Polovicu godine smo ostavili za sobom i krećemo hrabro dalje okrećući novi list kalendara na margini. Ovaj puta uživamo u salonu broda HIKAWA MARU, jedinog japanskog putničkog broda koji je preživio čitav rat. Za vrijeme rata bio je pretvoren u bolnicu, poslije rata prvi japanski brod koji je preplovio Pacifik i posjetio Ameriku. Danas je muzej u Yokohami.
O brodu je opširno pisala Teuta pa zato nisam i ja ovdije o njemu pisao.
Već jedno vrijeme nisam mogao otvoriti blog.cz, pa time ni svoju stranicu. Vjerovao sam da samo imaju privremeni problem, iako sam sumnjao da je stvar upravo u ovome ... da se blog zatvara.
U podnaslovu piše: "Hvala vam na zajedničkim godinama!"
Pojašnjenje administratora: Glavni razlog zatvaranja blog.cz je zastarjelost ove platforme i dugoročni pad broja korisnika. Vrijeme u internetskom okruženju razvija se vrlo brzo i korisnici trenutno traže druge usluge.
Osjetio sam tugu, duboku i iskrenu. Dio mene nepovratno odlazi. U nepovratu nestaje sve u što sam uložio puno truda sve ove godine i ostaje samo praznina.
Na blogu.cz bio sam (kako je ružno to prošlo vrijeme) od Svibnja 2009. U profilu bloga na margini pisalo je: Hrvatsko-Češko prijateljstvo i na blogu. Nastojao sam kroz pisanje na blogu upoznati Čehe s ljepotama i kulturom Hrvatske.
Posebno sam bio ponosan na naše prijevode Cesarića na češki jer prijevode njegove poezije na internetu nisam našao. Nisam ih našao ni kod nas u biblioteci i u naučnoj biblioteci. Zbog toga smo Draga i ja kontaktirali poznatog češkog izdavača da nas uputi koje su zbirke objavljene i kako do njih doći. Odgovor je bio: Postoje tek prijevodi nekih pjesama objavljeni u nekoj knjizi. Bio sam ponosan kada sam vidjeo, nakon što smo mi objavili prijevode, da je naš prijevod pojedine pjesme jedini koji se otvara na googleu.
Uz prijevode pjesama stavljao sam i svoje recitacije da Česi mogu čuti kako pjesma zvuči na hrvatskom.
Ovdje za uspomenu na te dane na blogu.cz stavljam stranicu s našim prijevodom meni najdraže pjesme Povratak.
Návrat
Kdo ví (ah nikdo, nikdo nic neví.
Křehké je vědomí!)
Možná spadla kapka pravdy do mně,
A možná jsou sny.
Ještě by mohla stát nám se láska,
Stát nám se - povýdám,
Ale já nevím jestli si ji přeji,
Nebo nepřeji.
V moři života co věčně kypí,
Co se věčně mění,
Vytvářejí se znovu, setkávají se znovu
Možná stejné kapky -
I když projde věčnost hvězdní cestou,
Jedna věčnost dlouhá,
Mohla by se opět v polibku setkat
Některá stejná ústa.
Možná se jednou navečer objevíš
Překrásná, v blankytu,
Nevědomě že si svoje světlo lila
Někdy mojí javou,
I já, co píšu srdcem plný tebe
Tyto krásné rými,
Ah, já nebudu znát, touho mého býti,
Ani tvoje jméno.
Jestliže i duše, v té chvíli
Svoje ucho napne,
Určitě svím hlasem ohluší rozum
Vše co srdce šepne;
Při večerních lampách kradmo se budeme
Prochlýžet jak cizinci,
Bez žádného povědomí kolik nás svazuji
Některý starý řetězy.
Ale čas jde dále, ale čas jde dále
Jak Slunce v kruhu,
I nosí nám opět všechno co bylo:
I radost i smutek.
I zajiskří oči, najdou se ruce,
A srdce vznesou se -
I slepý za stopy minulého života
Ními chodit budeme.
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
Kdo ví (ah nikdo, nikdo nic neví.
Křehké je vědomí!)
Možná spadla kapka právdy do mně,
A možná jsou sny.
Ještě by mohla stát nám se láska,
Stát nám se - povýdám,
Ale já nevím jestli si ji přeji,
Nebo nepřeji.
Dobriša Cesarić
Komentar: otavinka ... Dobré pondělní ránko ! Děkuji vám oběma za úžasný zážitek. Nádherná báseň. Ještě jste to stihli v měsíci lásky. Přetáhla jsem si překlad do svého počítače a pak si text vytisknu a dám do tzv. Zlatého fondu - kam si dávám básně, které se mi nejvíce líbí. (Hvala vam oboje za prekrasan doživljaj. Predivna pjesma i još u mjesecu ljubavi. Skinula sam ju na svoj komp, a tekst ću printati i dodati u Zlatni fond - gdje spremam pjesme koje mi se najviše dopadaju)
Ne mogu odoliti da ne dodam i Pjesmu mrtvog pjesnika i komentar blogerice koja je pisala samo poeziju i o poeziji.
