
- Želite li bombon? – pitala me cuclajući.
Male usnice prekrila je želatina bombona i učinila roskastima. Oblizujem se u ritmu njezinog cuclanja.
– Uvijek striček ima bombone. – govorim joj i dragam drhtavim rukama kosicu ispod kabanice vadeći drugom rukom bombone iz džepa kaputa.
– Moju su bolji. – nudim joj vrećice.
- Vauv! Imate prskavce i gumene od coca cole! – Oči su joj razrogačene od želje za okusom a malim usnama je prošarao jezik. Da sada mogu opisati glad kao zvuk bila bi zavijanje ozeblog čopora na mjesec, da je miris bio bi vonj koji se širi strvinom dok se strvinari pohlepno hrane, da je slika iz svake pore mog tijela bi sukljala vatra.
– Ima striček još bombona, hoćeš ih vidjeti? – Treba ju namamiti, odvući.

U tom trenutku čujem ženski glas iza sebe
– Šta to radiš? –
Okrećem se polako prema glasu prekrivajući instinkt da mi žele oteti plijen. Dvije ciganke, baba i unuka.
– Pratim djevojčicu doma – smogao sam snage za odgovor i polako se primakao plijenu braneći ga.
– Ja sam joj prijatelj. –
Baba ciganka me pažljivo pogledala u oči, a njen čvrst, kameni izraz lica je zamijenio užas. Primila se objeručke za ovratnik veste kao da ju nešto guši, odmaknuvši trup i glavu unazad, udahnula duboko kao da nikada neće izdahnuti, a staklene krmeljaste oči gotovo su iskočile vani iz duplja.
- Šta je bilo baba?! Šta je?! – Upitala ju je mlađa objeručke je tresući za ramena u nevjerici.
Baba je jedva skrenula skamenjeni pogled s mene na unuku. Starica je obje ruke ispružila prema meni, savinuvši prste kao da pokušava zagušiti neki imaginarni vrat, a tišinu mjesečeve trake je ispunio Babin urlik na njihovom paganskom jeziku.
– Omul rapitor! Omul rapitor! Omul rapitor! – Otkriven sam. Moram se udaljiti polako unatrag prema mraku. Pogledom tražim mračnu uličicu. Plijen ide sa mnom. Baba je urlikala, a mlađa je u nevjerici gledala prema meni. Onda je mlađa primila djevojčicu, otrgnuvši mi ju iz ruku i privukla je sebi, odmaknuvši se zajedno s djetetom sa strane. Zakoračio sam da preotmem plijen, a tada me stara Gorgone pogledala i skamenila. Oba oka kao da su joj bila staklena. Azurno staklo. Vidio sam u njenim očima koliko sam otkriven, ona je poznavala mog demona koji kao da je dobio na težini u babinim očima. Postao je toliko težak da me srušio na pod. Kleknuo sam koljenima prikovan za zemlju, pogleda uzemljenog u babu. Nisam mogao pomaknuti niti jedan dio tijela, tama u koju sam se htio sakriti postajala je sve vidljivija i sve dalja. Baba mi je prišla oprezno, primila me za glavu kao da drži staklenu kuglu. Odjednom se prolomio babin glas poput grmljavine s neba, a sav prostor osim azurnih babinih očiju postao je crn, nestao, prestao postojati
– Competentele de aripa neagra! Ma injura fiara ta! Rapitor la copil! Luna alb la soare! -
Kada je pljesnula dlanovima, iz pljeska je izašao val i proširio se po čitavoj materiji tako da su zidovi, cesta i mjesec zatitrali, a ja sam ostao ležati na leđima gledajući u veliki bijeli mjesec obješena jezika i sam. Pobjegli su. Požurio sam doma skrivajući pogled, negirajući zvijer.

Zavijam glave zabite u jastuk da me nitko ne čuje, udaram šakama po krevetu. Mjesec me progoni cereći se glasom babe. Proklet sam.

