I am the Phoenix

nedjelja, 30.04.2006.

Light at the end of the tunnel

Neću puno. Mislim da sam vas izmučio sa part 12. moje priče. Samo ukratko ... ma, ni ukratko!
Ostavljam sliku, jer kako narod kaže ... slika vrijedi 1 000 riječi ...

- 21:30 - Unleash my power... (16) - Release the Phoenix - #

petak, 28.04.2006.

~~ Ispovijesti prodane duše ~~.. .. Part 12.

Snažan propuh prohujao je stanom. Svijeća se ugasila, a prozor otvorio snažnim treskom. Ostao sam u priličnom mraku. No, taj mi mrak nije smetao. Čim sam otvorio knjigu kao da je nekakva svjetlost obasjala sobu. Možda sam i čuo nekakva zvona, ali vjerojatno zato što sam baš u tom trenu razmišljao o onim filmskim scenama kada se nešto dogodi obavezno zvone nekakva zvona i pojavi se "božansko" svjetlo. Tko zna ... možda se tako dogodilo jer sam ja to zamislio, pa se onda i manifestiralo. Čudna je bila ta svjetlost. Blijedo žute boje, jarka, a opet blijeda. Okružila me poput vode, prolazila mi između prstiju ruke koju sam podigao. Prolazio sam kroz nju kao kroz dim, grlila mi je prste i igrala se s njima. U tom sam se trenu trgnuo iz igranja sa svjetlošću ... sjetio sam se da sam otvorio knjigu ... Spustio sam pogled. Prošao sam prstima po naslovnici. Hrapavi papir stimulirao je moje živce u jagodicama. Odmah sam se sjetio egipatskog papirusa. Stranice knjige su bile sličnog materijala iako, zapravo, nisam znao kakav je egipatski papirus pod prstima. Papir je bio blijedo žute boje, na tren kao da je vukao na prljavo bijelu. Spustio sam glavu i napravio jedan udisaj. Miris mističnosti prošao mi je nosnicama, miris starine ... Miris me podsjetio na nešto, ali se nisam mogao prisjetiti na što. Ruka mi je drhtala. Zahvatio sam prvu od popriličnog broja stranica i okrenuo je sa zastojem daha. "Čudno"- zaustio sam. Stranica je bila prazna. Opet sam okrenuo na slijedeću stranicu. I ona je bila prazna. Poseban, mistični osjećaj koji me pratio od škole do sad nestao je netragom ... nije ga više bilo kao ni slova na stranicama te knjige. Prošao sam prstima naglo po svim stranicama i shvatio da je cijela knjiga- prazna! "Koji je ovo vrag?!"- lupio sam nekontrolirano po tepihu. Bio sam bijesan. Osjećao sam se jadno. Napokon sam pomislio da ću dobiti neke odgovore na moja pitanja, ali su ti odgovori valjda prohujali zajedno sa propuhom čim sa otvorio knjigu. Praznina koju sam zapostavio, potpuno me ispunila. Mješavina tuge, muke, bijesa ... prolazila mi je neuronima i kompletno me obuzela. Mislima mi je bljesnula misao na žilet i na snove kako mi hladan metal reže kožu zapešća niz koje se slijeva topla krv. Misao na nestanak obuzimala me. "Nemam više snage ..."- zajecao sam. "Ne mogu više ..."- spustio sam se na knjigu i na trenutak prestao disati. Sve je stalo ... tišina me okružila i ja sam u nju utonuo.
Naglo sam se trgnuo. Pomislio sam na onu spodobu. "Da mi je tu sad"- smišljao sam načine na koji bi je mogao zadaviti onim njenim krpama u koje je bila umotana. Odjednom, hladni trnci uspeli su mi se kralješcima. Propuh je opet prohujao stanom mlateći pritom prozorom. Svijeća koju sam bio pripalio opet se ugasila. Podigao sam se da zatvorim prozor. Gledao sam u knjigu i nisam znao što da s njom radim. Odlučio sam ju staviti u ormarić pa neka stoji. "Trgat ću iz nje papire kad mi bude trebalo"- mislio sam. Kiša je snažno počela udarati po roletama, a snažan vjetar je njima mlatio od staklo. "Od kud sad ova oluja?"- razmišljao sam. Krenuo sam upaliti svjetlo i uzeti knjigu da ju pospremim. Čim sam dotaknuo prekidač, žarulja je snažno eksplodirala. Stresao sam se. Cijela je elektronika u stanu odjednom počela divljati. Žarulje su pucale. Toster se palio i gasio. Televizor se upalio i kao da je sam prebacivao programe. Sjeo sam se na kauč da izbjegnem sve one iskre i staklo. Tišina ... odjednom, muk je zavio stan. Sve je prestalo. "Pa koji je ovo ...?"- čim sam zaustio snažan propuh me odbacio s kauča i zavaljao na pod ispod prozora gdje sam se ja dočekao na leđa koja su zajedno sa mnom puknula u zid. Ustao sam se s rukama na leđima. Nije više bilo ni kauča ni sobe, ničega! Samo mrak, ali sebe sam vidio. "Opet nešto čudno, e to stvarno nije više -čudno!"- pomislih. Okrenuo sam se. "Je.em ti!!"- povikao sam. Čim sam se okrenuo dočekalo me lice spodobe koja mi je uručila onu famozno praznu knjigu. Obuzela me hladnoća. "Dali ste mi praznu knjigu!"- povikao sam na nju. Strah mi je nekako nestao. "I što da ja radim s njom?"- spodoba me gledala onim njenim očima. Podigla je prst na usta i time mi dala znak da šutim. "Ma šta ću ja šutjeti??"- pomislih. Snažna bol prostrujala mi je glavom. Uhvatio sam se za nju objema rukama i pao na koljena. Oči su mi prokrvarile. Odjednom sam ustao. Praznina kao nikad, obuzela mi je misli. "Sve mi je jasno ..."- pomislih. Sve mi je bilo jasno ... kristalno čiste misli strujale su mi glavom. Napokon, shvatio sam zašto spodoba ne priča. Čuo sam ju u glavi! Kao da mi je nastanila misli i glavu. Razumio sam ju u potpunosti. Napokon sam shvatio. ... "Moć je u tebi ..."- prostrujao mi je spodobin glas mislima, ako je uopće to bio njen glas. Osjetio sam kako mi krv vrije i kola tijelom, žile su mi nabrekle. Na rukama su popucale i krv mi je snažno počela teći niz dlanove. Bol nisam osjetio. Lagano sam se počeo podizati od zemlje koje nije bilo. Osjetio sam da lebdim. Svjetlost me obuzela i sa krvlju koja je tekla doživio sam prosvjetljenje. Na bolesni način osjećao sam kako me vlastita krv čisti od svega. ... "božansko..."- prostrujala mi je njena misao glavom. Zapravo ... osjetio sam se božanski. "Da li sam ja Bog?"- ne tren sam se zapitao. Barem bi to objasnilo frontalni sudar sa autom iz kojega sam izašao živ. Svjetlost me okružila u potpunosti i ušla u mene. "Sve je u tebi"- strujalo mi je. "Ti trebaš otkriti svoju snagu" ... Iz mene je bljesnula svjetlost i krv. Tijelo mi se počelo trzati, a ja sam se izgubio.
Sjedio sam ispred knjige na tepihu u svom stanu. Brzo sam podigao ruke i pregledao ih. "Ništa .."- zaustio sam bez ikakvog šoka, kao da mi se to već tisuću puta dogodilo. Da li je sve to bio san ili ... Stresao sam se i podigao pogled, spodoba sa uperenim prstom u mene stajala je naslonjena na štok. Sjetio sam se onoga "moć je u tebi". Osjetio sam da sve ovisi o meni. Prozor je opet zalupio i ja sam se naglo okrenuo prema njemu. Kad sam vratio pogled spodobe više nije bilo. "Isusa ti ..."- šta je neću sve doživjeti. Pod prstima ruku koje su mi pale prema tepihu osjetio sam poznati osjećaj –hrapavost papirusa knjige .. prazne knjige. Pogledao sam ju i čim ju je moj pogled okupao počela su se ispisivati slova po prvoj stranici. Kao nekakvom čarolijom čudna slova počela su krasiti prazne stranice. Proletio sam kroz knjigu. Sve su se stranice počele puniti čudnim nazivima, slovima crne i srebrne boje. Vratio sam se na prvu stranicu. Ispisivanje slova došlo je do kraja. Naglo sam ju zatvorio u strahu i čim sam ju zatvorio koža, u koju je bila omotana i uvezana, bljesnula je srebrnom svjetlošću i nekakav se simbol zažario i ispisao na njoj. Prošao sam prstima po toplom simbolu. Osjetio sam nekakvu snagu. Kao da je ta knjiga bila dio mene. Kao da je ta knjiga –ja ... Opet sam ju otvorio, a znatiželja me je natjerala da otvorim prvu stranu i bez pomisli na posljedice pročitam i poviknem prvu riječ koju sam ugledao. "Claudo!"- povikao sam.

