...
filmove koje gledam s djecom gledam njihovim očima... upijam ih osmotski i potpuno nekritično.
strepim kad i ona strepe, grizem donju usnicu i dlanovima prekrivam lice u strašnim trenucima, vrisnem vrlo često, ponekad bez glasa, smijem se iz grla...
sanjarim o sebi u predivnim haljama i čudesnim pejzažima...
i želim precizno znati razloge zašto se nešto desilo
...i što je točno poslije bilo.
pa neću pisati o filmu.
jer... odradila sam sve pobrojane obavezne likove prekjučer. potpuno osmotski i nekritično.
a o svojoj sam Alisi pisala jako nedavno ovdje
i jako bolno bilo je to jako davno kada sam još znala i mogla pisati.
na platnu se Alisa vratila u Zemlju čudesa kao djevojka koja je potpuno zaboravila svoj prvi dolazak,
nesvjesna sebe i prilično izgubljena...
i u stvarnosti
... i u mašti.
Sometimes I've believed as many as six impossible things before breakfast.
zbunjena... u predivnoj plavoj halji.
i onda, u času u kojem joj je, takvoj pomalo razočaravajuće sebi različitoj, Ludi Klobučar rekao –
You're not the same as you were before...
You were much more..."muchier". You've lost your "muchness" .
ja sam se najednom odvojila od filma i prenula iz sanjarenja o nebeskoj opravi s volanima jer...
utaknula mi se ta riječ za koju se sada eto ne mogu sjetiti kako su je u filmu preveli...
a ne sjećam se čak ni Šoljanovog prijevoda u knjizi, iako gotovo da znam
Hudodrakiju naizust; još davno sam se, čitajući njegov esej o tome kako je i na koji način stih po stih, riječ po riječ
Jabberwockyja prevodio, potpuno očarana tim esejom zaljubila i u njegov prijevod te bajalice, brojalice, mozgalice, nonsens pjesmice... i naravno... tko me zna, zna i da imam taj životni feler da potpuno nehotice pamtim stihove... naprosto ih prisvojim, integriram, u sebe utisnem...
pa eto, što da kažem...
nemujne sasvim bjehu zorolovke.
a film...
Alisa se naravno prisjetila sebe...
one stare sebe – hrabre, maštovite, radoznale... slobodne
pa je takva svjesna, u jednom svom poprilično odvažnom času u kojem je trebalo moći usuditi se,
mene potpuno nesvjesnu s dlanovima na licu opet prenula,
jer je s potpuno usudljivim glasom izgovorila –
How's this for muchness?
...
jučer sam čitajući jednu knjigu našla u njoj citat iz jedne druge... baš kao da nađeš ogledalo s druge strane ogledala.
"Zar je, dakle, čudo ako promjena okoline često tako silno pomaže da ono što nerado zamišljamo kao stvarnost, možemo zaboraviti poput sna?"
(Karl Philipp Moritz, "Anton Reiser)
i ono što možda pokušavam reći sada kada više ne znam i ne mogu pisati
jer mogu sve zaboraviti,
je to da sam unatoč zaboravu ipak,
koja dječjim okom gledam dječje filmove,
utrenirana da precizno znam razloge zašto se desilo
...i što je točno poslije bilo. pa eto –
Sometimes I still believe as many as six impossible things before breakfast.
i ne manje bitno –
I've found my muchness.
...
i čak nisam morala pasti u zečju rupu, jer...
imam taj životni feler da potpuno nehotice izbjegnem zorolovke.
How's this for muchness?
_________________________________________________________________________________________
EXIT