~*~ Ispovijesti prodane duše ~*~.. .. Part 10.
Naletio je takvom silinom. Metalik boja bljesnula mi je kao zadnji trenutak moje svijesti. Udario me. Zaigrao se sa mnom kao krpenom lutkom. Zakotrljao sam se na haubu i leđima pljusnuo u vjetrobransko staklo, popucalo je i rasulo se u komadiće. Glavom sam udario od rub. Auto je naglo zakočio, a ja sam silinom sletio s haube i odletio 5-6 metara naprijed, otkotrljao se i zaderao lice o beton. Ostao sam ležati u neprirodnom položaju. Ruke i noge bolesno su se iskrivile, a ja se nisam micao. Poput kaskaderske scene svi su promatrali što se događa. Zaleđeni, prestravljeni nisu znali što učiniti. Nebom su prolazili oblaci. Oblaci predivne čisto bijele boje. Osjećao sam njihov odraz u svojim očima. Jedino je glasanje ptica koji su proletjele zrakom razbijalo tu sablasnu, mrtvačku tišinu. A u toj tišini ja sam ležao. Zadnjim snagama još jednom otvorio sam oči i iznemogao ... zatvorile su se pod težinom kapljice kiše koja mi je pala i poput suze skliznula niz obraz. Zajedno se posljednjom suzom koja je kliznula i pala na suhi beton, pao sam i ja ... nestao ... zauvijek ...
U mraku sam uhvatio kvaku i otvorio vrata. Pod navalom sunčevih zraka zabljesnula su bijelo obojana vrata i otvorila se širom. Opojni mirisi proljetnih cvjetova opijali su me i vukli da zakoračim u taj svijet. Pomaknuo sam nogu i stao na zemljani puteljak. Opuštajuća, jarko zelena boja guste trave koja je rasla uz puteljak kao da mi je pod laganim naletima proljetnog povjetarca nešto šaputala. Prekrasni crveni leptir borio se u zraku s laganim povjetarcem dok napokon nije izgubio i sletio mi na ruku. Uzeo sam ga prstom. Kao da me gledao i razumio me. Crvena me boja njegovih krila podsjetila na krv. Nagle navale boli i flashbackova su mi preplavile misli. Stresao sam glavom. Sjetio sam se. "Jesam li ja mrtav? Umro?"- grizao sam donju usnicu. "I što je ovo? Raj?"- gledao sam oko sebe. "Šta ne bi ja trebao ići u pakao?"– Trgnuo me zamah krilaca malog leptira, odletio je u zrak, u daljinu, dok sam ga ja pratio pogledom. Pratio sam tu kapljicu krvi kako se bori s vjetrom i prisjećao se svega. Gledao sam oko sebe i tražio nešto. U daljini sam ugledao stablo. Shvatio sam da puteljak vodi do tog drveta. Odlučio sam otići do njega. Skrenuo sam sa vijugavog puteljka i potrčao kroz travu prema drvetu. Osjetio sam vlati svježe trave pod prstima i vjetar na licu. Osjećao sam se tako lagano, poput oblaka ... osjećao sam se – sretno. "Stvarno tek u smrti ljudi pronađu sreću ..."- proletjela mi je misao. Imao sam osjećaj kao da ću se odvojiti od zemlje i poletjeti. Lebdio sam kroz tu travu, opijen raznim mirisima u zraku i uživao. Šarenilo trave od raznih cvjetova igralo mi se ispred očiju. Napokon, došao sam do drveta. "Kako se nisam umorio?"- čudio sam se. Podigao sam pogled. Bilo je to drvo neke meni nepoznate vrste. Prekrasno drvo. Guste, velike krošnje. Osjećao sam se tako spokojno. Mirno. Izgubio sam se u toj tišini i legao naslonjen na deblo. Ogromna sjena koju je stvaralo stablo štitilo me od sunca koje je iako ugodno, počelo jako grijati. Zatvorio sam oči i usnuo. Trgnula me grmljavina iz sna. U daljini su se nakupljali crni oblaci. Za tren su došli do mene i stabla. Digao se užasan vihor. Trava je potamnila i spustio se snažan pljusak koji je graničio s tučom. "Odličan je taj raj, tako ugodan!"- razmišljao sam ironično. Približio sam se i uhvatio sa deblo. Oluja je užasno počela harati. Odjednom u daljini, među tamnom i gustom travom ugledao sam spodobu koja je stajala na kiši. Prošli su me trnci. Onaj poznati osjećaj žarenja kralježnice. Zamotana spodoba. Stresao me udar groma. Svjetlost munje ju je obasjala. Osjetio sam lagani strah. Polako je krenuo prema meni. "Isusa ti, da se popnem na drvo?"