Lopov i Džoker

- Ne mogu pisati. Imam ideje, no to jednostavno ne ide. Sve ostaje zarobljeno u nekoj apstrakciji. Koju ne mogu realizirati... –
- Samo čitaj i piši. –
- Čitam. Ne mogu pisati. –
- Šta te jebe? –
- A kad da pišem? Na poslu? Ujutro u tramvaju. Navečer dok mi svi nešto važno pokušavaju reći. Dok jebem ženu jer joj treba orgazam? Treba sve proživljavati, da ne propustiš. –
- Jesi li i na mene ljut što sam te pozvao večeras? –
- Naravno da jesam. Stalno neki partiji, pizdarije. Dosta mi je techna. –
- Ali to je ono što tebi treba. Malo slikica i odmah će doći ideje i moći ćeš bolje apstrahirati. -
- Realizirati. –
- Svejedno. Ono, What ever... Najbolja iskustva su na slikama. Svi veliki umjetnici su se drogirali. Šta ti ne bi malo, a? –
- To je tužno ako su ti najbolja iskustva vezana uz drogu. To nisu iskustva to su projekcije i instant rješenja. Ti to znaš, jebem mu mater, znam da nisi toliko glup. –
- Nisu meni jedina i najbolja iskustva vezana uz drogu. Droga mi samo pomaže da stvari sagledam iz malo boljeg kuta i bolje prihvatim trenutnu situaciju. Nisam ja neki narkoman. –
- Ne, ti si samo kul brijač koji ne želi prihvatiti odrastanje i odgovornost. A kamoli se poniziti i voljeti. –
- A ti si toliko pun ljubavi da i cvijeće oko tvoje crne aure vene. Kuda hodaš niti trava ne raste. Priče bi ti bile malo bolje. Hm, valjale bi za razliku od ovih pretencioznih sranja koje pišeš, kada bi se malo prizemljio i rugao malo sam sebi u tim pričama. Nitko od nas nije poseban. Sve je ovo prolazno. Malo urbanije jelda. Što ne pišeš malo urbanije? Neki SF, takvo nešto? Kog više zanimaju nekakve projekcije i pjesničke slike. –
- Ma boli me kurac. Pisat ću jebene sonete ako ću ja to htjeti. I to Petrarkine. Čista forma. Boli me kurac što me nitko neće čitati. –
- Čemu onda služi to tvoje usrano pisanje? –
- Da si pojasnim neke stvari... –
- Jesi li probao s drkanjem? Mislim da će ti to više pomoći. Još ako budeš sam sebe zamišljao dok drkaš osjećaj će biti potpun. –
- Daj jedi tripove i govna i gljive koje rastu na kravljim govnima. -
- Ajde nemoj se sad ponašati ko žena. Što si se naljutila micica? –
- Samo bi htio da me barem pokušaš razumjeti i da smanjiš malo taj techno i pojačaš ljubav. –
- Razumijem ja tebe druže, al ti si lud. Što da ti još kažem. Ionako smo svi sebični. I sami. –
- Ja nisam sebičan, uvijek sam tu. –
- Ti se samo zavaravaš. -
- Koliko puta sam bio uz tebe? Trpio svu tu glupu ekipu. Šilju i Mikija. „Miki ima najbolje tripove buraz! Do jaja buraz! Stepli bumo se ko pičke! Libo te racku! Tu tu tu du tu tu tu du pi pi pijuuuu pi... Techno!“ Umjesto da smo zajedno pričali o knjigama nekim, šta ja znam. Nismo trebali slušati istu muziku, niti se isto oblačiti, ali ta isforsirana bagra me uvijek gušila. Svi se kuže u drogu i u muziku. Sve je droga i muzika. –
- Opet problemi sa Sotonom? Opet aura guta sve što je lijepo? I kako onda da ti ne preporučim droge? Malo Lucy in the Sky with Diamonds i sve će biti ok. Malo cvijeća i ružica, a ne stalno ove introspektive. -
- E kada bi barem svi razgovarali kao ja. I osjećali se malo bolje... Jedni druge jelda. Malo estetike u životu. –
- Dobro sad, ti znaš da nemaju baš svi te super empatske sposobnosti kao ti. Ti si brate kao super junak u ovom mračnom svijetu. –
- „Silly rabbit, tricks are for kids...“ Da li znaš što to znači, tj. odakle je to? –
- Boli me kurac... –
- Ajde molim te nemoj biti pizda sebična nego komuniciraj u tri pm. –
- Kill Bill, prvi dio. To kaže Lucy Liu nakon što Black mamba počini pokolj. ? –
- E, tako je odprilike. Ali zašto joj je to rekla? –
- Naporan si... –
