Sprovod

četvrtak , 30.11.2006.

Bilo je tužno, kao i inače na sprovodima.
Ne mogu si zamisliti tugu s kojom se moraju nositi njezini najbliži. Nadam se da nikada neću saznati kako je to.
Ni veliki broj poznatih i nepoznatih ljudi koji su je došli ispratiti, ni predivne riječi svećenika i prijatelja ne mogu otkloniti bol koja ostaje njezinim preranim odlaskom.
Tako glup i nenadoknadiv gubitak...


Drago mi je da je ovo proradilo, ali malo sam mutava pa ne znam što bih uopće pisala.
A ovo mi je 100 post.
Danas sam prenosila arhivu na novu adresu da mogu pisati tamo dok smo ovdje na remontu.

Idem doma pa na kavu.
Što je večeras na TV-u?

Pusa Lu-Lu koja me jako veseli zadnjih dana!

Zbogom Ana

utorak , 28.11.2006.

U nedostatku mojih riječi, prenosim predivan članak Aninog kolege iz Vjesnika:

Još novosti:

Akcija Želim život posvećena je želji naše drage prijateljice Ane da se u Republici Hrvatskoj unaprijedi postojeći HRVATSKI REGISTAR DONORA KOŠTANE SRŽI i IZGRADNJU BANKE MATIČNIH STANICA.

Grad Zagreb potvrdio je održavanje koncerta ŽELIM ŽIVOT na Trgu bana Josipa Jelačića u subotu 23.12.2006. u 20:00 sati!
Dođite svi koji možete i povedite prijatelje!

Potpišite peticiju Želim život!

Nemam snage više ovdje pisati o svemu ovome pa sve aktualne vijesti možete dobiti na novom blogu Želim život!

******

ponedjeljak , 27.11.2006.

Draga Ana,
ne znam zašto ti ovo pišem jer ono što ti zapravo želim reći nije za javnost. Mislim da će mi biti lakše ovako. Možda.
Kako i inače izbjegavam vijesti a trenutačno sam u Osijeku, družim se i veselim sa svojima, vijest o tvom odlasku prenio mi je Bunko iz Rima. Nisam mogla vjerovati i dalje ne vjerujem. Tupilo koje osjećam ne mogu ti opisati. Ovo je toliko glupo i jadno da nemam riječi. Do prije par dana si pisala poruke, vrlo optimistične poruke, a sada te više nema. Kako je to moguće? Što se dogodilo? Ne znam.
Sjela sam u Press caffe i samo letimično pogledala par stranica uključujući i ovaj blog koji su ti otvorili gdje sam pročitala poruke koje su ti napisali ljudi s odjela. Ma, ne znam. Obuzela me tolika tuga da ne mogu ni razmišljati a kamoli suvislo napisati koliko je tvoj odlazak preuranjen i besmislen. Ne mogu ni zamisliti kako je tvojima i kako će oni preživjeti sve ovo.
Doći ćemo na sprovod svakako.
Žao mi je da ti za života nisam uspjela reći kako si divna i pozitivna osoba i koliko bi svijet bio ljepši da si ostala među nama.
Ostaje mi neka nada u ponovni susret. Negdje već.
Puno te volimo i mislimo na tebe,
Bunko i Tedica

Čudni ljudi čudna imena (post nema apsolutno nikakve veze s tom pjesmom)!

petak , 24.11.2006.

Sa mnom je u osnovnu išla jedna Csilla Kovacs. Bila je obdarena ljepotom i glupošću. Možda je glupo što ovo pišem, ali jutros sam je vidjela prvi puta nakon 1991. kada se odselila iz našeg malog mjesta. Bila je, kažem, svima jako lijepa, sličila je Ljupki Gojić, ali tada to nisam znala jer nisam znala ni Ljupku.
Meni taj tip ljepote nikada nije ležao – bila je premršava i preprozirna. Meni je bila draga zbog nekih drugih stvari. Nije se družila ni s kim iz razreda jer je imala društvo iz zgrade. Pozvala sam je k sebi na proslavu rođendana u 3. razredu i kupila mi je tada izuzetno traženu kazetu Kim Wilde, za razliku od druge djece koja su mi kupila kojekakve beskorisne gluposti kakve se već kupuju u 3. razredu. Otada sam je počela drukčije gledati i odlučila joj pomoći u školi.
Pamtim dobro kako sam joj objašnjavala razliku u upotrebi present simplea i present continuousa i kako sam joj na primjeru koluta bureka pojašnjavala razlomke. To su bile prve formalne instrukcije koje sam držala! Veliki problem je nastao u 7. razredu kada smo dobili strah i trepet drugaricu iz povijesti. Tu joj nisam baš mogla pomoći jer ni meni nije bilo jasno iz kojih su smjerova partizani napadali dušmane na Sutjesci i „objasni zašto“. To „objasni zašto“ bilo nam je nedokučivo u tom uzrastu, ali drugarica Mihajlović je „in-si-sti-rala“, taj glagol je upotrebljavala. Tata je dane i dane proveo učeći sa mnom iz raznoraznih knjiga i živcirajući se kako loše stvaram uzročno-posljedične veze.
Csilla je našla lakši način – drugarica je povijest pitala svaki utorak i Csilla jednostavno utorkom nije dolazila u školu. Kada je postalo preočito, naša razrednica ju je nazvala Utorak, a i svi mi u razredu. Csillu to nije smetalo. Bilo je bitno da nije na satu povijesti.
Nisam je, dakle, vidjela čitav niz godina. Čula sam samo da živi u Budimpešti, a jedan prijatelj ju je prije par godina tamo susreo i izvijestio me da studira arhitekturu. Očito da su se moji bureci isplatili jer sumnjam da bi arhitekturu upisala bez osnova matematike!
Jutros sam pospana izvela pse u šetnju i na tramvajskoj stanici vidjela Csillu. Bile smo udaljene nekih dvadesetak metara i prepoznala sam je tog trena kad sam je ugledala. Ostala je apsolutno ista. Ljupka Gojić! Prepoznala je i ona mene, vidjela sam taj pogled pa onda vraćanje pogleda i lagani trzaj. Već sam imala usta razvučena u osmijeh i malo je falilo da joj potrčim u zagrljaj, ali ne, ona je gledala kroz mene kao da sam još jedna u moru ljudi na Ilici. Baš me to zaboljelo. Prošla sam pored nje, psi su je u prolazu ponjuškali a ona je hladno gledala u zgradu preko puta.
Ne razumijem zašto ljudi to rade?! Jasno bi mi bilo da smo imale neku neugodnu zajedničku prošlost, ali zaista se nikada u životu nismo krivo pogledale. Stvarno ne razumijem. Znam da se nisam toliko promijenila. Nedavno sam se vidjela s Bojanom koji je 1991. odselio iz Osijeka u Beograd. Prepoznao me je tog trena kad sam sišla s vlaka i odmah napomenuo da se nisam promijenila ni najmanje. Par kila više ne može te izobličiti u toj mjeri da te ljudi više ne prepoznaju. To mi je baš bezobrazno od nje. Zato sam je ovdje i nazvala pravim imenom. Možda jednom ugugla svoje ime pa ovo vidi. Csilla, baš si govno, eto ti!

