Ponukan primitivnim ispadima jedne isto takve kolegice ( rah...), želim vrlo jasno reći, sve slike i tekstovi na ovom blogu,
koji su autorizirani, dakle fotografije sa žigom i okvirom, bilo dobre ili loše, apsolutno su mojih ruku dijelo, drugim riječima fotografirane mojim " digitalcem ". Što se naravno može vrlo lako dokazati, iako primitivac ostaje primitivac ( odnosno primitivka ) bez obzira na količinu dokaza. Lijek za takvu vrstu bolesti jednostavno nije pronađen.
...bilo je kasno proljeće..svibanja 2005.godine...znate onu godina ima četiri puta po mjeseca tri ljepšeg od svibnja među njima ni...citat iz knjige robin hood...u to vrijeme već kojih mjesec dva poznavao sam jednu curu iz najstarijeg grada na našem jadranu iz ŠIBENIKA..zvala se IVANA...točnije iz jednog mjesta desetak kilometra od samog šibenika prema bilicama... DUBRAVA.. ...nedaleko nadvožnjaka iznad kojeg prolazi auto cesta dalje prema splitu..u ono vrijeme dubrava je bila veliko gradilište...radilo se na tom nadvožnjaku..radilo se i oko tunela..koji povezuje grad i dubravu...kako smo nas dvoje često razgovarali uvijek bi se u pozadini čula buka..od raznih strojeva..bušilica...bagera..i tako dalje...danas je sasvim drukčije..dubrava se promjenila i postale veoma lijepo mjesto nedaleko šibenika..
...da se vratim na priču...mi smo se upoznali...bilo nam je lijepo i krenuli smo skupa...bila je to neobićna veza u samom početku...ja samo neznam što to ima toliko prokletu u tom gradu..da cure jednostavno ne vole istinu a još manje iskrene osjećaje...možda je problem u vodi ili pak je ipak problem u meni...teško je opisati taj osjećaj..kad sam razgovarao s njom bilo je to..neznam..kako objasniti..kao da sam dolje na licu mjesta...bila je onaj autohtoni predstavnik dalmacije koju sam ja toliko volio...kako sam je ono zvao...LIJEPA PROTINAKĆI...imala je oći boja mora...boje dinama....početkom lipnja te godine...zapravo to je bio početak kraja...IVANA je bez znanja roditelja..svojih ukućana..sjela na autobus...i zadnjh 124 kune dala za autobusnu kartu..te krenula meni za zagreb...zapravo pobjegla od kuće...meni je bilo drago no bio sam i zabrinut...krenula je potraga..za njom..ivana je iskljućila mobitel..navečer...ko 22 sata...ja sam nazvao njenu mater..zapravo najprije ona mene plačnim glasom...i tek kad je razgovarala sa mojom materom...smirila se...mogu zamisliti kako su se oni dolje osjećali ne znavši di im je ivana...grozno je bilo...dali smo ijoj novac za kartu i IVY kako sam je tada zvao vatila se popodne drugog dana dolje...u svoju dubravu...tog trenutka mislio sam da sam je zauvijek izgubio...no nije bilo tako..ne još...opet smo se čuli...i krenuli skupa..samo ovog puta njeni su dopustili našu vezu...iako i prije toga...njena majka uvijek nas je bila podržavala barem mi se to ćinilo...i početkom srpnja mjeseca...starci su je pustili da dođe na nekoliko dana do mene...imali smo vlastiti stan...živjeli skupa tih par dana...ona bila domaćica a ja donosio hranu..haha...u našem malom stanu na četvrtom katu..sa velikom terasom.. ...bilo je i loših i dobrih trenutaka...opet je došlo vrijeme da krene natrag u svoj rodni grad...svaki puta kad bi odlazila osjećao sam gorčinu u ustima..samo ovog puta i ja sam otišao dolje..što se sve dešavalo nije toliko bitno..prvi kolovoz 2005....godine ponovo je pitala svoje dali bi mogla do mene..mater joj je dopustila..otac zabranio..ionako bio je uvijek strog prema njoj...opet je pobjegla...sa tek nekoliko kuna u džepu više od cijene karte..samo ovog puta zalutala je u krivi bus za PULU...tako da sam je čekao cijeli dan na autobusnom u zagrebu...kasnije sam shvatio da to lutanje i nije bilo toliko slučaajno..no nebitno nebih htio kvariti uspomenu...te večeri ostali smo do kasno u noć na kolodvoru u nekom kafiću..kao što možete vidjeti dolje u slici..
