Lopov i Džoker

Ispričat ću vam priču o duhu sa Suska. Susak je mali, sasvim zabačen otok, načinjen sav od prhkog pijeska i derutnih stijena. Na jednoj strani otoka su stijene s kojih je vjetar raspršio sav pijesak, a s druge strane je vjetrom nabacani pijesak koji polagano klizi u more. Otok polako nestaje, propada u morske ponore, ali gdje god na otoku ima pijeska vegetacija se razgaljuje na sve strane vežući pijesak simbiotski uz svoje korijenje. Na kraju će od otoka ostati samo ogromne stijene, strašne i moćne bodlje izrasle ravno iz srca Jadrana. Otok ima svoje srce izraslo iz nečeg vječnog i gotovo nepatvorenog. U samom srcu otoka nalazi se mala crkva sa grobljem, srednjovjekovnog stila gradnje. Znatiželjnom putniku preporučuje se još malo zastraniti prema moru, iza crkve, gdje leže morske kamene grdosije, gdje lome naše poimanje prosječnog i vraća nas na ono vječno, drevno, zadaje stjenovite konstante našem prolaznom umu. Tamo i počinje naša pripovijetka.

Jedan uobičajen jesenji dan, presvučen bukom vjetra i okupan mirisom soli. Na moru naime vjetar ponekad puše tolikom silinom, da drobi more o stijene i tako precizno secira svaki atom soli i vode rasplinjući svu solnu bit u zrak. Bili su to oni trenutci nagovještaja kiše, ali samo nagovještaja, a nagovještaj mi je uvijek mirisao na nešto slano. Nebo je bilo tako oblikovano da je moglo razbiti svaku iluziju reda, svako poimanje pokušaja kaosa u dizajnu, jer to je bilo toliko prirodno, nefraktalno kaotično da se ne može opisati niti crnim, niti bijelim, a na kraju čak niti sivim. Imalo je ono posebno bezbojno šarenilo kakvo ima dim cigarete probijan sunčevom svjetlošću. Ritam okoliša je ostao zagubljen. Brzina izmjene ga je proždrla u statičnost. Priroda je polako tekla ka nekoj konkluziji. Bila je tu stijena, bilo je tu more, bilo je tu nebo, sve ostalo je nestalo, sve ostalo je nebitno, sve ostalo je nevjerojatno brz kukčev lepet krilima koji postaje samo obris u zraku.

Barem njoj je bilo nebitno. Da ste ju vidjeli, onako obučenu u majicu kratkih rukava, dok joj bradavice vode ljubav s pamukom, dok joj vrat pleše na vjetru, a uske traperice spajaju svaku svoju nit sa pozamašnim bokovima i izraženim breskvicama pozadine. Traperice su bile ispucane oko bedara, izrezane na guzovima, a vjetar je dodirivao svaki komadić njene kože prožete žmarcima nesvjestice. Statično, mirno stanje pripreme, opijenosti do kojeg nas dovodi iščekivanje. Bila je bosa. Tabanima je ljubila oštar kamen izmrcvaren rasplinutom soli. Imala je stav kojim kao da želi reći da sve to shvaća, kao da se pravi da emanira. To je bio onaj skriveni smiješak spoznaje i samospoznaje, smiješak u kojem nam se čini da radimo ono pravo, ono za što smo predodređeni. Taj smiješak je na kraju uvijek lažan iako upotpuni tren ispunjen našom samozadovoljnošću. Od emanacije dakle nije bilo ništa, bili su to samo trnci, žmarci i privid u njenom umu. Ali u tim trenutcima ona je sebi bila posebna, bila je posebna moru, nebu i stijeni, svi su ju gledali sa strahopoštovanjem. Svi su je gledali kao nešto egzotično. I bojali su je se, o kako bi se samo uplašili nje sa tim pogledom, sa tom fizionomijom kratkoročne spoznaje. Bojali su se da je proniknula u njih, zaronila u esenciju okruženu trenutkom u kojem su samo priroda i ona. Barem je ona tako mislila...

