Ponukan primitivnim ispadima jedne isto takve kolegice ( rah...), želim vrlo jasno reći, sve slike i tekstovi na ovom blogu,
koji su autorizirani, dakle fotografije sa žigom i okvirom, bilo dobre ili loše, apsolutno su mojih ruku dijelo, drugim riječima fotografirane mojim " digitalcem ". Što se naravno može vrlo lako dokazati, iako primitivac ostaje primitivac ( odnosno primitivka ) bez obzira na količinu dokaza. Lijek za takvu vrstu bolesti jednostavno nije pronađen.
...bilo je kasno proljeće..svibanja 2005.godine...znate onu godina ima četiri puta po mjeseca tri ljepšeg od svibnja među njima ni...citat iz knjige robin hood...u to vrijeme već kojih mjesec dva poznavao sam jednu curu iz najstarijeg grada na našem jadranu iz ŠIBENIKA..zvala se IVANA...točnije iz jednog mjesta desetak kilometra od samog šibenika prema bilicama... DUBRAVA.. ...nedaleko nadvožnjaka iznad kojeg prolazi auto cesta dalje prema splitu..u ono vrijeme dubrava je bila veliko gradilište...radilo se na tom nadvožnjaku..radilo se i oko tunela..koji povezuje grad i dubravu...kako smo nas dvoje često razgovarali uvijek bi se u pozadini čula buka..od raznih strojeva..bušilica...bagera..i tako dalje...danas je sasvim drukčije..dubrava se promjenila i postale veoma lijepo mjesto nedaleko šibenika..
...da se vratim na priču...mi smo se upoznali...bilo nam je lijepo i krenuli smo skupa...bila je to neobićna veza u samom početku...ja samo neznam što to ima toliko prokletu u tom gradu..da cure jednostavno ne vole istinu a još manje iskrene osjećaje...možda je problem u vodi ili pak je ipak problem u meni...teško je opisati taj osjećaj..kad sam razgovarao s njom bilo je to..neznam..kako objasniti..kao da sam dolje na licu mjesta...bila je onaj autohtoni predstavnik dalmacije koju sam ja toliko volio...kako sam je ono zvao...LIJEPA PROTINAKĆI...imala je oći boja mora...boje dinama....početkom lipnja te godine...zapravo to je bio početak kraja...IVANA je bez znanja roditelja..svojih ukućana..sjela na autobus...i zadnjh 124 kune dala za autobusnu kartu..te krenula meni za zagreb...zapravo pobjegla od kuće...meni je bilo drago no bio sam i zabrinut...krenula je potraga..za njom..ivana je iskljućila mobitel..navečer...ko 22 sata...ja sam nazvao njenu mater..zapravo najprije ona mene plačnim glasom...i tek kad je razgovarala sa mojom materom...smirila se...mogu zamisliti kako su se oni dolje osjećali ne znavši di im je ivana...grozno je bilo...dali smo ijoj novac za kartu i IVY kako sam je tada zvao vatila se popodne drugog dana dolje...u svoju dubravu...tog trenutka mislio sam da sam je zauvijek izgubio...no nije bilo tako..ne još...opet smo se čuli...i krenuli skupa..samo ovog puta njeni su dopustili našu vezu...iako i prije toga...njena majka uvijek nas je bila podržavala barem mi se to ćinilo...i početkom srpnja mjeseca...starci su je pustili da dođe na nekoliko dana do mene...imali smo vlastiti stan...živjeli skupa tih par dana...ona bila domaćica a ja donosio hranu..haha...u našem malom stanu na četvrtom katu..sa velikom terasom.. ...bilo je i loših i dobrih trenutaka...opet je došlo vrijeme da krene natrag u svoj rodni grad...svaki puta kad bi odlazila osjećao sam gorčinu u ustima..samo ovog puta i ja sam otišao dolje..što se sve dešavalo nije toliko bitno..prvi kolovoz 2005....godine ponovo je pitala svoje dali bi mogla do mene..mater joj je dopustila..otac zabranio..ionako bio je uvijek strog prema njoj...opet je pobjegla...sa tek nekoliko kuna u džepu više od cijene karte..samo ovog puta zalutala je u krivi bus za PULU...tako da sam je čekao cijeli dan na autobusnom u zagrebu...kasnije sam shvatio da to lutanje i nije bilo toliko slučaajno..no nebitno nebih htio kvariti uspomenu...te večeri ostali smo do kasno u noć na kolodvoru u nekom kafiću..kao što možete vidjeti dolje u slici..
