Inspiraciju za ovaj kulinarski tekst dobio sam kada sam pročitao vrlo poticajni komentar Bugenvilije na mom prošlom postu: "... Pa kaj stvarno misliš da je to vaše strahobalno izdrkavanje ikome važno?!
Daj malo, ili se primi pisanja ili se mani ćorava posla."
Pa da se primimo posla...
Kako volim kuhati i kuham od kada znam za sebe, nije mi bilo teško iz moje prebogate kuharice izvući ovaj naputak.
Za pripremu jednog i pol jajeta na kajganu potrebno nam je:
- 2 jajeta
- masnoća
- začini
Od alata i pribora potrebni su nam:
- sjekirica za razbijanje jaja
- pilica za rezanje jaja po pola
- metar
- olovka za iscrtavanje polovice
- mućkalica za jaja
- zdjelice za mućkanje jaja
- tavica
Svi znamo kako se jedno jaje priprema za kajganu? A? Pa tko to ne zna. Sjekiricom za jaja razbijemo ga popola i smućkamo prema vlastitom nahođenju u većoj zdjelici.
Priprema pola jaja za kajganu znatno je zahtjevnija. Moramo jaje položiti na stabilnu i obilježenu podlogu na kojoj možemo točno odrediti polovicu jajeta. Zatim oko čitavog jajeta oprezno iscrtamo njegov ekvator iliti polovicu. Tako obilježeno jaje stavimo u frizer točno 17,35 minuta da se dovoljno smrzne, ne previše. Potom u čašu stavimo meko brašno i u njega uronimo jaje tako da se rub čaše poklapa s ekvatorom koji smo već ranije iscrtali. Oprezno pilicom za jaja, držeći ju naslonjenu na rub čaše kao vodilicu, prerežemo jaje popola. Jednu polovicu možemo spremiti za uporabu drugi puta a drugu umućkamo sa začinima u drugoj, manjoj, zdjelici.
Sada jaje i polovicu jajeta ulijemo u tavicu, vodeći pri tome računa o toplini tavice i masnoće. Neka nam je vodilja da na hladnoj ploči moramo čekati više nego čitav dan da se kajgana ispeče, a na vreloj brzo ćemo imati komade ugljena. Dakle temperatura mora biti negdje između ta dva ekstrema.
Dobar tek.
O jajetu na oko pisao sam prije par godina i nema potrebe da ponovo podižem taj tekst, pa tek fotke kao podsjetnik.
Pita me moja Ljubav kada ću pisati novi tekst. A o čemu da pišem Ljubavi moja, kada si svaka moja misao Ti i samo Ti.
Jutrom se budim mislima na Tebe, moj je čitav dan samo Tvoj, zadnja misao s kojom liježem u san si Ti Ljubavi moja.
Ležim u svojoj sobici. Na zidovima naše slike. Lagana glazba. Oči zatvorene. Zamišljam da smo zajedno i njišemo se u ritmu koji izlazi iz nas. Držim te u zagrljaju. Tvoja glava na mome ramenu, tvoje ruke oko mog struka. Osjetimo se čitavim tijelima, postajemo jedno. Ljubim ti oči, pružaš mi usne.
Skidam te polako, skidaš me polako. Gola tijela postala su jedno. Beskrajna nježnost ... Upijam te poljupcima i osjetim kako si se prepustila mojim usnama. Volim te nježno.
Otvaram oči ... na zidovima naše slike, glazba ispunjava sobu, sve je tu samo Ti nedostaješ u zagrljaju. Pokušavam taj trenutak vratiti opet, ponovo ga osjetiti, pa opet i opet ...
Želim te Ljubavi moja.
Razmišljajući o čemu danas pisati nametnule su se dvije teme.
Prva: "I poslije Tita Tito". Vjerojatno se pitate "od kuda mi to palo na pamet?" Oni mlađi blogeri vjerojatno ne znaju kako je Tito volio oko svijeta putovati na ratnom brodu JRM-e (kako to tužno zvuči) čak do Indije. Kako je sada brod Galeb, da ne bude zabune, bananjeros na dokovanju, naš je predsjednik u Crnu goru morao otputovati drugim brodom, ovaj puta pod zastavom HRM-e. Njegov put oko svijeta na brodu HRM-e morati će malo pričekati jer je brod bananjeros još na dokovanju, pa će presidente valjda njime kada bude gotov moći skoknuti barem do Egipta ili Kube.
Druga je tema vezana uz ovaj dan i spomenik afbeeee.
Dakle ovako: Moj je sin išao obližnji vrtić 1983.g, imao je 4 godine. Jedan dan dobijemo pismenu poruku da se obavezno moramo drugo jutro javiti tetama u vrtić. Razgovor je tekao otprilike ovako:
--- Kako vi odgajate svoje dijete???
--- ???
--- Jučer smo obišli spomenik palim borcima i nakon što je teta sve ispričala o palim borcima i spomeniku Vaš mali je rekao: I onda su borce pojeli crvi!
--- ??? Pa mali je valjda sam zaključio što se dešava s ljudima koji su zakopani!!!
