I am the Phoenix

~*~ Ispovijesti prodane duše ~*~.. .. Part 11.

Sve se zaustavilo. Vrijeme je prestalo teći. Tišina je zaogrnula ulicu. Ptice su stajale u zraku. Poput scene iz filma, zaustavljene u letu. A ja? Kao da sam bio izvučen iz te situacije. Promatrao sam sve oko sebe. Rukom sam prošao ispred lica i pomaknuo kapljice kiše koje su stajale u zraku. Ispred sebe gledao sam Njega. Bijesnih očiju i grčevitog stiska volana sa svojim crnim noktom, zamrznuto je gledao u mene. Kroz misli mi je bljesnula pomisao. "Kako nemam napade?!"- razmišljao sam. "Da li ja opet sanjam. Jesam li u paklu?"- htio sam se opet pljusnuti. Nisam znao razlog izostanka napadaja, ali sam imao osjećaj da je povezano sa spodobom iz mojih sanjarenja. Odjednom, sve mi se ispred očiju ubrzalo i ja sam se trgnuo iz svojeg sanjarenja, ako se to može tako uopće i nazvati ... Auto je munjevito krenuo prema meni. Kao da je iz zemlje potekao nekakav eliksir, okružio me ... poput jezera. Zagrlio mi noge i počeo ulaziti, tijelo mi se počelo trzati. Osjetio sam nekakvu navalu topline. Osjećaj koji je riječima teško opisati. Toplina je hrlila prema ruci. Imao sam osjećaj da će mi odletjeti. Takvo nešto nikada nisam osjetio. Stisnuo sam zube. Otkucaji su srca ubrzali. Osjetio sam kako ga toplina obuzima ... prožima. Tišina ... energija mi je prosjekla kožu na rukama i izašla. Nevidljiva sila obuzela me i osjećao sam –snagu. Auto se zaustavio. Gledao sam u čuđenju. Kotači su se vrtjeli i strugali beton, ali se auto nije micao. Njegove oči, užasnute, bljesnule su čistim bijesom. Trzaji su mi prošli niz kralježnicu. Znao sam ... Znao sam da mi je auto u kontroli. Panično i grčevito stisnuo je volan i nagazio na papučicu za gas. Oko kotača se počeo dizati bijeli dim. Smrad gume i bijeli dim proželi su ulicu. Obrisi auta nazirali su se u bjelini ... obrisi koji su nosili one crvene oči u sebi. Koliko god je dim postajao gušći, crvene oči su svejedno još uvijek svijetlile. Auto se nije micao. "Je li čuo ovu misao?"- razmišljao sam. Glavom mi je prije toga proletjela misao da ga -ubijem ... da li se Sotona može ubiti? Zgrčio sam ruku, blijedo bijele kosti nazirale su se kroz tanku kožu. Auto se počeo micati lijevo-desno. Odjednom, zadnji kotači počeli su se odizati polako od zemlje. "Aghh ..."- snažna bol prostrujala mi je prsnim košem. "Šta je sad ovo?!"- opet me ošinula poput noža, ovaj put jače. Osjetio sam slabost. Počeo sam se gubiti. "Ne sad ... molim te."- osjetio sam toplu tekućinu na gornjoj usnici. Prošao sam prstima lijeve ruke i shvatio da mi je procurila krv iz nosa. Koljena su mi počela klecati i znao sam da ne mogu više. U zadnjem sam pokušaju zgrčio prste desne ispružene ruke i pao na koljena. Zadnji kotači auta naglo su se podigli. Lijevi više od desnoga ... auto je zaplesao. Zaokrenuo se i vratio na zemlju, kotači koji su bili pod gasom krenuli su punom snagom naprijed. Izgubivši kontrolu, nepredvidivo se zavrtio, zadimio, puknuo u stup ulične svjetiljke i okrenuo se. Dim je polako nestajao. Gledao sam u čuđenju auto koji se nalazio u položaju koji do tada nikada nisam vidio. Jedva sam se podigao, dok mi je krv još uvijek kapala iz nosa. Osjećao sam slabost koja mi je natapala cijelo tijelo. Kao da mi je šipka probila prsni koš. Došao sam do auta. Dim mu je izlazio ispod haube. "Da bar ..."- proletjela mi je misao glavom. "Da se bar zapali ..."- odjednom je ispod haube suknula vatra. Ustuknuo sam prestravljen. Nisam znao što osjećati. Potpuno sam zaboravio one scene iz filmova u kojima, kada se auto zapali, moraš bježati. Trgnuo sam se i počeo se grčevito povlačiti unazad. Snažna eksplozija stvorila je u ulici vakuum. Tišina je na sekundu preplavila sve oko mene, da bi je odmah zamijenio gromoviti prasak i zasljepljujuća svjetlost. Toplina me ošinula, a eksplozija odbacila u nazad tako da sam poletio i prizemljio na nekakav motor koji sam pritom srušio. Izgubljen podigao sam se i pobjegao prema školi glavom bez obzira. Nije me više zanimalo je li živ, što se to dogodilo niti išta drugo ... samo sam htio pobjeći ... daleko od te ulice.