TO BE CONTINUED ... ..

DATuMi OBJAvE svih dijelova: 1. DIO- 06.02.2006; 2.- 09.02.; 3.- 19.02.; 4.- 26.02.; 5.- 08.03.; 6.- 17.03.; 7.- 24.03.; 8.- 30.03.; 9.- 07.04.; 10.- 14.04.; 11.- 21.04.2006

- 13:54 - Unleash my power... (13) - Release the Phoenix - #

utorak, 25.04.2006.

Trči ... samo da što prije stigneš

Malo nešto internet štekao i tako ... sve u svemu ništa posebno.
Sve samo žurba. Počeo sam obavljati stvari automatski. Želio bih biti robot i tako se počinjem i osjećai. Dižem se. Perem zube.
Jedem. Sve automatski, bez ikakvog razmišljanja. Prolazim pored ljudi kao spodoba. Samo gledam što mi je sljedeće za obaviti i
kao da znam da će mi, kad sve napokon obavim, doći malo mira. Ali neće! Ah .. možda i hoće .. na ljeto ... Uvijek nešto za obavljati,
trčati, letiti .. ne znam više tšo trebam, a što ne ... mislim da mi treba jedan dobar Apaurin .. ili Persen ... FORTE!

I trčimo i trčimo samo da što prije obavimo ... nešto ... A što je to nešto? Zašto se svi toliko žurimo ... Žurimo se da obavimo sve
da bi mogli umrijeti?! Očito svaki čovjek podsvjesno teži smrti, pa svaki dan gleda i otkriva načine kako će taj isti dan što prije obaviti
da može doći slijedeći koji će što prije obaviti ... da bi na kraju ... umro! Nema više smirenosti ... nema više ležernosti. Pa majku mu ljubim
jednom smo na ovom svijetu, zašto su toliko bitne u biti nebitne stvari. Toliko puta poželim dići se ujutro, prošetati, uzeti bicikl, uživati
u Suncu, pročitati neku dobru knjigu koju JA želim čitati. Raditi neke stvari koje mene zanimaju ..., ali nema se vremena! I onda se pitam
da li će tako izgeldati cijeli moj život?! Dođe mi da puknei da odem ... da kažem svijetu i svima "Tko ste vi da meni govorite što moram
i kad moram?! Isti ste kao i ja!" ... i pokupim se. Odem ... i uživam u prirodi. Budem jedno s njom ... jer mi je stvarno već pun kufer, da
ne kažem drugu riječ ovoga "trči ... samo da što prije stigneš" života ...

Edvard Munch: "Vrisak"

- 22:46 - Unleash my power... (22) - Release the Phoenix - #

nedjelja, 23.04.2006.

SFeraKon i moj svijet ...

Eh ... nisam Vam mislio o tome pričati, ali jako sam se iznenadio, ugodno ... i htio bih s Vama to podijeliti. Tema je bila "Bal vampira" i moja je priča bila poslana na Sferin natječaj. Iskreno, znate da ja volim pisati i pišem za svoju dušu (hm ... to je samo izraz) tako da me nagrade nisu uopće zanimale. Iznenađen, između 1500 radova ja sam u toj kategoriji osvojio 1. mjesto. Objavit ću Vam i tu priču ako želite, kad završe "Ispovijesti" ... I jučer sam bio na dodjeli. Svečanost vodio Krešimir Mišak, znate onaj .. vodi "Na rubu znanosti" ... skoro me nisu prozvali jer se nisam prijavio. Ali, ipak jesu i tako dobio odlične knjige i još neke stvarčice. No, to mi uopće nije bitno. Znate moji dragi blogeri da mi vaše čitanje mojih priča i vaše pohvale znače više nego išta. Vi ste moji kritičari i zbog Vas se trudim biti bolji. I uza sve poštovanje ... jučer sam doživio drugačiji osjećaj. Da ne volim pisati, ne bi mi to ništa značilo. Ali kao i svatko ljudsko biće dobio sam nekakvo zadovoljstvo kad sam primio u ruke najobičniji papirić nazvan Diploma za osvojeno 1. mjesto. Između 1500 radova ... sad napokon shvaćam zašto su u svijetu tako važne nagrade ... osim onih Oscara gdje dođu da bi pokazali toalete ..., ali ima i tamo ljudi koji kada prime nagradu .. nije bitno što je to pozlaćeni kipić ili što će više zarađivati po filmu .. nego nekakav dokaz da to što radiš ... radiš solidno. Zato sam takvo zadovoljstvo osjetio po prvi puta ... i nisu bili bitni ni novci ni auti (da sam ga dobio) ... nego jednostavno prozivanje tvojega imena i jednostavan pljesak ljudi koji te ne znaju, ali ti odaju počast za nešto što si napravio.
Ta dodjela nagrada bila je samo jedan dio te više dnevne manifestacije. To Vam je u stilu onih Star Trek konvencija što vidimo po SAD-u ... Bilo je tu kostima, igara, knjiga ... svega i svačega. I dok smo tako prolazili, prije dodjele ... uz komentare moje frendice, kojoj neizmjerno zahvaljujem što me pratila na takvo nešto (i slikala ...), da su ti ljudi nenormalni i da je nju strah, ja sam se osjećao kao -doma. Koliko god to bilo nerdasto zvučalo ... ja sam uživao. Zašto toliko volim sf ? Volim dvije vrste sf-a. Prvi u stilu Zvjezdanih staza, vjerojatno zbog toga što bih želio da sam se rodio u toj budućnosti, sa iskorijenjenim ratovima, bolestima, glađu i ubojstvima ..., a drugi magija, vampiri i sl. zato što volim pobjeću u taj svijet ... maknuti se od ove turobne svakodnevice. Tamo mi svaki dan može biti drugačiji ... Eto, zato volim sf. I tako da sam se osjećao kao doma. Ostao bi još, ali nisam mogao. No, sljedeće godine definitvno. Ne mogu Vam opisati tu atmosferu, posebno na dodjeli. To su bili nasmijani ljudi. Tako se čovjek osjećao ugodno. I sa svim onim maskama, i bez obzira na šminku i kostime ... ljudi moji, ja sam se po prvi puta osjetio -normalno! Koja ironija ... Osjećao sam se kao čovjek, civilizirano ... komunikacija, bez incidenata, igre, pljesak, iskreno radovanje za druge ... sve nas to razlikuje od životinja, a ja sam to po prvi puta osjetio. Nisam očekivao da ću to osjetiti tamo ... možda sam se nadao da ću to osjetiti u nekom klubu, ali jedina stvar koju tamo možeš osjetiti očito je metak ili boca po glavi ... Sve je to izgledalo kao jedna velika obitelj, sa toliko različitih jedinki ... obitelj u kojoj se prihvaća raznovrsnost ... nešto drugačije, a ne osuđuje. U kojoj se ne bojiš biti drugačiji. Skladna cjelina, sastavljena od mnoštva različitih dijelova koji se međusobno poštuju i prihvaćaju. Bilo je tu svakavih ljudi, mladih, starih, lijepih i manje lijepih. Ali to uopće nije bilo bitno. Svi su došli da uživaju u svojoj ljubavi bez smetnji ... da budu dio te velike obitelji kao što sam bio i ja ... da se zabave kao i ja ... da vide drugačije ljude kao i ja .. da vide drugačiju stranu ljudi ... kao i -ja...