Ne želim završiti u ovako negativnom tonu. Pišem dalje u ovom ritmu:
Danas je lijep dan i navečer idem u Osijek. Ništa mi neće ovi dan pokvarit!
Ne znam patim li i ja od famoznog sindroma provincijalke u velikom gradu, ali mene jako obraduju male stvari vezane uz međuljudske odnose. Csilla me je jutros zanijekala, ali me zato pozdravila teta iz pekare, pa teta iz Duhana i za kraj teta iz Konzuma. Volim taj osjećaj! Iako je Britanac daleko od Sjenjaka gdje sam odrasla i poznavala sve tete po dućanima i trafikama, opet je nekako mali i logično mi je da sam uljudna prema ljudima koje viđam doslovno svakodnevno. Ljubav mi veli da malo ipak pretjerujem i da je to taj provincijski sindrom kod mene. A osim toga, prilično sam brbljava tako da se redovito zadržim laprdajući s curama u pekari ili s kestenjarom.
A brbljam ja i s ljudima koje ne poznam osobno nego iz novina ili s televizije. Tako sam jednom prilikom stajala baš u pekari kada mi se do nogu dokotrljao cvijet, aplikacija s kaputa od, ni manje ni više nego Nine Violić, glumice. Sagnula sam se po cvijet i okrenula se da ga dodam osobi kojoj je ispao i ugledam nju. Moja reakcija bila je, pogađate: "O, bok, Nina!" kao da mi je najrođenija. Ona je odmah prihvatila igru i upoznale smo se i malo laprdale. Ljubav mi nije mogla vjerovati. Stajao je kao ukočen dok smo nas dvije brbljale. Da se razumijemo, nikada ne ispadnem neka luda stalkerica nego mi to nekako spontano dođe.
Imam ja još takvih epizoda, sve jedna smješnija od druge. Posljednja se odvijala relativno nedavno u Konzumu. Stajala sam ispred grickalica u rinfuzi i usipavala si bademe u vrećicu pa nosila na vagu. Odjednom ugledam neku visoku pojavu kako se na susjednoj vagi muči s ukucavanjem - "položite artikl na vagu, stisnite V1 i zatim enter" - to je bila ta komplicirana situacija. Muškarac je na ramenima nosio curicu, premedenu, a ja, kako inače jako volim djecu, zagledala se u nju, kad mi se obrati njezin tata: "E, ovaj, oprosti, mo'š mi pomoć s tim vaganjem, ne kontam kak to ide?!" Ja odgovorim "Naravno!" i tek tada shvatim da je muškarac glavom, bradom i raščupanom kosom Goran Ivanišević. Užasno smiješna situacija. Poučena prethodnim iskustvima nisam se htjela upuštati u razgovore nego sam vagala voćke i povrćke koje mi je dodavao ali je ovaj puta on bio taj koji je započeo. Brbljali smo sigurno petnaestak minuta o glupim tipkama na vagi, gužvi u Konzumu i nemogućnosti parkiranja u centru grada i užasno je srdačan i jednostavan, ne znam kako to nikada prije nisam primijetila. Vidjela sam ga nakon toga još jedanput i mahnuo mi je s druge strane ulice.
Imam još takvih epizoda ali moram danas ipak i raditi, pa ću o tome drugi puta.
Svi mi se smiju kad to pričam, pa se smijte i vi sada, što mogu, takva sam. Brbljava provincijalka!

"Ali, postoje u nama neke neprevodive dubine,
postoje u nama neke stvari neprevodive u reči..."
Đ. Balašević

Kad sam down...

četvrtak , 23.11.2006.

Ljubav mi otputovala na neku shitty konferenciju u Rim. Nisam se mogla utrpati pa sam dodatno down. Nisam još nikada bila u Rimu. Ni u Parizu. To su mi trenutačno prvi gradovi na popisu "wanna go to".
Nisam išla na komemoraciju za Vještice jer mi se ne da. Već će mi netko ispričati kako je bilo.
Meni jedino glazba pomaže kad sam down kao danas.
Na poslu nema nikoga osim mene pa ured trešti i to me veseli.
Glazba mi je bitna. Utječe na raspoloženje itekako.
Kad sam depresivna slušam Balaševića.
Svi se čude zbog toga. Ja ne. Meni on baš leži u ovakvim situacijama. Diže me.
I još hrpa drugi pjevača, pjevačica i bendova.
Danas tako slušam Blondie.
Debby mi je jedna od dražih pjevačica otkad znam za sebe.



When I met you in the restaurant you could tell I was no debutante
You asked me what's my pleasure; "A movie or a measure"?
I'll have a cup of tea and tell you of my dreaming
Dreaming is free
Dreaming, dreaming is free...

I'm in the phone booth, it's the one across the hall
If you don't answer, I'll just ring it off the wall
I know he's there but I just had to call
Don't leave me hanging on the telephone...

Deda D.

srijeda , 22.11.2006.

Bliži se 25.11. Na taj datum rođen je moj djeda, koga sam čitav život zvala Deda, pa onda neka tako ostane i sada.

