Poznavala sam ljude

One za koje bih sve od sebe dala
One s iskrenim osmijehom
One s ispruženim rukama
Lijepom riječi utjehe

Ljude!

Moje osobe...

Ali ovo vrijeme ludo
Pretvori ih u sjene
Svega što su nekad bili.

Nestali su osmjesi
I predivni pogledi sreće.
Ti savršeni trenutci razgovora
I beskrajnih druženja.

Ostade tek pokoji poziv...
I neodgovorene poruke.

Nema ih.

Mojih osoba nema više!

Izgubiše se u gomili neznanaca.

I svaka rana koja je boljela
S vremenom ne boli toliko.
Tek ponekad se javi.
Tupa bol.

I pitanje zbog čega.

Godine iza mene čine me hrabrom
Da istupim i naglas kažem:

Ja jesam čovjek. Osoba.
Ja postojim.
I volim.
I dalje se smijem.
I dalje grlim.
Još uvijek imam razloga da živim.
I osjetim i sreću i tugu.

Hej, ja živim!

Moje osobe su kraj mene!
Najbitnije.
Najljepših srca na svijetu!

Njih vam ne dam!
Za njih grizem!
Za njih okrećem leđa svakome od vas!
Ispočetka.
I ponovno.

Jer svaka od njih
Je osoba koja vrijedi!

A vi, gospodo?
Kako živite bez duše?
Na ivici između grižnje savjesti
I pravdanja da ste ipak vi u pravu?

Poznavala sam ljude.

Poznavala sam...

Nekada davno.