* * *

Osamljena plaža. Mala djevojčica se kupa gola u plićaku. Pogađam joj ime. Roditelji se odmiču. Čini se da su došli u ovu oazu da se malo i zabave, naravno daleko od očiju svog zlata. Slatko malo zlato... Ima samo sivi šeširić koji drži lastik za podbradak.
– Koje bombone najviše voliš? – pitam ju, a dijete me pogleda. Taj pogled! Azurno staklo. Promatra me i zrakom se lomi „Luna alb la sore! Luna alb la sore!“ I sunce je čini se polako potamnjelo u svog sivog brata mjeseca. Rapitor la copil! Rapitor la copil! Očnjaci me ne služe, urastaju unutra! Mojim tijelom struji val i površina više nije ravna. Bol mi prožima čitavo tijelo, kao da mi se kosti sabijaju. Dlake mi ispadaju. Imam osjećaj kao da ću nestati, isprazniti se. Kada je sve bilo gotovo uhvatio sam sebe kako vrištim tankim glasićem koji ne može biti moj. Otvaram oči, gledam svoje ruke i to su sada male bijele ručice. Boli više nema, mozak je lagan, gladi više nema, a curica je tu, rukom poseže za bombonima i jednako smo visoki. Ona više nije plijen, ona je prijatelj. Kako je lako biti dijete, to sam i zaboravio, kako bezbrižno i lijepo je biti radostan. Kako sam to mogao ikada zaboraviti? Da sve što sam htio je biti dijete i igrati se s drugom djecom ... Smijem se rasterećen. Moje smeđe oko gleda njezino plavo. Prokletstvo ciganke možda i nije prokletstvo ako je prava svrha ispunjena. Metamorfoza u poriv.

Prema suncu trče dva gola krvava tijela obojana u bijelo šapicama jedva remeteći pijesak. Dva smeđa i dva plava oka pretvaraju ništa u smijeh.

Prazninu je poput šiljka rasparao Mastadon, najmoćniji od svih brodova, i tišinom se prolomio Mastadonov tulež, raspirio nepostojanje i ostao sveprisutan držeći Univerzum ispunjen u biti postojanja.

Mastadon je otac kaosa, ni izdaleka fraktalan, lebdi beskonačnom brzinom, pa se čini kao da je stalno na istom mjestu, a ujedno sveprisutan. Beskrajni su njegovi labirinti, popunjeni rasama, materijom i oblicima koje je progutao na svom putovanju. Njime poput utvara lebde oblici bez forme, gotovo čiste svijesti dok drugi gmižu, zabijajući kandže u tvrdo dno, svedeni na fizičke uzroke i posljedice. Čitav je isprepleten matematikom, kvantnim izračunima, muzikom i mehanizacijom, i sve pjeva. Mastadonova posada su iluzionisti koji neprestano smišljaju nove iluzije da Univerzum ne bi prozreo iluziju postojanja. Posada presreće kraj univerzuma, predviđa budućnost, ono što neki nazivaju utopijom, apsolutnom istinom, univerzalnom formulom, determiniziranom zbiljom, samo da učine kraj nemogućim, ne da zatru, već da bi umnožili, unijeli više dimenzija i otpjevali rezultate kroz Mastadonov tulež Univerzumu.

Ja, Aeon – B, jedan od članova posade moćnog Mastadona, entitet onkraj života, gotovo čisti um, presretač i predviđatelj budućnosti, delinealizator i raspirivač utopijskih aluzija već stoljećima nisam oka sklopio.

