Ponukan primitivnim ispadima jedne isto takve kolegice ( rah...), želim vrlo jasno reći, sve slike i tekstovi na ovom blogu,
koji su autorizirani, dakle fotografije sa žigom i okvirom, bilo dobre ili loše, apsolutno su mojih ruku dijelo, drugim riječima fotografirane mojim " digitalcem ". Što se naravno može vrlo lako dokazati, iako primitivac ostaje primitivac ( odnosno primitivka ) bez obzira na količinu dokaza. Lijek za takvu vrstu bolesti jednostavno nije pronađen.
...bilo je kasno proljeće..svibanja 2005.godine...znate onu godina ima četiri puta po mjeseca tri ljepšeg od svibnja među njima ni...citat iz knjige robin hood...u to vrijeme već kojih mjesec dva poznavao sam jednu curu iz najstarijeg grada na našem jadranu iz ŠIBENIKA..zvala se IVANA...točnije iz jednog mjesta desetak kilometra od samog šibenika prema bilicama... DUBRAVA.. ...nedaleko nadvožnjaka iznad kojeg prolazi auto cesta dalje prema splitu..u ono vrijeme dubrava je bila veliko gradilište...radilo se na tom nadvožnjaku..radilo se i oko tunela..koji povezuje grad i dubravu...kako smo nas dvoje često razgovarali uvijek bi se u pozadini čula buka..od raznih strojeva..bušilica...bagera..i tako dalje...danas je sasvim drukčije..dubrava se promjenila i postale veoma lijepo mjesto nedaleko šibenika..
...da se vratim na priču...mi smo se upoznali...bilo nam je lijepo i krenuli smo skupa...bila je to neobićna veza u samom početku...ja samo neznam što to ima toliko prokletu u tom gradu..da cure jednostavno ne vole istinu a još manje iskrene osjećaje...možda je problem u vodi ili pak je ipak problem u meni...teško je opisati taj osjećaj..kad sam razgovarao s njom bilo je to..neznam..kako objasniti..kao da sam dolje na licu mjesta...bila je onaj autohtoni predstavnik dalmacije koju sam ja toliko volio...kako sam je ono zvao...LIJEPA PROTINAKĆI...imala je oći boja mora...boje dinama....početkom lipnja te godine...zapravo to je bio početak kraja...IVANA je bez znanja roditelja..svojih ukućana..sjela na autobus...i zadnjh 124 kune dala za autobusnu kartu..te krenula meni za zagreb...zapravo pobjegla od kuće...meni je bilo drago no bio sam i zabrinut...krenula je potraga..za njom..ivana je iskljućila mobitel..navečer...ko 22 sata...ja sam nazvao njenu mater..zapravo najprije ona mene plačnim glasom...i tek kad je razgovarala sa mojom materom...smirila se...mogu zamisliti kako su se oni dolje osjećali ne znavši di im je ivana...grozno je bilo...dali smo ijoj novac za kartu i IVY kako sam je tada zvao vatila se popodne drugog dana dolje...u svoju dubravu...tog trenutka mislio sam da sam je zauvijek izgubio...no nije bilo tako..ne još...opet smo se čuli...i krenuli skupa..samo ovog puta njeni su dopustili našu vezu...iako i prije toga...njena majka uvijek nas je bila podržavala barem mi se to ćinilo...i početkom srpnja mjeseca...starci su je pustili da dođe na nekoliko dana do mene...imali smo vlastiti stan...živjeli skupa tih par dana...ona bila domaćica a ja donosio hranu..haha...u našem malom stanu na četvrtom katu..sa velikom terasom.. ...bilo je i loših i dobrih trenutaka...opet je došlo vrijeme da krene natrag u svoj rodni grad...svaki puta kad bi odlazila osjećao sam gorčinu u ustima..samo ovog puta i ja sam otišao dolje..što se sve dešavalo nije toliko bitno..prvi kolovoz 2005....godine ponovo je pitala svoje dali bi mogla do mene..mater joj je dopustila..otac zabranio..ionako bio je uvijek strog prema njoj...opet je pobjegla...sa tek nekoliko kuna u džepu više od cijene karte..samo ovog puta zalutala je u krivi bus za PULU...tako da sam je čekao cijeli dan na autobusnom u zagrebu...kasnije sam shvatio da to lutanje i nije bilo toliko slučaajno..no nebitno nebih htio kvariti uspomenu...te večeri ostali smo do kasno u noć na kolodvoru u nekom kafiću..kao što možete vidjeti dolje u slici..