- Smanji techno i povećaj ljubav, već sam te zamolio. Pazi sad. Ova Uma Thurman kučka joj je pobila čitavu ekipu. Obučena u žuto sa Hatori Hanzo katanom. Raspolovila ih je ko pičke, samo zato jer su se bojali. Što bi ti da te napadne plavuša obučena u žutom s jebenom katanom od metar i radi salto ko od šale? Jebeni vanzemaljac plavuša. Usr'o bi se i bio prepolovljen. Ali ne i Lucy. Ona je znala da je sve to samo trik. I odijelo i katana. Svi ti elementi sakrivali su mogući nedostatak vještine. Lucy joj je do znanja da je prozrela njezinu igru. Da vidi kroz njezinu spiku... Istu spiku imate i ti i čof, tripovi i ekipa. –
- Joj, treba mi neka droga... Prekul si. Nisi mogao puknuti kontru sa nekom zajebancijom? Nego si morao posrati neku trash dubiozu. –
- Da, ja nemam smisla za humor. A ti si poseban sam sebi. Onako kul i uzvišen u svom urbanom humoru. –
- Ma imaš ti smisla za humor. Ali sve ispadne nekako gej u tvojim ustima. Imaš problem s prezentacijom. Zato niti ne možeš dobro pisati. Zato te niti ne može nitko čitati. Pun si nekakvih pretencioznih zamisli koje su iznad tvojih mogućnosti. Kako ćeš ti na dvije stranice objasniti uzročnost ili smrt? Boga? Pa za to jebote nije dovoljna niti Biblija, svećenici, znanstvenici svijeta, ma svi, a ne nekakve priče o nekakvim kvazi-kul likovima a kojima se nitko neće moći suživjeti za nekoliko godina.... –
- Kakvi smo u biti svi po tvojim riječima. Kvazi... –
- Jesmo ali tko će ti to čitati brate... Kog to zanima? Neki tvoj tamo lik što se bori s vjetrenjačama. To je Cervantes napisao u šesnaestom stoljeću i od tada više nije nikome zanimljivo.
- Pa onda treba jesti tripove i sve će biti ok. Ili da napravimo Hoffman sektu, i transcedentiramo svi u tri pičke mile matere. Naravno techno bi bio obavezan predmet u toj sekti, a ti bi bio „God of techno fuck jeah“. To bi bilo najbolje oruđe koje bi čovječanstvo odvelo Bogu. Prokleti sektašu. –
- Šta stalno sereš s tim technom? Nitko ne sluša techno. Ti niti ne znaš što je techno. Ja slušam trance ili gou. Ponekad neki minimal ili možda break beat, ali techno kod mene nikada nisi čuo. –
- Sve su to ružna i gubava braća, sinovi i netjaci dragog nam i milog techna. Trance pleme! Jebalo te trance pleme. Sekta. –
- Pacijent. Nego reci kako problemi s demonima? –
- Evo vidiš koje si govno. Čovjek ti iskreno ispriča kako se osjeća i ti to koristiš. Otvori ti se, a ti odmah pomisliš da je to poljski zahod u koji se možeš posrati da se olakšaš. –
- Kako se ono zove onaj demon koji se utjelovio u tebi? –
- Nemoj!! –
- Što ne? Kako ono Ariel, Persil, Ajax? Neki deterdžent je bio u pitanju, u to sam siguran... –
- Nemoj izgovarati ime. Molim te. –
- Hokus pokus, điđe miđe, kako uopće možeš vjerovati u takvo nešto? –
- Ti znaš priču. Rekao sam ti. –
- Da, da znam sve. Pronašao si njegovo ime u onoj knjizi koju si pisao. Došlo ti je samo od sebe dok si opisivao apsolutno zlo. Znaš i kako izgleda. Čuješ ponekad njegov glas. Obuzeo te par puta i u tim trenutcima se ne sjećaš ničega. Kako onda znaš da te obuzeo kada se ne sjećaš ničega? Kakve priče. –
- Daj se smiri tripsi. –
- Kako se ono zvao? –
- Samo nemoj molim te izgovarati ime. –
- Zašto? –
- To ga jača. –
- To je jebeno praznovjerje. –
- Ja sam ga se riješio i ne bi ga htio prizivati. –
- Svi smo mi kao klinci čuli glasove i imali imaginarne prijatelje. I svi se ne sjećamo kada se potučemo, dobijemo u glavu ili se naroljamo. No samo si ti uspio sve to pretvoriti u demona pakla. Bana Sotonine vojske. –
- Nije jebeni ban nego grof u paklu. –
- Kako se ono zove, ajde reci. –
- Samo ti provociraj. –
- Kad si ti demon slayer, baš kao Buffy ubojica vampira. –