Kada stojiš na rubu stijene od desetak metara, dok puše bura, a ispod tebe more vodi rat i ljubav sa čitavom prirodom oko sebe i tebe, u mozgu ti se luči dovoljno adrenalina da te pogodi točno u sredini, točno tamo gdje će se razviti smiješak i gdje će noge lagano klecati, gdje će te prolaziti trnci. Gotovo emanacija. Nije znala čemu se smije, sebi, nogama koje drhture poput želea, ili svom osjećaju izdvajanja duha iz tijela i sjedinjavanju s prirodom.

Jednostavno je BILA i prvi puta je osjetila da JEST i odatle je izronio smiješak. Bila je na zadnjoj razini, zadnjoj dozi adrenalina i ugode koju je njen mozak mogao provariti, prelazila je onu granicu koju je smatrala nepremostivom, onu granicu koju je smatrala vrhuncem samozadovoljstva, koju je tražila kroz sva prebiranja po opasnom. Sve je već isprobala, sve doze ugode i neugode, straha, strasti, sreće… Sve je banalno i suhoparno, prolazno i već iskušano.

Počela se spuštati niz stijenu, polako, bosa... Zadebljani tabani, oni arhetipski, kojima je naš daleki predak ženke kročio zemljom su s lakoćom grabili po nabrušenim stijenama, ruke su joj s lakoćom vladale svakim utorom u stijeni.

Stijena je bila ogromna i masivna, siva i moćna, sva prošarana morem baš kao i njen nemirni duh. Dovoljno da se dosegne razina poistovjećivanja stijene sa njom i nje sa stijenom. Nakon nekoliko metara spusta po toj okomici nalazio se jedan plato sa nevjerojatno glatkim kamenom, kamenom koji toliko iskače da se čini kao da ju mami, priziva, govori joj da dođe.

Spuštala se bez sjećanja, bez želje i bez emocija, samo je vibrirala u vječnosti svoga nemira. Toliko kaosa da se već navikla na njega, taj kaos postao joj je tišina, ogrtač i jedino u čemu egzistira. Spustila se na plato a glatka stijena joj je hladila tabane. Skinula je majčicu i pozamašne grudi su jednostavno ispale iz nje, bez držača, ispale i prkosile svakom vjetru, prkosile gravitaciji. One su bile same za sebe i ništa nije moglo utjecati na njih, kao da su same disale. Pune skrućenosti, pune hladnoće, pune neke čudne zaokruženosti, kompletnosti, sa malim, gotovo muškim bradavicama koje su od hladnoće postale ljubičaste. Uvijek je voljela svoje grudi.

Svaki puta kada bi se samozadovoljavala, kasno u noći, u sobici na petom katu trošne zgrade, bez sobnog svjetla i zvukova, stavila bi veliki crni povez preko očiju. Povez koji ju je tjerao da ne gleda u svjetla grada koja su se razapinjala pod njenim prozorom, svjetla zvijezda koja su bojala njeno nebo. Nakon poveza ogolila bi se cijela i otvorila prozor, polako, nježno, kao da ju miluje neki uglađeni ljubavnik iz njenih najranijih maštarija. Kada bi hladan zrak uletio kroz prozor a zvukovi ljudi dopirali sa svih strana poput neke sveprisutne pjesme ona bi već ležala na leđima i dahtala vrućinu ravno iz grla duše. Uzela bi hladne vode iznad kreveta i polijevala grudi, slinila ih, mazila, voljela ih, sve dok ne bi došla do vrhunca žudnje a tada je već znala što treba, lagani pritisak i vrućina bi izlazila, isparavala iz nje.

Smijala se sada tim svojim djetinjastim igricama, sada ih je gotovo prezirala i činila ih glupima i banalnima, jer došla je nova doza ugode. Dojke su već bile nabrekle, a jadranski neverin je tjerao razdrobljene kapljice mora prema njenim sisama. Primila ih je i stisnula zadnji puta.