...lijepa...topla..kolovoška večer...mislim da smo tada jedini puta uživo dugo..dugo i iskreno razgovarali..ni prije ni poslije nismo to više nikad ponovili...nakon te večeri...krenuli smo za naš stan na četvrtom katu..sa velikom terasom...proveli nekoliko zajednićkih dana..u napetoj atmosferi..to više nije bio to...ne s njene strane..posvađali smo se..i IVANA...je otišla...sama i bez kune i osobnih dokumenata u džepu...vozio sam pored nje pazeći da barem sretno stigne do autobusa..iskljućila je mobitel i svojima se nije htjela javiti...bio sam zabrinut...kako bez kune proći 400 kilometara a odbija moju pomoć..bojao sam se da joj se što ne desi...odjednom sam je izgubio iz vida..nisam je više vidio u retrovizoru...tada nisam znao da je to ujedno i posljednjii puta da sam je vidio( figurativno rečeno,mislim u onom svijetlu )...javio sam i njihovima doma...nastala je zbrka...imala je isključen mobitel i nitko nije znao što se desilo...dolazila je večer...petak...dan domovinske zahvalnosti...svako malo zvali su me njeni roditelji i kroz plač pitali za nju...pretražio sam svaki pedalj autobusnog kolodvora i preko razglasa je tražio...pretražio sam svaki autobus koji je kretao za šibenik...no nije bilo rezultata...cijelu noć i subotu cijeli dan noseći njenu sliku pretraživao sam okolo pitajući ljude..pod konstantnim pritiskom njenih roditelja...koji me nisu zabrinuto prestali zvati...bio sam van sebe..bio sam u paklu..i umalo poginuo...naime potpuno iscrpljen...konstantno za voloanom...nisam vidio na pružnom prijelazu spuštenu rampu i udario sam u nju..odbio rampu..i nastavio voziti..za što sam naravno kasnije platio debelu kaznu...no spasio glavu...ali u tom trenutku nisam dvojio od zaustavljanja bio mi je važniji ivanin život...od auta i bilo kakve kazne i bilo čega...više nisam mogao došao sam kući da predahnem..nedjelja predvečer...dva dana prošlo...zovem njenu mater da joj kažem što je iako smo se stalno čuli...kad mi ona kaže citiram...dušo ivana je ovdje kod mene na rabu,samo mi je vrekla da ti ne kažem kako je stigla već u petak oko ponoći jer je htjela biti malo sama.....poludio sam..a ja gospođo...pa ja kao sumanut je tražim...vi glumite da je nema ipotićete me na traženje i dalje i dalje...ja se osjećam krivim zbog svega...ali njena mater ništa kao da je to ne dira..uživa sa kćerkom kod bake na RABU...dok sam ja prolazi pakao...nitko tko nije doživio takva dva paklena...vruća ljetna kolovoška dana te godine..ne može znati kroz što sam ja prošao...i kako sam se osjećao nakon što sam saznao da zapravo tražim nekoga tko se nije izgubio i tko je autostopom došao na rab još istog dana...teško je povjerovati...da smo nas dvoje još do prije neki dan zajednički planirali put na rab da tamo kod njene bake provedemo ostatak ljeta...vidio sam i prošao svašta..ali to je ipak bilo još i za mene neviđeno...mjesec dana kasnije..pokušao sam se na poziv njene matere još jednom naći sa ivanom i otišao sam u dubravu šibensku sa prijateljem...no međutim usprkos suzama lažnim njene majke ivana je počela histerizirati..tako da ja nisam ni izašao iz kola..okrenuli se u čudu i otišli...skandal do skandala...tek kasnije sam shvatio od nekih ljudi koji znaju tu familiju da je zapravo njena mater podržavala našu vezu iz razloga što je trebalo platiti telefonski račun od osam tisuća kuna kji je ivana potrošila na razgovore između ostalog i sa mnom...to mi je i sama rekla njena mater dok su bila lijepa zajednička vremena..da ako bih htio to platiti..eto oni bi mi bili vječno zahvalni...kako..zar tako da me natjeraju na suludu jurnjavu koju zamao glavom platih..od tog 30.kolovoza nikad više nisam .čuo njen glas...isam je vidio...samo sam čuo neke priče o njoj...možda bih jednog dana volio je sresti..kao poznanika...možda i prijatelja...vrijeme lijeći sve rane....pa i oprašta, ali ne zaboravlja....