Deda zapravo nikada nije znao kada se točno rodio. U studenom 1924. ili 1925. Nikada mu nisu rekli jer je po srijedi zapravo bila neka muljaža s nekakvom naknadom za djecu. Nije to sada bitno. Bitno je da je odabrao 25.11. za proslave svoga rođendana iako mu je u osobnoj pisalo da je rođen u lipnju. Odabrao je studeni jer mu je to uvijek bio najružniji mjesec u godini, pa ga je htio malo uljepšati, a 25. zato što je 25. rođen i njegov životni idol, drug Tito.
Iz bosanskog sela u kojemu je rođen, kao klinac od nekih 15 ili 16 godina otišao je u partizane s kojima je po šumama i gorama haračio nekoliko godina. Kada sam bila mala i on me čuvao dok su se moji roditelji bavili fakultetima i karijerama, često mi je pričao ratne priče. Kasnije mi je priznao da je većinu priča izmislio jer je vidio kako sam bila fascinirana njegovim "obračunima s dušmanima".
Nas dvoje smo od mojih najranijih dana bili jako povezani. Naučio me je crtati i godinama skupljao moje crteže, koje i danas čuvam. Mojim roditeljima takvo nešto nikada nije palo na pamet. Deda mi je kupio i čitao Najljepše priče klasične starine, od kojih većinu pamtim i danas, uvjerim se u to svake srijede uz Kviskoteku. Roditelji su mi oduvijek kao maloj kupovali odjeću i obuću koja se njima, a ne meni, sviđala, a Deda mi je uvijek kupio nešto što sam ja htjela, tako da sam od njega dobila prve sandalice na petu (u prvom osnovne, mama je poludila), prve marte, levisice i levis jaknu. Uvijek me je zvao „prvo dedino“ i govorio da sam za njega nešto posebno, iako je nakon mene dobio još 5 unuka. Kasnije, kada sam malo porasla, uvijek sam od njega žicala lovu, kod njega prespavala kad sam pretjerala s noćnim izlascima i kod kuće su me dočekala zatvorena vrata i slično. Zapravo, jedina nesuglasica koju sam s njim imala bila je oko frizure u 3. srednje – ošišala sam se na ćelavo i to nije mogao razumjeti nikako. Rakunsko šminkanje i punkerska odjeća mu nisu smetali jer sam, po njemu, uvijek furala neki svoj stil i nisam bila uniformirana, što mu se jako sviđalo.
Njemu su uniforme obilježile život. Nakon partizanije, završio je neku „oficirsku školu“ u Valjevu, ako se ne varam, dobio posao u JNA i selio se od Vardara pa do Triglava. Prilikom jedne selidbe upoznao je i Baku, kršnu Dalmatinku koja mu je osvojila srce. On se njoj svidio jer je bio „dobra prilika“, s obzirom na to da su u to doba oficiri itekako dobro kotirali među siromašnim seljankama. Vjenčali su se i Deda je dobio prekomandu u Makedoniju, tako da su mi Mama i Teta rođene u Debru i Strugi, a mama je tamo završila i prvi osnovne. Nakon tih par godina u Makedoniji, koje Mama pamti kao najsretnije godine u životu jer se po cijele dane valjala u prašini pa kupala u Ohridskom jezeru, odselili su u Osijek. Tamo je rođen i Ujo, treće dijete, isključio na Bakino inzistiranje jer ona kao Dalmatinka ne bi valjda ispunila svoju funkciju da nije rodila i sina. Dedi je bilo svejedno. Teško mu je palo to da je Baka kroz dvije godine odlučila da ona ne želi više živjeti s njima i otišla raditi u Austriju. Mama je tada imala 11, Teta 8, a Ujo 3 godine. Koja normalna žena može napraviti takvo nešto? To ni danas ne razumijem, ali ne ulazim u to. Deda je to primio stoički, a djecu se nije ni pitalo. On je otišao u mirovinu s nepunih 40 godina jer se drukčije nije mogao brinuti za troje sitne dječice.
Mama kaže da im nikada nije ničega nedostajalo i da su bili sretni. Puno sretniji nego s Bakom, koja ih je dok je živjela s njima zaključavala u sobu navečer i otključavala tek u jutro kada bi njoj odgovaralo, tako da su se nemali broj puta djeca upiškila čekajući Baku da ih pusti van. Ma, prestrašno nešto.
Deda je djeci bio i mama i tata. Radio je sve za njih. Od kuhanja i pranja, zimnice, do pojašnjavanja menstruacije i prvih odlazaka ginekologu. Po prirodi je uvijek bio nenasilan, tako da nitko od njih nikada nije dobio batina ili bio u kazni zbog nečega. I zbilja su svi troje izrasli u divne ljude. To nije samo moj dojam, ali i Mama, Teta i Ujo su ljudi kakve želite u svojoj blizini jer zrače nekako posebno, teško mi je to opisati.
Mama se prva udala. Deda je moga Tatu odmah zavolio i zvao ga Sine do kraja života. Ta njihova povezanost je zbilja rijetkost.
Prve godine života sam provela kod Dede ili s Dedom, jer su moji, kako sam već rekla, završavali škole, kućili se i slično. Mama me rodila s nepunih 21 a Tata je bio 23. Bili su dakle prava djeca pa ja danas mislim da ni približno ne bih ispala ovako dobro da nije bilo Dede. Nakon što su me roditelji preuzeli, redovito smo nedjeljne ručkove provodili kod Dede. Iako moj Tata tvrdi suprotno, Deda je meni bio najbolja „kuharica“ na svijetu. Nije bilo jednog jela koje nisam obožavala.
I općenito sam obožavala sve u vezi Dede, jer je bio jedina osoba u mome životu koja nikada nije postavljala suvišna pitanja i uvijek je bila „tu“ za mene. On je prvi saznao da sam dobila mengu, upoznao mog prvog dečka, saznao za prvi poljubac i još dosta toga „prvoga“ o meni. Bio mi je oslonac u svemu. Do kraja života.
Taj kraj je po meni došao prebrzo. Bio je uvijek u izvrsnoj kondiciji. Svako jutro vježbao pa odlazio pješice u bivšu Slobodu po kruh. Osječani znaju udaljenost od Blok centra do Slobode, što za jednog 76. godišnjaka zbilja nije mala stvar.Dogodilo se tako da mu je jednom prilikom pozlilo i u bolnici su mu ustanovili blaži moždani udar. Njega je sama spoznaja toga bacila u krevet. Iako su nalazi bili izvrsni i liječnici ga uvjeravali da će se sigurno oporaviti, on se nije dao. Nekoliko mjeseci je ležao, moji su se brinuli o njemu a fizioterapeut je dolazio svaki dan. Baka je shvatila da Deda polako kopni i brže-bolje se vratila iz Austrije "da joj djeca ne bi uzela stan". Znam da zvuči nevjerojatno, ali ona mi je sama to rekla. Osoba koja se godinama pa i desetljećima distancirala od obitelji i djece, odjednom se pojavila u našim životima. Uništila je Dedu. On joj nije mogao reći da je ne treba. Natjerala ga je da stan prepiše na nju. Svaki dan mu je govorila, citiram od riječi do riječi: „Daj već jednom umri ili ozdravi!“ Jedanput sam to čula i poludila sam. Jako smo se posvađale i otada ona za mene ne postoji. Protokolarno odlazim do nje kada sam u Osijeku, ali ništa ne osjećam.
Krivim zapravo Mamu, Tetu i Uju da su joj to dozvolili. Ja bih je otjerala tamo otkuda je došla. Nisam ni ja posve nedužna u cijeloj priči. Nisam bila tako mlada, imala sam 24 godine i komotno sam se mogla suprotstaviti toj tiraniji koju je uvela. A nisam. Nisam zbog Dede. On mi je rekao da se smirim, da nema smisla.
Posljednjih mjesec dana života govorio je da će se ubiti jer ovakav život nema smisla. Bilo mu je bolje, puno bolje, odlazio je ponovno u šetnje ali čista bosanska tvrdoglavost nije mu dala da sagleda stvarnost. Mislio je da će sutra umrijeti.
Danas mi je žao što njegove pozive u pomoć nitko nije shvatio. Sada znam da netko tko danima govori da će se ubiti u stvari iz dana u dan skuplja snagu za taj čin.
Tog četvrtka bila sam kod njega nakon što sam dobila svoju prvu plaću. Kupila sam mu neke sitnice, pričala s njim. Uvjeravala sam ga da će biti dobro, ali nije me slušao. Izljubila sam ga posljednji put. Bio je neobrijan, u nekoj staroj pidžami i raskuštrane kose, što je bilo vrlo netipično za njega.
Otišla sam kući. Dan je bio prekrasan, pravi lipanjski. Starci su došli s posla i mama je počela spremati ručak. Pohala je šnicle i tikvice za mene. Zazvonio je telefon i čula sam samo Marine jecaje. To je sestrična koja je živjela s Dedom i Bakom jer je iz Našica prešla u Osijek u školu.
„Tedi.. hm.. Deda je skočio!“
„Gdje je skočio… ne kužim?!“
„Pa…hm…kroz prozor… Aj reci Mami, ja idem zvati moje… Aj dođite, pliz, tu je murja, neki ljudi, baka pizdi… pliz dođite!“
„Kako misliš kroz prozor? Jel živ?“
Pitanje je bilo suvišno jer sam zapravo istog trena znala da su šanse da preživi skok s četvrtog kata.
„Neeee, ne budi glupa, nije živ, dolje leži, pokrili su ga plahtom, sve je puno krvi…Molim te, dođite!!!“
Sve je zapravo trajalo par sekundi, ali danas mi se čini da je trajalo satima.
Nisam zaplakala. Spustila sam slušalicu, otišla u kuhinju i pogledala Mamu koja je pjevala i pohala. Uzela sam je za ruku i zamolila da sjedne. Ona me u čudu pogledala i znala je. To mi je rekla kasnije. Ipak, ugasila je štednjak i krenula sa mnom do stolice. Sjela je i rekla sam joj.
„Mamili, Deda je skočio kroz prozor. Mara me sada zvala. Hoćemo ići?“
Glupo pitanje, znam.
Mama me je nekoliko trenutaka gledala u oči, onda se ustala i otišla u dnevnu sobu gdje su Tata i Brat gledali TV i čekali ručak.
„Dečki, dižite se, Deda se ubio, idemo u blok centar!“
Teka tada sam shvatila što se dogodilo. Brat je gledao naizmjence Nju pa Mene, a Tata se ustao, počeo oblačiti trenirku i prokomentirao.
„Blesavi Bosanac tvrdoglavi!“
Za tren smo bili ispred Dedine zgrade. Od Dede je ostala samo lokva krvi. Susjeda Đurđa je u ruci držala kantu vode i metlu. Prolila je vodu po razlivenoj krvi i pomela sve u travu.
„Htjela sam pomesti prije nego dođete. Žao mi je. Evo, prije minutu su ga odnijeli.“
U stanu nas je dočekala Baka, biokovska stijena, i Mara, zbunjena. Baka je samo ponavljala ove riječi:
„Kakva sramota! Svi su susjedi vidjeli. Mogao je baš i drukčije.“
Prvi poriv mi je bio da joj prilijepim šamarčinu, ali nisam mogla.
Počeli su se okupljati susjedi, Dedini prijatelji, a ubrzo su došli Teta, Tetak i Bratić iz Našica.
Totalno bunilo. Meni je zapala zadaća da javim vijest Uji, koji živi u Australiji. Morala sam jer sam najbliža s njim, a Mama i Teta nisu bile u stanju. Kod njega je u to vrijeme bilo oko 23 sata. On se javio, a ja sam samo šutjela prvih nekoliko trenutaka. „Ujo… Ujo… žao mi je, moram ja, Mama i Teta ne mogu… Deda…“ Nisam mogla izgovoriti te riječi. „Šta je s Dedom? Jel mu lošije?“ Ujo je bio u posjeti nekih dva tjedna prije. „Što mu je?“ Nisam mogla. „Deda je skočio kroz prozor.“ Ujo je samo rekao „Dobro“ i ušutio. "Nazvat ću vas poslije." Strava.
Mama i Tata su ubrzo otišli u UKOP ili bolnicu, nemam pojma ni danas.
Navečer smo svi, mislim na moje i tetine, otišli kod nas u stan. Odrasli su bili u dnevnoj sobi a nas četvero Unuka kod mene. Otišli smo u Hollywood po filmove, komedije, jer bi Deda to htio. Cijelu noć smo se smijali i piljili u TV. Čudno mi danas izgleda ta naša reakcija ali tada je to bio pravi odgovor na situaciju.
Brat, komedijaš po opredjeljenju, stalno je ponavljao citat iz Maratonaca: „E, deda, deda, baš si đubre!“ Mislim da tako ide, ne sjećam se više. Smijali smo se cijelo vrijeme kao budale, posve nesvjesni situacije.
Stariji su se napili u susjednoj sobi. Nitko nije plakao. Baš nitko. Tata i Tetak su nekamo otišli, a Mara i ja smo se pridružile Mami i Teti.
Onda se Teta sjetila: „Eto, sad ti Deda neće plesati na vjenčanju!“
To je bilo to. U tom trenu smo se nas četiri pogledale i počele neutješno plakati i jecati. Deda je zbilja oduvijek govorio da samo želi doživjeti da „prvom dedinom“ (meni) pleše na vjenčanju. Ne, nažalost neće. Svojim izborom. Meni je to jedan od razloga zašto se nikada neću udati. To nekome može zvučati glupo, jer je od Dedine smrti prošlo 7 godina, ali bol zbog njegova odlaska u meni ne jenjava. Svakog dana je sve jača. Žao mi je što ga više nema, ali još više mi je žao što je otišao prerano i na takav način. Vjerujem da je svatko gospodar svoje sudbine, ali mislim da je mogao misliti i na nas koji ostajemo i moramo se suočiti s njegovim odabirom. I s njegovom krvi na užarenom asfaltu.
Idem na njegov grob svaki put kad sam u Osijeku. Očistim ga, zapalim svijeću i uglavnom sjednem i plačem. U mislima mu uvijek pričam što mi se događa, kako preživljavam i koliko mi fali. Baš mi očajno fali, ne mogu to pisati nekome tko nije doživio takav gubitak. Fali mi njegova vedrina, bosanski naglasak koji nije izgubio ni 60 godina nakon što je otišao iz Bosne i vječno tople usne na mome čelu. Uvijek me je smirivao milovanjem i poljupcima u čelo. Nitko me više ne ljubi u čelo. Volim Bosance, njihov naglasak.
Bojim se da ću mu zaboraviti glas pa tu i tamo pogledam jednu kazetu s mog 18. rođendana na kojoj je i on.
Njemu u spomen se okupljamo svake godine 25.11. svi mi, njegova djeca i unuci. Ujo ne dođe baš svake godine iz Australije ali svake druge sigurno. Okupimo se kod nas u Osijeku ili kod Tete u Našicama i jednostavno se družimo, jedemo, pijemo i smijemo se cijeli dan. Iako smo sada doslovno na svim stranama svijeta, nema te sile ili situacije koja bi nas spriječila da se sastanemo.
Znam da nas Deda odnekud gleda i da se veseli s nama.
Volim te, Deda. Zauvijek.