Komentar: otavinka ... Milí moji - Euridičko a Vladko ! Děkuji za nádhernou báseň. Přetáhnu si jí do počítače, vytisknu a pošlu někdejšímu spolužákovi, který kdysi taky něco překládal. Slyšet báseň Vladkem přednášet a mít její verše na dosah, je neskutečný zážitek.
(Dragi moji - Euridička i Vladko! Hvala na divnoj pjesmi. Skidam ju na svoj kompjuter, prepisujem i šaljem bivšem razredniku koji je i prevodio nešto. Nevjerojatno je iskustvo slušati recitaciju Vladeka i imati prijevod nadohvat ruke.)
O čemu će Morski vuk nego o Moru. A o Moru je najljepše pričati fokama.
Kada jutrom dođem u lučicu i sjednem na terasi, odmah je tu mačak koji traži jutarnje maženje ...
Gledajući ovakve kontejneraše uvijek se prisjetim davnih vremena, kada je teret bio spremljen u potpalublju broda pa su lučki radnici vršili pretovar. Težak fizički rad ... skoro da je svaki komad tereta morao proći kroz ruke radnika prilikom utovara u brodskoj štivi, pa zatim istovara u lučko skladište, pa zatim utovar na vagone ili kamione ... ogroman posao. Danas se sve na polazištu utovari u kontejner koji putuje do krajnjeg odredišta. Nema više klasičnih lučkih radnika. Sve obavljaju manipulatori dizalicama i osoblje za kompjuterima. Posao za koji su nekada bile potrebne stotine radnika, danas se obavlja bez čovjeka, slikovito rečeno. Nema više brodova koji danima čekaju na istovar. Danas je brod istovaren i utovaren u dva, tri dana ...
Susret škampara ... kako se lovi, ima li šta, moje su vrše tamo ... motor me zafrkava
U najavi je pogoršanje vremena popodne a oblaci se sakupljaju
Ljeto na moru je vrijeme maestrala. Maestral je dnevni vjetar koji puše s mora na kopno i redovito počinje popodne, kod nas oko pola dva i traje do predvečer. Posljedica je to zagrijavanja kopna, pa se topli zrak nad kopnom diže u visine a nadomješta ga malo hladniji zrak koji dolazi s mora.
Noću puše obratan vjetar, noćni burin, a on je opet posljedica bržeg hlađenja kopna pa hladniji zrak struji prema moru i traje do devet sati ujutro.
Maestral i burin karakteristika su lijepog vremena, a njihov izostanak najavljuje promjenu vremena. U ono davno vrijeme, kada su motori na barkama još bili tek pusti sanak, pravilnost pojave ovih vjetrova koristila se za odlazak na more i povratak.
Često se na moru sjetim ove jako stare pjesmice i rado ju pjevušim dok dižemo vrše, a maestral se igra valovima.
Sjedim i čekam Dragu da mi dođe u zagrljaj, danas dolazi iz Zgbubu. Uvijek prekrasni trenuci ispunjeni poljupcima.
Povod ovom tekstu je upravo ta naša ljubav koja izgleda mnogima smeta, ljubomornim vjerojatno. Pa kada već spominjem ljubomoru i zavist da spomenem par komentara ostavljenih na našim blogovima:
Kod Drage: "no neman uvijek nešto i za komentirat. istina, malo me od toga odvrača i kad vidin kako se ti i morski kokolajete. ne bi volio da ovo krivo razimiš, dapače, lipo je vodit da se ljudi vole ali za moj ukus je malo previše eksponirano u javnost, a nakon toga malo ko ima šta za reč."
Na mom blogu: "Pa kaj stvarno misliš da je to vaše strahobalno izdrkavanje ikome važno?!"
Mislim da većina naših prijatelja zna da smo se Draga i ja upoznali na blogu još tamo davne 2005.e godine i da bez srama i s ponosom uvijek pišemo i govorimo o toj našoj ljubavi. Mnogima smo bili svjetionik, onaj tračak nade da prava, iskrena, najljepša ljubav još uvijek postoji, da se nije izgubila u bespućima današnjeg načina života.
Moramo li se sramiti otvoreno izraziti Ljubav? Ja se toga nikada ne sramim, pa evo par primjera:
Kada je Draga ovdje, a vračam se izvana, stanem pod naš prozor i vičem iz sveg glasa da čuje: Volim teeeeeeeee. Pojašnjenja radi ... stanujemo na četvrtom katu i ona to čuje kroz otvoreni prozor. A sigurno čuju i svi susjedi
Kada šećemo, zaustavit ću se nasred Korza i izljubiti moju Dragu, da svi vide koliko ju volim i koliko sam ponosan na Nju.
Pa ako sam toliko ponosan na svoju Dragu, ako ju toliko volim, zar bi se trebalo ustručavati reći to u mojim tekstovima i u komentarima. A kome smeta naša ljubav neka nas jednostavno zaobiđe.