Iako se radi tek o prvobitnoj akumulaciji kapitala, programeri će imati dosta posla, no startati će, mora startati jer ovakvo stanje u vrtualnom prostoru je nevjerojatno, da facebook agresori odlučuju o domoljublju, da " pedofili s Madagaskara " propovijedaju iskrivljenu istinu...DOSTA....
.....................
Opis bloga Koncerti,putovanja, doživljaji s putovanja i iz života, ljubavi-velike i male,ugodne i neugodne, ocjene svih gradova, mjesta,koncerata,
noćnih klubova - u kojima sam bio i u kojima ću tek biti, razgovori s poznatim i nepoznatim osobama, zvijezdama i zvjezdicama...Jednostavno,
sve...
DREAM MUST STAY ALIVE!
ponedjeljak, 14.07.2008.
FOTO TINO ( 13 ) - Vukowar
Kad je prije 13 godina nakon pobjednosno okončane oslobodilačke operacije OLUJA predsjednik TUĐMAN VLAKOM SLOBODE došao u SPLIT okružen generalima pobjedničke vojske na prepunoj rivi dočekalo ga je razdragano mnoštvo, u svom euforičnom govoru predsjednik je okupljenim građanima postavio jedno pitanje: " ŠTO JOŠ DA VAM OBEĆAM? " - odgovor naroda bio je jednoglasan; " VUKOWAR " !
U svom nadahnutom govoru predsjednik je okupljenom mnoštvu obećao:
" Da, Vukovar, taj simbol hrvatskoga otpora. Vukovar i bogatu istočnu Slavoniju, jer Hrvatska je bila i ostat će podunavska zemlja! Oslobodit ćemo Vukovar. "
Memorijalno groblje
Trpinjska cesta
Križ na Dunavu
Vječno svjetlo
Zvjezdice
Križ
Nekoliko godina kasnije već bolešću dobrano načeti prvi hrvatski predsjednik održao je govor na željezničkoj postaji u razrušenom Vukovaru, ali oslobođenom i vraćenom matici zemlji. Prvi hrvatski predsjednik je ispunio svoje obećanje, neki bi rekli pobjednik u ratu - gubitnik u miru. Neću ovdje ulaziti u analizu dvaju mandata predsjednika Tuđmana, ali jedno je sigurno, pravi potez je bio što se krenulo u oslobađanje istočnog djela domovine mirnim, diplomatskim putem, Hrvatska je pretrpjela ionako previše žrtava, novi rat na istoku bio bi još žešći i još teži, a donio bi velike gubitke na obje strane, kako one agresorske tako i naše oslobodilačke vojske, a i stradali bi brojni civili. Usprkos želji mnogih u vodstvu Tuđmanovog HDZ-a, a i dobrog dijela naroda, poneseni pobjedom u vojno redarstvenoj akciji Oluja su željeli ratnom akcijom osloboditi i taj dio zemlje. Predsjednik je postupio ispravno, jer ljudski život nema cijene, život je samo jedan i suviše vrijedan da bi se riskirale nove žrtve i nova razaranja.
Ovčara
Tada je na poticaj pokojnog predsjednika Tuđmana donešena odluka kako će svaka županija u Hrvatskoj samo o svom trošku i iz svog proračuna financirati izgradnju jednog objekta u herojskom gradu, objekta od ključne važnosti za sam grad. Sve županije bez obzira tko bio na vlasti jednodušno su prihvatile ovu predsjednikovu incijativu. Vukovar je prije rata bio mali Beč, biser na Dunavu, velika riječna luka, ovom agresijom i neviđenim razaranjima u kojima je do temelja razoren jedan grad i koji je uz Srebrenicu simbol ljudskog bezumlja jedne sulude i fašističke velikosrpske politike Vukovar je postao grad duhova. Za vrijeme okupacije Vukovar je životario, okupatorska vojska nije ni trudila se uvesti bilo kakav normalan život u taj slavonski dragulj, svjesni da je samo pitanje trenutka kad će morati napustiti grad koji su razorili. Ne može se zadržati ono što se na temelju zločina, na temelju mržnje i zla osvojilo, nisi to mogli ni nacisti, nisu mogli to očekivati ni velikosrpski fašisti.