Couch potato!

utorak , 21.11.2006.

U posljednje vrijeme sam neproduktivna u tolikoj mjeri da sam i samu sebe zaprepastila.

Imam užasno puno posla. Friška sam na ovom radnom mjestu, još dosta stvari moram naučiti a ja sve lijepo pomećem pod tepih dok ne zagusti, pa onda danima nadoknađujem propušteno u svoje inače slobodno vrijeme.

O fušu s prijevodima da ne govorim. Trebala sam ih predati u prošli ponedjeljak. Prošlo je više od tjedan dana a uspjela sam prevesti svega par stranica. Zašto? Otkud znam. Nisam motivirana. Danas sam saznala da će mi platiti do kraja tjedna, pa bi to trebala biti motivacija, a ono ćorak. Nisam ni danas prevela ni stranice.

Kuhinju sam počela gletati pa krečiti prije mjesec i pol. I dalje su dva zida (od četiri) plava s mrljama glet mase. Ajde, za vikend sam barem skinula sve tragove tapeta na njima. I zapravo je dobro da nisam sve završila jer sam kuhajući špinat jučer dobila bijeli zid sa zelenim mrljama. Naravoučenije: špinat radi poput gejzira i kuha se u poklopljenom loncu!

Po pitanju "daljnjeg školovanja" i opet mjesecima ništa ne radim. Živciram se, to jedino radim. Platila sam i što sad, moram. U širokom luku obilazim ormar s knjigama i skriptama. Brišem prašinu redovito i pazim da mi ih mačke ne sruše. Ali zato bez problema provedem nekoliko sati čitajući o vješticama i pišućo post kao da će mi netko platiti za taj trud. Neš ti!

I dalje odgađam "kave" i "telefonske pozive" koje "moram" odraditi, a ne da mi se. Nemam volje za nalaženje s ljudima i jedva čekam kraj radnog vremena da se nađem s Bunkom. Svi ostali (uključujući i najbliže, roditelje i brata) me opterećuju svojim problemima i malo tko mene pita kako sam i što me muči. Postajem rame za plakanje svakome. Crpi mi to polako i ovako nedostatnu energiju.

Obećala sam sama sebi da ću se početkom mjeseca posvetiti izgradnji duha i tijela u "zimskom periodu". Nisam bila na dijeti niti jedan dan. Upravo suprotno, svaki dan se dodatno prežderavam jer ću uskoro na dijetu pa da si unaprijed priuštim ono što nakon odlaska na dijetu neću moći, od kojekakvih grickalica do najmasnijih sireva. Glede duhovnog uzdizanja, kupila sam si knjigu Janeza Drnovšeka. Bunko ju je već pročitao, a sada je čita Bunkova kolegica. Prepustila sam je jer znam da je neću dotaknuti tako skoro. Evo, u ovom trenutku ne znam ni naslov knjige. Sramota. Nisam još uvijek pogledala gdje mi je najbliži tečaj joge u svakodnevnom životu. Opet sramota.

Sama se sebi čudim. Prestale su me zanimati neke bitne stvari, ali me zato raduje "ponedjeljak pred televizorom" - Bunko trči u Konzum po kokice, colu i bademe, a ja čekam prvo CSI pa Grey Anatomy pa Medij pa Seinfeld. Friggin' couch potato! Jučer sam prežderana zaspala u pola Seinfelda. Danas, čini mi se, gledam Clueless, jedan od bedastijih filmova ikad snimljenih koji sam gledala 200 puta što ne znači da ne mogu i 201., pa naravno čekam Seinfelda i… ne sjećam se više… Ide li danas Dr. House? Znam da ima još nešto.

Bože sačuvaj u što sam se pretvorila!


Kategorija: Sport


Pomozite mi s udomljavanjem Krleže, predivnog i veselog mačka željnog pažnje!

Komemoracija za vještice u četvrtak u Zagrebu!

ponedjeljak , 20.11.2006.

Slijedom događaja na ovim prostorima u posljednjih nekoliko godina, sa svih strana u javnom prostoru možete čuti "zločin je zločin", neovisno o tome tko ga je počinio, a jasno je i da "žrtve su žrtve", pa čak i kada se radi o ženama.
Sve ono što nam se čini tako kristalno i nedvojbeno jasnim često nije ni blizu svijesti ili sjećanja.
Zaboravljajući nevine žrtve, mi ih zapravo ponovno žrtvujemo.