--- Kako vi odgajate svoju djecu??? ... Drugi puta će biti isključen iz vrtića!!!
--- ??? Ah, što reći
Za kraj sasvim je dovoljno reći: Hvala bogu da su ta olovna vremena iza nas. Ili možda još nisu?
Na ovaj me tekst potaknuo prilog koji sam jutros gledao na teveu o borbi Japana s virusom. Vjerojatno je prije snimljen prilog jer pokazuje zatvorene trgovine, priča o tome kako je puno ljudi ostalo bez ikakvog krova nad glavom, o propadanju srednjeg sloja japanskog društva uzrokovanog krizom.
Često sam se pitao kako se Japan bori s krizom jer sam vidjeo da ima malo smrtnih slučajeva, do danas tek 951 dok ovo pišem, a u sjećanju su mi ostale nezamislive gužve na ulicama gradova. Ovaj prilog mi je to objasnio.
Zbog toga sam prolutao internetom da vidim kako danas izgledaju mjesta koja su nam ostala u prelijepoj uspomeni. Do popuštanja mjera došlo je koncem svibnja i kroz lipanj, pa su sada dopuštene posjete poznatim hramovima i znamenitostima.
Zaljubljen sam u Japan i stvarno mi nedostaje. Ovaj video prilažem jer je na njemu Dotonbori, nama najdraži dio Osake, koji smo imali prilike upoznati samo u gužvama. Ispod ovog krasnog mosta, Ebisubashi Footbridge, jeli smo svaki puta najbolje Uncle Rukuro Cheesecake, koji se prave samo u Osaki. Zapravo je sve što sam želio pokazati pokazano u prvih tri minute videa, a ostali dio je klopa pa vam možda i to bude zanimljivo. Uživao sam gledati klopu i od srca sam se nasmijao nekim ljutim scenama. Video je tek postavljen i pokazuje Dotonbori izgleda dan nakon popuštanja mjera i bez velikih gužvi.
Prilažem i naše fotke da dočaram kako je to izgledalo kada smo mi bili tamo.
Obično sliku o nekoj zemlju stvaramo i kroz njenu glazbu. Pri spomenu sambe, svatko će odmah imati pred očima sliku Brazila i karnevala, pri spomenu Marijači tu je Meksiko sa svojim ogromnim šeširima, pri spomenu pomidora tu je Kuba ... O europskim zemljama da se i ne priča. Queens i Beatles ... Engleska
Pri spomenu Japana, svakome će na pamet najprije pasti gejše i njihov sitni hod, eventualno ljubav prema trešnjinom cvijetu, kabuki teatar ... uglavnom daleka i nepoznata zemlja. Koliko vam je poznata glazba uz koju ta zemlja živi, da li bi slušajući neke japanske glazbenike uopće pred očima imali sliku Japana? Uglavnom Japan uvijek vežemo uz izlazeće Sunce i tamo neku daleku i nepoznatu zemlju careva i kamikaza.
Sretan sam da smo imali priliku u naša četiri posjeta Japanu upoznati tu krasnu zemlju. Voljeli smo samo sjediti na ulici ili pod mostom u Osaki, ili u nekom od hramova, na nekom lijepom mjestu i samo upijati Japan oko nas.
Ovdje predstavljam grupu X Japan za koju kažu da su japanski Queen. Iako nevolim dugačke skladbe, ovu sam bez daha slušao od prvog do posljednjeg akorda. Imao sam osjećaj da dira u svaki moj djelić.
Dakle X Japan i skladba Forever Love
Kada čovjek pogriješi, treba priznati grešku da drugi ne bi počinili istu, da drugima bude škola tuđe iskustvo.
Moja zabluda vezana je uz bršljan. Lijepo ga je vidjeti kao ukrasnu biljku na fasadama ili živicama, no uvijek sam mislio da je nametnik kada se penje uz stabla.
Već duže vrijeme gledam kako se ponovo uz borove pored moje kuće penje bršljan koji sam počistio prije nekoliko godina. Zbog toga uzeh u ruke škare da to sredim, da dam borovima da dođu do zraka i zaštitim ih od "nametnika".
Pripremajući ovaj tekst, da ne ispadne da nešto pišem napamet, potražio sam šta piše o bršljanu pa nađoh sljedeće:
"Bršljan (Hedera helix) poznati je ukras našeg drveća, ali i ljudskih građevina. Ova biljka penjačica nije parazit, već epifit, koji raste na drugim biljkama.
Bršljan je zimzelena biljka penjačica, koja prema literaturnim podacima, izraste do 30 metara u visinu. Budući da je penjačica, visina biljke ovisi naravno o visini podloge. Za penjanje po podlozi (stablo, zid, beton, stijena) bršljanu pomaže adventivno korijenje. Heterofilija, pojava dvaju listova različitih oblika, svojstvena je ovoj penjačici."
Iskreno rečeno, sada mi je žao što sam ga posjekao.
Pogled na ovaj bor koji se tako nagnuo da su mu vjerojatno godine odbrojane podsjeti me kako bi ga Japanci osigurali da poživi još mnogo, mnogo godina. Sliku sam učinio parku Sumiyoshi Taisha u Osaki.
