|
Sve je tako jednostavno oko nje. Ples je samo vječan, njezin ples je vječan. Sjetila se pjesme „Test“ od Chemical Brothersa. Sjetila se testa... Da, to je njen test! Večeras se testira njena vjerodostojnost? Koliko si čovjek? Pleše... Sve počinje s laganom melodijom, sve počinje sa usporavanjem misli oko nje, misli u njoj, samo mora plesati, lomiti zrak, kršiti sve zakone statičnosti kojima je okružena. Želja za slušanjem je okružuje, nevjerojatna želja za poniranjem u one predjele mozga koji su joj ostali skriveni. Ponekada osijeća mozak, onaj dio kore oko centra za vid, centra za sluh, centra za osjet. Sve je to pobuđeno, sve ju žari i mozak želi iskočiti van. Kreće!
Gleda oko sebe, usporava osjećaj, ruka joj se diže ka nebesima, ka kugli koja svijetli oko nje. Pokušava vizualizirati, krenuti prema onome što je lijepo. Zeleno svjetlo, svjetlo koje joj bijelu majicu čini plavom, svjetlo koje joj lomi zube i zabija ih duboko u mozak gdje njeni živci pulsiraju protkani izvanjskom melodijom i ritmom. Oko nje ljudi, svi plešu a ona grli dim, grli atmosferu koja ju prožima u svoj nepatvorenosti trenutka koji je van osjećaja, vremena i želje, gdje je Stvaraoc počeo plesati kada je stvarao svjetlo, gdje je On plesao kada je stvarao svoje krajnosti i tkao ih u nama. Zažmirila je a trnci ju prožimlju na sve strane, cijepaju njenu esenciju od sada pa sve do vječnosti u kojoj će se sjediniti sa Plesačem. On ju grli, ona ga osjeća, neka pokaže kako je on plesao, neka prođe kroz nju.
Žmireći širi ruke i grudi same iskaču vani. Diže kapke i osjeća proniklu percepciju poput žeravice koja skakuće po ulju egzistencije, skače i ne umire, ne gasi se...
Vidi žito oko sebe, vidi ono što nitko ne vidi, vidi klasje kako raste. Vidi žene kako ga beru, mašu joj, tjeraju je na sakupljanje, na otavaranje vrata. Vrata su otvorena, svi kanali su pročišćeni i ona prodire u svoj test, u svoju viziju Plotinove mističnosti. Ona je mistik današnjice, plesač izgubljen u svevremenosti i statičnosti oko njih. Žene cijepaju klasje, ona cijepa s njima. Nebo je bijelo, vječno, krošnje u daljini opasuju polje, ništa neobično, sve već stvoreno i nepobitno. Ona je žuta poput klasja, gleda svoje ruke, gleda svijet, gleda žutost oko sebe. I ovdje počinje…
Dolazi ona druga strana, vidjela je svjetlo, dolazi tama. Iz šume kreće prema njoj, kreće da uništi sve žuto, sve tako krhko i prolazno. Izlaze vojnici u maskirnim odorama, sa mašinerijom spremnom za penetraciju po svemu. Napravili su krug oko njih, oko žita, oko neba, oko nje same. Sve je nestalo, samo vojnici sa svih strna, linearnost i dvodimenzionalnost, dualnost žitnog polja su se izgubili. Ona je u centru sfere okružene vojnicima. Oni čine sferu. Oko nje posvuda gromoglasni smijeh. Osjeća kao da će joj se razletjeti čitavo tijelo i razliti se po unutrašnjosti sfere, (postati prajuha koja će doživjeti svoj big bang života. )
Vojnici su uperili puške prema njoj. Tvorac se nasmijao, ona je vidjela njegov odbljesak, samo na tren, nešto kao mig. Shvatila je mig. Vrijeme je stalo za sve osim za pljusak metaka koji su krenuli prema njoj. Počela je plesati. Zvijezda, salto, disipacija tijela, milovanje, helikopter, poniranje, prodiranje, rasipanje... Svaki ples, sve vještine postale su prepoznatljive njoj, prejednostavne za poimanje, za izvedbu. Metci lete na sve strane i cijepaju klasje, čine kruh od njega, čine tijesto protkano željezom i barutom. Ona gazi po njemu, pleše po njemu, čini kruh od njega. Niti jedan metak ju ne pogađa, svaki od njih je predvidljiv, metalan, običan, protežan. Ona može učiniti da metci nestanu, da metci prolaze kroz nju, da ih dira, da ih dotiče i usporava, da pleše oko njih i s njima, da se sjedinjuje sa njima. Vojnici bjesne, na sve strane pršti kiša. Plavi, bijeli i crveni orlovi sjaje im se na kacigama, reže na nju. Njoj to ne smeta, ništa joj ne smeta, ne skida smiješak sa lica duše, zna da to Plesač želi, da to Plesač shvaća. Metci lete baš kao i njeno poimanje.
