I am the Phoenix

Prozirno, transparentno ... kako već hoćete ...

Uistinu ... kako je ovaj život smiješan. Sjetio sam se sada "Osmana" i kola sreće koje se okreće ...
Jedino je mijena stalna ... ultimativni paradoks ovoga svijeta ... Sve ostalo je varljivo zajedno sa srećom ...
Pokušavaš nešto načiniti i trudiš se ali jednostavno dovoljne su sitnice ili čak ni to da se sve to raspadne .. bez razloga ... kao kula od karata ... dovoljan je jedan povjetarac ...
Misliš da su te ljudi upoznali ... da su shvatili kako funkcioniraš, tko si i što si. I onda shvatiš da to nije tako.
I stoji pokraj tebe osoba koja ti je do nedavno nešto predstavljala u životu ali ti ne shvaćaš zašto stoji pokraj tebe.

Trebamo se naviknuti da jedino mijena stalna je. I koliko se god trudili nešto ovjekovječiti ... nikada neće biti isto ...
I učiš iz svake greške. Iza svakoga pada dižeš se i govoriš si što si krivo napravio. I to pokušavaš primijeniti dalje u životu.
I nadam se da sam nešto naučio. Nadam se da sam sada napravio pravi izbor. Nadam se da me napokon okružuju osobe
koje shvaćaju tko sam ... i što sam. I to im ne smeta, ne prigovaraju. Ne žele me mijenjati.
Svaka ta osoba zna da sam ja uvijek spreman pomoći, biti iskren, ali tražim određenu dozu poštovanja. A meni je poštovanje kad
nekoga prihvatite takvog kakav jest. Time mu govorite -"poštujem te" ...

Život je prekratak. I koliko se god ja trudio njega završiti što prije i obaviti tu konačnu obvezu, taj zadatak, ipak nisam
izgubio iz vida kako taj zadatak želim obaviti. Uzaludno trošenje vremena i ustaljenost meni ne trebaju. Muk i tišina, također.
Treba mi razgovor. Treba mi iskrenost i otvorenost. Da uvidim da nisam jedini na ovome svijetu s problemima.
Da shvatim kako ih riješavati i nadasve da dobijem razumijevanje.
Sve ostalo ... je prozirno, transparentno ... kako već hoćete. I koliko god prezirao ovaj život, kada umrem ne
želim znati da je čaša moga života prozirna, prazna. Želim da bude puna ... ispunjena događajima i ljudima koji su me pratili
na ovome mučnom putu. I u trenutku moje smrti, kada ta čaša padne i razbije se, ne želim da prozirni komadići stakla odlete
i nestanu. Želim da se tekućina života izlije ... i ispuni pore ovoga svijeta. I dođe u zemlju i natopi moje suho tijelo, da napokon nađem smisao u smrti ..., a to prozirna, transparentna čaša nikako ne može ...