Kada je nešto lijepo ne treba trošiti previše riječi da se ljepota ne gubi. Pa krenimo redom:
Jutros u lučici izljubila su me ova dva malena čupavca
Na povratku vidjeh da su Petrovke u svojoj punoj veličini dozrele. Meni su smokve najdraže voće. Iako su Petrovke obično nešto manje kvalitetne od onih smokava koje ljeti dozrijevaju na istom stablu, za utažiti gušte dobro su došle. Skoro da se čovjek može najesti od jedne smokve veličine moje šake koja ipak nije tako mala ...
I kako bi to bilo da na kraju ne stavim i jednu fotku petunije?
Kraj dana još je ljepšim učinila moja Draga pa za nju poseban poklon. Na slikama su sljezovke, a za ovu crvenu wikipedija kaže Alcea rosea.
Osjetih na usnama dodir tvojih usana
Nježan kao latica ruže
Osjetih na usnama toplinu tvojih usana
Nježnu kao dodir jutarnje zrake Sunca
Osjetih na usnama tvoj dah
Nježan kao povjetarac, lepršav
Osjetih tvoju blizinu
I bi mi žao otvoriti oči
Činjenica je da kišobran spada vjerovatno u one osobne stvari koje najčešće gubimo i koje nam najviše smetaju. Ja ne volim kišobran i gotovo. Ako ikako mogu, izaći ću iz stana bez njega makar malo morao pokisnuti. Najčešće nosim mali kišić koji mi stane u naprtnjaču, onaj minimalac koji samo glavu sačuva i to u slučaju da nema vjetra. Ta mala sklopiva čudovišta kojima ubrzo pukne koja žica, koje vjetar bez problema okrene naopačke pa imam više problema s njime nego s kišom. Pa još kada mu krepa ono fiksiranje po visini, pa stalno pada na glavu ... Ma tko samo izmisli te male, noge bih mu polomio.
Veliki kišobrani bolje glavu i noge čuvaju, samo imaju jednu veliku manu ... lako se zaboravljaju ako kiša ne pada onoga trenutka kada čovjek izlazi iz dućana ili kakvog objekta.
Jedan takav veliki, kvalitetni, nedavno sam dobio na poklon. Jučer jutrom, iako kiša baš i nije bila takva da bi mi jako trebao, ponesoh ga kada sam išao u dućan. Sinoć gledam u hodniku ... kišobrana nema. Jebo sliku svoju, zaboravio sam ga ujutro negdje u: Lutriji, dućanu, na tržnicu, u pekari ... Ma koji me kurac tjerao da ga nosim kada mi nije trebao?????!!!!!
Jutros kada sam išao u trgovinu krenuh redom kuda sam jučer išao i moj kišobran vidim tamo gdje sam ga jučer ostavio prilikom ulaza. Moj kišobran, huraaaaaa
VERBASCUM THAPSUS L. ... Vrijeme je cvatnje ove lijepe biljke pa mi se učinilo vrijednim truda reći par riječi.
Dvogodišnja biljka, često i do 2 metra visoka. Par narodnih imena koja sigurno potječu iz asocijacije na izgled biljke: kraljevska svića, papeževa sveča, svijećnjak, vučji rep ...
O ljekovitosti biljke čitam iz knjige: Richard Willfort - Ljekovito bilje i njegova upotreba, korisni su svi djelovi biljke:
- cvjetovi su sastavni dio prsnog čaja ... čaj je jedan od najboljih prirodnih lijekova za upalna oboljenja dišnih putova, bilo da se radi o promuklosti, kašlju, bronhitisu, kataru bronha ili hripavcu.
- djeluje protiv upala, ima dobar utjecaj i za liječenje kataralnih oboljenja želuca i crijeva i za umirenje grčeva probavnih organa.
- biljka služi i za liječenje upalnih gnojnih rana, apscesa, oteklina nakon udarca, kožnih čireva, mokrih lišaja i ostalih upalnih i bolnih kožnih oboljenja.
Kada sam već kod liječenja, jednostavno ne mogu a da ne spomenem još jedan u narodu od davnina dobro poznat lijek- mokraću stručno rečeno ureu.
Uvijek mi je žao kada kod mladih vidim lica izrovana gnojnim prištevima i znam koliko su meni smetali sve dok nisam počeo vlastitim lijekom na savjet bake: popišati se navečer na prste ili krpicu i time namazati lice i svi su problemi nestali. Koristi se i kod rana koje teško zarastaju, kod opeklina od meduza bol brzo nestaje a tragovi ne ostaju, vjerovatno djeluje i kod uboda insekata ali nisam imao priliku provjeriti ...
Kada bih nekome spomenuo kako da se riješi ružnih prišteva s lica i razrovane kože ili kakvih drugih kožnih problema, obično su me gledali s neugodnom nevjericom. Danas nas sa tevea stalno napadaju pomadom za baršunasto lice na bazi uree i sumnjam da će ju itko s gnušanjem nanositi na lice. Jedina je razlika u tome što je naša vlastita urea potpuno besplatna i znamo da je naša.