samosanacije

Stockholmski sindrom ili Izdaja vs. Izdavaštvo

(nešto kao izlazak iz ladice)









pitali su me ne jednom:
što se ne izdaš?

a ja bih mislila:
kako ne vidite da ja sebe ne mogu izdati,
kad pišući činim suprotno...
kad pišući dopisujem jednog taoca pod stockholmski sindrom
dok se držim očarana – vezanu za sebe opasanu eksplozivom.

danas iz jednog razloga mislim o tome opet,
pa onda puštam ruke da mi pronađu jednog mog pisca
s kojim još uvijek spavam iako ga volim:

"Svaka knjiga je prizor tišine.
Ona je opipljiv predmet koji se može podići, spustiti, otvoriti i zatvoriti,
a riječi u njoj predstavljaju mnoge mjesece,
ako ne i mnoge godine, samoće jednog čovjeka..."
(Paul Auster – Otkrivanje samoće)


da se izdam...
da se jednom napokon čvrsto primim u ruke
ovu od slova,
shrvao bi me teret samoće u rukama...
neizmjeran...
tone su to slova...
shrvala bi me spoznaja kako sam
uvijek tako okružena ljudima...
na svojoj nevidljivoj polutki

... izabirala biti neutješno sama.












napisala sam to davno... u travnju 2011.

ništa u meni tada nije znalo da ću se jednom ipak imati u rukama...
ništa u meni tada nije pisalo knjigu.

za dva nepuna dana moći ću odmjeriti teret te samoće...
(da li napokon?)
ali ja sam potpuno shrvana već sada
i uistinu je najviše što mogu večeras prevaliti preko tipkovnice to
da koga sam daljinski dirnula svojom rukom koja piše...
sada mi može vratiti pravim dodirom.
(nježnim, ofkors... rekla bi tessa k)