...lijepa...topla..kolovoška večer...mislim da smo tada jedini puta uživo dugo..dugo i iskreno razgovarali..ni prije ni poslije nismo to više nikad ponovili...nakon te večeri...krenuli smo za naš stan na četvrtom katu..sa velikom terasom...proveli nekoliko zajednićkih dana..u napetoj atmosferi..to više nije bio to...ne s njene strane..posvađali smo se..i IVANA...je otišla...sama i bez kune i osobnih dokumenata u džepu...vozio sam pored nje pazeći da barem sretno stigne do autobusa..iskljućila je mobitel i svojima se nije htjela javiti...bio sam zabrinut...kako bez kune proći 400 kilometara a odbija moju pomoć..bojao sam se da joj se što ne desi...odjednom sam je izgubio iz vida..nisam je više vidio u retrovizoru...tada nisam znao da je to ujedno i posljednjii puta da sam je vidio( figurativno rečeno,mislim u onom svijetlu )...javio sam i njihovima doma...nastala je zbrka...imala je isključen mobitel i nitko nije znao što se desilo...dolazila je večer...petak...dan domovinske zahvalnosti...svako malo zvali su me njeni roditelji i kroz plač pitali za nju...pretražio sam svaki pedalj autobusnog kolodvora i preko razglasa je tražio...pretražio sam svaki autobus koji je kretao za šibenik...no nije bilo rezultata...cijelu noć i subotu cijeli dan noseći njenu sliku pretraživao sam okolo pitajući ljude..pod konstantnim pritiskom njenih roditelja...koji me nisu zabrinuto prestali zvati...bio sam van sebe..bio sam u paklu..i umalo poginuo...naime potpuno iscrpljen...konstantno za voloanom...nisam vidio na pružnom prijelazu spuštenu rampu i udario sam u nju..odbio rampu..i nastavio voziti..za što sam naravno kasnije platio debelu kaznu...no spasio glavu...ali u tom trenutku nisam dvojio od zaustavljanja bio mi je važniji ivanin život...od auta i bilo kakve kazne i bilo čega...više nisam mogao došao sam kući da predahnem..nedjelja predvečer...dva dana prošlo...zovem njenu mater da joj kažem što je iako smo se stalno čuli...kad mi ona kaže citiram...dušo ivana je ovdje kod mene na rabu,samo mi je vrekla da ti ne kažem kako je stigla već u petak oko ponoći jer je htjela biti malo sama.....poludio sam..a ja gospođo...pa ja kao sumanut je tražim...vi glumite da je nema ipotićete me na traženje i dalje i dalje...ja se osjećam krivim zbog svega...ali njena mater ništa kao da je to ne dira..uživa sa kćerkom kod bake na RABU...dok sam ja prolazi pakao...nitko tko nije doživio takva dva paklena...vruća ljetna kolovoška dana te godine..ne može znati kroz što sam ja prošao...i kako sam se osjećao nakon što sam saznao da zapravo tražim nekoga tko se nije izgubio i tko je autostopom došao na rab još istog dana...teško je povjerovati...da smo nas dvoje još do prije neki dan zajednički planirali put na rab da tamo kod njene bake provedemo ostatak ljeta...vidio sam i prošao svašta..ali to je ipak bilo još i za mene neviđeno...mjesec dana kasnije..pokušao sam se na poziv njene matere još jednom naći sa ivanom i otišao sam u dubravu šibensku sa prijateljem...no međutim usprkos suzama lažnim njene majke ivana je počela histerizirati..tako da ja nisam ni izašao iz kola..okrenuli se u čudu i otišli...skandal do skandala...tek kasnije sam shvatio od nekih ljudi koji znaju tu familiju da je zapravo njena mater podržavala našu vezu iz razloga što je trebalo platiti telefonski račun od osam tisuća kuna kji je ivana potrošila na razgovore između ostalog i sa mnom...to mi je i sama rekla njena mater dok su bila lijepa zajednička vremena..da ako bih htio to platiti..eto oni bi mi bili vječno zahvalni...kako..zar tako da me natjeraju na suludu jurnjavu koju zamao glavom platih..od tog 30.kolovoza nikad više nisam .čuo njen glas...isam je vidio...samo sam čuo neke priče o njoj...možda bih jednog dana volio je sresti..kao poznanika...možda i prijatelja...vrijeme lijeći sve rane....pa i oprašta, ali ne zaboravlja....