Volim te Ljubavi moja i pojesti ću te poljupcima, čitavu ... ma šta tko rekao ili mislio
Japan nam je posebno drag, pa zbog toga često pratim što se tamo dešava. Sada je vrijeme monsuna koje u Japanu počinje sredinom Lipnja i traje čitavo ljeto. Obično je to i vrijeme velikih poplava i odrona.
Sada su velike poplave i odroni na jugu Japana, a pažnju mi je privukla ova slika privremenog skloništa na način kako to Japanci rade. Slika je skinuta sa stranice The New York Timesa
Sjećate se kako je počeo rat na ovim prostorima? Stariji blogeri vjerojatno će se sjetiti miloševića na gazimestanu. Za one koji se toga ne sjećaju podsjetnik: "28. lipnja 1989. na gazimestanu na kosovu polju milošević je pred ogromnom razularenom pijanom gomilom vikao s govornice: Srbe niko nesme da bije!!!!"
Krenula su sbrovanja ... 1990 su krenuli balvani, pa malo kasnije Glina, Petrinja, Škabrnja, Vukovar, Dubrovnik, Sarajevo, Srebrenica, Kosovo ...
I na kraju, srbi su izgubili sve ratove, izgubili su sve što se moglo izgubiti. Samo nisu izgubili one koji su tada ratovali i još danas srbuju srbijom. Već u drugom mandatu srbiju vodi čovjek koji je četnikovao po Hrvatskoj.
Jedinog predsjednika koji je srbiju želio povesti pravim, demokratskim putem Đinđića, ubili su pred skupštinom 12.3.2003.
Zbog navedenoga, uvijek radostan gledam kako srpska žandarmerija obračunava s onima koji se usude pobuniti. I uvijek se sjetim miloševičevog govora i onoga što nije tada izgovorio: Srbe nitko nesme da bije ... SEM SRBA!
A kakav je taj odnos žandarmerije prema štrajkašima, najbolje se vidi iz govora koji je na konferenciji za tisak imao danas predsednik žandarmerije: Privedeno je toliko LICA. Čak ih se ne naziva štrajkašima, ljudima, nego običnim licima bez imena i prezimena, bez ičega ljudskog.
Sinoć u direktnom prijenosu gledam kako 3 LICA sjede mirno na klupi u parku a žandari koji prolaze počnu da ih biju pendrecima ...
Ma puno toga sam gledao kako ta LICA pokazuju svima zbog čega su se okupili da štrajkaju. A bilo je i jedno lice koje je reporterki u mikrofon vikalo: Ćale, ovo je za tebe! Na upit reporterke šta se desilo njegovom ocu LICE je odgovorilo: Umro je jer nije bilo respiratora ...
I za kraj, uvijek mi je lijepo gledati kako srbe imaju pravo da biju samo srbi i zato mi je noć bila lijepa.
Moja iskrena želja srbima da krenu stvarnim putem demokracije, bez utega prošlosti oko nogu.
Moje najdraže voće: smokve i kruške. Kada je riječ o kruškama tu su moji favoriti Petrovke i Viljamovke. A kada spominjem Viljamovke, tada u obzir dolaze samo one koje sam sam ubrao ili od ljudi koji ih beru sa svoga stabla.
Voće koje se bere poluzeleno i kalibrirano, određenih karakteristika (tvrdoće, trajnosti i sličnih pizdarija, zaštićeno zbog trajnosti kojekakvim kemikalijama) koje nam se servira u trgovačkim centrima ne dolazi u obzir.
Jutros sam se počastio Petrovkama. Jednom rječju, fantastične su.
Povremeno nam u vršu zna uči rakovica. Ova je bila veeelikaaa, sigurno preko kilograma. Meni zapravo smiješno zvuči kada kažem velika. Radi usporedbe učinio sam video na kome su i rakovice koje sam snimio u Osaki u Aquariu. A kolike su te rakovice možete zaključiti prema veličini ruke i mobitela moje Drage u prvom planu. Izgledaju kao iz ružnih snova.
Za kraj prilažem i jednu lijepu kozicu, isto iz vrše. Najveća koju sam ikada vidjeo, veličine mog velikog dlana.
I kozicu i rakovicu nakon fotkanja vratio sam u more.
Umjesto interaktivnog blogkalendara u zaglavlju mog bloga, ja imam moj kalendar Sjećanja iz Japana na kome svaki mjesec mjenjam list. Ovaj mjesec na red je došao prekrasan Himeji Castle.
Najspektakularniji dvorac je jedan od naljepših dvanaest izvorno sačuvanih dvoraca. Nikada nije stradao u požarima, potresima ili u ratu iako je Himeji bio razoren zapaljivim bombama. Dvorac je pod zaštitom UNESCO-a.
Mislim da je bitno spomenuti da je čitav dvorac drvena konstrukcija.
Bilo je krasno šetati Kokoen parkom pored dvorca, a koji je pripadao dvorcu, kao i šetati dvorcem.
Mislim da je vrijedno spomenuti da smo prije dvorca posjetili Mounth Shosha, brdovito područje na kome je sniman Posljednji samuraj.