...lijepljenje ogledala
i nešto
...krpljenja i kotlokrpljenja
Koka - jaje
 u vrijeme kad su mi djeca bila mala nisam pisala o sebi. u vrijeme kad su mi djeca bila mala živjela sam oh tako blaženo nesvjesna sebe. i nisam se pisala čak ni u trećem licu, što je blaža klinička slika iste dječje boljke čiji virus nosim u sebi i koji je gotovo uvijek vidljiv i na van, kao težak herpes na koži koja obavija tijelo slabog imuniteta, ali kad se, jako jako rijetko, pišem u trećem licu - to bar znači da se opet mrvicu podudaram sa sobom... to bar znači da si trenutno previše ne zamjeram, da se ne bolim, da sam si oprostila... da bih se čak opet mogla voljeti. no hoću reći nešto drugo; moja djeca još nisu ni progovorila, a ja sam već napisala svu silu (mislim, tko me još ne zna) kažem ne priča o sebi, nego priča za njih, priča koje će ih dočekati za godinu dvije, jednom kad za čitanje stasaju. i dočekale su ih - za njih napisane, za njih oslikane... baš njihove. i mogu reći da je to jedna od jako rijetkih stvari, rjeđih nego djetelina s četiri lista, zbog kojih sam si bez dvoumljena, naknadno dala crvenu kvačicu. i što još hoću reći... osim što sam tada silovito pisala za djecu, silovito sam (mislim, tko me još ne zna) i čitala za djecu. iako... mračna je tajna da ja knjige za djecu u stvari čitam čitav život. i naravno ima tu i nekih teških nesporazuma između mene i dječje književnosti, pa mi recimo nikad neće biti jasno kako je Alisa, ta knjiga za odrasle (žene), završila u dječjoj literaturi, i tko je tu pravio reda... ali dječje sam knjige uvijek čitala s nimalo odraslog odmaka. a mogu reći i to da su za razliku od nositeljice ovih zapisa, dječje knjige ipak nekako stasale od mog djetinjstva i da knjige za djecu više ne tretiraju djecu kao one kojima obavezno treba servirati boldanu poantu i pouku na zadnjoj strani, nego kao one koje treba gledati, osluškivati... i zavidjeti im. ja im zavidim. i još hoću reći da su, jer su ilustracije moja druga ljubav, najveća strast u najranijoj dobi moje djece bile baš ilustrirane knjige. jer... one baš posebno mirišu. mislim, meni knjiga oduvijek miriše na dom, ja sam rasla iznad kućne štamparije i mi smo se u nedjelju nagrađivali i sladili nekom friškom knjigom koju bismo vadili iz "peći", a ne buhtlama s pekmezom, i miris štamparske boje će zauvijek ostati za mene moj miris meda i cimeta i anisa... no ilustrirane knjige... one pogotovo imaju aromu djetinjstva i kad je oćutim... ja sam opet - dite od mlika. i sad... moj je sin bio još dite od mlika u onom najpravijem smislu, ali ja sam već slagala njegovu biblioteku po policama od primjeraka koje bih pronalazila u svojim višesatnim gubljenima na dječjim suburbijama svjetskih sajmova ili u temeljitom prosijavanju knjižara ovog grada, a jer svi putevi vode u grad Rim, ja ću ma kamo krenula, prije ili kasnije završiti u nekom mračnom kutku i tamo se odavati svom mračnom poroku. duboko udisati knjige. no ipak - tih i tih je godina jedna knjižara bila tako smještena na tom mom kuća-poso-birtija putu, da tu birtiju nisam mogla zaobići čak i da sam htjela, a naravno da nisam... i birala sam u njoj nasušnje knjige češće nego namirnice u susjednom špeceraju u kojem sam se opskrbljivala zalihama za onu manje pogibeljnu glad. tih i tih je godina u toj knjižari radio jedan mladi dečko, koji je poslije postao poznati pisac. jučer sam ga nakon što sam ga u međuvremenu pročitala, sjedeći u jednom većem društvu i formalno upoznala. pružio mi je ruku, predstavio se, a onda nasmijao i rekao: koka jaje. ja: ? on: sjećam te se. ti si stalno kupovala knjige u toj i toj knjižari u kojoj sam radio. jedan dan si baš jako dugo birala i razmišljala koju ćeš, i premetala ih, i meni je to bilo jako zabavno za gledati, i kladio sam se sam sa sobom koju ćeš... i pogodio sam. kupila si onu "koka jaje" slikovnicu. eto. eto kako mene ljudi anticipiraju. eto koliko sam u svoj svojoj nepredvidljivosti predvidljiva. eto što mi piše na čelu. eto, kako nisam svjesna da sam uvijek tako duboko zaokupljena svojim dilemama, u stvari jako zabavna za gledati... toliko da me se po tome čak godinama pamti. eto na koje se moje izbore klade oni koji me ne poznaju... a da sretni dobitnik godinama ostaje anoniman. eto... ilustrirana "koka - jaje"... i vječna dilema što je bilo prije. čitav se dan pokušavam uvjeriti da mi to nije oduzelo od kredibiliteta. čitav se dan pokušavam uvjeriti da mi je to dalo čak na "težini". da je to jedna, ajmoreć - filozofska knjiga. “It is what you read when you don't have to that determines what you will be when you can't help it.” Oscar Wilde tessa k |
| < | rujan, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