Ženska mreža Hrvatske ove godine u povodu Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama u četvrtak 23.11.2006. u 11 sati organizira okupljanje nazvano "Zaboravljeni femicid" u svrhu odavanja počasti i izražavanja sućuti nevinim ženama koje je spalila Sveta inkvizicija u svojoj višestoljetnoj beskompromisnoj i okrutnoj „borbi za obranu vjere od hereze“. Izbor mjesta komemoracije na Dubravkinom putu, nije slučajan jer je tu spaljena Magda Herucina, zadnja žena koja je u Zagrebu optužena za vještičarenje.

Već sam pisala o tome kako su progoni vještica jedno od najmračnijih razdoblja ljudske povijesti koje je trajalo gotovo četiri stoljeća . Strah od „zlih“ i „opasnih“ vještica dolazi iz pučkih vjerovanja, a crkva ga je poticala i institucionalizirala kao Svetu inkviziciju. Inkvizicija je istražno tijelo crkvenih vlasti Rimokatoličke crkve koju je 1231. godine pokrenuo papa Grgur IX, a 1252. godine papa Inocent IV dao je službeno dopuštenje za primjenu mučenja kod hereze.

Prema inkvizicijskom naučavanju vještičja magija je antipod kršćanskoj religiji, njeguje kult đavla te s njim sklapa ugovor. Pod utjecajem skolastike sudbeni postupak vršen je kao istraga protiv hereze. Zastrašujući zvuče i sami naslovi udžbenika inkvizicije čak i bez ulaženja u njihov sadržaj (Bičevi, Maljevi, Mravinjaci, Šibanja, Vješala...).
Postoje dvije faze progona vještica. U prvoj su vođeni mahom pojedinačni procesi, a druga faza su masovni progoni i procesi koji su puni zamah dobili nakon pojave knjige „Malj za vještice“ odnosno „Malleus Maleficarum“. Malleus je djelo dvojice dominikanaca, Henricusa Institorisa (Kramera) i Jakoba Sprengera, objavljeno 1486. pod patronatom pape Inocenta VII. U tom periodu inkviziciju provode najvećim dijelom dominikanci te manjim dijelom franjevci, odgovorni jedino Papi. Prema Malleusu vještice i vračare surađuju s đavlom, tvrdi se da one crpe snagu iz seksualnih odnosa s demonima i vampirima, da šire bolest i smrt te da je jedino moguće očišćenje grešnice od tog zla spaljivanje. Sudac je istovremeno bio i tužilac, a priznanje i pokajanje nisu oslobađali optuženu (3/4 slučajeva su bile žene). Premda su stradavali i muškarci, na progone heretika/vještica može se gledati kao na femicid (genderised mass murder). Ukupno gledajući, jasno je da su panika i masovna histerija prema vješticama neodvojive od stigmatizacije žena i njihovog podređenog društvenog položaja u tom razdoblju. Povijesno je ukorijenjeno shvaćanje da je ženska snaga i žensko zlo vidljivo u povezivanju vještičje magije i žena.

Kotač za rastezanje

Nakon 1500. godine, progoni heretika/vještica su postali pravi masovni fenomen tek kad su ih usmjerili prema ženama. Citat iz Malleusa „da je žena po svojoj prirodi instrument Sotone“ govori sve o nakani Malleusa i njegovih tvoraca. Važno je znati da je Malleus bio vrlo široko upotrebljavana i raširena knjiga/priručnik koja je bila jedna od prvih tiskanih knjiga uopće na tek izumljenom tiskarskom stroju u više od 20 izdanja. Iz današnje perspektive ovo je teško zamislivo ali je zaista istinito. Maleus se izdaje i danas, nedavno sam ga pronašla kod jednog izdavača na Interliberu. Zgrožena samom spoznajom, nisam ga se usudila niti uzeti u ruke.

Mizoginija u doba Inkvizicije, koja je vodila rodno specifičnom genocidu, bila je vrlo intenzivna kod muškaraca, ali jednako tako i kod žena, kao odraz tadašnjeg stereotipnog poimanja spola i roda. Sama sumnja bila je dovoljna za osudu. Sadističke sprave poput „konja“, „kotača“, „španjolske čizme“, govore o „maštovitosti“ mučenja koja su vršena pod patronatom Crkve.

Stolica sa željeznim šiljcima

Javna ceremonija pogubljenja heretika nazivala se auto da fe (na starošpanjolskom “čin vjere“) i najčešće se odvijala u vrijeme Svih Svetih. Svatko je mogao biti optužen da je vještica: starije žene zbog nedostatka ljepote, lijepe, mlade žene zbog toga jer su privlačile pažnju muškaraca, siromašne žene jer su bez ičega, imućne žene zbog imetka koji je izazivao zavist. Ti su zločini imali i ekonomsku pozadinu jer je prema kanonskom pravu nakon osude slijedila zapljena imovine vještice.

Piramidalni šiljak za mučenje prodiranjem u tjelesne šupljine

U Hrvatskoj sve do 15. stoljeća nije bilo drakonskih progona vještica. U ranom novom vijeku, osobito krajem 17. stoljeća, često je bilo vremenskih nepogoda, slabog uroda i neimaštine za što su optuživane vještice-coprnice-štrige-morne. Procesi su vođeni kao i u drugim dijelovima Europe: optužnicu je podizala Sveta inkvizicija koja je nadgledala postupak svjetovnog suda a taj se pravni postupak sastojao od zvjerskog mučenja koje je najčešće završavalo egzekucijom.

Sprava za mastektomiju (kidanje dojki)

Važno je također spomenuti da je 12. ožujka 2000. godine Papa Ivan Pavao II u bazilici Sv. Petra u Vatikanu, u godini posvećenoj povijesnom kajanju za grijehe Crkve, zatražio od kršćana katolika opće pokajanje za grijehe i promašaje iz prošlosti spominjući poimence križarske ratove, inkviziciju, progone Židova i Roma, uskraćivanje osnovnih ljudskih prava socijalno ugroženim pojedincima i skupinama drugačijeg svjetonazora, nepoštivanje dostojanstva i marginalizaciju žene, prodaju ljudi itd.
U istom govoru Papa izjavljuje: „Kako šutnjom prijeći preko različitih oblika nasilja koja su počinjena u ime vjere?“

Postoje i danas stavovi katoličke crkve i drugih religijskih tradicija koji oštećuju i ponižavaju žene.
Ženska mreža Hrvatske ove godine odaje počast svim ženama žrtvama progona i zlostavljanja uz parolu:
„Nedopustivo je čekati nekoliko stoljeća kroz koja se gomilaju nove nepravde i nove forme nasilja protiv žena.“

Stoga ste svi pozvani da se pridružite komemorativnom skupu „Zaboravljeni femicid“ (u četvrtak 23.11.2006. u 11 sati na Dubravkinom putu)na kojem će govoriti:

• Suzana Kulović, psihijatrica: Politički diskurs zaboravljenog femicida

• Neva Tölle, Autonomna ženska kuća Zagreb: Optužnica i zapisnik jednog ročišta sudske rasprave u procesu protiv Kate Cankovice. Sud grada Zagreba, 1629. godina.

• Bojana Genov, koordinatorica Ženske mreže Hrvatske: RadioVatikan, 27.02.2006. Treći međunarodni seminar „Dominikanci i inkvizicija“

• Ankica Lepej, umirovljenica, nadam se da je se sjećate!: čita svoju pjesmu „Svjedočenje vjere“


Ako kojim slučajem ugledate Medvjedicu među hrpom žena tamo, to sam sigurno ja!


Da ne završim samo s crnjak fotkama u postu!


Pomozite mi s udomljavanjem Krleže, predivnog i veselog mačka željnog pažnje!