Stanka... punjenje šaržera. Vojnici su stali. Posvuda oko nje crni kruh, željezni kruh, izgažen njenim plesnim nogama. Sada tek primjećuje da više nema odjeće, da su metci sve probili a njeno mršavo tijelo je ispalo i prestalo biti tijelo, razlilo se u krv, u živce, kosti, kruh i ponovno satkalo u jedno. Rebra iskaču, srce pulsira. Kleknula je i predahnula. Tvorac joj se nasmijao. Prvo je bila ona, sada više nije ona. Sada je ples. Mig kreacionizma i stapanja.
Zažmirila je, a metci su poletjeli ponovno, ovaj puta poletjela su i torpeda i helikopteri su počeli pucati i bombe su počele padati na njenu krušnu, crnu planinu. Ples je ponovno otpočeo. Niti bombe, nit metci, niti rakete je ne dodiruju, ne dopiru do nje. Poigrava se s njima, dira ih, pleše s njima, kreće prema naprijed pa se vraća unatrag, sve joj je toliko predvidljivo i jednostavno. Atmosfera liže žice njenog poimanja vječnosti. Žari... pleše...
Rat prestaje, sve prestaje, nema više buke, nema niti Plesača, niti vojnika, samo je ona i crni kruh oko nje. Čeka na sljedeći udar za kojega zna da će biti najjači, najsilovitiji, da će ju uništiti.
Oslobađa se, duh izlazi kroz smiješak vani i mazi crninu. Ispeći će taj kruh, nahraniti će svakoga, voditi će ljubav sa vječnošću, kroz ples, kroz igru... Oko nje najednom svjetlost, vrućina, prži ju, boli ju, probija joj tijelo i dolazi sve do kostiju, prolazi kroz nju i disipira kožu od nje, skida mozak sa lubanje. Energija ekvivalentna cijepanju atoma prolazi kroz nju. Pada pokošena... Ostaje samo kostur, kostur koji se smije. I Plesač koji se smije, koji ju dodiruje. Kostur se diže i pleše okružen crninom, pleše sa svojim sveprisutnim plesačem koji u njeno tijelo, njen duh unosi najljepšu melodiju, najizbojniji ritam na svijetu. Ona je otplesala u vječnost...
Ovaj ples posvećen je svim plesačima palim zbog rata i destrukcije oko njih. Neka vaš duh zauvijek pleše protkan instrumentima onoga kojem ste najljepši, neka vaš žar otpleše i otprkosi svem zlu jer vi ste oni koji su potaknuli kreaciju. Vi ste dokaz da se dobro isplati, vi ste simbol naše gradnje. Našeg vječitog plesa... Hvala vam na plesu, zauvijek!
(Ovaj dolje, odvojeni dio, je komentar pisca koji nikada ne pročitamo tj. dobijemo, ali ga stalno tražimo. To je ružno i Coelovski, no ponekad je potrebno. Ja bi ga izbacio.)
|