Iako se radi tek o prvobitnoj akumulaciji kapitala, programeri će imati dosta posla, no startati će, mora startati jer ovakvo stanje u vrtualnom prostoru je nevjerojatno, da facebook agresori odlučuju o domoljublju, da " pedofili s Madagaskara " propovijedaju iskrivljenu istinu...DOSTA....
.....................
Opis bloga Koncerti,putovanja, doživljaji s putovanja i iz života, ljubavi-velike i male,ugodne i neugodne, ocjene svih gradova, mjesta,koncerata,
noćnih klubova - u kojima sam bio i u kojima ću tek biti, razgovori s poznatim i nepoznatim osobama, zvijezdama i zvjezdicama...Jednostavno,
sve...
DREAM MUST STAY ALIVE!
srijeda, 21.10.2009.
Tko to maše ustaškim barjakom ?
Na početku treba jasno poručiti, HTV ne smije biti bastion totalitarnih ideologija, kako fašizma ( !? ), tako jednako ni komunizma.
Ovih dana Hrvatska se " zabavlja " aferom " Ustaške zastave " ( naravno da se ne radi o originalnoj ustaškoj zastavi već o improviziranom triku, koji ima za cilj pomesti i ono malo državotvornog novinarstva koje je preživjelo galop rastućeg ljevičarskog terorizma ), osvanule zastave na stanu glavne urednice informativnog programa HTV-a, Hloverke Novak Srzić, da stvar bude zanimljivija, zastava se zavijorila dok spomenute urednice nije niti bilo u zemlji.
Čiji se to barjak vije?
Barjak na Hloverkinom stanu užasnuo je, inače dvolične, hrvatske političare, od kojih mnogi koketiraju ili su svojevremeno koketirali s ustaškim režimom, kada je ta politika donosila određene političke bodove i posve jasnu, nedvosmislenu financijsku korist ( Slučaj aktualnog predsjednika Mesića, jednog od posljednjih preživjelih " ustaša " u Republici Hrvatskoj, naime, prije petnaestak godina, u to vrijeme drugi čovjek države vehementno se razbacivao izjavama o slavodobitnoj pobjedi desetoga travnja, u svom ustaškom zanosu, Stjepan Mesić je poručivao građanima srpske nacionalnosti, kako iz Hrvatske " neće ponijeti sa sobom ništa osim blata na svojim opancima ". )
Tim svojim koketiranjem danas reformirani vlastodršci izvukli su iz dijaspore nemjerljive sume novca, dijaspore koja je u vagonima slala ogromna sredstva za obranu domovine od velikosrpskog imperijalizma , drugim riječima, u Hrvatskoj se dogodio obrnuti proces, posve preslikan iz Drugog svjetskog rata, naime, tada su brojne četničke horde, vidjevši da njihov kralj gubi rat, preobukle odore i krenule u partizane. Hrvatska je doživjela nešto slično, samo što se ideologija izmijenila, nekoć " velike ustaše ", postadoše najveći partizani i " antifašisti " koji su kročili ovom zemljom apsurda. Najveći demokrati su upravo šovinističke protuhe, koje nečiju krivicu, ili nečije sposobnosti povezuju sa teritorijalnom pripadnošću, drugim riječima, suočeni smo sa najgorim oblikom Titove ideologije, pomiješane sa Hitlerovom doktirnom. Kada se ta dva zla ujedine u zajedničkom interesu normalno da dobijemo zemlju na rubu kaosa, jedina brana takvoj vrsti zla upravo su hrvatski branitelji, te naravno " Crkva u Hrvata ", s obzirom kako su oni davno prepoznali sa kakvim " krasnim ljudima " Hrvatska ima posla.
