Ponukan primitivnim ispadima jedne isto takve kolegice ( rah...), želim vrlo jasno reći, sve slike i tekstovi na ovom blogu,
koji su autorizirani, dakle fotografije sa žigom i okvirom, bilo dobre ili loše, apsolutno su mojih ruku dijelo, drugim riječima fotografirane mojim " digitalcem ". Što se naravno može vrlo lako dokazati, iako primitivac ostaje primitivac ( odnosno primitivka ) bez obzira na količinu dokaza. Lijek za takvu vrstu bolesti jednostavno nije pronađen.
...bilo je kasno proljeće..svibanja 2005.godine...znate onu godina ima četiri puta po mjeseca tri ljepšeg od svibnja među njima ni...citat iz knjige robin hood...u to vrijeme već kojih mjesec dva poznavao sam jednu curu iz najstarijeg grada na našem jadranu iz ŠIBENIKA..zvala se IVANA...točnije iz jednog mjesta desetak kilometra od samog šibenika prema bilicama... DUBRAVA.. ...nedaleko nadvožnjaka iznad kojeg prolazi auto cesta dalje prema splitu..u ono vrijeme dubrava je bila veliko gradilište...radilo se na tom nadvožnjaku..radilo se i oko tunela..koji povezuje grad i dubravu...kako smo nas dvoje često razgovarali uvijek bi se u pozadini čula buka..od raznih strojeva..bušilica...bagera..i tako dalje...danas je sasvim drukčije..dubrava se promjenila i postale veoma lijepo mjesto nedaleko šibenika..
...da se vratim na priču...mi smo se upoznali...bilo nam je lijepo i krenuli smo skupa...bila je to neobićna veza u samom početku...ja samo neznam što to ima toliko prokletu u tom gradu..da cure jednostavno ne vole istinu a još manje iskrene osjećaje...možda je problem u vodi ili pak je ipak problem u meni...teško je opisati taj osjećaj..kad sam razgovarao s njom bilo je to..neznam..kako objasniti..kao da sam dolje na licu mjesta...bila je onaj autohtoni predstavnik dalmacije koju sam ja toliko volio...kako sam je ono zvao...LIJEPA PROTINAKĆI...imala je oći boja mora...boje dinama....početkom lipnja te godine...zapravo to je bio početak kraja...IVANA je bez znanja roditelja..svojih ukućana..sjela na autobus...i zadnjh 124 kune dala za autobusnu kartu..te krenula meni za zagreb...zapravo pobjegla od kuće...meni je bilo drago no bio sam i zabrinut...krenula je potraga..za njom..ivana je iskljućila mobitel..navečer...ko 22 sata...ja sam nazvao njenu mater..zapravo najprije ona mene plačnim glasom...i tek kad je razgovarala sa mojom materom...smirila se...mogu zamisliti kako su se oni dolje osjećali ne znavši di im je ivana...grozno je bilo...dali smo ijoj novac za kartu i IVY kako sam je tada zvao vatila se popodne drugog dana dolje...u svoju dubravu...tog trenutka mislio sam da sam je zauvijek izgubio...no nije bilo tako..ne još...opet smo se čuli...i krenuli skupa..samo ovog puta njeni su dopustili našu vezu...iako i prije toga...njena majka uvijek nas je bila podržavala barem mi se to ćinilo...i početkom srpnja mjeseca...starci su je pustili da dođe na nekoliko dana do mene...imali smo vlastiti stan...živjeli skupa tih par dana...ona bila domaćica a ja donosio hranu..haha...u našem malom stanu na četvrtom katu..sa velikom terasom.. ...bilo je i loših i dobrih trenutaka...opet je došlo vrijeme da krene natrag u svoj rodni grad...svaki puta kad bi odlazila osjećao sam gorčinu u ustima..samo ovog puta i ja sam otišao dolje..što se sve dešavalo nije toliko bitno..prvi kolovoz 2005....godine ponovo je pitala svoje dali bi mogla do mene..mater joj je dopustila..otac zabranio..ionako bio je uvijek strog prema njoj...opet je pobjegla...sa tek nekoliko kuna u džepu više od cijene karte..samo ovog puta zalutala je u krivi bus za PULU...tako da sam je čekao cijeli dan na autobusnom u zagrebu...kasnije sam shvatio da to lutanje i nije bilo toliko slučaajno..no nebitno nebih htio kvariti uspomenu...te večeri ostali smo do kasno u noć na kolodvoru u nekom kafiću..kao što možete vidjeti dolje u slici..