...lijepa...topla..kolovoška večer...mislim da smo tada jedini puta uživo dugo..dugo i iskreno razgovarali..ni prije ni poslije nismo to više nikad ponovili...nakon te večeri...krenuli smo za naš stan na četvrtom katu..sa velikom terasom...proveli nekoliko zajednićkih dana..u napetoj atmosferi..to više nije bio to...ne s njene strane..posvađali smo se..i IVANA...je otišla...sama i bez kune i osobnih dokumenata u džepu...vozio sam pored nje pazeći da barem sretno stigne do autobusa..iskljućila je mobitel i svojima se nije htjela javiti...bio sam zabrinut...kako bez kune proći 400 kilometara a odbija moju pomoć..bojao sam se da joj se što ne desi...odjednom sam je izgubio iz vida..nisam je više vidio u retrovizoru...tada nisam znao da je to ujedno i posljednjii puta da sam je vidio( figurativno rečeno,mislim u onom svijetlu )...javio sam i njihovima doma...nastala je zbrka...imala je isključen mobitel i nitko nije znao što se desilo...dolazila je večer...petak...dan domovinske zahvalnosti...svako malo zvali su me njeni roditelji i kroz plač pitali za nju...pretražio sam svaki pedalj autobusnog kolodvora i preko razglasa je tražio...pretražio sam svaki autobus koji je kretao za šibenik...no nije bilo rezultata...cijelu noć i subotu cijeli dan noseći njenu sliku pretraživao sam okolo pitajući ljude..pod konstantnim pritiskom njenih roditelja...koji me nisu zabrinuto prestali zvati...bio sam van sebe..bio sam u paklu..i umalo poginuo...naime potpuno iscrpljen...konstantno za voloanom...nisam vidio na pružnom prijelazu spuštenu rampu i udario sam u nju..odbio rampu..i nastavio voziti..za što sam naravno kasnije platio debelu kaznu...no spasio glavu...ali u tom trenutku nisam dvojio od zaustavljanja bio mi je važniji ivanin život...od auta i bilo kakve kazne i bilo čega...više nisam mogao došao sam kući da predahnem..nedjelja predvečer...dva dana prošlo...zovem njenu mater da joj kažem što je iako smo se stalno čuli...kad mi ona kaže citiram...dušo ivana je ovdje kod mene na rabu,samo mi je vrekla da ti ne kažem kako je stigla već u petak oko ponoći jer je htjela biti malo sama.....poludio sam..a ja gospođo...pa ja kao sumanut je tražim...vi glumite da je nema ipotićete me na traženje i dalje i dalje...ja se osjećam krivim zbog svega...ali njena mater ništa kao da je to ne dira..uživa sa kćerkom kod bake na RABU...dok sam ja prolazi pakao...nitko tko nije doživio takva dva paklena...vruća ljetna kolovoška dana te godine..ne može znati kroz što sam ja prošao...i kako sam se osjećao nakon što sam saznao da zapravo tražim nekoga tko se nije izgubio i tko je autostopom došao na rab još istog dana...teško je povjerovati...da smo nas dvoje još do prije neki dan zajednički planirali put na rab da tamo kod njene bake provedemo ostatak ljeta...vidio sam i prošao svašta..ali to je ipak bilo još i za mene neviđeno...mjesec dana kasnije..pokušao sam se na poziv njene matere još jednom naći sa ivanom i otišao sam u dubravu šibensku sa prijateljem...no međutim usprkos suzama lažnim njene majke ivana je počela histerizirati..tako da ja nisam ni izašao iz kola..okrenuli se u čudu i otišli...skandal do skandala...tek kasnije sam shvatio od nekih ljudi koji znaju tu familiju da je zapravo njena mater podržavala našu vezu iz razloga što je trebalo platiti telefonski račun od osam tisuća kuna kji je ivana potrošila na razgovore između ostalog i sa mnom...to mi je i sama rekla njena mater dok su bila lijepa zajednička vremena..da ako bih htio to platiti..eto oni bi mi bili vječno zahvalni...kako..zar tako da me natjeraju na suludu jurnjavu koju zamao glavom platih..od tog 30.kolovoza nikad više nisam .čuo njen glas...isam je vidio...samo sam čuo neke priče o njoj...možda bih jednog dana volio je sresti..kao poznanika...možda i prijatelja...vrijeme lijeći sve rane....pa i oprašta, ali ne zaboravlja....