Duga, ravna, crna kosa lepršala je nad naletima vjetra, propinjala se poput nekog divljeg pustinjskog konja, pastuha bez kontrole. Počela je otkopčavati hlače, dugme po dugme i onda ih laganim pokretima spuštala prema dolje.

Sve njene kretnje bile su lijene, usporene. Htjela je prolongirati svoje širenje duha, svoje razgibavanje esencije i spoznaje. Ostala je u bijelim gačicama, bosa i gola, udisala je sol iščekivanja raširenih ruku, pogleda usmjerenog ka nebesima. Gotovo da joj se prolomio smijeh, smijeh potpune slobode, oslobođenja od želje za shvaćanjem. Trenutak je potrajao sve dok je nisu počeli boljeti mišići ruku, dok joj glava nije sama klonula natrag prema moru.

Skinula je gačice i bacila ih u more. Njezino uzbuđenje je sada bilo potpuno, njezina duša se izdvajala, njezin duh je plivao, njeno tijelo je gorjelo od uzbude, nabreklo na sve strane, a njen um je doživio onaj toliko željeni mir, bez misli, bez bunila.

Pogledala je more, stijenu i sebe. Odluka je dana već odavno, a ovo je put bez povratka, početka i kraja. Posegnula je za hlačama i izvukla debeli, crni skalpel s oštricom na izvlačenje na izvlačenje, onakav kakav ima gotovo svako kućanstvo. Izvukla je par centimetra oštrice držeći skalpel u desnoj ruci i zabila ga ravno u debelu, nabreklu venu lijeve ruke. Bol je bila ugodna, a krv još nije procurila, okrenula je oštricu i počela vući prema dlanu, rujući dovoljno duboko da ozlijedi svaku vitalnu venu, arteriju i živac. Cijeli organizam joj se stisnuo tako da joj se činilo da se pretvara u klupko, sabijeno, gusto klupko bez reda. Bila je kaotično klupko spoznaje o nepotrebnosti kaotičnosti izvan i unutar njenog bića. Kada je došla do kraja ruka se jednostavno rastvorila a iz nje je izašla prvo crvena gusta krv, ali polako, ne u slapovima jer skalpel je ipak bio precizan, neke vene i žile su i dalje gotovo povezane. Tada se iznenada sve rastvorilo i vidjela je kako vani curi i žuta želatinasta tvar živaca, rijetka i žućkasta kao mast kod kuhanog mesa.

Sada se smiješak razvio u potpunosti a jača bol u još veću ekstazu. Oči su se caklile od želje, sakrivale se pod vjeđama i opnama. Nije ju ništa smetalo, niti miris krvi, ni mišići koji su počeli ispadati iz ruke, niti žile koje su bespomoćno kucale pokušavajući protjerati krv do prstiju. Srce je pumpalo i dalje, ona je i dalje izbacivala krv, koja joj se cijedila po nogama, po tabanima, po mekoj stijeni, kapala i oplakivala more. Znala je da ne smije gubiti više vremena, onesvijestiti će se. Lijeva ruka joj više nije ničemu služila, visjela je bespomoćno iskašljavajući potoke krvi dok joj je u lice navirala bljedoća a u prste ljubičasta boja. Stavila je skalpel među zube, stisnula zube i zabila venu desne ruke na skalpel. Ovaj put je ubod bio nespretan pa je poprskala usta, grudi, kosu. I ovu stranu je povukla sve do dlana, i ovaj put nema gađenja, nema boli, samo sve veća malaksalost, sve veće padanje u zaborav, sve veće ne razmišljanje, mir i emaniranje... Nagnula se prema naprijed tako da može pasti prema moru kada izgubi svijest. Oči su se polako počele sklapati, koljena polako popuštala pod težinom tijela, a skalpel je pao iz usta, kada su zubi popustili stisak i napravio onaj metalan zvuk na stijeni, otkotrljavši se sav krvav i ponosan prema nadolazećem valu.