Moj doživljaj SFeraKon-a ... i otkriće moga svijeta ... ..

- 22:31 - Unleash my power... (17) - Release the Phoenix - #

petak, 21.04.2006.

~~ Ispovijesti prodane duše ~~.. .. Part 11.

Sve se zaustavilo. Vrijeme je prestalo teći. Tišina je zaogrnula ulicu. Ptice su stajale u zraku. Poput scene iz filma, zaustavljene u letu. A ja? Kao da sam bio izvučen iz te situacije. Promatrao sam sve oko sebe. Rukom sam prošao ispred lica i pomaknuo kapljice kiše koje su stajale u zraku. Ispred sebe gledao sam Njega. Bijesnih očiju i grčevitog stiska volana sa svojim crnim noktom, zamrznuto je gledao u mene. Kroz misli mi je bljesnula pomisao. "Kako nemam napade?!"- razmišljao sam. "Da li ja opet sanjam. Jesam li u paklu?"- htio sam se opet pljusnuti. Nisam znao razlog izostanka napadaja, ali sam imao osjećaj da je povezano sa spodobom iz mojih sanjarenja. Odjednom, sve mi se ispred očiju ubrzalo i ja sam se trgnuo iz svojeg sanjarenja, ako se to može tako uopće i nazvati ... Auto je munjevito krenuo prema meni. Kao da je iz zemlje potekao nekakav eliksir, okružio me ... poput jezera. Zagrlio mi noge i počeo ulaziti, tijelo mi se počelo trzati. Osjetio sam nekakvu navalu topline. Osjećaj koji je riječima teško opisati. Toplina je hrlila prema ruci. Imao sam osjećaj da će mi odletjeti. Takvo nešto nikada nisam osjetio. Stisnuo sam zube. Otkucaji su srca ubrzali. Osjetio sam kako ga toplina obuzima ... prožima. Tišina ... energija mi je prosjekla kožu na rukama i izašla. Nevidljiva sila obuzela me i osjećao sam –snagu. Auto se zaustavio. Gledao sam u čuđenju. Kotači su se vrtjeli i strugali beton, ali se auto nije micao. Njegove oči, užasnute, bljesnule su čistim bijesom. Trzaji su mi prošli niz kralježnicu. Znao sam ... Znao sam da mi je auto u kontroli. Panično i grčevito stisnuo je volan i nagazio na papučicu za gas. Oko kotača se počeo dizati bijeli dim. Smrad gume i bijeli dim proželi su ulicu. Obrisi auta nazirali su se u bjelini ... obrisi koji su nosili one crvene oči u sebi. Koliko god je dim postajao gušći, crvene oči su svejedno još uvijek svijetlile. Auto se nije micao. "Je li čuo ovu misao?"- razmišljao sam. Glavom mi je prije toga proletjela misao da ga -ubijem ... da li se Sotona može ubiti? Zgrčio sam ruku, blijedo bijele kosti nazirale su se kroz tanku kožu. Auto se počeo micati lijevo-desno. Odjednom, zadnji kotači počeli su se odizati polako od zemlje. "Aghh ..."- snažna bol prostrujala mi je prsnim košem. "Šta je sad ovo?!"- opet me ošinula poput noža, ovaj put jače. Osjetio sam slabost. Počeo sam se gubiti. "Ne sad ... molim te."- osjetio sam toplu tekućinu na gornjoj usnici. Prošao sam prstima lijeve ruke i shvatio da mi je procurila krv iz nosa. Koljena su mi počela klecati i znao sam da ne mogu više. U zadnjem sam pokušaju zgrčio prste desne ispružene ruke i pao na koljena. Zadnji kotači auta naglo su se podigli. Lijevi više od desnoga ... auto je zaplesao. Zaokrenuo se i vratio na zemlju, kotači koji su bili pod gasom krenuli su punom snagom naprijed. Izgubivši kontrolu, nepredvidivo se zavrtio, zadimio, puknuo u stup ulične svjetiljke i okrenuo se. Dim je polako nestajao. Gledao sam u čuđenju auto koji se nalazio u položaju koji do tada nikada nisam vidio. Jedva sam se podigao, dok mi je krv još uvijek kapala iz nosa. Osjećao sam slabost koja mi je natapala cijelo tijelo. Kao da mi je šipka probila prsni koš. Došao sam do auta. Dim mu je izlazio ispod haube. "Da bar ..."- proletjela mi je misao glavom. "Da se bar zapali ..."- odjednom je ispod haube suknula vatra. Ustuknuo sam prestravljen. Nisam znao što osjećati. Potpuno sam zaboravio one scene iz filmova u kojima, kada se auto zapali, moraš bježati. Trgnuo sam se i počeo se grčevito povlačiti unazad. Snažna eksplozija stvorila je u ulici vakuum. Tišina je na sekundu preplavila sve oko mene, da bi je odmah zamijenio gromoviti prasak i zasljepljujuća svjetlost. Toplina me ošinula, a eksplozija odbacila u nazad tako da sam poletio i prizemljio na nekakav motor koji sam pritom srušio. Izgubljen podigao sam se i pobjegao prema školi glavom bez obzira. Nije me više zanimalo je li živ, što se to dogodilo niti išta drugo ... samo sam htio pobjeći ... daleko od te ulice.
Ušao sam u školu. Pogled mi je skrenuo prema satu. "Jeb.. ti!"- shvatio sam da sam došao između drugog i trećeg sata. Svakakva su mi opravdanja strujala mislima. Od najjednostavnijih posjeta doktoru do onih normalnim ljudima najbizarnijih "Oprostite, ubijao sam Sotonu. Možete mi opravdati prva dva sata?"- bolesni mi je smiješak prekrio lice. Otrčao sam u WC. Umio sam se u ogledalu u kojem sam prije toga vidio da sam sav čađav i crn, valjda od eksplozije. Krv mi je prestala curiti. Nisam znao kako da objasnim razderanu odjeću, ali me nije ni bilo briga. Zvonilo je i ja sam krenuo prema svom razredu. Prolazio sam i osjetio na sebi njihove poglede. Poglede pune čuđenja i gađenja. Posebno me zapanjio pogled jedne cure. "Što hoćeš? Ha?!"- povikao sam. "Hoćeš odletiti s prvog kata?"- okrenula se i otišla prema učionici. Možda sam se malo ugrizao za jezik, ali sam uživao da napokon osjećam nekakvu moć. Nema me pravo nitko tako gledati. Ušao sam u učionicu koja je bila otvorena, sjeo i otvorio torbu koja je bila u raspadnom stanju, što otprije što od posljedica susreta s Njim i njegovim autom. Takvo čuđenje nikada prije nisam osjetio. Čim sam ju otvorio spazio sam kožne korice i shvatio da je to knjiga koju mi je spodoba dala u mojoj pretpostavci raja. Usnice su mi se razvukle dok sam ju vadio na stol. Osjetio sam poštovanje i htjedoh je odmah otvoriti. Odjednom, sa stola ju je pokupila frendica i počela s njom skakutati. „Što je to? Ha? Kakva je to knjiga?“- pogled mi se smrknuo. Ošinuo sam ju. "Vrati je smjesta."- zaprijetio sam joj. "A daaj! Kakva je to knjiga?"- krenula ju je otvarati. "Ovdje!!"- bolesni krik prostrujao je učionicom. Čim sam to povikao knjiga je izletjela iz njenih ruku i došla u moje naručje. Ona je ostala razgoračenih očiju sa raširenim rukama koje su se počele tresti. Bolesni je krik sve okrenuo u strahu i čuđenju prema meni. Cijelu je tu situaciju prekinula profesorica koja je ušla u razred. Tokom sata gledao sam frendicu koja je blijedo piljila u prazno ponekad se okretajući prema meni, ali bi odmah vratila pogled u prazno kad bi shvatila da ju gledam. "Hvala Bogu, nitko nije vidio kako je knjiga poletjela"- razmišljao sam. Uistinu mi se sad to ne bi dalo objašnjavati. Sati su prolazili, a ja sam samo želio otići doma i otkriti tajne knjige koju sam ljubomorno čuvao u torbi. To mi se i ostvarilo. Zvonilo je, a ja sam kao u uvijek nestao u daljini. Izabrao sam drugi put doma iako sam imao osjećaj da je ulica u kojoj se sve dogodilo sad čista. Tko zna da li se to uopće sve dogodilo. "Da li sam ja to sve izmislio ili mi je On ušao u glavu?"- razmišljao sam kao svaki put kad bi ili išao u školu ili se iz nje vraćao.
Zalupio sam vratima s torbom u naručju. Prvi put od jutra udahnuo sam punim plućima još uvijek u strahu da će mi bol prostrujati prsnim košem. Nikoga nije bilo doma. Panično sam se skinuo, upalio svijeću i sjeo na tepih u dnevni boravak. MIrnoća me obuzela kao nikada do prije. Zamračio sam sobu. U svakoj čestici zraka osjećao se spokoj. Zaklopio sam oči. Prošao prstima ruke po koricama knjige, došao do zatvarača, otvorio ga lagano potezom dva prsta , udahnuo i ...–otvorio ju.