Mastadon me progutao prije nego što sam postao svjestan. Vrijeme prije toga kao da je dio nekakve plavičaste izmaglice na rubovima galaksija koje se beskonačno nižu na našem putovanju. Bili su tada neki sivi topli pipci koji me obavijaju dok plutam nošen strujom i plavo, gusto mlijeko, koje mi se cijedilo niz ždrijelo. Jedini okus kojega sam ikada okusio. Ni slike ni zvuk, čak ni pokret, nikakva fizička percepcija, um mora ostati čist, nepomućen materijom. Antena. Pretpostavljam da se nalazim negdje u zubu Mastadona, ili sam neki dio probavnog trakta, nekakav živac vezan uz probavljanje budućnosti, a to je samo pretpostavka. Ipak, čini mi se da nitko od posade nije svjestan ukupnosti prirode Mastadona, svi samo predviđaju i izračunavaju, što je mnogo viši stupanj od pretpostavljanja. Nitko se ni ne bavi svojim vlastitim položajem. Antena je tu da hvata ili emitira, a ne da poznaje vlastite sklopove. Univerzum je moja bezukusna hrana, bučna tišina i šarenilo bezdana. Pipci koji me grle. Oslobođen sam tijela, imam uvid u zvijezde, planete, sile koje njima vladaju osjećam kao disanje, mora oblika pipam s tisuću krakova kao da sam zbilja tamo, atomi i nukleusi moje su stanice. I da; ŽIVOT! Biće onkraj života, koje ne živi, utvara, kao savršen receptor varijacija života. Nepristran i neokaljan.

Moja specijalnost je svjesni život, onaj koji zadaje kozmičke konstante i uobličuje, koji posjeduje dar da bude oči Univerzuma, jer Univerzum se promatra očima koje je sam stvorio; očima svjesnih bića. dobiva oblik tek kada ga fizičari neke rase otkriju, kao pojam nastaje tek kada ga oko Univerzuma – biće formulira. Iste te oči, isti taj život, zadavanjem tih oblika nesvjesno pridonosi kraju Univerzuma. Jer tužna istina je da je Univerzum beskonačan i beskonačno usamljen, a očima u kojima se ogleda svediv, jednostavan, konstantan. Svjesni ga dovode pred ogledalo i govore mu: “To si ti. Praznina, jednadžba, veliki prasak, zelena trava, crno nebo...“. Mastadon ga tuljenjem neprestano mora podsjećati koliko je beskonačan, i složen.

Ali ovo je priča o nesanici i njenom uzroku. Mastadon je počeo drugačije tuliti, kao da riga bol i osjećam da sam ja dio njega koji ga boli. Čitavo vrijeme mislim da bi netko možda mogao doći po mene, izvaditi me iz njegova tijela i baciti u bezdan. Sve sam više uvjeren da je uzrok moje boli realan i stvaran, jer još uvijek nisam bačen u bezdan.

Počelo je prije nekoliko stotina godina snom o nekakvoj maloj planeti. Svjedočio sam stvaranju te planete, silama i bezličnoj juhi konflikta koja je ključala i čekala smisleno povezivanje. Svjedočio sam prvom infinitezimalnom smislu, i drugom, pa onda njihovom postepenom povezivanju, razmnožavanju i obrascima. Život. Um mi je jurio zelenim lelujavim morima bilja i brdskim šiljcima, gledao sitna bića kako im se tijela oblikuju slijedeći pravila. I nastajali su i prestajali postojati. Što su evolucijski dalje odmicali to je moj san bio nemirniji.

Užas je počeo kada je u san uskočio urlik. Čitavo biće mi se grčilo, urlik me paralizirao i svodio mi um s preglednog polja na točku koja besciljno skače po beskonačnom prostoru. Urlik je proizvelo novo biće, novi entitet. Urlikalo je na sebe, urlikalo na druge, moglo je primati stvari i prisvajati stvari. Sve je bilo njegovo kuda mu se znatiželja kretala i urlik dopirao. Nazvao sam ih Arioni – A, prvi od urlika, specifikuma njihove rase.