Smiješila se. Disala je. Osjećala je. Žalila je za svime. Plakala je. Svršavala je. Umirala je. Pala je... U trenutku pada otvorila je oči, širom ih je otvorila, jako kao nikada do tada u životu. Vidjela je more ispred sebe, bijelo, plavo, sivo, napaćeno, beskrajno more. Poistovjetila se s njime. Padala je samo tren, no to je bilo dovoljno, dovoljno da zadrži oči otvorenima. Kada padamo, pad nam se uvijek bilježi kao vječnost, tren je nepobitno dug. Samo pri padu prevarimo vrijeme, odbijemo ga od sebe i trenutka.

Upoznao sam ju jedne ljetne večeri dok sam se sam predvečer uputio prema crkvici u središtu otoka očekujući da ću pobijediti paranoju i svaku priču o ukletosti tog otoka. Uvijek me uzbuđivala ta doza straha, doza mističnog, mračnog kojim sam okružen kada su prisutni samo demoni, mračno i ja. Na kraju sam došao do stijene, a noć je polagano počela zauzimati mjesto bratu danu. Draga, mirna, pritajeno bijesna i ljubomorna mu sestrica noć... Sjeo sam pored stijene i slušao more kako kipi, buru kako raspiruje sve u zraku, sve na moru, čisti svaki ponor u prirodi i u meni. Pročišćuje nas... Tišina, mir, miris soli. Miris nagovještaja...

Oko mene je bila potpuna tišina i naglo je nastupila hladnoća, jeza i onda je iskrsnula ona. Nekoliko koraka ispred mene samo se materijalizirala poput dima, a ja sam naprosto protrnuo. Bez disanja, bez razmišljanja, sa hipofizom toliko nabreklom i užarenom od lučenja adrenalina da me počela boljeti stražnja strana glave. Gledao sam spodobu, ovaj puta u dugoj baroknoj haljini i kosom u punđi. Okrenula se prema meni, nasmijala i prošla ravno kroz mene. Cijelo mi se tijelo smrznulo i trenutak je postao beskrajan a nebo, more i ja beznačajni. Ona je prošla kroz mene i na taj način mi ispričala cijelu svoju priču. Moj um i duh su je upili kao što noć upija svjetlo svoga brata dana, kada joj on priča svoju priču. Sve sam shvatio, sve razumio i rastužio se. Prišla je ponovno stijeni i zbacila haljinu sa sebe. Bila je potpuno gola, raširenih ruku i pogleda usmjerenog prema gore, u nebesa. Tada sam shvatio...

Ona ponovno traži zaborav, ponovno traži mir duše, zaborav uma i ekstazu tijela i tražiti će čitavu vječnost svojim samoubilačkim skokom sa stijene... Vječna samoubica...

Dimovi gradskih prolaznika polako mi bodu oči, zašto u ovom gradu toliko ljudi uživa duhan? Zašto ih toliko luta sa tom cigaretom među usnama gledajući u pod?

Ovo je grad malograđanstva, ovo je grad koji voli, grad u kojem sam prošao proces individuacije, kišni grad kako bi Mance rekao, jesenji grad. Tako te lagano može uljuljati u svome tmurnom i mirnom krilu, tako je njegov zagraljaj topao a zrak hladan. Tjera me na utapanje, poniranje u njegove pore, u njegove crte prosječnosti toliko čudne, čulne, teške. Kapci mu se sklapaju, vidim da je mome gradu dosta, vidim da je prevelik, predug i preumoran. Mi ulazimo da ga probudimo no svaki kontakt koji uspijevamo uspostaviti s njim završi kao njegov i naš dugo traženi san. San sa snovima koji teže ka vječnosti, uzdizanju, emancipaciji i buđenju. No buđenja nema, grad nam ne dozvoljava.

Zapalio sam i svoju cigaretu i pogledao u pod, u kocke rimske ceste. Moj grad se ne mijenja, na njega mogu računati. On je tako akromatičan, toliko jednostavan da mogu s najpreciznijom lakoćom bacati boje iz vlastite palete prolaznosti u pore njegove vječnosti, u univezumu bez kraja, bez početka u kojem je čak i On, Vječni Ličilac, malograđanin svemira koji spava.

