Marketing
FOTO TINO ( 13 ) - Vukowar
Kad je prije 13 godina nakon pobjednosno okončane oslobodilačke operacije OLUJA predsjednik TUĐMAN VLAKOM SLOBODE došao u SPLIT okružen generalima pobjedničke vojske na prepunoj rivi dočekalo ga je razdragano mnoštvo, u svom euforičnom govoru predsjednik je okupljenim građanima postavio jedno pitanje: " ŠTO JOŠ DA VAM OBEĆAM? " - odgovor naroda bio je jednoglasan; " VUKOWAR " !
U svom nadahnutom govoru predsjednik je okupljenom mnoštvu obećao:
" Da, Vukovar, taj simbol hrvatskoga otpora. Vukovar i bogatu istočnu Slavoniju, jer Hrvatska je bila i ostat će podunavska zemlja! Oslobodit ćemo Vukovar. "
Memorijalno groblje
Trpinjska cesta
Križ na Dunavu
Vječno svjetlo
Zvjezdice
Križ
Nekoliko godina kasnije već bolešću dobrano načeti prvi hrvatski predsjednik održao je govor na željezničkoj postaji u razrušenom Vukovaru, ali oslobođenom i vraćenom matici zemlji. Prvi hrvatski predsjednik je ispunio svoje obećanje, neki bi rekli pobjednik u ratu - gubitnik u miru. Neću ovdje ulaziti u analizu dvaju mandata predsjednika Tuđmana, ali jedno je sigurno, pravi potez je bio što se krenulo u oslobađanje istočnog djela domovine mirnim, diplomatskim putem, Hrvatska je pretrpjela ionako previše žrtava, novi rat na istoku bio bi još žešći i još teži, a donio bi velike gubitke na obje strane, kako one agresorske tako i naše oslobodilačke vojske, a i stradali bi brojni civili. Usprkos želji mnogih u vodstvu Tuđmanovog HDZ-a, a i dobrog dijela naroda, poneseni pobjedom u vojno redarstvenoj akciji Oluja su željeli ratnom akcijom osloboditi i taj dio zemlje. Predsjednik je postupio ispravno, jer ljudski život nema cijene, život je samo jedan i suviše vrijedan da bi se riskirale nove žrtve i nova razaranja.
Ovčara
Tada je na poticaj pokojnog predsjednika Tuđmana donešena odluka kako će svaka županija u Hrvatskoj samo o svom trošku i iz svog proračuna financirati izgradnju jednog objekta u herojskom gradu, objekta od ključne važnosti za sam grad. Sve županije bez obzira tko bio na vlasti jednodušno su prihvatile ovu predsjednikovu incijativu. Vukovar je prije rata bio mali Beč, biser na Dunavu, velika riječna luka, ovom agresijom i neviđenim razaranjima u kojima je do temelja razoren jedan grad i koji je uz Srebrenicu simbol ljudskog bezumlja jedne sulude i fašističke velikosrpske politike Vukovar je postao grad duhova. Za vrijeme okupacije Vukovar je životario, okupatorska vojska nije ni trudila se uvesti bilo kakav normalan život u taj slavonski dragulj, svjesni da je samo pitanje trenutka kad će morati napustiti grad koji su razorili. Ne može se zadržati ono što se na temelju zločina, na temelju mržnje i zla osvojilo, nisi to mogli ni nacisti, nisu mogli to očekivati ni velikosrpski fašisti.
Crkva u Vukovaru nekada
Crkva u Vukovaru danas
Iako ni blizu nije obnovljeno sve ono što je devedesetih obećano, ali Vukovar danas i Vukovar 1998. velika je razlika. Vukovar se vratio kući, ali Vukovar je kao rijetko koji podjeljen grad u Europi i dalje u onoj ratnoj psihozi. Ratne rane teško zacjeljuju, a neke i nikad neće, posebno što je zloglasna vukovarska trojka zločinaca: Radić - Šljivančanin - Mrkšić dobila nikakve ili smiješno male kazne na Haškom sudu u Nizozemskoj. Žrtva je žrtva i svaka žrtva zaslužuje pravdu, dok tako ne bude i dok srpska politika ne prođe jednu katarzu sličnu onoj kakvu je prošla Njemačka sa Wili Brandtom kao kancelarom, na ovom prostoru teško da će biti onog normalnog i onog prijeko potrebnog iskrenog suživota.
Simbol hrvatskoga otpora i danas je podjeljen grad i danas se ide u različite i odvojene škole i danas se uče dvije povijesti iako ima " samo jedna istina, i danas ne razgovaraju " naši " i " njihovi " na ulici, u prolazu. Iako teško ipak se kreće usprkos ovom svemu nabrojanom. Vukovar ima budućnost, mnogo toga je obnovljeno, danas mnogi koji su Vukovar napustili u onoj tragičnoj, tužnoj koloni za sjećanje, iz studenog 1991. godine, a koji se možda više nikada nisu vratili u taj grad, danas ga nebi prepoznali. Vukovar je dosta obnovljen, no to je fasada, to je vanjština.
Ono što je unutra, što je u srcima Vukovaraca, to je ipak najvažnije, taj teret grad i njegovi stanovnici nosit ce desetljećima a mozda i duže, samo Trpinjska cesta, Vodotoranj, Ovčara, stoje kao nijemi svjedoci tragičnih zbivanja od prije 17 godina. Vukovar je prepun ljudi i hodočasnika iz svih krajeva zemlje, prepuno političara kad su obljetnice i kad se trebaju sakupljati jeftini predizborni poeni ( pogledajte samo ove godine uoči lokalnih izbora kako će biti 18. studenoga, kao lešinari nahrlit će u taj ranjeni grad ), ali ovih običnih, " normalnih " dana Vukovar i Vukovarci prepušteni su sami sebi i svojoj svakodnevnici. Grad je pust, možda je tako i bolje, možda je Vukovar sit praznih obećanja u zadnjih osam godina. Najbolje smo to vidjeli ovaj petak na pogrebu legendarne hrvatske heroine Domovinskog rata. Kada im je trebala za sakupljanje izbornih glasova uvijek su se okupljali oko Kate Šoljić, a sada na pogreb NITKO iz vrha države joj nije došao, SRAMOTA. Ova vlast nažalost svakim danom, sve više sama sebi zadaje autogolova, kao da ima mazohističku potrebu raditi sama protiv same sebe ovog naroda. Vukovarom još uvijek odjekuju riječi nezaboravnog SINIŠE GLAVAŠEVIĆA: " OPTUŽUJEM " iz 17. studenog 1991. kad je svjestan da okupator ulazi u grad poslao svoj posljednji besmrtni izvještaj u Zagreb, njegove bezvremenske riječi mogle su biti poruka i onda, poruka su i danas, ako bude još takvih ljudi Vukovar će naći svoj put.
Vodotoranj
Kroz sam grad proveo nas je čovjek nadimkom " ZOLJA " borac sa Trpinjske ceste i jedan od rijetkih preživjelih sa OVČARE, sve njegove riječi i sve fotografije pohranjivali smo odmah u laptop i prijenosni homebox, kako bi sačuvali priču za vrijeme kad bi se to moglo zaboraviti, pa mu i zbog toga, ali i zbog doprinosa u Domovinskom ratu puno hvala.
A Dunav i dalje teče...
Post je objavljen 14.07.2008. u 11:34 sati.