- Već dugo nemam problema s njim, ubio sam ga i sada se puno bolje osjećam. –
- Jesi bio na nekom egzorcizmu? Ajde priznaj. –
- Cilj egzorcizma je saznati ime demona kretenu. Što će mi onda jebeni egzorcizam? Mogu doći svećeniku, reći provedite egzorcizam na meni i da, usput moj demon se zove tako i tako pa će sve biti jako brzo gotovo. Samo me malo poškropite vodicom i bil bum supač. Ili još bolje, dajte mi trip i techno da to odmah riješimo. –
- Sagoth... Tako je. –
- Nemoj izgovarati jebeno ime!! –
- Kako da ga zovem? Mr. S? Ti to paše sunčica? –
- Evo ja tebi ne serem po tvojim uvjerenjima, koja niti nemaš. –
- Sagoth, Sagoth, Sagoth, Sagoth, Sagoth, Sagoth, Sagoth, Sagoth.. –
- Dosta! –
- Sagoth, Sagoth, Sagoth! –
- Prekini!! –
- Saaaaagoooooth! Eto vidiš, ništa se nije dogodilo... –
- Što je on jebote? –
- Koje? –
- Ono tamo, iza onog jebenog grma? –
- Kojeg usranog grma? –
- Tamo! –
- Ma ništa, neko dijete je izgubilo kabanicu koja se zaplela o drvo. –
- Kakvu jebenu kabanicu! Od kada usrane kabanice imaju oči?! -
- Vidim. Govno se miče. To je neki patuljak. -
- Daj bježmo odavde. –
Iz grma je polako izašla mala spodoba a zrakom se prolomio vrisak tisuću mačaka koje se pare veljačom na mjesečini. Na nebu je prolom oblaka proizveo ozon koji je zamirisao čitavim zrakom.
- Daj mi mobitel da snimimo ovo. Mom je kamera u kurcu. –
- Bježimo kretenu nadrogirani. –
- Ajde ne seri. Ubacio sam ti trip u tu pivu koju cugaš, pa te uhvatilo. Oboje smo nadrogirani... Sada sigurno vidimo sasvim druge stvari. Što ti vidiš? –
- Jebenog demonskog patuljka koji vrišti poput usranih tisuću jebenih mački!! –
- To i ja vidim jebote... –
Trčali su dolje prema dolini, gdje se održavao goa-trance party na otvorenom, vrišteći nekim nerazumljivim jezikom. Sagoth, demon prolaznih kretena bez smisla za humor, nije ih slijedio. Sotoni se svidjela Sagothova dosjetka. Sagoth je bio ponosan izumitelj shoping centara. Od tada Sagotha su u paklu zvali techno demon iako je Asteroth smislio techno.
Fićo, Miki, Mišo, Zeko, Lana i ostala ekipa dugo su te večeri smirivali naše junake, koji su na kraju prihvatili da su zabrijali. Techno frik se tome smijao do kraja života, a prepotentni pisac je umro sam u sobi u velikoj agoniji mjesec dana poslije. Kažu da je poludio. Naravno ne znaju istinu. On je naime od te večeri svaki put kada bi čuo elektronsku glazbu čuo i Sagothov vrisak. Prvi susjed u njegovoj zgradi volio je glasno slušati minimal techno. Jedan dan je prepotentni paralelno s minimalom iz susjednog stana trgao kožu sa sebe i na kraju si presudio nožem. Nikome nije htio ispričati ništa sve dok nije bilo prekasno.

Ljetni dan kipi i maslačci se polako odvajaju i lete. Lete prostranom livadom. Po takvom danu se savjetuje ležati u visokoj travi, daleko od ceste i puta ali ne predaleko, sa čvrstom travkom među zubima smijati se odsjaju u plavetnilu. Zubi mi se bijele od tog neba i od tog sunca koje tako brzo plovi po takvom danu. Već kada počinje padati mrak savjetuje se polako ustati, dogegati do puta i nastaviti prema kući. Nekako sam omamljen u sjedećem položaju, čekajući da se dignem. I još se smiješim, sjedeći, dok ne padne mrak.

Izlaze krijesnice i leptiri. I neka djeca. Hihoću se. Znatiželjan sam. Kad je čovjek znatiželjan onda se savjetuje prestati smijati. Pridižem se da vidim odakle dolazi cika. Djeca trče poljem, trče u mraku, vrište. Drago mi je da sam i ja dijete. Ako si dijete preporuča se igra s drugom djecom. Samo treba upoznati sitna pravila igre. Jedni imaju velike mreže, a drugi imaju male lampice. Djeca s mrežama love leptire, djeca s lampicama im svijetle, da lov bude uspješniji.

