Statue modernog doba

Svuda su oko mene.

Zamrznuta lica.
Moderne statue.
Umjetnih osmijeha.
Lišene svakog dodira topline.
Iskrenih osjećaja.
Životnih vrijednosti.

Hodaju turobno gradom.

Izobličenih pogleda.
Na svoj odraz, na svijet.
Oblikuju čak i sjenke.
Ne bi li ih savršeno pratile.
Bez i najmanjih grešaka.
One se ne praštaju.
U njihovom svijetu.

Sjede u vrevi subotnje špice.

Obučene u skupocjeno ruho.
Prikrivaju ruševine.
Prazninu. Tminu.
Nedostatke i mane.
Crtaju nepostojeće vrline.
Uzdižu materijalno.
Ne znajući pritom pravu cijenu.

Odgajaju generacije bez budućnosti.

Dajući im novac i moć,
ali ne i znanje kako do toga doći.
Zaraditi. Oznojiti se.
Biti zadovoljan.
Uživati u plodovima svog rada.

I svaka kćer - jedna na drugu neka liče.
Biti poseban, drukčiji, svoj ionako postaje zastarjelo.
A svaki sin može što hoće, kad hoće, s kim hoće.
Tata je tu da potplati i naplati.

Svuda su oko nas.

Zamrznuta, dosadna lica.

Moderne statue.

Podsjećaju me kakva ne želim biti.