Iako se radi tek o prvobitnoj akumulaciji kapitala, programeri će imati dosta posla, no startati će, mora startati jer ovakvo stanje u vrtualnom prostoru je nevjerojatno, da facebook agresori odlučuju o domoljublju, da " pedofili s Madagaskara " propovijedaju iskrivljenu istinu...DOSTA....
.....................
Opis bloga Koncerti,putovanja, doživljaji s putovanja i iz života, ljubavi-velike i male,ugodne i neugodne, ocjene svih gradova, mjesta,koncerata,
noćnih klubova - u kojima sam bio i u kojima ću tek biti, razgovori s poznatim i nepoznatim osobama, zvijezdama i zvjezdicama...Jednostavno,
sve...
DREAM MUST STAY ALIVE!
subota, 30.01.2010.
Hercegovci koje vole čak i primitivci...
BUNTIĆ, ALILOVIĆ, ČILIĆ...
Vjerojatno čak i oni koji manje prate sport prepoznaju tri mušketira, trenutno tri ponajveće zvijezde hrvatskog sporta.
Kako je Hrvatska, s obzirom na broj stanovnika, sportska velesila, pomalo bi smiješno bilo izdvajati nekoga ponaosob, da se ne radi o Hercegovcima.
Naime, Denis Buntić, Mirko Alilović te Marin Čilić, vodeći sportski trojac u Hrvata, svoje porijeklo vuče sa kamenog hercegovačkog krša.
Iako se radi o " čobanima iz Herccegovine ", čak i notorni primitivci, " zlostavljači s Facebooka ", kao i štovano ( Bože sačuvaj ) uredništvo blog.hr servisa predvođeno sa svojim, jedva pismenim, sljedbenicima, teško nalaze riječi zamjerke spomenutoj trojici, a nije da se nisu trudili.
" Odgojen sam u katoličkom duhu "
Možda im tek za trenutak zasmeta pomalo euforična izjava desetog tenisača svijeta i polufinaliste Australien Opena, Marina Čilića, koji se javno drznuo izjaviti kako je Hrvat, a k tome i katolik, da stvar bude još gora, on je Hercegovac odgojen u katoličkom duhu koji se ni jednog trenutka nije dvoumio nastupiti za reprezentativnu vrstu Hrvatske.
Težak je to krimen, neoprostiv grijeh kod notorne i mržnjom zadojene primitivne balkanske manjine koju je eto, sasvim neočekivano, na samom startu iznevjerio i novoizabrani predsjednik države, koji se neprimjereno " ulizuje desnici ".
Normalno da je to prema njihovom mentalnom sklopu ogromna pogeška, očekivalo se da bi Josipović samim svojim izborom u startu organizirao masovna vješanja na trgu, međutim to se izjalovilo, pa sada očajni balkanci nemaju prevelikog izbora, osim da uživaju u pornografiji te međusobnom dodvoravanju.