Nije uopće upitno, što barjak na Hloverkinom prebivalištu u ovom trenutku predstavlja za normalan razvoj, ionako demokratski kastriranog hrvatskog društva, no itekako je upitno tko je tu kastraciju izvršio i zašto se zastava pojavila na terasi osobe koja je trn u oku mnogim zagovornicima beuvjetne " saradnje u regionu ", odnosno dojučerašnjim agresorima.
Naime, ukoliko netko od vas bude odsutan nekoliko dana i bandit vam opljačka stan, počisti sve što ste mukotrpno gradili, normalan čovjek neće optužiti žrtvu da je opljačkala samu sebe, ipak, postavlja se pitanje, tko je " bandit " u ovom slučaju?
Kada se dogode neželjeni incidenti, naizgled neorganizirani, spontani, uvijek se valja zapitati, tko u tom slučaju ima najviše koristi? Ima li kontrovezna " Hlo " koristi od " ustaškog barjaka "? Naravno da nema, " crna zastava " na balkonu njenog stana idealna je prilka za obračun sa osobom koja itekako ima putra na glavi, ali osobom koja je jedina uspjela koliko toliko obuzdati raskalašenost jednog Denisa Latina, " novinara " sa plaćom ministra na dvoru Kralja Artura.
Novopečeni demokrata, čija licenca istječe za nekoliko mjeseci ( Mediji svom silom nastoje nakon Mesića, na Pantovčak postaviti novog Mesića. ), već je najavio bespoštedni rat sa nepodobnom vrhuškom HTV-a, iako je ta vrhuška smjerno odrađivala njegove zamisli, ugostivši u svojim informativnim emisijama kandidata vječito oporbenog SDP-a više puta nego Vrhovnik Račana na svojoj luksuznoj jahti.
HND ostao dosljedan sam sebi
Već poslovično objektivno Hrvatsko novinarsko društvo zatražilo je, doduše uvijeno, ostavku glavne urednice HTV-a, znakovito je ( samo za one neupućene u " Dukin rad " i čitavu kastu oko njega ) kako ti isti nisu pokazali više od minimum kolegijalnosti kada se progonilo jednog Josipa Jovića ili Domagoja Margetića. Ne treba biti " genetički predodređen " intelektualac da bi se shvatilo tko bi preuzeo " štafetnu palicu " nakon što svoje kofere pokupe Vanja Sutlić, odnosno Hloverka Novak-Srzić, na red bi došli, vrlo brzo, Branimir Farkaš, Jozo Barišić, a demokratska metla ne bi zaobišla ni sportsku redakciju naše javne i nadasve objektivne dalekovidnice.
Što se zapravo događa u državi u kojoj pojedinci za neuspjeh na studentskim ispitima i vlastito neznanje te kupovinu ispita pravdaju " hrvatskim rasizmom ", a neprofesionalni novinari, koji sa novinarskom etikom imaju veze kao hrvatska ekstremna ljevica sa demokracijom, svog vlastitog šefa optužuju za šovinističke uvrede navodeći kao glavne ( i jedine ) svjedoke, priljepke Denisa Latina?
Teško bi bilo pronači odgovor na ovo pitanje koristeći se jednostavnom novinarskom analizom, no zato vrlo vjerojatno će nam u tome pomoći neki novi Željko Kerum ili njegov pandan, Igor Mandić, " neobrazovani Vlaj ", te " pijani filozof ", stvarna su slika hrvatskoga društva, koju nam je u eter lansirao putem navodno javne televizije, po svemu sličan svojim proslavljenim gostima, još jedan osvješteni demokrata Aleksandar Aco Stanković. Vrijeme je da napokon u Hrvatskoj neke stvari " nazovemo pravim imenom ", Hrvatska je u ovom trenutku stvarni talac nekolicine sveprisutnih ekstremista, bilo da govorimo o analitičarima, politolozima, političarima ili novinarima, sasvim svejedno. Zato bi trebalo temeljito razmisliti čiji se ono barajk na Hloverkinoj zgradi vije?