Hm, što sad?!

nedjelja , 19.11.2006.

Sve mi se zbrčkalo ovdje u b(r)logu i niš ne kužim.
Hoće li mi se sve vratiti na stanje od petka ili ću sve morati pisati iznova?!


Kategorija: Karijera


Update: Ponedjeljak. Dizajn sam uspjela vratiti ali komentare ne mogu. Nadam se da će mi se božjom providnošću ipak vratiti.

Free Hugs

četvrtak , 16.11.2006.

Pustite ovaj video, prikladan je i potreban za fabulu...


Kako biste reagirali da na cesti negdje kod nas ugledate muškarca sličnog ovome? Biste li prošli pored njega zgražajući se ili biste ga zagrlili?

Nedavno sam na YouTube vidjela ovaj video a jučer me Wwoolf podsjetila na ovu priču.
Free Hugs (pogledajte ako vas zanima), kako se ideja zove, započela još prije dvije godine u Australiji i otamo se proširila po cijelom svijetu. Vidjela sam video dokaze iz Italije, Argentine i Španjolske, a dalje mi se nije dalo tražiti.
Muškarac znakovita imena Juan Mann izašao je jedan dan na vrlo prometnu ulicu u šoping zoni u Sydneyu, istaknuo "Free hugs" natpis i prilazio ljudima. Kao što se vidi u videu, ljudi su ga u početku s nevjericom gledali, a kasnije prilazili i grlili ga.
Moja prva reakcija bila je smijeh. Smiješna mi je bila čitava koncepcija, on kao takav, ljudi koji mu prilaze i zapravo sve u cijelosti. Nakon te prve reakcije, prešla sam na cmoljenje. Kod mene to tako ide - prvi obrambeni mehanizam mi je smijanje, ismijavanje, cinizam, a nakon toga prelazim u fazu prihvaćanja, pa oduševljavanja. Koje uglavnom završava suzama.

Oduševila me čitava ideja. Pjesma od Sick Puppies mi je predivna. Ljudi koji mu prilaze. Pogotovo On, koji je došao na tu ideju.

Pitam se, jesmo li uistinu u toj mjeri otuđeni/usamljeni/nevoljeni da bi nam tu i tamo dobro došao zagrljaj od nekoga koga ne poznajemo?
Ne znam. Ja sam voljena, to osjećam i znam, zbilja sam voljena, ne mogu se potužiti. Hvala ti Bunko! Hvala i roditeljima, bratu i prijateljima!

Moj problem je empatija koja me proganja. Gledam ljude oko sebe, probleme s kojima se svakodnevno suočavaju, pitam se kako im je i sve mi to teško doživljavam. Zapravo sve teže. Ne radi se tu o pms-u ili nekom hormonskom poremećaju, da odmah razjasnim, jednostavno sam takva osoba i trebam iznaći način da posljedice malo ublažim.
Nije baš ugodan osjećaj spoznaja da gotovo ne prođe niti jedan dan da se ja na rasplačem. Vijesti gotovo uopće više ne gledam jer se rascmoljim na slike prometnih nesreća, prirodnih katastrofa i pogotovo ljudskih gluposti poput rata i ubijanja. Na djecu i životinje sam posebno slaba. Jutros sam vidjela pogaženog goluba na cesti i današnji dan mi je upropašten. Ne znam kako da si pomognem.

Plače mi se i kada vidim prosjake ili "ekologe" koji u sumrak izlaze na ulice i kopaju po kantama za plastičnim bocama. Neko vrijeme sam boce nosila u DM i bila sretna s pet kuna povrata, ali više ni to ne radim. Skupljam ih i dalje pa onda predvečer iznesem na ulicu u nadi da će ih uzeti netko kome pet kuna treba više nego meni. Ideja da ih poklonim Crkvi za obnovu tornjeva katedrale mi je odbojna.

A stvarno nemam novaca.
Nisam bila te sreće da su mi roditelji ostavili ili uštedjeli za stan. Mojima je uvijek bilo važnije da imamo fine papice (opsesija Slavonaca!), svake godine idemo na more, imamo abonoman u kazalištu i barem jednom tjedno idemo u kino ili na ručak negdje van. Nikada nisam imala problema s džeparcem i odjećom i obućom koju sam trebala i željela. Moji su u Osijeku do nedavno imali dva stana koja su odlučili prodati kako bi mogli izgraditi kuću na ruševini u Antunovcu u kojoj su do rata živjeli baka i djeda, a za koju je djeda i poginuo u vojsci 1991. Kuća u Vukovaru je sravnjena i stric je dobio obnovu od države samo za sebe, dakle nekih 35 kvadrata ako se ne varam. O, j.b.mu, sad mi se opet plače...

A što ću?! Mogu samo kukati. Bunko i ja imamo nekoliko kredita i minusa na računima koje pokušavam handlati ali mi ne ide. Uspjela sam upasti na famoznu bankovnu "crnu listu" tako da kredit za auto i stan neću uspjeti podići barem još tri godine. Puno love nam odlazi na Zverke, jer ih treba prehraniti, liječiti, čistiti, a sve to košta novaca i novaca. Ne žalim se ja, daleko od toga. One mi vraćaju sva ulaganja i ljubav deseterostruko i ne bih ih mijenjala nizašto na svijetu! Stanarina mi je poseban jad svaki mjesec.

Zahvalna sam da smo zdravi. Bunko mora poraditi na stresu a ja na mršavljenju i bit će u redu.

Ponekad samo poželim da smo On ili ja drukčiji, da se bolje znamo izboriti, snaći za lovu ili neku pomoć, ali odustajem polako od toga i učim se nositi sa stvarnošću koja mi ponekad izgleda užasno okrutna.
Još okrutnija mi je činjenica da mnogo ljudi živi u milijun puta gorim uvjetima od nas i to mi je tužno, to me zbilja fizički boli i uništava iz dana u dan. Znam da ne mogu pomoći. I ovo što sada radim s dostupnim resursima je dobro, puno bolje od onoga što radi većina ljudi, toga sam svjesna, ali moja teorija je da je "dobro samo prepreka još boljemu", Tata mi to ponavlja otkako znam za sebe. Trebala bih stremiti boljemu...

Upravo zato mi se ova kampanja Free Hugs toliko dopala. Zagrljaj je jako bitan. Prijenos pozitivne energije i želja.
Možda bih trebala dijeliti zagrljaje ljudima na cesti?!
Ne znam kako bi moja Baka Prosjakinja s Britanca reagirala da joj umjesto par kuna udijelim par zagrljaja?!
Ili da napuštenu i bolesnu macu zagrlim umjesto da je ponesem kući?!
Sad sam cinična, a nije mi to bila namjera.
Stvarno mi se sviđa ova ideja. To sam htjela reći.


Pomozite mi s udomljavanjem Krleže, predivnog i veselog mačka željnog pažnje!

(Ne)odgovorno roditeljstvo

utorak , 14.11.2006.

Nisam baš tračerica po društvenom opredjeljenju, ali muči me jedna situacija od sinoć, pa bih se ovdje htjela olakšati.

Šetam ja tako pse i s druge strane ulice mi maše Marta, nazovimo je tako. Marta je curičak od 15 godina, stanuje blizu mene s roditeljima i psom Leksom, najboljim prijateljem mojih pasa, tako da se često viđamo i skupa šetamo. Slatka je i inteligentna i užitak mi je slušati o njezinim ljubavnim i školskim jadima, glazbi koju sluša i mjestima na koja izlazi.

Prošle godine krenula je u prvi razred jedne gimnazije. Škola joj se dopala, profesori su bili grozni, ali učenici super. Problemi se pojavljuju negdje u ovo vrijeme prošle godine. Mama joj je otišla u školu na informacije i saznala da Marta iz dva predmeta ima čiste jedinice. Tješila sam je govoreći da se sve to može ispraviti i da su profesori, iz vlastitog iskustva to znam, uvijek nešto strožiji na početku srednje. Nije puno pomoglo. Roditelji su je prije kraja prvog polugodišta ispisali iz gimnazije jer „ona nije dovoljno pametna za gimnaziju“ i ostavili da pauzira do početka ove školske godine.