TO BE CONTINUED ... ..

DATuMi OBJAvE svih dijelova: 1. DIO- 06.02.2006; 2.- 09.02.; 3.- 19.02.; 4.- 26.02.; 5.- 08.03.; 6.- 17.03.; 7.- 24.03.; 8.- 30.03.; 9.- 07.04.; 10.- 14.04.2006

- 20:56 - Unleash my power... (20) - Release the Phoenix - #

četvrtak, 20.04.2006.

Borba sa zvijeri ...

Kako čudno ... Jeste li ikada imali situaciju u životu kad Vam se počnu događati nove stvari ...
I sve je OK, za 5. Ali jednostavno, kao da se ništa nije promijenilo. Osjećate neku staloženost ... mirnoću ...
Možda jednostavno takvi osjećaji proizlaze iz navike na prethodno stanje, ali jednostavno gledate kako se događaju nove stvari,
a ne vidite ih ...

I što iz svega toga proizlazi? Frustracija ... eto što ... i gledate kako se stvari mijenjaju, ali jednostavno ne možete uživati
u toliko iščekivanim promjenama. Tko je tu kriv? Ah, čovjek si je sam za to kriv. Glava i ono što ona u sebi čuva ... milijuni neurona ...
i neuronskih veza stvorenih do sad ... najveće je valjda prokletstvo koje je na nas čovječanstvo bačeno. Kad nemamo sve, bolest u glavi stvara iskrivljene slike, ali i kada imamo, iskrivljenost se opet pojavljuje.

I što sad? Eto, jednostavno se stvori navika i uz to se stvori osjećaj sigurnosti. I nastup željno iščekivanih promjena prođe bez
ovacija. I sve se to zbova pred očima, poput tisuće sličica koje čine film, vidim svaku pojedinu od njih, ali ne mogu uživati.
Što ja mogu kada bolest preplavi neurone i njihove veze i istjerati svoje JA iz sigurnosti tih stvorenih veza postaje nemoguća misija ...
otimlje se poput zvijeri i što jedino možete dobiti iz borbe sa zvijeri nego -ugriz ili smrt ... ništa drugo ...

- 22:57 - Unleash my power... (6) - Release the Phoenix - #

utorak, 18.04.2006.

Trag u beskraju crnila ...

Poput zlatnog poteza kistom u daljini vidim nešto. Trag u beskraju crnila i oluje koja bjesni već dugo.
Svakom grmljavinom i munjom sve više vidim taj zlaćani trag u daljini i pitam se da li uistinu dolazi meni?
Može li nešto tako lijepo dolaziti meni? Sve mi to liči na prijevaru, ono iskonsko u meni kaže mi "ne daj se prevariti"!
Ali želim vjerovati iako, duboko u sebi znam da taj trag koliko je god jakoga sjaja dugo sjajiti ne može.
Mnogo snage treba da bi se u tom crnilu sjaj vidio. A kad se vidi, sjaji poput najljepše zvijezde na noćnom nebu.

Želim vjerovati iako me svaki dio mog bića koči. Osjećam kako me mami u nešto u što jednim dijelom želim ući, a drugim pak ne.
Zašto? Vjerojatno zbog moga saznanja o kratkom vijeku svega toga ... I prije nego počinje, već vidim kraj. A na takve završetke
nisam spreman ... niti ću ikada biti. Jer, svakom tragu u beskraju kojem se prepustim, on kad-tad nestane i još više razbjesni oluju.
Ako se ne naučim ne prepuštati tom tragu ... oluja će me razderati i odnijeti. Razbiti od neku stijenu i ostaviti me da umrem.
No, tako lijepo sjaji da ne mogu vjerovati da je tu da me zavara. Možda je ..., ali tako lijepo sjaji ... taj trag u beskraju crnila ...

- 14:17 - Unleash my power... (11) - Release the Phoenix - #

nedjelja, 16.04.2006.

Težina u zraku ...

Ništa novo, ali posebno danas osjećam nekakvu težinu u zraku. Da ne zaboravim sretan Uskrs svima koji ga slave! Možda i zbog toga vlada nekakva monotonija. Iskreno, blagdani nisu ono što su bili. Neću sad o tome imati filozofske diskusije ... no, samo bih htio na to ukazati. Razmišljam i dođem do zaključka da možda tako osjećam jer odrastam ..., a onda opet pomislim da je svemu tome krivo ovo iskomercijalizirano društvo koje samo negdje žuri poput bezglave muhe. Mislim da nema nekog posebnog razloga. Vjerujem da je problem jednostavno u rutini. Sve se ovo pretvorilo u rutinu. Božić, slavlje, prežderavanje, Nova godina, pijanka, Uskrs, prežderavanje. Ja ne kažem da bi trebao svaki blagdan biti drugačiji, ali budimo iskreni, ljudi se zasite nekih stvari i to prijeđe u rutinu koju počinjemo obavljati sa odsustvom svijesti. Tada i stupa naša potreba za stvaranjem profita pa se sve to iskomercijalizira i pretvori u samo još jedan blagdan ne kalendaru bez nekog dubljeg smisla ... onog pravog.
Baš sam danas to uočio ... sve je nekako isto .. kao i jučer. Sve mi to izgleda kao da se mora samo obaviti i točka. Čak i govor pape je bio nekako isforsiran, a ono čestitanje Uskrsa na svim svjetskim jezicima prenategnuto. Nema više Ivana Pavla II. pored kojega bi, kad je govorio na svakom od tih ne znam koliko jezika, čovjek osjetio kao da se obraća svakome pojedinačno ... Danas je to izgledalo isforsirano. Ispucavanje fraza bez ikakvog smisla. Čovječanstvo se gubi ... nestaje svakim danom. Promjena je dobra, ali nju treba pomno isplanirati i organizirati da bi nakon njenog učinka dobili pozitivne rezultate ..., ali ovakva nekontrolirana mijena otuđuje svakog pojedinačnog čovjeka bez obzira što smo svakim danom sve povezaniji procesom zvanim globalizacija.