Crkva u Vukovaru nekada
Crkva u Vukovaru danas
Iako ni blizu nije obnovljeno sve ono što je devedesetih obećano, ali Vukovar danas i Vukovar 1998. velika je razlika. Vukovar se vratio kući, ali Vukovar je kao rijetko koji podjeljen grad u Europi i dalje u onoj ratnoj psihozi. Ratne rane teško zacjeljuju, a neke i nikad neće, posebno što je zloglasna vukovarska trojka zločinaca: Radić - Šljivančanin - Mrkšić dobila nikakve ili smiješno male kazne na Haškom sudu u Nizozemskoj. Žrtva je žrtva i svaka žrtva zaslužuje pravdu, dok tako ne bude i dok srpska politika ne prođe jednu katarzu sličnu onoj kakvu je prošla Njemačka sa Wili Brandtom kao kancelarom, na ovom prostoru teško da će biti onog normalnog i onog prijeko potrebnog iskrenog suživota.
Simbol hrvatskoga otpora i danas je podjeljen grad i danas se ide u različite i odvojene škole i danas se uče dvije povijesti iako ima " samo jedna istina, i danas ne razgovaraju " naši " i " njihovi " na ulici, u prolazu. Iako teško ipak se kreće usprkos ovom svemu nabrojanom. Vukovar ima budućnost, mnogo toga je obnovljeno, danas mnogi koji su Vukovar napustili u onoj tragičnoj, tužnoj koloni za sjećanje, iz studenog 1991. godine, a koji se možda više nikada nisu vratili u taj grad, danas ga nebi prepoznali. Vukovar je dosta obnovljen, no to je fasada, to je vanjština.
Ono što je unutra, što je u srcima Vukovaraca, to je ipak najvažnije, taj teret grad i njegovi stanovnici nosit ce desetljećima a mozda i duže, samo Trpinjska cesta, Vodotoranj, Ovčara, stoje kao nijemi svjedoci tragičnih zbivanja od prije 17 godina. Vukovar je prepun ljudi i hodočasnika iz svih krajeva zemlje, prepuno političara kad su obljetnice i kad se trebaju sakupljati jeftini predizborni poeni ( pogledajte samo ove godine uoči lokalnih izbora kako će biti 18. studenoga, kao lešinari nahrlit će u taj ranjeni grad ), ali ovih običnih, " normalnih " dana Vukovar i Vukovarci prepušteni su sami sebi i svojoj svakodnevnici. Grad je pust, možda je tako i bolje, možda je Vukovar sit praznih obećanja u zadnjih osam godina. Najbolje smo to vidjeli ovaj petak na pogrebu legendarne hrvatske heroine Domovinskog rata. Kada im je trebala za sakupljanje izbornih glasova uvijek su se okupljali oko Kate Šoljić, a sada na pogreb NITKO iz vrha države joj nije došao, SRAMOTA. Ova vlast nažalost svakim danom, sve više sama sebi zadaje autogolova, kao da ima mazohističku potrebu raditi sama protiv same sebe ovog naroda. Vukovarom još uvijek odjekuju riječi nezaboravnog SINIŠE GLAVAŠEVIĆA: " OPTUŽUJEM " iz 17. studenog 1991. kad je svjestan da okupator ulazi u grad poslao svoj posljednji besmrtni izvještaj u Zagreb, njegove bezvremenske riječi mogle su biti poruka i onda, poruka su i danas, ako bude još takvih ljudi Vukovar će naći svoj put.
Vodotoranj
Kroz sam grad proveo nas je čovjek nadimkom " ZOLJA " borac sa Trpinjske ceste i jedan od rijetkih preživjelih sa OVČARE, sve njegove riječi i sve fotografije pohranjivali smo odmah u laptop i prijenosni homebox, kako bi sačuvali priču za vrijeme kad bi se to moglo zaboraviti, pa mu i zbog toga, ali i zbog doprinosa u Domovinskom ratu puno hvala.