- izbezumljeno sam razmišljao što da napravim. Luđački sam se okretao oko sebe da vidim gdje mogu pobjeći. Opet je udario grom, a munja je bljesnula metar, dva od te spodobe. "Ko je ovaj?!- razgoračio sam oči. "Jel to On?"- još jedno sam se okrenuo histerično u nadi da ću naći neko mjesto gdje bih mogao pobjeći. Vratio sam pogled na spodobu. Nije je više bilo u daljini. "Pa di je nestao?!"- strah me preplavio. "O Bože ..."- zaustio sam. Odjednom, osjetio sam nečiji dah na potiljku. Čudno hladan zrak prošao mi je vratom, a ja sam se stresao. Poput igračke koja iskače iz kutije, odskočio sam, okrenuo se i stao u borbeni stav. Gledala me očima, ako se to uopće mogu nazvati oči. "Je li to spodoba koju sam vidio jutros u ogledalu? Je li to moj odraz?"- čudan osjećaj, mješavina straha, ali i ugode prošao mi je tijelom. Osjećao sam se na neki bolestan način povezan sa s tom spodobom. "I? Tko ste vi ?"- rekao sam. Ništa, tišina. Odjednom podigao je ruku, a ja sam ustuknuo. Pružio mi je nekakvu knjigu. Nisam znao da li da je uzmem. "Je li to možda On? Možda me hoće opet prevariti!"- prolazile su mi svakakve misli glavom. Ali, duboko u sebi osjećao sam nešto. Neku povezanost. Pogledao sam knjigu. Bila je čudna, ali u tom mraku nisam je ni mogao vidjeti čisto. Uzeo sam ju i čim sam je uzeo osjetio sam kako mi nešto preplavljuje tijelo. Osjećao sam se drugačije ... osjećao sam se – moćno. Pogledao sam ga. Osmijeh na njegovom licu. Zagonetni osmijeh koji nisam mogao protumačiti odveo me iz tog moga "raja" ...
Otvorio sam oči. Kiša mi je pljuštala po licu. "Je sam li ja to sanjao?"- pitao sam se. Odjednom, sjetio sam se svega. Auta, udarca. "Isuse ... pa kako meni nije ništa"- u nevjerici sam se pipao po rukama, nogama, glavi. Stresao sam glavom. "Ja ništa ne shvaćam"- ostao sam izbezumljen. Podigao sam pogled i vidio sam zapanjene promatrače. Sve je to izgledalo kao da je prošlo 2 sekunde, a ja sam imao osjećaj da sam u raju, snu ... bio više sati. Prednja svjetla auta koji me udario privukla su mi pozornost. Hauba je bila udubljena, a vjetrobranskog stakla nije bilo, samo su ostali nazubljeni rubovi. Pogledao sam prema vozaču. "Ti ..."- procijedio sam i zastrugao zubima. On je sjedio na vozačevom sjedalu, Sotona ili što je već. Uzrok svih mojih problema. "Ti si me htio ubiti ?"- povikao sam. Ali on se nije ni trznuo, osjetio sam nekakvu nelagodu. Njegovo se lice iskrivilo u neki bolestan položaj, na trenutke sam osjetio nekakav strah u zraku, njegov ili svoj ... ne znam. Razgoračio je oči. Da li se to začudio što me nije ubio, što sam ja ustao nakon što me udario auto? To je i mene začudilo, ali njega još više. Odjednom, lice mu se smrknulo. Oči su mu bljesnule jakom crvenom bojom. Zario je nokte u volan ... primijetio sam da je nokat malog prsta crne boje ... i grčevito pritisnuo papučicu za gas. Zvuk kotača i guma na njima koji su se naglo počele okretati prostrujao je zrakom. Stresao sam se. Krenuo je prema meni. U toj sekundi sjetio sam se spodobe, osjetio sam opet neku snagu kao kad sam primio knjigu. "Sad ili nikad ..."- preplavio me neki čudni osjećaj. Kiša se pojačavala i snažni pljusak cijelu je ulicu zavio u neku čudnu tamu. Svi su se u strahu razbježali. Podigao sam desnu ruku prema autu koji je jurio i raširio dlan. Stisnuo sam zube ...
TO BE CONTINUED ... ..
DATuMi OBJAvE svih dijelova: 1. DIO- 06.02.2006; 2.- 09.02.; 3.- 19.02.; 4.- 26.02.; 5.- 08.03.; 6.- 17.03.; 7.- 24.03.; 8.- 30.03.; 9.- 07.04.2006
|