Možda mi je zbog svega toga i slike budućnosti u mojim mislima, dan tako monoton ... ustajao poput teškog, toplog zraka koji osjetimo u ljetnim danima ... osjećam učmalost. Svakim danom gledam napredak, ali ga ne vidim .. samo je pitanje vremena kada će se taj tzv. napredak pretvoriti u nazadak, bez da mi to primijetimo ..., a kada mi to i primijetimo ... mislim da će tada rok za naše osviještenje biti već davno prijeđen ... i tada nam ne ostaje ništa drugo nego -propast.

- 19:44 - Unleash my power... (17) - Release the Phoenix - #

petak, 14.04.2006.

~~ Ispovijesti prodane duše ~~.. .. Part 10.

Naletio je takvom silinom. Metalik boja bljesnula mi je kao zadnji trenutak moje svijesti. Udario me. Zaigrao se sa mnom kao krpenom lutkom. Zakotrljao sam se na haubu i leđima pljusnuo u vjetrobransko staklo, popucalo je i rasulo se u komadiće. Glavom sam udario od rub. Auto je naglo zakočio, a ja sam silinom sletio s haube i odletio 5-6 metara naprijed, otkotrljao se i zaderao lice o beton. Ostao sam ležati u neprirodnom položaju. Ruke i noge bolesno su se iskrivile, a ja se nisam micao. Poput kaskaderske scene svi su promatrali što se događa. Zaleđeni, prestravljeni nisu znali što učiniti. Nebom su prolazili oblaci. Oblaci predivne čisto bijele boje. Osjećao sam njihov odraz u svojim očima. Jedino je glasanje ptica koji su proletjele zrakom razbijalo tu sablasnu, mrtvačku tišinu. A u toj tišini ja sam ležao. Zadnjim snagama još jednom otvorio sam oči i iznemogao ... zatvorile su se pod težinom kapljice kiše koja mi je pala i poput suze skliznula niz obraz. Zajedno se posljednjom suzom koja je kliznula i pala na suhi beton, pao sam i ja ... nestao ... zauvijek ...
U mraku sam uhvatio kvaku i otvorio vrata. Pod navalom sunčevih zraka zabljesnula su bijelo obojana vrata i otvorila se širom. Opojni mirisi proljetnih cvjetova opijali su me i vukli da zakoračim u taj svijet. Pomaknuo sam nogu i stao na zemljani puteljak. Opuštajuća, jarko zelena boja guste trave koja je rasla uz puteljak kao da mi je pod laganim naletima proljetnog povjetarca nešto šaputala. Prekrasni crveni leptir borio se u zraku s laganim povjetarcem dok napokon nije izgubio i sletio mi na ruku. Uzeo sam ga prstom. Kao da me gledao i razumio me. Crvena me boja njegovih krila podsjetila na krv. Nagle navale boli i flashbackova su mi preplavile misli. Stresao sam glavom. Sjetio sam se. "Jesam li ja mrtav? Umro?"- grizao sam donju usnicu. "I što je ovo? Raj?"- gledao sam oko sebe. "Šta ne bi ja trebao ići u pakao?"– Trgnuo me zamah krilaca malog leptira, odletio je u zrak, u daljinu, dok sam ga ja pratio pogledom. Pratio sam tu kapljicu krvi kako se bori s vjetrom i prisjećao se svega. Gledao sam oko sebe i tražio nešto. U daljini sam ugledao stablo. Shvatio sam da puteljak vodi do tog drveta. Odlučio sam otići do njega. Skrenuo sam sa vijugavog puteljka i potrčao kroz travu prema drvetu. Osjetio sam vlati svježe trave pod prstima i vjetar na licu. Osjećao sam se tako lagano, poput oblaka ... osjećao sam se – sretno. "Stvarno tek u smrti ljudi pronađu sreću ..."- proletjela mi je misao. Imao sam osjećaj kao da ću se odvojiti od zemlje i poletjeti. Lebdio sam kroz tu travu, opijen raznim mirisima u zraku i uživao. Šarenilo trave od raznih cvjetova igralo mi se ispred očiju. Napokon, došao sam do drveta. "Kako se nisam umorio?"- čudio sam se. Podigao sam pogled. Bilo je to drvo neke meni nepoznate vrste. Prekrasno drvo. Guste, velike krošnje. Osjećao sam se tako spokojno. Mirno. Izgubio sam se u toj tišini i legao naslonjen na deblo. Ogromna sjena koju je stvaralo stablo štitilo me od sunca koje je iako ugodno, počelo jako grijati. Zatvorio sam oči i usnuo. Trgnula me grmljavina iz sna. U daljini su se nakupljali crni oblaci. Za tren su došli do mene i stabla. Digao se užasan vihor. Trava je potamnila i spustio se snažan pljusak koji je graničio s tučom. "Odličan je taj raj, tako ugodan!"- razmišljao sam ironično. Približio sam se i uhvatio sa deblo. Oluja je užasno počela harati. Odjednom u daljini, među tamnom i gustom travom ugledao sam spodobu koja je stajala na kiši. Prošli su me trnci. Onaj poznati osjećaj žarenja kralježnice. Zamotana spodoba. Stresao me udar groma. Svjetlost munje ju je obasjala. Osjetio sam lagani strah. Polako je krenuo prema meni. "Isusa ti, da se popnem na drvo?"- izbezumljeno sam razmišljao što da napravim. Luđački sam se okretao oko sebe da vidim gdje mogu pobjeći. Opet je udario grom, a munja je bljesnula metar, dva od te spodobe. "Ko je ovaj?!- razgoračio sam oči. "Jel to On?"- još jedno sam se okrenuo histerično u nadi da ću naći neko mjesto gdje bih mogao pobjeći. Vratio sam pogled na spodobu. Nije je više bilo u daljini. "Pa di je nestao?!"- strah me preplavio. "O Bože ..."- zaustio sam. Odjednom, osjetio sam nečiji dah na potiljku. Čudno hladan zrak prošao mi je vratom, a ja sam se stresao. Poput igračke koja iskače iz kutije, odskočio sam, okrenuo se i stao u borbeni stav. Gledala me očima, ako se to uopće mogu nazvati oči. "Je li to spodoba koju sam vidio jutros u ogledalu? Je li to moj odraz?"- čudan osjećaj, mješavina straha, ali i ugode prošao mi je tijelom. Osjećao sam se na neki bolestan način povezan sa s tom spodobom. "I? Tko ste vi ?"- rekao sam. Ništa, tišina. Odjednom podigao je ruku, a ja sam ustuknuo. Pružio mi je nekakvu knjigu. Nisam znao da li da je uzmem. "Je li to možda On? Možda me hoće opet prevariti!"- prolazile su mi svakakve misli glavom. Ali, duboko u sebi osjećao sam nešto. Neku povezanost. Pogledao sam knjigu. Bila je čudna, ali u tom mraku nisam je ni mogao vidjeti čisto. Uzeo sam ju i čim sam je uzeo osjetio sam kako mi nešto preplavljuje tijelo. Osjećao sam se drugačije ... osjećao sam se – moćno. Pogledao sam ga. Osmijeh na njegovom licu. Zagonetni osmijeh koji nisam mogao protumačiti odveo me iz tog moga "raja" ...
Otvorio sam oči. Kiša mi je pljuštala po licu. "Je sam li ja to sanjao?"- pitao sam se. Odjednom, sjetio sam se svega. Auta, udarca. "Isuse ... pa kako meni nije ništa"- u nevjerici sam se pipao po rukama, nogama, glavi. Stresao sam glavom. "Ja ništa ne shvaćam"- ostao sam izbezumljen. Podigao sam pogled i vidio sam zapanjene promatrače. Sve je to izgledalo kao da je prošlo 2 sekunde, a ja sam imao osjećaj da sam u raju, snu ... bio više sati. Prednja svjetla auta koji me udario privukla su mi pozornost. Hauba je bila udubljena, a vjetrobranskog stakla nije bilo, samo su ostali nazubljeni rubovi. Pogledao sam prema vozaču. "Ti ..."- procijedio sam i zastrugao zubima. On je sjedio na vozačevom sjedalu, Sotona ili što je već. Uzrok svih mojih problema. "Ti si me htio ubiti ?"- povikao sam. Ali on se nije ni trznuo, osjetio sam nekakvu nelagodu. Njegovo se lice iskrivilo u neki bolestan položaj, na trenutke sam osjetio nekakav strah u zraku, njegov ili svoj ... ne znam. Razgoračio je oči. Da li se to začudio što me nije ubio, što sam ja ustao nakon što me udario auto? To je i mene začudilo, ali njega još više. Odjednom, lice mu se smrknulo. Oči su mu bljesnule jakom crvenom bojom. Zario je nokte u volan ... primijetio sam da je nokat malog prsta crne boje ... i grčevito pritisnuo papučicu za gas. Zvuk kotača i guma na njima koji su se naglo počele okretati prostrujao je zrakom. Stresao sam se. Krenuo je prema meni. U toj sekundi sjetio sam se spodobe, osjetio sam opet neku snagu kao kad sam primio knjigu. "Sad ili nikad ..."- preplavio me neki čudni osjećaj. Kiša se pojačavala i snažni pljusak cijelu je ulicu zavio u neku čudnu tamu. Svi su se u strahu razbježali. Podigao sam desnu ruku prema autu koji je jurio i raširio dlan. Stisnuo sam zube ...