...lijepa...topla..kolovoška večer...mislim da smo tada jedini puta uživo dugo..dugo i iskreno razgovarali..ni prije ni poslije nismo to više nikad ponovili...nakon te večeri...krenuli smo za naš stan na četvrtom katu..sa velikom terasom...proveli nekoliko zajednićkih dana..u napetoj atmosferi..to više nije bio to...ne s njene strane..posvađali smo se..i IVANA...je otišla...sama i bez kune i osobnih dokumenata u džepu...vozio sam pored nje pazeći da barem sretno stigne do autobusa..iskljućila je mobitel i svojima se nije htjela javiti...bio sam zabrinut...kako bez kune proći 400 kilometara a odbija moju pomoć..bojao sam se da joj se što ne desi...odjednom sam je izgubio iz vida..nisam je više vidio u retrovizoru...tada nisam znao da je to ujedno i posljednjii puta da sam je vidio( figurativno rečeno,mislim u onom svijetlu )...javio sam i njihovima doma...nastala je zbrka...imala je isključen mobitel i nitko nije znao što se desilo...dolazila je večer...petak...dan domovinske zahvalnosti...svako malo zvali su me njeni roditelji i kroz plač pitali za nju...pretražio sam svaki pedalj autobusnog kolodvora i preko razglasa je tražio...pretražio sam svaki autobus koji je kretao za šibenik...no nije bilo rezultata...cijelu noć i subotu cijeli dan noseći njenu sliku pretraživao sam okolo pitajući ljude..pod konstantnim pritiskom njenih roditelja...koji me nisu zabrinuto prestali zvati...bio sam van sebe..bio sam u paklu..i umalo poginuo...naime potpuno iscrpljen...konstantno za voloanom...nisam vidio na pružnom prijelazu spuštenu rampu i udario sam u nju..odbio rampu..i nastavio voziti..za što sam naravno kasnije platio debelu kaznu...no spasio glavu...ali u tom trenutku nisam dvojio od zaustavljanja bio mi je važniji ivanin život...od auta i bilo kakve kazne i bilo čega...više nisam mogao došao sam kući da predahnem..nedjelja predvečer...dva dana prošlo...zovem njenu mater da joj kažem što je iako smo se stalno čuli...kad mi ona kaže citiram...dušo ivana je ovdje kod mene na rabu,samo mi je vrekla da ti ne kažem kako je stigla već u petak oko ponoći jer je htjela biti malo sama.....poludio sam..a ja gospođo...pa ja kao sumanut je tražim...vi glumite da je nema ipotićete me na traženje i dalje i dalje...ja se osjećam krivim zbog svega...ali njena mater ništa kao da je to ne dira..uživa sa kćerkom kod bake na RABU...dok sam ja prolazi pakao...nitko tko nije doživio takva dva paklena...vruća ljetna kolovoška dana te godine..ne može znati kroz što sam ja prošao...i kako sam se osjećao nakon što sam saznao da zapravo tražim nekoga tko se nije izgubio i tko je autostopom došao na rab još istog dana...teško je povjerovati...da smo nas dvoje još do prije neki dan zajednički planirali put na rab da tamo kod njene bake provedemo ostatak ljeta...vidio sam i prošao svašta..ali to je ipak bilo još i za mene neviđeno...mjesec dana kasnije..pokušao sam se na poziv njene matere još jednom naći sa ivanom i otišao sam u dubravu šibensku sa prijateljem...no međutim usprkos suzama lažnim njene majke ivana je počela histerizirati..tako da ja nisam ni izašao iz kola..okrenuli se u čudu i otišli...skandal do skandala...tek kasnije sam shvatio od nekih ljudi koji znaju tu familiju da je zapravo njena mater podržavala našu vezu iz razloga što je trebalo platiti telefonski račun od osam tisuća kuna kji je ivana potrošila na razgovore između ostalog i sa mnom...to mi je i sama rekla njena mater dok su bila lijepa zajednička vremena..da ako bih htio to platiti..eto oni bi mi bili vječno zahvalni...kako..zar tako da me natjeraju na suludu jurnjavu koju zamao glavom platih..od tog 30.kolovoza nikad više nisam .čuo njen glas...isam je vidio...samo sam čuo neke priče o njoj...možda bih jednog dana volio je sresti..kao poznanika...možda i prijatelja...vrijeme lijeći sve rane....pa i oprašta, ali ne zaboravlja....
