samosanacije

na današnji dan prije godinu dana napisala sam ovaj tekst.
na današnji dan ove godine, dan puno manje liči na šansu za dugu domaću zadaću jedne hipi duše, u kojoj se riječi kao u klepsidri prelijevaju u sljedeći red.
na današnji dan sljedeće godine, prema nekim knjigama, pronaći ću... "the real answer to life, universe and everything".
u međuvremenu, odlučujem, još ću malo živjeti bezazleno i nepripremljeno, s kristalnim kuglama i staklenim perlama pod koracima, a zapletenim značenjima zvijezda kao - jedino dekoracijom.




...

devedesetih godina smrtno sam se zaljubila u čovjeka koji mi je danas veliki prijatelj.
čovjek se smrtno zaljubio u mene.

bang
bang

no eto, život kroz život ustvrdi da se smrtne zaljubljenosti uglavnom ipak ne plaćaju životom, pa smo i čovjek i ja dan danas i živi i zdravi, a on me svih ovih godina nije prestao fascinirati upravo svojim životom i kako ga vodi i nosi, on život, a i život njega, a sve zato jer je životno zamilovan nevjerojatnom širinom, znatiželjom, znanjem i maštom, a intimno - rijetkom količinom povjerenja koje se od mene može uzeti. pa ako bih ikome u stvarnom životu, u kojem, za razliku od ovdje, srce krijem kao noge zmija... ako bih ikome napokon i priznala da imam stanovitih problema s tim srcem i onda još problematični organ dala na dubinski pregled i potrebnu sanaciju - s potpunim povjerenjem - onda bi to bio on. na stranu činjenica da je isti kardio kirurg.

a iako tehnički podaci govore da, iz razloga koji su dio druge priče, ja još nikome nisam toliko otvorila srce da je moguć približan, a kamoli potpuni uvid za dobiti zornu sliku - pa tako ni njemu, i iako A. i ja nismo zajedno prošli sve i svašta - svašta sigurno jesmo, pa zbog ovo malo navedenog, a tako puno toga nenavedenog kad kažem da su moje bogatsvo ljudi, recimo da momentalno pomislim (i) na njega. i znam da i on mene misli otprilike isto, iako bi mi ta njegova misao da je objektivna mislim, trebala oduzeti nešto faseta i barem zadnju ruku brušenja.

ono što je tih davnih devesetih našoj smrtnoj zaljubljenosti došlo glave, a koliko je spasilo naše ostaje za pitati se, je to da mi je tada taj pregenijalni tip, u svim onim stvarima koje me nisu fascinirale bio - strahovito sličan, a kad kažem sličan, onda govorim o osobnosti, a ne o iznimnoj sposobnosti, jer ja ni u ludilu (i uistinu ne znam zašto ga, ludilo, na ovaj način ističem, kad je doza ludila na dnevnoj bazi nužna da bi se dobio onaj standard koji se ovdje naziva normalnim životom)... ja ni u ludilu ne bih mogla u samo jednom semestru savladati jedan nadasve težak jezik koji nikad nisam govorila, a pogotovo ne tako da bih već u sljedećem polagala ispite na istom, s tom nekom njemu svojstvenom lakoćom koju bi mu trebali predbaciti bar oni kojima je taj jezik materinji, niti bih
... puno je takvih priča.
no što se osobnosti sagledane kroz prizmu smrtno zaljubljene tiče; ono - naletjela sam na svoju mušku repliku.
kazna za dugogodišnje hirovitosti, iskrojena po svim pravilima đavolske struke.
pa sve ono što sam kod sebe bila spremna braniti do posljednje kapi krvi (i naravno da mi sad nije ni na kraj pameti nabrajati što to Sve jest, ali ovdje i tako postoji pregršt pisanih dokumenata s tim u vezi), e to me je kod njega strahovito nerviralo. ono stra-ho-vi-to!
a za njega znam da je imao priličnih srčanih problema sa svojim ženskim parnjakom.
i tako smo stra-ho-vi-to iznervirani, a potpuno fascinirani, zaljubljenost u jednom času nekako uspješno zakrenuli u prijateljstvo i to je u tom smislu izoliran slučaj takvog završetka jedne smrtne zaljubljenosti u mom životu, kojemu je, koliko je često od iste boljke pogibao, jedva dostajalo devet mačjih.

a kako život ide dalje, prijateljstvom spašeni životi su htjeli živjeti svoj u drugim državama i nekoliko puta se eto desilo da je prošlo par mjeseci da se iz ovih ili onih razloga koji se uglavnom mogu svesti pod ono što bi se na obje strane moglo nazvati “buran život” - nismo čuli.

prije godinu dana, a nakon što je prošla gotovo čitava u kojoj sam svoj život zidala i podizala nanovo i iz temelja, godina u kojoj sam se puno samosanirala, a malo pričala o tome, pod svaku cijenu hoteći izbjeći onu ranjivicu koja će se najlakše slomiti pišući o sebi jer će se dok piše uvijek strugati iznutra, a uporno struganje prije ili kasnije otvori rane, pa u životu u kojem se evidentno ne može pobjeći od pisanja, pobjegne se s vremena na vrijeme kako već vjetar okrene; ili u samonametnutu šutnju ili - hotimičnu frivolnost i guljenje tapeta namjesto vlastite unutrašnjosti..., a kako si ja u tom času nikakvo slamanje i samoranjavanje iznutra, u formi Iskreno pismo o sebi , nisam mogla priuštiti, jer sam bila više nego dovoljno slomljena, sastrugana i izranjavana izvana, a za neke ljude frivolnosti jednostavno nemaš - odlučila sam se na taj privremeni bijeg u šutnju sve dok se na jednosmjernoj stranputici iz starog života - Via pluteno utočište šutnje - u novi, opet pobjegulju negdje ne pronađem...
i desilo se eto da on nije znao ništa o rušenju starih dvera Perunovih koje sam još nedavno nazivala domom, niti o gradnji novog zdanja za potrebe - where the heart is, u kojem sam stručnjak za gradnje, na koncu skućila to srce...

od stručnjaka za srce sam prije godinu dana dobila ovo pismo:

- Oprosti mi što se dugo nisam javljao; Gadna godina je iza mene. Razveo sam se, jako težak razvod, dva puta promijenio posao, (sada sam napokon zadovoljan), preselio, našao novi stan, upravo ga preuređujem, djeca su…

i tada, iako već dostatno konsolidirana da si mogu dopustiti i taj luksuz uvijek privlačnih epskih širina, na to pismo nisam imala odgovoriti s drugim nego:
- I ja.

i to je bilo to. jer... opisao je moju godinu. stavku po stavku.

...
ja ne čitam horoskope… ni dnevne, ni tjedne, ni godišnje, ni životne, ali eto... stra-ho-vi-to slični A. i ja smo, svatko u svoj život, startali na današnji dan, iste godine u gotovo isto vrijeme. dijeli nas svega nekoliko minuta.
a tih par minuta razlike između dva prva grčevita plača…
ne znam…

zodijački gledano... jesu li one ta ničija zemlja što razdvaja trasu sudbina uspješnih stručnjaka za srce od one kronično oboljelih?