Usprkos svemu, ogroman pomak je napravljen, nitko nesavladivom vrataru rukometne reprezentacije ne prigovara, dapače nitko se čak i ne usudi spomenuti mu pogrešno mjesto rođenja, za Denisa Buntića važe ista pravila.
Što mislite tko će se u prvim redovima slikati prilikom dočeka naših rukometaša nakon što se medaljom ovjenčani vrate u domovinu? Što mislite koga ćemo mi svojim foto aparatima zabilježiti u prvim redovima i tko će najglasnije " derati glasnice ", " jaaaavi se ", kao iz bunara zaurlati će povampirene seljačine, koje ni danas ne mogu prežaliti spektakularne dvoboje takozvane velike nogometne četvorke.
Neosnovana mržnja prema svemu i svakome tko ne pripada mentalnom sklopu određene grupe ljudi rezultat je kolektivne svijesti, srećom manjinske, unutar te kancerogene grupacije, njihov svijet se srušio usporedo s padom komunističke Jugoslavije.
U međuvremenu neka pišu peticije, a mogu zajedno i u krčmu
Njima ne smetaju Hercegovci koji donose medalje, koji sa sobom donose spektakl, glamur, zabavu, ne smetaju im Hercegovci koji predstavljaju onaj uspješni, ponosni dio Hrvatske, makar bili odgojeni u katoličkom duhu. Njih naravno smetaju prosječni ljudi koji trbuhom za kruhom iz Ljubuškog, Tomislav grada ili Gruda potraže svoju sreću u hrvatskoj metropoli, takve naime nazivaju " čobanima ". Nema većeg " čobana " i nema goreg nasilnika koji svoju frustraciju, svoju mržnju i svoj neuspjeh ispoljava prema drugoj osobi, ma otkuda god ona dolazila.
Srećom malo ih je, da bi, kao neonacisti Dresdenom, marširali Zagrebom, stoga svoj bijes, svoju nemoć liječe u virtualnom prostoru, olakotna okolnost po njih je što su tu pronašili itekako dobrog saveznika, " jednom primitivac, vazda primitivac ".
Koliko god njihov intelektualni sklop bio ograničen, ipak su se pokazali dovoljno pamentim da se u jednom takvom nacionalnom zanosu povuku na rezervne položaje te se brže bolje asimiliraju, točnije prilagode situaciji, baš kao i devedesetih, čekajući naravno bolja vremena i neku novu prigodu kako bi se opet istakli svojim primitivizmom na užas velike većine hrvatskoga naroda.
Ako se prilagodio jedan notorni " newseditor " te već dva dana nije artikulirao svoju mržnju prema Crkvi i predmetu svoje opsesije, Zlatku Sudcu, onda to samo pokazuje kako i za njih ima nade, nakon što okaju grijehe, nakon što prođu stanovitu psihoterapiju i naravno nakon što kroz institucije ove zemlje odgovaraju za sve ono što su napravili u svom sumanutom rušilačkom pohodu.
No, budimo darežljivi, budimo milostivi, ipak je između " nas " i uvjetno rečeno, " njih " ogromna civilizacijska razlika, pustimo ih da malo tuguju, Hrvatska je demokratska zemlja, imaju na sve pravo, pa i na tugu.
Hrvatska je u novom finalu, nakon Danske, pala je i Poljska, sasvim dovoljan razlog za jedan miran te više nego lijep vikend.
Kada se sve malo smiri, ako i ne dođe njihovo vrijeme, uvijek im ostaje hodočašće u " Republiku Srpsku ", Milorad Dodik ih željno očekuje. U međuvremenu neka se posvete onome što im najbolje ide, potpisivanju peticije, jednom su uspjeli, " zlostavljač sa Facebooka " rado prima dobronamjerne savjete, " ima tko je u ovoj zemlji zadužen za istinu ", rekao bi jedan od njih.