Pušim svoj duhan koji prži grlo, kopni led u plućima i loži peć mojih misli. Uzavrela struja koja grabi bezbojnost okolice, grije i čini ju crvenom, bijelom, hladi i čini plavom. I lica postaju smiješna, i malograđanin postaje ja. Da li sam ja onda malograđanin? Da li meni sa ironijom mogu pristupiti jači prolaznici-pušači i reći mi smiješeći se: “Baš si emancipiran.“ Da li su i oni spoznali kalupe grada u koje ja stavljam njihova lica? Smješak se razlio dok je dim izlazio iz pluća i punio moj grad, pogled se usmjerio prema gore.

Dobio sam uzvratni osmijeh, no to nije bio grad, bila je to djevojka koja je jedvice izvukla sljepljenu cigaretu između dvije usne. Njezin smješak je bio upućen meni zbog njezinog uvjerenja da je moj smješak namjenjen njoj. Ona se ponadala da se grad budi i da sam ja bio dokaz buđenja, no ja sam po njenom krivom tumačenju znao da grad spava. Moj smješak postade još veći. Razmijenili smo paletu barem na sekundu i njene usne postale su crvene umjesto one ispucale smeđe boje jesenjeg lista. Njena kosa postade plava a oči crne poput dvije duplje drveta, postadu tako duboke i pune, oči moga grada. Poželih voditi ljubav s njom dok nas grad progoni svojom željom za snom. Ma neka je grada, spavati ćemo skupa a ujutro će nas naći smrznute na klupici gradskog parka. Obgrljene gradom... Svi će znati da je grad pobijedio, da je njegova akromatičnost progutala boje naših misli, boje naših želja. Zaspati sa gradom i upotpuniti onu bajkovitu priču o gradskom buđenju. Pasti u smrt u gradu u kojem su razbojstva, silovanja, intelektualna depresija naša svakidašnjica. Kako bi to bilo da grad sazna da je u njemu umrlo dvoje mladih iz ljubavi, zbog ljubavi, iz želje za izbivanjem iz kalupa, iz spoznaje i samospoznaje? Sretna smrt, smrt sa punim plućima gradskog dima. Mislim da bi ga upravo to probudilo, učinilo čvrstim i obojenim.

Htjedoh izustiti nešto, ona se okrenula, zastala, no ništa nije izašlo, sumnja, paranoja, usamljenost i otuđenost me vezala za gradski asfalt i ukopala moje usne među zube, moje glasnice stavila u želudac. Smješak se izgubio. Prvo moj, onda njezin.

„Želim da se zajedno stopimo u malograđanštvini ovoga bezbojnog grada i damo malo svojih boja tek toliko, smijeha radi. A meni se tvoja paleta upravo čini jako zanimljivom... Jesi li primjetila kako svi jaki ljudi, sa crtom želje za spoznajom, vole kavu, cigarete, miris gradskog wc-a, sve ono učestalo i bezbojno, stalno i nepromjenjivo, kako svaki od njih shvaća koliko mu je sve to toliko nepoznato iako je statično i stalno. Možda je to zato jer je to najbliži bijeg od naše struje svijesti? Ili nas svijest navodi baš na te jednostavne stvari, govoreći nam da su one prve u hijerarhiji percepcije? Da su neobjašnjive, vječne i građanske.“ To je sve što sam joj htio reći prije sna, ona bi shvatila, grad bi shvatio...

Shvatili bi da grad spava i da je buđenje nepotrebno. Neka samo spava a ja ću čekati zoru njegove vječne slave, njegove vječne topline i obojenosti. Čekati ću zauvijek, smijati mu se zauvijek, bojati ga i stapati se zauvijek sa njime, otvarati svoja vrata percepcije prema njemu. Umirati na klupicama njegovih parkova...