TO BE CONTINUED ... ..

DATuMi OBJAvE svih dijelova: 1. DIO- 06.02.2006; 2.- 09.02.; 3.- 19.02.; 4.- 26.02.; 5.- 08.03.; 6.- 17.03.; 7.- 24.03.; 8.- 30.03.; 9.- 07.04.2006

- 18:22 - Unleash my power... (17) - Release the Phoenix - #

srijeda, 12.04.2006.

Ocjenjivanje ... br. 2 ...

Evo nadam se da ćete vidjeti ove slike. Nisu ni skenirane ni fotografirane, pa molim Vas poštujte moj trud s web kamerom ...
Sve u svemu ... ja samokritičan kao i inače molim Vas da mi kažete što mislite o ovom crtežu. Nemojte me pitati koga predstavlja,
samo recite šta mislite ... Molim Vas ! Eto, toliko od mene ...

jančii alias SaTAn

- 22:56 - Unleash my power... (10) - Release the Phoenix - #

utorak, 11.04.2006.

Ono što tražim ...

Ono što tražim nikada dobiti neću ... i to znam. Možda previše tražim.
Možda uistinu to što želim nisu takve sitnice kako ja mislim da jesu. Zašto neki imaju nešto što žele, a drugi pak ne ?
Zašto ti što to imaju uzimaju to zdravo za gotovo ? Ali znam ... napokon ... da nije bilo suđeno.
Viša sila .. Bog ... kako hoćete ... nije za mene predvidio da dobijem to što želim. I sad kad to napokon znam,
ne znam da li mi je lakše ili teže krenuti dalje sa životom.

Ono što tražim nikada imati neću ... I sve mi se ovo čini uzaludno ... trudim se ne iznevjeriti sebe ..., ali ne mogu ...
ne mogu više ... nestajem ... gubim se ... i što god pokušao uzaludno je ... poput kapljice vode uskoro ću skliznuti sa dlana
nazvanog svijet ... uskoro ...

Ono što tražim nikada okusiti neću ... i to znam ... i što me drži ? Misao ... misao da ću ipak na kraju svega okusiti jednu jedinu
stvar koju želim ... biti će to prva i zadnja stvar na mome popisu.
Eto ... to me drži ... misao da ću napokon ... okusiti tu jednu i jedinu stvar koju mi je Bog dao da okusim .... smrt ...

- 20:05 - Unleash my power... (14) - Release the Phoenix - #

nedjelja, 09.04.2006.

Prosvjetljenje

Shvatio sam napokon neke stvari. Doživio sam na neki način prosvjetljenje ... Vjerojatno sam ja to znao i prije,
ali valjda mi je tek sada došlo do glave ... I koliko se god ja trudio pobjeći od svega ne uspijeva mi ... poput sjene ...
crnog oblaka prati me ... i sad napokon znam da će me to pratiti do kraja života.
Htio sam biti drugačiji i sad sam otišao i ne znam se vratiti ... niti nikada neću ... zatvorio sam se u svoj svijet ... ugasio svjetlo
i ne vidim izlaz ... mislim da izlaza ni nema ... I na neki način ni ne želim izaći jer kad vidim sve oko sebe ... ne želim ... ali to me ubija ..
polako, ali sigurno ... Znam napokon da se neke stvari neće nikada dogoditi ... shvatio sam ... i očekivanja više nemam ... nikakvih ...
I polako odlazim ... još više ... i ne znam kako ostati .. sve se oko mene ruši, a ja ne znam kako to spriječiti ...

Najrađe bi se pokupio negdje da budem sam. Shvatio sam ... da .. sve što mrzim ... vrti se oko mene .. i trebate se odmaknuti ... jer ću puknuti ... uskoro ... i vidjeti ćete mene, a ovo prosvijetljenje je samo prvi korak prema tome ...

BULLET FOR MY VALENTINE: "All these things I hate"

Once more I'll say goodbye to you
Things happen, but we don't really know why
If it's supposed to be like this
Why do most of us ignore the chance to miss?
Oh yeah

Torn apart at the seams and my dreams turn to tears
I'm not feeling this situation
Run away try to find a safe place you can hide
The best place to be when you're feeling like

Me! (Me)
Yeah! (Yeah)
All these things I hate revolve around
Me (Me)
Yeah! (Yeah)
Just back up before I snap

Once more you tell those lies to me
Why can't you just be straight up with honesty?
When you say those things in my ear
Why do you always tell me what you wanna hear?
Oh yeah (yeah!)

Wear your heart on your sleeve, make things hard to believe
I'm not feeling this situation
Run away try to find a safe place you can hide
It's the best place to be when you're feeling like

Me! (Me!)
Yeah! (Yeah!)
All these things I hate revolve around
Me! (Me!)
Yeah! (Yeah!)
Just back up before I snap and you'll
See! (Me!)
Me! (Me!)
All these things I hate revolve around
Me! (Me!)
Yeah! (Yeah!)
Just back up before I snap

Torn apart at the seams and my dreams turn to tears
I'm not feeling this situation
Run away try to find a safe place you can hide
It's the best place to be when you're feeling like me
(it's the best place to be when you're!)

Me! (Me!)
Yeah! (Yeah!)
All these things I hate revolve around
Me! (Me!)
Yeah! (Yeah!)
Just back up before I snap and you'll
See! (Me!)
Me! (Me!)
All these things I hate revolve around
Me! (Me!)
Yeah! (Yeah!)
Just back up before I snap

- 20:54 - Unleash my power... (13) - Release the Phoenix - #

petak, 07.04.2006.

~~ Ispovijesti prodane duše ~~ ... .. Part 9.