Iako se radi tek o prvobitnoj akumulaciji kapitala, programeri će imati dosta posla, no startati će, mora startati jer ovakvo stanje u vrtualnom prostoru je nevjerojatno, da facebook agresori odlučuju o domoljublju, da " pedofili s Madagaskara " propovijedaju iskrivljenu istinu...DOSTA....
.....................
Opis bloga Koncerti,putovanja, doživljaji s putovanja i iz života, ljubavi-velike i male,ugodne i neugodne, ocjene svih gradova, mjesta,koncerata,
noćnih klubova - u kojima sam bio i u kojima ću tek biti, razgovori s poznatim i nepoznatim osobama, zvijezdama i zvjezdicama...Jednostavno,
sve...
DREAM MUST STAY ALIVE!
srijeda, 13.01.2010.
FOTO: Branko ustaša i VLADA RH
TINOLOVKA U BANSKIM DVORMA -VLADA RH
Internet je naravno najslobodniji medij, međutim internet također sa sobom nosi niz iskompleksiranih likova koji zbog svojih nedostataka ili bolesnih frustracija sa sobom povlače čitavu ergelu primitivaca koji onda analogno tome lutaju po netu tražeći lijek za svoju frustraciju i za svoje neuspjehe u drugim ljudima, što je terapija kratkog daha. Naime, mržnja nikada ne pogađa onoga koga eventualno mrzite, već se naravno kao burmerang vraća vama natrag u lice.
Je li primitivizam zabava?
Što će vam blog, ako se ne možete malo zabaviti, naime, tako imate blogere( icu ) koja-i se iz nekog čudnog razloga ( ukoliko pogledate njen blog nije ništa čudno, na taj način pisala je moja mlađa sestra u osnovnoj školi, prije dvije godine ) okomila na mene, govoreći o " slikama iz videosnimaka, Tv-a", ili tako nešto, ne znam jesam li dobro shvatio, uglavno konstatacija: " kradeš slike i prepisuješ postove " opetovano se ponavljala, iako sam ja naravno kao civilizirana osoba nastojao komunicirati na isti takav, civiliziran način ,nudeći toj osobi i screenshout maila, kao i akreditaciju oko svoga vrata s bilo kojeg događaja za koji akreditacija treba ( Dan državnosti u Zagrebu, Dan oružanih snaga, praćenje izbornih rezultata u stožerima predsjedničkih kandidata, ali i na lokalnim izborima itd... ), međutim, naravno, primitvizam jasno ne razumije jezik civilizacije, uostalom zato je primitivizam to što on jeste, generator fašizma, doduše tek u svom početnom obliku. Nadajmo se da kod nekih početni oblik primitivizma neće eskalirati u notorni fašizam ili sasvim svejedno, bolješevizam.
Svoj prvi ulazak u Vladu RH ( tada bez akreditacije, bez najave, bez ičega, dugujem fotogarfu CROPIXA, Vjekoslavu Skedlaru. Jedan od najboljih hrvatskih fotografa uopće, između ostaloga, svojedobno fotograf godine u Hrvatskoj.
Pa kada smo već kod konstatacije i zahtjeva da " pokušam ući u Sabor ", trebalo bi mi sto postova da objavim te fotografije ( zašto ne ), ali ću zato pokušati ući u Vladu, tj. Banske dvore, pa idemo zajedno:
Imamo dolazak Vincenta Degereta i Oli Rehna u Vladu još za vrijeme " dragog " nam Sandera:
pa još malo iz Vlade Republike Hrvatske
Imate dolazak makedonskog predsjednika Branka Crvenovskog u Banske dvore na sastanak sa tadašnjim premijerom. Bio je zatvoren za javnost, no fotoreporteri su imali priliku fotografirati početak susreta.
pa imamo dolazak Sergea Brammertza, Glavnog haaškog tužitelja u Banske dvore
Pa imamo akreditaciju koja vam je neophodna da biste uopće ušli u Banske dvore, ona je naravno privremena i uvijek iznova se izdaje kada se vratite u zgradu Vlade RH.
Onda imate i multimedijalne zapise..