Vidjela sam da je omalovažavaju i da joj to teško pada. Po njihovim komentarima čovjek bi pomislio da su oboje doktori znanosti. Otac joj radi kao kolporter na Trgu, a mama kao prodavačica u Duhanu. Čak niti novac za neko daljnje školovanje nakon gimnazije nije problem jer Marta ima bogatog ujaka koji joj je obećao platiti fakultet, a i ovako joj stalno plaća kojekakve stvari, od odjeće do knjiga za školu i slično. Radilo se jednostavno o zlostavljanju djeteta, ako mene pitate. U tim formativnim godinama, djeci, pardon mladima, koji i ovako sami sa sobom imaju problema sa samopoštovanjem, jako teško pada omalovažavanje od strane roditelja.

Marti je to zbilja teško palo. Nekoliko mjeseci je na glavi umjesto frizure nosila kapu šiltericu, toliko nabijenu da su joj se oči jedva vidjele. Pitala sam je zašto to radi ali nije mi htjela odgovoriti. Sramila se, vidjela sam to osobno u par navrata. Kada bismo naišle na neke njezine poznanike, brzo je ili prelazila na drugu stranu ulice ili ih je, ako nije uspjela zbrisati, jedva pozdravila. U tih par mjeseci se iz vrlo otvorene i vesele curice pretvorila u namrgođenu i tužnu čudakinju.

Roditelji su je ljetos upisali u frizersku školu. Nemam loše mišljenje o frizerkama, ali žao mi je bilo to čuti, jer znam da Marta ima potencijala za visoko obrazovanje. S deset godina iskustva na leđima, smatram da to mogu procijeniti. U rujnu je krenula u školu. Nije joj loše, najbolja je u razredu, ima sve petice i zadovoljna je.

Nisam je do sinoć vidjela nekih mjesec dana i baš me obradovala. Pričala mi je o novom dečku kojega upravo peca i šetnja nam je protekla u prilično ugodnom razgovoru. Krenule smo kući s psima i zamolila sam je da pričuva Topsy i Gettya dok ja u pekari kupujem kruh. Izvadila sam novčanicu od 10kn iz džepa, a ona je nekako tugaljivo konstatirala: „Ajoj, a nisi ponijela novčanik… htjela sam te zamoliti da mi kupiš buhtlu ili tako nešto.“ Deset kuna je ipak bilo dovoljno. Jako se obradovala buhtli i štrudli od višnje koje sam joj kupila i to mi je pomalo bilo čudno.

A onda mi je rekla kako joj mama ne dopušta da išta stavi u usta iza 18 sati jer je predebela i da je konstantno gladna. Neki dan je markirala zadnji sat poslijepodne kako bi stigla kod kuće nešto pojesti prije šest. Mama joj uskraćuje i džeparac jer ju je jednom prilikom srela u gradu s komadom pizze u ruci. Nisam mogla vjerovati. Marta ni približno nije debela. Po mojim mjerilima je i premršava. Jedanput je posudila od frendice minicu koju je htjela obući u školu i mama joj je poludjela. Ali ne zbog nošenja minice u školu, nego zbog toga što ima „noge debele kao balvane“ i „netko od poznatih bi je mogao sresti i zgroziti se“.

Martin polubrat, očev sin iz prvog braka je negdje moje godište i debeo je, pa se brižna mama boji da bi i Marta mogla postati „takva“ i ne da joj jesti. Curici od 15 godina brani jesti! Po frižideru joj lijepi fotke anoreksičnih manekenki i modela! Rođena majka!

Stvarno sam poludjela. Došlo mi da odem kod njezinih staraca i svašta im kažem, ali mislim da nema smisla. Drago mi da je Marta razumna i da joj je jasno da je mama zlostavlja. Bilo joj je drago kad sam joj rekla da je kod nas uvijek dobrodošla na ručak, večeru ili već nešto. Kod mene barem papice uvijek ima!

Jutros sam joj srela mamu na ulici. Pozdravila me s „Bok, susjeda!“ a ja sam joj kiselo odmahnula a došlo mi je da joj podmetnem nogu, pa da poželi koju kilu viška kad joj koščice dodirnu tvrdi i hladni beton.

Ma, zapravo mi je zbilja grozna i opterećujuća cijela ta priča. Loše sam spavala, neke noćne more su me ščepale, mislim baš zbog Marte. Počinjem uvijek od sebe. I ja sam imala loše momente s roditeljima. Svi ih imaju. I meni su prigovarali zbog debljine, pa i dalje prigovaraju, jer su uglavnom zabrinuti zbog zdravlja, ali meni Babo barem veli „Ti si moja beba i voljet ću te i kad pređeš 100 kila! Barem ću imati više toga za voljeti!“

Da se mene pita, kao što me se ne pita, uvela bih neku vrstu prijemnog ispita za roditelje i izdavala bih dozvole za roditeljstvo. Uvela bih opsežna psihijatrijska i psihološka vještačenja, pa me baš zanima koliko bi parova dobilo dozvolu.

Ovako ispada da su za odgoj djece, najodgovorniju i najsloženiju zadaću u životu, svi spremni i sposobni. A nisu. Stvarno nisu.


Pomozite mi s udomljavanjem Krleže, predivnog i veselog mačka željnog pažnje!

Daily report

ponedjeljak , 13.11.2006.

Trebam danas završiti dva budgeta. Onako, baš dva prava. Nisam to nikada radila pa me baš zanima kako ću uspjeti. Zanima me to već 6 i pol sati, otkako sam stigla na posao. I nisam prstom mrdnula. Još. Ali hoću, imam još sat i pol vremena.

Vikend sam provela tako, malo kao domaćica, malo kao intelektualka. Detaljno sam spremila kuhinju nakon dva mjeseca. Bila na Interliberu, odnosno gurala se i živcirala na Interliberu. Ubola sam i par zanimljivih knjižica koje još stoje u vrećici na stolu. Večeras ću se njima pozabaviti.

Muči me zaštopani nos.

Još više od nosa muči me papir na stolu. Jutros sam ga izvukla. To je jedan posve običan papir koji koristim već mjesec dana. Nisam organizrana i nemam neki planer ili rokovnik pred sobom, nego imam taj jedan papir na koji zapisujem sve što trebam. već se totalno ofucao i zajključila sam da neke stvari trebam prepisati jer će mi trebati. Krenem tako prepisivati sve na jedan drugi papir i zaključim kako sam uglavnom zapisivala gluposti koje mi trebaju. Osim dva-tri telefonska broja.

Papirom dominiraju srca. Svih oblika, veličina i boja, ovisno o olovci koju zgrabim taj dan. Srca nisam prepisivala ali ona su me potaknula na razmišljanje.

Već dugo posvuda crtam srca.
Kada o nečemu napeto razmišljam. Kada telefoniram. Kada mi je dosadno.

Kada simultano prevodim, to mi pomaže koncentraciji, to sam skužila.

Kada sam bila mlađa u istim situacijama ispisivala sam ime Nikola.
Na najrazličitije načine.
Ne poznam niti jednog Nikolu.
Sin mi se neće zvati Nikola.
Zašto baš Nikola?

Zašto sam odjednom prestala pisati Nikola i počela crtati srca?

To me baš zanima.
Može li se negdje pronaći neki tumač crtkarija?
Što takve crtkarije govore o nama?

Osim da gubimo vrijeme crtajući i razmišljajući o crtanju, a trebamo raditi.
Baš svašta.


Pomozite mi s udomljavanjem Krleže, predivnog i veselog mačka željnog pažnje!

Molba za pomoć novinarki Ani Rukavini + UPDATE na dnu

četvrtak , 09.11.2006.

