Hrđava skulptura Isusa na križu, modelirana ostatcima zalutalih gelera iz rata, prekrivala je stražnji zid crkve, polako se topeći u rijeku zgrušane hrđave krv. Ljetna noć je palila lulu i pušila mračni kamen krša, upuhujući mir i ispuhujući strast. Dvojica starih znanaca sjedili su sakriveni u podnožju Isusa od gelera. Lopov, sakriven mrakom i Džoker, šareniji od ludila. Obojica uljezi u ovom kraljevstvu.
- Koja si ti pojava! – naceri se Džoker.
- Šta s tim oćeš reć? – odvrati Lopov.
- Izveo me do grada i doveo da pijemo Whiskey ispod križa. Ja mislim da ne postoji puno ekipe koja ovdje pije ispod križa. Ako shvaćaš što hoću reći... –
- To je samo da se pripremimo. A ja najviše volim pit isprid ovog križa i pozdravljati gori ljude. Bravče! – odmahne Lopov rukom prema odmakloj ulici iznad crkve. Na cesti su četiri žene u prolazu, zastale i pogledale prema križu ne bi li prepoznale utvare što ih zovu. - Dobraveče... – odgovori tiho jedna žena.
- Malo do grada u đir, a!? – nastavi Lopov.
Žene više nisu odgovarale već su ubrzale korak prema gradu gledajući isključivo pred sebe.
- Tko su ti te? – prošapće Džoker.
- Vrag će ih znat... -.
- Ti si jedini sotonist u gradu? –
- Nažalost... –
Više nisu mogli prigušiti cerek.
- Nemoš više nisakim pričat. – objasni Lopov.
- Tako ti je to moj prijatelju... Drugačiji si malo, jebi ga. – uozbilji se Džoker - Nije tebi lako s ovim likovima. Jesi vidio one gore? –
- Koje gori? –
- A koje! One žene... –
- Jesu moćne, a? Idu u đir. Briga njih što su Raj i Pako samo stanja duha. –
- Premoćne... –
- S kojom ekipom ja imam posla jeben t' Boga i Isusa na križu i svetu nedilju. -
- I gospu Visovačku. – preuzme Džoker suzdržano šalu.
- Danas je subota prijatelju. Crni Šabat. Moj blagdandan. Black Sabbath. Sabbath bloody Sabbath, nothing more to do! * – odpjeva Lopov.
- Living just for dying, dying just for you... * – produži Džoker.
- Yeah, baybe... – nastavi Lopov odpjevušivši rif.
- Što si zgodan večeras. Kakva je to majica? Đavole zgodni... – pogleda Džoker prijatelja imitirajući zavodljivi smiješak.
- Ajde u pizdu materinu. Ko pederi! Šta me stalno hvališ? – Lopov sagne bradu sve do prsa kao da će tako bolje promotriti svoj odjevni asortiman. Pitanje je došlo samo.
- A dobra je majica, a? –
- Je... –
- Moraš priznat! –
- Je, dobra je...-
- A jel je? Vidi... Mustang. A? – izvuče Lopov markicu s pozadine majice saginjući se prema dolje da prijatelj bolje vidi.
- Je dobra je. Jaka majica. Pičke se tu vlaže na ovaj tvoj look, a? –
- Ma kakve pičke? Sve četrnaest godina... -
- Dječiji vrtić, a? -
- Svejedno bi one puš'le... –
- Kad si zgodan. –
- Ajd u pizdu mater'nu. -
Lopov prinese bocu ustima i obujmi otvor, lagano nagnuvši glavu. Naglo nagne bocu i uzme ogroman gutljaj tekućine u usta. Polako vraćajući glavu i bocu u prvobitni položaj, pozorno je čekao da dio sadržaja lagano klizne natrag u bocu i onda, u nekom aproksimativnom trenutku, zatvori usta i proguta sadržaj.
- Zašto tako piješ? –
- A kako ja to pijen? –
- Tako da vraćaš dio u bocu. - pokaže Džoker rukom imitirajući prijatelja. - Kužiš? –.
- A to... Eto tako volin pit. –
- Nije to to, nemoj zajebavati. Mora postojati neki razlog, neka svrha toga. Sigurno imaš neku opsesivno kompulzivnu šemu u tome. –
- Nav'ka, čista nav'ka. –
- Ma daj nemoj brijat. Nema tu navike... Postoji razlog. Samo ga treba otkriti. Što, voliš gledati dok vraćaš tu tekućinu nazad u bocu? Da li gledaš da nema sline unutra? Gade perverzni. To je neki test, puna usta sa što manje sline, jelda? Mora nešto biti. –
- Ma nije kad ti kažen! Čista nav'ka, matere mi. –
- Mate zakopao, žabu otkopao? -
- Je je... Mate zakopa, žabu odkopa. Ne mogu virovat da mi ne viruješ... –
- Gdje su ti ruke? Ne držiš fige, a? –
- Nema figa nedilje ti. -
- Ajde ajde, vjerujem ti. – zagledali su se u daleku točku tišine – Gade! – iz koje je nevidljiva ruka povukla crtu smijeha u kojoj je Džoker uživao u Lopovovom čuvanju, njemu očite, tajne, a Lopov je veličao znatiželju prijatelja prema, njemu očito, nepostojećem obrascu.