Počeo sam unositi varijable u Arione. Iako su se razlikovali od onoga što sam do sada upoznao, bića i entiteti uvijek slijede zakonitosti. Promatrao sam njihove umne, fizičke i duhovne sposobnosti, okoliš u kojem obitavaju i prirodne elemente kojima su okruženi. Unosio sam varijable u poznate jednadžbe. Kojim evolucijskim putem će krenuti, što će izumiti, do kojih spoznaja doći s obzirom na sve ulazne parametre? Uobičajen umni proces predviđanja koji se rascvjeta kao galaksija dobivajući ponavljajuću strukturu što se više približavaš. Jednostavni fraktalni obrazac, koji je postajao jasan poput matematike najjednostavnijeg geometrijskog tijela. Sićušna sređenost u kaosu. Činili su se jednostavni i sposobni za implementiranje u beskonačne forme Univerzuma. Uobičajen proces umnožavanja i potenciranja u mnogostrukost koja se unosi u Mastadonov tulež. Arioni su samo točka u beskonačnoj liniji različitih bića. No nesanica nije prestajala. Nekakav užasan nagovještaj mi nije davao mira, neizvjesnost potencirana onim urlikom lebdjela je poput smrti. Kakva je to utopijska zamka koju oni skrivaju, koji je to labirint kojemu ne znam dubine?

Urlik se pojačavao, postajao je sve rezonantniji i um više nisam mogao usmjeriti ni na što drugo. Njegova frekvencija razlagala mi je misli na tisuće fotona koje guta crna rupa. Pokušao sam urlik učiniti složenim i kompleksnim, naći mu mjesto u beskraju Univerzuma, ali njegova jednostavnost i moć su gutale sve.

Pomišljao sam da su Arioni pronašli nekakvu linearnost koja će približiti Univerzum kraju, kao da mi je nešto promicalo. Promatrao sam njihova društvena uređenja i bilo je tu puno pokušaja utopije, njihovi znanstvenici su dolazili do pronalazaka punom parom, stvarali su, osvajali prostor i prkosili vremenu, definirali, no ničim nisu ozbiljno ugrozili bit postojanja.. Ulazio sam u detalje, mogao sam predvidjeti gdje će izbiti nova revolucija na njihovom planetu, koje će znanstveno otkriće otkriti sljedeće, čak i ime određene jedinke rođene generacijama unaprijed. Radio sam bez stakamka, kaos je postojao, Mastadon je šaptao rezultate Univerzumu, nije se pojavilo nikakvo finalno rješenje koje Mastadon ne bi mogao umnožiti, nikakva teorija koja bi izbrisala postojanje. Ipak, bilo je nešto skriveno iza urlika, ispod banalnosti njihova oka Univerzuma. Nekakva težnja. Nisam mogao pojmiti njen oblik, urlik bi svaki put nadglasao umnožavanje njihove jednadžbe, a Mastadon je nekako bio sve bolesniji i tiši, kao da se gasi u beskraju prostora.

Sada znam i mogu samo promatrati kraj. Negdje u pozadini događala se revolucija i nju nismo mogli spriječiti. Bića Arioni žele da njih Univerzum sluša, oni postaju pjevači njegove pjesme, oni čija je pjesma urlik koji razara sve nevidljivo, sve onkraj života! Nesvediva nota svedivog bića zamijeniti će Mastadonov tulež. Oči Univerzuma postajale su svjesne same sebe i Univerzum je postajao svjestan postojanja ogledajući se vlastitim očima Ariona. Oči Univerzuma sada rasvjetljavaju mrak nepostojanja. Svako biće je krhko i umire samo dok se njegovo oko Univerzuma gasi. Kolika odgovornost leži na biću.

Arija urlika je kovitlala čitavim prostorom tiho odjekujući u ogledalima beskonačnih pretenzija i kaotičnih poteza kista koji iscrtavaju nove prostore i dimenzije. Urlik je postao konstantan šapat i govor glasova tih bića koja vriju na dnu, određeni krajem i početkom. Urlik je polako zamijenio tulež, vječnost je polako prelazila u tren, a beskonačni prostori su ponirali u točku. Mastadon je dugo vremena padao u beskraj, sve dok ne dotakne dno Univerzuma. Možda to ni nije toliko loše; prestanak postojanja i mir. Entitetu onkraj života, nije ovdje mjesto i ja polako postajem izmaglica. Samo da mi za kraj, dok još imam sitne ostatke života, daju malo onog plavog mlijeka. Da se osjetim kao biće. Živo biće...