Svuda su oko mene.
Zamrznuta lica.
Moderne statue.
Umjetnih osmijeha.
Lišene svakog dodira topline.
Iskrenih osjećaja.
Životnih vrijednosti.
Hodaju turobno gradom.
Izobličenih pogleda.
Na svoj odraz, na svijet.
Oblikuju čak i sjenke.
Ne bi li ih savršeno pratile.
Bez i najmanjih grešaka.
One se ne praštaju.
U njihovom svijetu.
Sjede u vrevi subotnje špice.
Obučene u skupocjeno ruho.
Prikrivaju ruševine.
Prazninu. Tminu.
Nedostatke i mane.
Crtaju nepostojeće vrline.
Uzdižu materijalno.
Ne znajući pritom pravu cijenu.
Odgajaju generacije bez budućnosti.
Dajući im novac i moć,
ali ne i znanje kako do toga doći.
Zaraditi. Oznojiti se.
Biti zadovoljan.
Uživati u plodovima svog rada.
I svaka kćer - jedna na drugu neka liče.
Biti poseban, drukčiji, svoj ionako postaje zastarjelo.
A svaki sin može što hoće, kad hoće, s kim hoće.
Tata je tu da potplati i naplati.
Svuda su oko nas.
Zamrznuta, dosadna lica.
Moderne statue.
Podsjećaju me kakva ne želim biti.
Post je objavljen 29.12.2022. u 21:42 sati.