- Što ćemo raditi? – Džokerovo pitanje nametnulo se samo.
- Ti bi uvik nešto radia? – odgovori Lopov u svojoj maniri - Šta'š radit? Vidiš da pijemo sada? Šta će ti više odnia te đava! Popijemo ovo ovdi, odemo u đir. Subota je. Pusti me da proživim blagdan kako Bog zapovida. –
- Ili onaj drugi... –
- E... – produži Lopov. – Zato pusti na miru da zajedničkim snagama proslavimo. Šta se nemo'š smiri malo? Šta ćemo radit, šta ćemo radit? Jebem ti rađu... – zapalio je cigaretu.
- Opušten sam... – zamisli se Džoker i obujmi noge rukama.
- Šta si se zblenio? – trkne ga Lopov po ramenu.
- Razmišljam. –
- Šta? –
- Ma ništa... –
- Ajd reci! -
- Mora postojati neki izlaz iz svega ovoga. Sve je toliko konfuzno nikako da se opustim... – raširio je Džoker ruke i razvukao usne u prepoznatljiv osmijeh. – Učenje... Studiji... Tvornica... Finalni produkt; stroj... - Ostatak je prozborio tiho i brzo, jedva otvarajući usta, ispuštajući piskutav cerek – Stave te u kotač za usitnjavanje pšenice. Da te prilagode. Običan i obrađen. Brašnast. Baš kao one babe u điru. Možeš se skrivati u utoru između kamenja neko vrijeme no ono će te kad tad dostići i samljeti.. Počinješ prezirati mračnu stranu Mjeseca. – produži Džoker rukama po licu, čvrsto se stišćući vrhovima prstiju kao da želi oderati lice s lubanje i navući ga na vrat. – Niti se ne okreneš a više ti se ne jebe, niti pije pod križevima, a o drkanju da ne pričam... Sranje, sranje, totalno sranje. -
– To je vještina. Ništa drugo moj prijatelju – odgovori mu Lopov - Otplesat' s vragom i izać' neprominjen. Sakriti se ili postati… Nemaš druge. –
- Znam, znam, znam... Nego, slušaj... Dodaš mi čik? – upita Lopova, koji mu je već gurao kutiju u ruke.
- Puši boga t'! –
- Složili mi skoro litru Whiskeya, a? –
- To je smo da se zagrijemo. Da budemo spremni. –
- I? Jesmo li spremni? –
- Ajd ne ser'. Nemoj mi zajebat! –
- Neću, neću. Spreman sam! Ipak je večeras tvoja večer. A vidim da si obukao i plesne cipelice, a? Jesi spreman? – Džoker se ustane pokazujući rukama na prijateljeve vojničke čizme i nakloni se u baroknoj maniri kao da ga poziva na ples – Reci mi prijatelju, da li si ikada zaplesao s vragom na blijedoj mjesečini? –
Lopov ga pogleda, namjerno mu otkrivajući vječno sakrivene oči. Džoker iz poštovanja zatvori razvučeni osmjeh. Prosjedili su neko vrijeme.
Planine oko grada su gorjele. Ljetni požar darovao je gradu oblake s kojih su padali jezičci crvene vatre. Crni, bijeli i sivi vitezovi jurišali su prema gradu. Na visokim kulama u središtu grada princeze su vrištale upomoć. Sve oko njih imalo je definiranu ulogu.. Kuće su se sakrile u mračan prazan svemir svojih unutrašnjosti, a kameni zidovi su vibrirali tik pred ključanje. Negdje u pozadini iz zemlje se otvarao vorteks boja koji je sin zore pohlepno proždirao bez zahvale.
– Ajde, diži se! Ostatak ćemo popiti po putu. – ustane Džoker i pruži prijatelju ruku.
- E po putu, po putu... – Lopov čvrsto primi ruku i ustane duboko uzdahnuvši kroz nos. Popravio je majicu primivši ju za rubove potegavši ju dolje prema hlačama i dopustio tami da ga ponovno sakrije. - Ajmo ća! – Džoker se priključio cerekom.
Džoker je zapalio cigaretu šibicom, čiji je plamen prikazao sve metamorfoze njegova lica. Lopov je već hodao ispred njega kretnjama praveći spirale s lijeva na desno. Pretjeranim pokretima je prikrivao pravu nakanu. Krenuli su stepenicama prema svjetlosti gradskih lampi koja im je zabijala kristale sumnje u potiljak. Grad se, naime, činio više nego spreman.