Oblio me znoj još više. Mlatio sam rukama u zraku, no nikako se nisam mogao spustiti. Pokušao sam se nekako okrenuti, ali mi ni to nije uspijevalo. "Ovo se samo meni može događati!"- razmišljao sam. Počeo sam razmišljati o filmovima i onim stunt scenama. "Ne vjerujem da ih ovako snimaju!"– čudio sam se u sebi. "Prestani razmišljati o glupostima!"- priprijetio sam si. "Lebdiš u zraku!!". Nekako sam i očekivao tako nešto. Iskreno, ništa me više nije iznenađivalo. Pokušao sam dohvatiti zid, ali nije mi ništa pomoglo. "Jebemu!"- izustio sam tiho. Počeo sam se "uspinjati" prema stropu. "Zgnječiti će me!"- opet mi se vrtjela neka scena koju možete naći u bezbroj filmova. Kada su likovi zatočeni u nekoj sobi, a zidovi se približavaju. Hvala Bogu, moj strop nije imao šiljke! Odupirao sam se od strop, ali nisam se prestao uspinjati. "Jebe.. Ja ću fakat poginuti tu. Ah, možda to nije ni loše!"- razmišljao sam. Ali nakon svega, očekivao sam drugačiju smrt. Lice mi je poprimilo bolesni izraz i nisam znao što da radim. "Gotovo je"- pomislio sam. Istog trena sam osjetio olakšanje. Pljusnuo sam natrag na krevet što me brže mogla povući gravitacija. Zahvaljujući toj gravitaciji tako sam se vratio na krevet da sam udario o njegov rub i izgubio svijest.
"Ahh"- dolazio sam svijesti. Rukom sam prošao po potiljku. "Da li sam to sanjao ?"- razmišljao sam. Ali od čega onda bol u glavi. "Ah, ništa novo!". Migrene su mi suputnice već dugo vrijeme, zajedno s grčevima u želucu. Pipao sam glavu da vidim ne curi li gdje krv. Nasmijao sam se svojoj misli koja mi je proletjela glavom. Imao sam sliku u glavi kako nalazim rupu u lubanji kroz koju mi se cijedi moždinska tekućina i moždano tkivo. "Eh, da se to uistinu dogodilo, ne bi sad mogao imati tako vesele ideje."- mislio sam si. Ustao sam iz kreveta i s osjećajem olakšanja spustio stopala na tepih. Bilo je jutro. Svijetlost proljetnog jutra obasjavala mi je sobu. Gledao sam ruku pod svjetlošću. Imao sam osjećaj kao da mi se iskrivljuje, nerealan osjećaj. Kao da bježi sa ovoga svijeta. "Šta si nešto ružno sanjao?"- trgnula me stara koja je stajala na vratima. "Nešto si se posebno komešao ovu noć."- u tom trenu sam se sjetio sna koji sam sanjao. Gledao sam staru, ali sam vidio ono bolesno lice i čuo ono kričanje i struganje noktima. Poput flashbacka, sve mi se vratilo. Na tren mi se zgadila. Imao sam osjećaj kao da će me opet napasti. "Ma nije ništa bilo."- odgovorio sam joj. Jednim dijelom moga bića, koje je još ostalo živo bilo mi je drago što je opet vidim, zdravu i – normalnu. Prošao sam pokraj nje i stavio joj ruku na rame u prolazu. Ostala je skamenjena. Kao da sam je prvi put u životu, dotaknuo. Nije baš cijeli život, ali već dugo nisam. Otkad mi se ovo dogodilo, otkad sam upoznao Njega. Sjetio sam se i njega i scene iz djetinjstva. Opet su mi zasuzile oči. Podigao sam pogled prema kupaonskom ogledalu i vidio zacakljene oči. "Šta je tebi ?"- razmišljao sam. "Jel ja to plačem?"- obrisao sam oči s mržnjom. Prisjetio sam se kako mi govori da ne mogu vratiti dušu i vatrene kugle. Gledao sam u ogledalo. Gledao sam u lice osobe koja je nekada postojala. Ovo što sad vidim je ništa više nego olupina, sjena osobe koje više nema. Sve sam izgubio, svaki smisao koji je postojao ... sada ga više nema. Stresao sam se i ugrizao za jezik u gađenju. Na trenutak mi je bljesnula slika u ogledalu. Moj odraz zamijenila je nekakva spodoba, umotana u nekakve krpe. Trula koža otpadala joj je s lica, a dvije tri vlasi kose luđačko su padale niz čelo. Ta me spodoba gledala ... gledala me očima ... mojim očima. Ustuknuo sam i smaknuo pogled. Umio sam se. Odraz te spodobe nije se više nalazio u ogledalu. "Bože moj ..."- ostao sam sleđen. Možda sam prvi put nakon što mi se to dogodilo shvatio na čemu sam ... Shvatio sam da mi ne preostaje ništa drugo nego pokušati vratiti tu famoznu dušu ... ako sam je uopće i prodao. Ne znam da li postoji ili ne, ali osjećao sam da mi nešto fali. "Vratit ću je ..."- ugrizao sam se za usnice. "I nitko mi neće govoriti što mogu, a što ne ..."- od jačine ugriza raskrvario sam si usnicu.
Kao propuh prošao sam kroz vrata i nestao u daljini. Na mom putu prema školi, naravno, opet sam zapao u svoja razmišljanja. Više sam bio sam sebi dosadan razmišljajući o svijetu i njegovom smislu ... našoj ulozi ne njemu, našoj svrsi. Misli su mi otišle na Njega, još uvijek sam osjećao toplinu kako mi žari leđa ... toplinu od njegove vatrene kugle. "Snovi su mi postali stvarno intenzivni ..."- bolesni smijeh razvukao mi se na lice. Neki prolaznik me čudno pogledao. "Šta hoćeš ?!? Je li ?"- pogledao me sa gađenjem, sažaljenjem. "Samo da znate ... samo da znate ..."- razmišljao sam. Vratio sam se u mislima na Njega. Znao sam da će me on zaustaviti. Ali kako ? Osjećao sam se nesigurno, kao da mi tlo bježi pod nogama. Čak i da sam pod tonama betona ne bi se osjećao sigurno ... jer, on će me naći ... I da znam kako ga poraziti, ne znam kako vratiti dušu ... Ne znam kako ona izgleda. "Sto posto je ne drži u fluorescentnim bočicama ... kao u filmovima"- bolesni mi se osmijeh opet razvukao licem. Kako da to saznam ... tko mi to može reći ... kako poraziti Sotonu i vratiti dušu ?? Zadubljen u svoja razmišljanja prelazio sam cestu koju prelazim svaki dan, dva puta. Zaslijepio me odsjaj svjetla sa metalik srebrne boje auta koji se od nikuda iznenadno stvorio. Osjetio sam snažan udarac ...

TO BE CONTINUED ... ..

DATuMi OBJAvE svih dijelova: 1. DIO- 06.02.2006; 2.- 09.02.; 3.- 19.02.; 4.- 26.02.; 5.- 08.03.; 6.- 17.03.; 7.- 24.03.; 8.- 30.03.2006

- 20:22 - Unleash my power... (11) - Release the Phoenix - #

srijeda, 05.04.2006.

Kad bi to barem bilo tako lako !

Mnogi se čude kako ljudi mogu biti konstantno pesimistični ili loše volje ili nešto sasvim treće ...
Kako ne shvaćate ... nisam ja to izabrao ... niti ja to želim, ali sad više ne znam što želim ... zaboravio sam
kako je osjećati neke stvari i samo je ostalo u tragu ... i želim vratiti neke stvari, ali uspomene se ne mogu vratiti.
Ja ne mislim da je to nešto posebno fora pa da ja to radim zato kaj mi se to sviđa ...
To ja tako kako je ... i ne znam što bi se trebalo dogoditi da se to promijeni ... ma znam ... nekad, ali onda vidim da je to neostvarivo ... ili da ... ma ... ne znam.

Kaže ... šta se stalno kuka ... zašto se ne može uživati u životu ? E ... ja ne znam zašto ... da znam .. misliš da ne bi ?!
Ne znam formulu ... nitko ne zna, ali neki su barem došli blizu, a neki pak nisu ni na tragu da ju otkriju ...
Trebam nešto što nikada neću imati ... i šta sad ... ništa ... Ide se iz dana u dan ... sa željom ... u bolje sutra ...
ide se ... do kraja .. onog finalnog spuštanja zastora u kazalištu nakon predstave zvane život ...

I eto ... zašto se ne može uživati ... ne znam reci mi ti ... pokaži, pa možda i ja naučim ... pokaži mi smisao ... samo to tražim,
ništa više ..., ali kad bi to barem bilo tako lako !

- 19:19 - Unleash my power... (17) - Release the Phoenix - #

utorak, 04.04.2006.