Dao sam se u trk i već sam tamo. Smijeh je opijajući, a mjesečina vruća. Nakon polja uvijek slijedi šuma. Kao čopor pasa trčimo i lovimo leptire. Opijenost traje sve dok ne upoznamo sva lica prijatelja u igri. I neka lica su stvorena za lov leptira. Druga lica su stvorena za svijetljenje lampom. Pravila igre kao da više nisu pravedna. Svi žele loviti leptire i lampice se polako gase i sve više mreža maše zrakom u prazno. Sretna igra djece nekako mijenja tonalitet. Smijeh se polako pretvara u zvukove razočaranja, u izvikivanje naredbi, u bolne uzvike zbog nespretnosti. Kada se zadnje svjetlo ugasilo počelo je vrištanje. I šuma je progutala djecu i ohladila mjesec. Nastavljaju s lovom u mraku. Puštam ih neka idu, neka oni love svoje leptire. Iako se ne preporuča u mraku sjediti na vlažnom šumskom tlu.

Mi smo oči svemira, njegova usta i razum. Big Bang je dobio svoj zasluženi pljesak tek kada ga je otkrio čovjek, tek kada su fizičari odgonetnuli početak. Prije toga svemir je bio nesvjestan svog početka. Oči svemira su one koje je svemir sam stvorio. Posljednja misao umire posljednjim izdahom i odjekuje sama u praznom bestežinskom prostoru. Svako biće umire samo i njegvo oko svemira se gasi... Kolika odgovornost...

Stotine ruku pljeskalo je sve tiše i tiše dok voditelj programa nije pogledao u papir, onda prisutne preko naočala i utišao ih s laganim
- Hm, Hm... –
Najavljivao je sljedeću instalaciju.
– A sada novo konceptualno djelo! Za njega kažu da je kontraverzan, da je subverzivan, da njegova poruka dopire u one predjele kojih se najviše bojimo... –
Skine pogled s teksta i nastavi uz smiješak.
– Naziv djela je „Meki pijesak“, a njegovo ime je Cleston van der Werde. –
Na scenu se, popraćen pljeskom, gegao ispijeni mladić, zgužvane široke odjeće. Crna masna kosa mu je prekrivala lice. Izgledao je kao da je zadnjih nekoliko dana proveo ležeći na kauču u istom položaju. Otvarao je oči polako i onda ponovno zatvarao kao da nešto otpornikom regulira oči iza njegove glave. Prozborio je tiho, ponekad zastajkujući i gotovo sasvim kroz golem, koščati nos otkrivajući velike rupe među gotovo crnim zubima.
- Postovanje... Ovo je, mozda... Mozda i... Najskuplje djelo veceras. Za izradu citavog djela sam utrosio oko... Hmmm... Dvadeset tisuca eura, sto je, hoces-neces, velik iznos. Dakle, pogledajmo o cemu se radi. -
Polako se okrenuo leđima od publike, svjetla u dvorani su se ugasila, a ispred njega se počelo spuštati mehaničko platno. Nakon što se instalacija spustila do kraja usmjereno svijetlo je obasjalo platno. Svijetlo je polako mijenjalo kontrast prelazeći iz jedne boje u drugu. Crvena, žuta, plava, crvena, žuta, plava, žuta, crvena. Na platnu je bilo na tisuće spaljenih folija, gužvanih i namještanih tako da su zajedno činile vjerodostojnu kartu svijeta. Dvoranom se prolomilo – Ooooo – a zvučalo je kao – Oooommmm – popraćen rezigniranim pljeskom iščuđavanja.
van der Werde je nastavio:
- Kao sto vidite... Ovo je vjerodostojna karta svijeta velicine cetiri puta cetiri metra. Možete ju koristiti i kao orijentir prilikom putovanja. –
van der Werde se nasmije kao da je rekao nešto jako bitno, na što se nasmiju i ostali u dvorani u znak odobravanja.
– Dugo godina sam stvarao ovo djelo, a sve folije sam pomno palio prilikom pušenja heroina. Da bi na kraju nastala ova karta svijeta koja simbolizira mir i put. –
Dvoranom je zagrmjelo. Pljesak, uzvici, sve se stapalo u jedno.
- Mali je genijalac! –
- Kakva iskrenost! –
- Već je kasno. Idemo doma. -
- Kakav nestvaran karakter! –
- On nije čovjek, on je vila! -
- Mama? Meni se piški... –
- Cmok. –
- Kakva predanost! –
- Da li me voliš? –
- Metafizika, kažem ti... Čista metafizika. -
- Kakav žar. –
I dok su skandirali i ulazili u rasprave, a pljesak je zamirao, mladić je tiho zahvaljivao nagnute glave sakrivajući zube ustima dok je nešto iza njega ponovno pokretalo potenciometar: Crvena, - hvava – žuta, - hvava – plava, - hvava – crvena, - hvava – žuta, - hvava – plava, - hvava – žuta, - hvava – crvena - hvava... Hvava svima! -