Kada sve to imate, onda se zapitate, kako to " da te ja nisam vidjela tamo ", odgovor je veoma jasan, ovo je zgrada Vlade RH, dok samo mi bili tamo, vrlo vjerojatno kako se primitivna insinuatorica zabunila pa otišla do Zoološkog vrta u Maksimir, naime, vrata u Banskim dvorima, usprkos svemu, normalnih su dimenizija. Drugiim riječima, " tamo gdje ja idem ti ne možeš poći "- mislim da je to najbolji odgovor. Uz naravno dodatk, za razliku od moje djevojke, Ivane Josipović ( ovo je naš zajednički blog ),
ja nikada nisam ni tvrdio kako sam " vrhunski profesionalac ", već se jednostavno novinarstvom bavim iz hobija.
" Pratim Sabor i Vladu od 1997. godine "
Zanimljivo da mene " optužuje " netko tko prati Sabor i Vladu od 1997. godine, što svemu ovome daje dodatnu draž, naime, kada bi to bilo tako, a s obzirom da ja poznajem, bilo osobno, bilo po " čuvenju " , većinu novinara koji prate rad hrvatskog parlamenta, odnosno Vlade RH, teško mogu povjerovati da bi bilo tko od njih, čak i anonimno, bio na ovakvom stupnju razvoja:
"...ahahahahahahah koi si ti idiot:D.."
"...e mutavi, nisam ti rekla da kradeš tekst jer samo ti možeš ovakve gluposti izlupetati, nego da kradeš slike. i kradeš. radiš stillse s videosnimaka..."
"...da, naime luđak poznat kao branko stojković ostavlja mi ustašoidne komentare na blogu koje ja uporno brišem..."
" Bata Stojković " je inače izmišljeni lik kojega je " kolegica " izmislila kako bi neuspješno naravno, pokušala učiniti važnim svoj blog, radi se, po njenim pričanjima, " o BATI USTAŠI " :)
Nakon što sve ponudite " kolegici ", dobijete kolegijalni odgovor, baš na civilizacijskom nivou " novinarke koja prati rad parlamenta i Vlade od 1997. godine ",.
" ... a nisi me blokirao jer sam ti digla živac, dete drago. jer sam pogodila istinu. a meni se živo jebe hoćeš me blokirati ili ne. blokiraj, nemoj, koga jebeno briga. ionako si mi kratkotrajna zanimacija.
a sad ćao mali, i nemoj ubuduće objavljivati curino ime na blogu. u stvari, objavljuj. ja se evo cerečem već pola sata na zgodne detalje iz biografije. ta-ta!..."
Ovo je nedvojbeno riječnik kakav rabe prekaljeni novinari:)
Zapravo radi se, vrlo vjerojatno, o osobi koja se u životu suočila s teškim traumama, iritirajuće postane kada takvi ljudi svoje komplekse liječe na onima koji nisu krivi za njihovu traumu.
Meni bi zapravo bila čast, da i takvu, makar zlonamjernu, kolegicu sretnem i civilizacijski uvedem u Sabor s obzirom kako parlament svoje zasjedanje započinje upravo za nekoliko dana sa Sanaderom ili bez njega.
Druga je pak stvar što doajen hrvatskog novinarstva, kakva je ta osoba zasigurno, o čemu svjedoče brojni foto zapisi s njenog bloga, nema konkretno ime i prezime.
Ali zato vrlo dobro barata anonimnim komentarima, s obzirom kako ih je kod mene ostavila nekoliko.
No usprkos svemu, ja bih kao osoba koja je tek " prestala srat u gaće ", volio upoznati legendu novinarstva kako bih što više mogao naučiti.
Netko s toliko iskustva me doista ima čemu podučiti: Naravno, ja ne mislim ovdje reklamirati blog s čijeg bloga, odnosno blogericu o kojoj se radi, dolazi primitvizam, s obzirom kako smatram da primitivizam ne treba reklamirati. Primitvci dođu na vaša vrata i bez reklame. Mislim da je ovo, za nekoga tko se bavi novinarstvom samo honorarno, više nego dovoljno.
Neke slike su iz vremena kada sam bio na početku ( 2008-2010 godina ), kada su mi starije i puno pametnije kolege uvelike pomogle, primjerice, nisam razlikovao bivšeg veleposlanika SAD-a Roberta Bradtkea i Vincenta Degereta, šefa Delegacije Europske komisije u Hrvatskoj. Naravno, neke su iz nedavne prošlosti i sve ove fotografije su iz mojih albuma sa Photobucketa koji sadrže oko 1000 albuma i mnogo, mnogo više fotografija snimljenih unatrag dvije godine.
