Marketing
Trči ... samo da što prije stigneš
Malo nešto internet štekao i tako ... sve u svemu ništa posebno.
Sve samo žurba. Počeo sam obavljati stvari automatski. Želio bih biti robot i tako se počinjem i osjećai. Dižem se. Perem zube.
Jedem. Sve automatski, bez ikakvog razmišljanja. Prolazim pored ljudi kao spodoba. Samo gledam što mi je sljedeće za obaviti i
kao da znam da će mi, kad sve napokon obavim, doći malo mira. Ali neće! Ah .. možda i hoće .. na ljeto ... Uvijek nešto za obavljati,
trčati, letiti .. ne znam više tšo trebam, a što ne ... mislim da mi treba jedan dobar Apaurin .. ili Persen ... FORTE!
I trčimo i trčimo samo da što prije obavimo ... nešto ... A što je to nešto? Zašto se svi toliko žurimo ... Žurimo se da obavimo sve
da bi mogli umrijeti?! Očito svaki čovjek podsvjesno teži smrti, pa svaki dan gleda i otkriva načine kako će taj isti dan što prije obaviti
da može doći slijedeći koji će što prije obaviti ... da bi na kraju ... umro! Nema više smirenosti ... nema više ležernosti. Pa majku mu ljubim
jednom smo na ovom svijetu, zašto su toliko bitne u biti nebitne stvari. Toliko puta poželim dići se ujutro, prošetati, uzeti bicikl, uživati
u Suncu, pročitati neku dobru knjigu koju JA želim čitati. Raditi neke stvari koje mene zanimaju ..., ali nema se vremena! I onda se pitam
da li će tako izgeldati cijeli moj život?! Dođe mi da puknei da odem ... da kažem svijetu i svima "Tko ste vi da meni govorite što moram
i kad moram?! Isti ste kao i ja!" ... i pokupim se. Odem ... i uživam u prirodi. Budem jedno s njom ... jer mi je stvarno već pun kufer, da
ne kažem drugu riječ ovoga "trči ... samo da što prije stigneš" života ...
Edvard Munch: "Vrisak"
Post je objavljen 25.04.2006. u 22:46 sati.