Dodir

Dodir ... ništa više ...
samo to ...
Svjesno ili nesvjesno ... ja to ne znam.

Dodir ... zavodi me u svijet iluzija ...
gdje je nešto ... što ovdje nikada biti neće.

Snovi, samo snovi ... ostvariti se neće.
Dodir ... ne postojim više.

I kada nestane ovo sve ...
I kada nema više kuda krenuti se,
Žaliti će se ... što sve na dodiru ostalo je ...
Svjesnom ili ne svjesnom ... ja to ne znam.

- 15:11 - Unleash my power... (14) - Release the Phoenix - #

ponedjeljak, 03.04.2006.

Vidim ... osjetim ...

Osmijeh ... umirem za to ...
Pogled ... ne želim samo to ...
Da li puno tražim ?!
Možda da ..., ali mala je stvar, nije veliko to.

U praznini ... bez pitanja i odgovora ...
stojimo oboje u strahu od priznanja ...

Varao sam sebe ... možda i ti, ali uzalud sve
kad prestati željeti ne mogu te ...

Uzalud skrivati kad vidim ... osjetim ...
Kao oluje dve ...
hrle da se grle
munje u zraku to osjeti se ...

Jedna riječ ... sruši mi snove
Jedna riječ ... stvori mi bajku ...

Poziv čekam ... poruku, dvije ...
samo to ... ništa više !

Tiho, tiše ... ne brini se ...
Nitko ne mora znati samo javi mi se ...

Kraj moj i početak si ti
svakim danom sve više trebaš mi ...

Daj mi ruku ... vidim da želiš ...
ali od straha potpuno treperiš ...
Pokaži mi to o čemu govore svi ...
Da napokon i ja osjetim kako je to voljeti ...

- 15:11 - Unleash my power... (7) - Release the Phoenix - #

subota, 01.04.2006.

Prozirno, transparentno ... kako već hoćete ...

Uistinu ... kako je ovaj život smiješan. Sjetio sam se sada "Osmana" i kola sreće koje se okreće ...
Jedino je mijena stalna ... ultimativni paradoks ovoga svijeta ... Sve ostalo je varljivo zajedno sa srećom ...
Pokušavaš nešto načiniti i trudiš se ali jednostavno dovoljne su sitnice ili čak ni to da se sve to raspadne .. bez razloga ... kao kula od karata ... dovoljan je jedan povjetarac ...
Misliš da su te ljudi upoznali ... da su shvatili kako funkcioniraš, tko si i što si. I onda shvatiš da to nije tako.
I stoji pokraj tebe osoba koja ti je do nedavno nešto predstavljala u životu ali ti ne shvaćaš zašto stoji pokraj tebe.

Trebamo se naviknuti da jedino mijena stalna je. I koliko se god trudili nešto ovjekovječiti ... nikada neće biti isto ...
I učiš iz svake greške. Iza svakoga pada dižeš se i govoriš si što si krivo napravio. I to pokušavaš primijeniti dalje u životu.
I nadam se da sam nešto naučio. Nadam se da sam sada napravio pravi izbor. Nadam se da me napokon okružuju osobe
koje shvaćaju tko sam ... i što sam. I to im ne smeta, ne prigovaraju. Ne žele me mijenjati.
Svaka ta osoba zna da sam ja uvijek spreman pomoći, biti iskren, ali tražim određenu dozu poštovanja. A meni je poštovanje kad
nekoga prihvatite takvog kakav jest. Time mu govorite -"poštujem te" ...

Život je prekratak. I koliko se god ja trudio njega završiti što prije i obaviti tu konačnu obvezu, taj zadatak, ipak nisam
izgubio iz vida kako taj zadatak želim obaviti. Uzaludno trošenje vremena i ustaljenost meni ne trebaju. Muk i tišina, također.
Treba mi razgovor. Treba mi iskrenost i otvorenost. Da uvidim da nisam jedini na ovome svijetu s problemima.
Da shvatim kako ih riješavati i nadasve da dobijem razumijevanje.
Sve ostalo ... je prozirno, transparentno ... kako već hoćete. I koliko god prezirao ovaj život, kada umrem ne
želim znati da je čaša moga života prozirna, prazna. Želim da bude puna ... ispunjena događajima i ljudima koji su me pratili
na ovome mučnom putu. I u trenutku moje smrti, kada ta čaša padne i razbije se, ne želim da prozirni komadići stakla odlete
i nestanu. Želim da se tekućina života izlije ... i ispuni pore ovoga svijeta. I dođe u zemlju i natopi moje suho tijelo, da napokon nađem smisao u smrti ..., a to prozirna, transparentna čaša nikako ne može ...

- 23:40 - Unleash my power... (10) - Release the Phoenix - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

I am the Phoenix

nedjelja, 30.04.2006.

Light at the end of the tunnel

petak, 28.04.2006.

~~ Ispovijesti prodane duše ~~.. .. Part 12.

utorak, 25.04.2006.

Trči ... samo da što prije stigneš

nedjelja, 23.04.2006.

SFeraKon i moj svijet ...

petak, 21.04.2006.

~~ Ispovijesti prodane duše ~~.. .. Part 11.

četvrtak, 20.04.2006.

Borba sa zvijeri ...

utorak, 18.04.2006.

Trag u beskraju crnila ...

nedjelja, 16.04.2006.

Težina u zraku ...

petak, 14.04.2006.

~~ Ispovijesti prodane duše ~~.. .. Part 10.

srijeda, 12.04.2006.

Ocjenjivanje ... br. 2 ...

utorak, 11.04.2006.

Ono što tražim ...

nedjelja, 09.04.2006.

Prosvjetljenje

petak, 07.04.2006.

~~ Ispovijesti prodane duše ~~ ... .. Part 9.

srijeda, 05.04.2006.

Kad bi to barem bilo tako lako !

utorak, 04.04.2006.

Dodir

ponedjeljak, 03.04.2006.

Vidim ... osjetim ...

subota, 01.04.2006.

Prozirno, transparentno ... kako već hoćete ...

Ovaj je blog ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada 2.5 Hrvatska.

Witness the power of the Phoenix

Linkovi

<	travanj, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30

I am the Phoenix

nedjelja, 30.04.2006.

Light at the end of the tunnel

petak, 28.04.2006.

~*~ Ispovijesti prodane duše ~*~.. .. Part 12.

utorak, 25.04.2006.

Trči ... samo da što prije stigneš

nedjelja, 23.04.2006.

SFeraKon i moj svijet ...

petak, 21.04.2006.

~*~ Ispovijesti prodane duše ~*~.. .. Part 11.

četvrtak, 20.04.2006.

Borba sa zvijeri ...

utorak, 18.04.2006.

Trag u beskraju crnila ...

nedjelja, 16.04.2006.

Težina u zraku ...

petak, 14.04.2006.

~*~ Ispovijesti prodane duše ~*~.. .. Part 10.

srijeda, 12.04.2006.

Ocjenjivanje ... br. 2 ...

utorak, 11.04.2006.

Ono što tražim ...

nedjelja, 09.04.2006.

Prosvjetljenje

petak, 07.04.2006.

~*~ Ispovijesti prodane duše ~*~ ... .. Part 9.

srijeda, 05.04.2006.

Kad bi to barem bilo tako lako !

utorak, 04.04.2006.

Dodir

ponedjeljak, 03.04.2006.

Vidim ... osjetim ...

subota, 01.04.2006.

Prozirno, transparentno ... kako već hoćete ...

Ovaj je blog ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada 2.5 Hrvatska.

Witness the power of the Phoenix

Linkovi

~~ Ispovijesti prodane duše ~~.. .. Part 12.

~~ Ispovijesti prodane duše ~~.. .. Part 11.

~~ Ispovijesti prodane duše ~~.. .. Part 10.

~~ Ispovijesti prodane duše ~~ ... .. Part 9.