samosanacije

...

Izgubljena u slaganju šarenog spomenara zbrkane paginacije
nisam primijetila koliko boje nema u meni,
niti da je zimska svjetlost koju dajem samo treptava low ink lampica pregrijanog pisača.

I pitam se što su o takvom traćenju energije mislili noćni leptiri sačuvanih lakoumnih krila...

A onda najednom... out of the blue
prosula se Primavera u pigmentima žutog preko Vodenog žiga.





Eto... tako sam zanijemila.

...

You ask of my companions.
Hills, sir, and the sundown, and a dog as large as myself that my father bought me
... because they know but do not tell.

Emily Dickinson



________________________________________________________________________________________________________


stanje organizma:

zaigranim rukama,

koje su pišući uvijek od svijeta pravile mrežu
iz koje su onda izlijetale ptice
nesretne zbog sjećanja na svoj morski život

slažem šarene spomenare...

dokazujem nešto suprotno od toga
da na prisojnoj strani brda

... ne znam pisati.

...

datum je bio 16.11. a riječi u inboxu -
… reci, jesi li mogla biti drugačija, možeš li sad biti drugačija dok kupuješ vrijeme razbijenom vjetrobranskom staklu
koje tako krasno sjaji da ga je jednostavno šteta, ali je ipak razbijeno...
imaš li ti Suzana, ideju zašto si noćas nesretna, zašto si na rubu suza i zašto te tuga od gubitaka puni žešće od gitare i rođendana,
ljudi obično nakon takvog pitanja kažu: Skupilo mi se, sve mi se skupilo,
a ja nemilosrdan kažem: Što se skupilo, ako se nešto skupilo mora ga biti barem dva komada
pa da čujem.

u danima tjednima i mjesecima koji su slijedili, pisala sam kao gonjena time što se skupilo
tražeći mu ime
… u grlu
i pogibala iz noći u noć,
žena koja se sa svakim novim sumrakom ponovno pretvara u pepeo zbog gorećeg grma vlastitih slova...
i nemogućnosti snova.

dok sam ih neki dan, ta silna bolna slova, koja su žedno ispijala život iz života poput spojene posude,
odživljena i fosilna sklanjala i spremala u arhivu
ugrizlo me za srce sjećanje na nju
nježnu, osjetljivu i istovremeno tako blisku i tako daleku.
ne vjerujem da se u životu samo jednom ljubi,
ali… u tom času pakiranja prošlosti u prošlost znala sam da samo jednom u životu možeš pisati na taj način

- iz nedostatka ljubavi.


isti mi je daleki prijatelj tog kasnojesenskog dana rekao još i ovo -
… nije kraj ničega, a kamo li potrage za ljubavlju i nježnošću,
probaj znati što bi htjela i što bi bila spremna za to dati i žrtvovati,
jer Mastercard laže kad kaže da su najljepše stvari u životu besplatne,
to je čista laž, samo to ne reci sinu sutra kad ga budeš ljubila za rođendan.

a ja eto, nekoliko mjesaci nakon, znam - da još uvijek ne znam
ali… niti ne tražim;

sve ono što se bilo skupilo – potrošilo se.

pa i riječi…

i istina je - ja ću uvijek moći napisati dopadljiv tekstić o bilo čemu...
(koja s devet nisam svirala gitaru, nego imala taj feler uobličavanja slova… pa ako treba i o sestrama Baković)
silni su to kilometri u prstima što opliću tipkovnicom.
uvijek sposobna ni iz čega složiti nosiva slova „za svaki dan“ „za svaku priliku“…
korektna i solidno sašivena po svim pravilima zanata i struke...
slova o bilo čemu… jer ću pišući o bilo čemu, pa bile to mrkve, avioni ili anatomija, nažalost uvijek pisati o vlastitom životu.

i mogu to i sada

…ali mi život više ne ovisi o tome.


i već neko vrijeme iz slovno neovisnog… otkoštićenog života
u nedostatku vlastitih riječi koje bi mogle nadrasti verziranu standardnu nosivost
podastirem ovdje neke druge riječi... dobivene riječi...riječi koje su mi u nekom času, sjećam se, puno značile...

a ove slike koje je ljetos od ljeta ukrala N.
svojim sjajnim sedmogodišnjim okom i putastom ručicom lakiranih noktića,
one - iz života - nemaju nikakve veze s ovim slovima ovdje

osim možda s činjenicom da...

najvažnije stvari u životu ipak jesu besplatne.