Ušao sam u školu. Pogled mi je skrenuo prema satu. "Jeb.. ti!"- shvatio sam da sam došao između drugog i trećeg sata. Svakakva su mi opravdanja strujala mislima. Od najjednostavnijih posjeta doktoru do onih normalnim ljudima najbizarnijih "Oprostite, ubijao sam Sotonu. Možete mi opravdati prva dva sata?"- bolesni mi je smiješak prekrio lice. Otrčao sam u WC. Umio sam se u ogledalu u kojem sam prije toga vidio da sam sav čađav i crn, valjda od eksplozije. Krv mi je prestala curiti. Nisam znao kako da objasnim razderanu odjeću, ali me nije ni bilo briga. Zvonilo je i ja sam krenuo prema svom razredu. Prolazio sam i osjetio na sebi njihove poglede. Poglede pune čuđenja i gađenja. Posebno me zapanjio pogled jedne cure. "Što hoćeš? Ha?!"- povikao sam. "Hoćeš odletiti s prvog kata?"- okrenula se i otišla prema učionici. Možda sam se malo ugrizao za jezik, ali sam uživao da napokon osjećam nekakvu moć. Nema me pravo nitko tako gledati. Ušao sam u učionicu koja je bila otvorena, sjeo i otvorio torbu koja je bila u raspadnom stanju, što otprije što od posljedica susreta s Njim i njegovim autom. Takvo čuđenje nikada prije nisam osjetio. Čim sam ju otvorio spazio sam kožne korice i shvatio da je to knjiga koju mi je spodoba dala u mojoj pretpostavci raja. Usnice su mi se razvukle dok sam ju vadio na stol. Osjetio sam poštovanje i htjedoh je odmah otvoriti. Odjednom, sa stola ju je pokupila frendica i počela s njom skakutati. „Što je to? Ha? Kakva je to knjiga?“- pogled mi se smrknuo. Ošinuo sam ju. "Vrati je smjesta."- zaprijetio sam joj. "A daaj! Kakva je to knjiga?"- krenula ju je otvarati. "Ovdje!!"- bolesni krik prostrujao je učionicom. Čim sam to povikao knjiga je izletjela iz njenih ruku i došla u moje naručje. Ona je ostala razgoračenih očiju sa raširenim rukama koje su se počele tresti. Bolesni je krik sve okrenuo u strahu i čuđenju prema meni. Cijelu je tu situaciju prekinula profesorica koja je ušla u razred. Tokom sata gledao sam frendicu koja je blijedo piljila u prazno ponekad se okretajući prema meni, ali bi odmah vratila pogled u prazno kad bi shvatila da ju gledam. "Hvala Bogu, nitko nije vidio kako je knjiga poletjela"- razmišljao sam. Uistinu mi se sad to ne bi dalo objašnjavati. Sati su prolazili, a ja sam samo želio otići doma i otkriti tajne knjige koju sam ljubomorno čuvao u torbi. To mi se i ostvarilo. Zvonilo je, a ja sam kao u uvijek nestao u daljini. Izabrao sam drugi put doma iako sam imao osjećaj da je ulica u kojoj se sve dogodilo sad čista. Tko zna da li se to uopće sve dogodilo. "Da li sam ja to sve izmislio ili mi je On ušao u glavu?"- razmišljao sam kao svaki put kad bi ili išao u školu ili se iz nje vraćao.
Zalupio sam vratima s torbom u naručju. Prvi put od jutra udahnuo sam punim plućima još uvijek u strahu da će mi bol prostrujati prsnim košem. Nikoga nije bilo doma. Panično sam se skinuo, upalio svijeću i sjeo na tepih u dnevni boravak. MIrnoća me obuzela kao nikada do prije. Zamračio sam sobu. U svakoj čestici zraka osjećao se spokoj. Zaklopio sam oči. Prošao prstima ruke po koricama knjige, došao do zatvarača, otvorio ga lagano potezom dva prsta , udahnuo i ...–otvorio ju.

TO BE CONTINUED ... ..



DATuMi OBJAvE svih dijelova: 1. DIO- 06.02.2006; 2.- 09.02.; 3.- 19.02.; 4.- 26.02.; 5.- 08.03.; 6.- 17.03.; 7.- 24.03.; 8.- 30.03.; 9.- 07.04.; 10.- 14.04.2006