Kada kukam zbog nedostatka vremena, novca ili živaca, saznam ovako nešto i tada znam koliko sam sretna i blagoslovljena... ali dosta o meni. Radi se o jednoj drugoj osobi...

Ana Rukavina je predivna osoba i iznimno talentirana i predana novinarka. Treba pomoć. Bolesna je. Jako.
U Anino ime molim one koji ovo pročitaju da uplate nešto novca na dolje navedeni račun ili nazovu broj 060 888 202 za pomoć Ani. Ja hoću.

Proslijeđujem vam Anino pismo:

*****

Dobar dan,
ja sam Ana Rukavina, rođena sam i živim u Zagrebu, uskoro ću 30, novinarka sam političkog dnevnika Vjesnik, i na žalost to je za sad sve lijepo od mene. Moja prava osobna karta zapravo je nešto drugačija, od svibnja 2005.godine bolujem od leukemije, stoga Vas molim za 10 minuta vremena kako bi Vam ukratko opisala svoju priču iz bolesničke sobe na Rebru. Ne bojte se nije tako tragična, ni depresivna, meni se jednostavno dogodio život, iz kojeg i Vi možda možete nešto naučiti.
Sredinom 2005. kronično iscrpljenja završila sam u ambulantnim kolima Hitne pomoći. Liječnik koji me na Rebru primio samo je zabrinuto klimao glavom, a ja sam ga, danas je to pomalo smiješno, uvjeravala da mi da lijekove, pusti me kuci i da ću doći za par dana ako mi ne bude bolje. Bezuspješno, moja krvna slika bila je gora od svih onih očajnih na našim novim dokumentima. Osjećala sam nemir, strah i po glavi mi se motala misao da možda bolujem od one bolesti od koje umire glavna glumica filma uz koju su 70-godina plakale sve majke, mislim da se zvala Love story. Na moju veliku žalost, bila sam u pravu, no tu riječ nisam uspijevala izgovoriti. Suze, apaurini, a potom ravnodušnost. Podvlačila sam crtu misleći kako sam u svojih 28 godina uspjela odrasti voljena u divnoj obitelji, zaslužiti ljubav, supruga i prijatelja, putovati, raditi posao koji me još i danas veseli. Tonula sam tješeći se logikom razvoja situacije, sve dok mi na pamet nije pala jedna prilično glupasta misao. Obožavam sladoled, lješnjak je moj prvi odabir, ali tog ga ljeta nisam okusila, preduhitrio me odlazak u bolnici. Pa, zar je moguće da vise nikada neću jesti sladoled od lješnjaka? Jesam li se spremna odreci svega i svih koje volim? Tog sam dana preplašena, ali odlučna krenula u lobiranje za vlastito ozdravljenje. Prihvatila sam izazov i bila prebolno svjesna od prvog dana, što me snašlo. Jednu bitku protiv takvog suparnika već sam izgubila, a poraze kad te besramno pokradu, ne podnosim. Moj tata Gordan, umro je 2003. u 54. godini života, karcinom pluća. To me doista slomilo.
No, dobro, liječila sam se 6 mjeseci, do listopada 2005., na Odjelu za transplantaciju koštane srži na KBC Rebro, kod profesora Borisa Labara i njegovog liječničkog tima. Moram priznati da obožavam svoje liječnike i sestrice, i sto je još ljepše mislim da su osjećaji uzajamni. Oni su moja velika obitelj, bez lažnog uljepšavanja i ulijevaju mi sigurnost tako da mi prepustiti vlastiti sudbinu u njihove ruke ne pada ni najmanje teško. Obavila sam kemoterapije i potom sam transplantirana. Sve je išlo nekim polaganim tokom, svakim danom sam bivala bolja. Konačno, pomislila sam ljetos, lagano vraćam život u prave tračnice i ostavljam sve ružno iza sebe. Čvrsto sam u to vjerovala. No, onda je stigao rujan i prve glavobolje koje su ubrzo prerasle u danonoćne migrene, izgubila sam vid na desno oko, trpila nesnosne bolove i otezano hodala. Usprkos tome pretrage su bilo uredu, a onda je sve krenulo ispočetka. Sredinom listopada ponovno ona ista hitna, Rebro, ovaj sam put sam barem znala proceduru. Nakon odrađenih pretraga potvrđeno je da se moja stara poznanica vratila, pronašli su leukemijske stanice u likvoru. Što da Vam kažem kako sam se osjećala, iskreno toga se i ne volim sjećati, najteže mi je zapravo bilo sve ponovo saopćiti mojoj obitelji.
Tražila sam ponovno neki motiv, nešto da me pokrene jer ja sam sve samo ne tužna i depresivna osoba. Za mene predaja nikada nije bila opcija. Često sam u životu i poslu zbog toga dobila po nosu, ali što ću kad drugačije ne znam. Beskrajno volim život i ljude, znam i imam za koga živjeti. Ponekad mi se čini da mi ni 100 godina ne bi bilo dovoljno da učinim sve sto je onaj na nebu namijenio za mene.
Ipak, došla sam do točke kad više ne mogu sama i kad mi treba pomoć dobrih ljudi. U razgovoru s liječničkim timom o daljnjem tijeku liječenja, kemoterapijama, zračenju mozga, i na posljetku vrlo riskantnoj transplantaciji koštane srži od nesrodnog donora koja me očekuje oko Nove godine, otvorena je mogućnost odlaska na liječenje u SAD, i(li) nabavka skupih lijekova, imunosupresiva koji nisu dostupni našem tržištu, a mogli bi pomoći da se izvučem iz ove priče, da ona dobije sretan kraj.
Zapravo mi je teško sročiti sto Vas točno želim zamoliti, znam rekla sam na početku 10 minuta, ali nisam bila sasvim iskrena. Nemojte zamjeriti, nije mi lako. Sve moje želje zapravo stanu u dvije riječi, želim život. Svjesna sam svih rizika koji me ocekuju, spremna sam i na deblji kraj, nije me strah, smo se ne želim okrenuti i otići a da nisam sigurna da sam učinila sve sto sam mogla da se još neko vrijeme zadržim tu među vama. Apsolutno vjerujem svojim liječnicima, ali znam gdje živim, stoga Vas najljubaznije molim da mi pomognete. Jedino što Vama, i sebi moram obećati jest da ću se truditi biti hrabra, vedra i kad bude teško. A bit će, to sigurno znam.
Želim vam ugodan dan!
Hvala!

Ana Rukavina

Broj žiro računa u Raiffeisenbank Austria d.d.: 2484008 – 3109402577
Anin mobitel : 091 515 3809

UPDATE:

Evo rješenja za one koji ne mogu uplatiti neki iznos na račun.
Nazovite ovaj broj za pomoć Ani, dobri ljudi sredili s HT-om:

060 888 202

A evo i računa za sponzore (pravne osobe)!

žiro račun Udruge oboljelih od leukemije i limfoma Hrvatske
otvoren u Zagrebačkoj banci:

2360000 - 1101874242
poziv na broj: 02 101106
Svrha: Za Anu Rukavinu

E, sad u svoje ime zahvaljujem svima koji nešto uplate, nazovu broj ili jednostavno kopipejstaju ovo Anino pismo i proslijede ga onima koji bi bili voljni pomoći!

Svima od srca hvala!

Muškarci kreteni (update: čast iznimkama)

srijeda , 08.11.2006.

Ne mogu se požaliti na muškarce kojima sam okružena, dapače. U takvoj sredini stekla sam dojam da su i muškarci ljudska bića i da se i s njima može normalno razgovarati, družiti i izlaziti. Ponekad ipak naletim na neke primjerke čije je porijeklo upitno. Pitam se gdje i s kakvim ženama oni žive kada se ponašaju tako imbecilno?!

Nekoliko svježijih primjera:

1. Krcat tramvaj. Ja zgurana između dva lika. Na prvi pogled su zgodni, uredni, mirisni i djeluju inteligentno. Onda počnu pričati. Naglasak na stranu, i ja ga imam. Lijeeepi slavoonskiii. Oni su s kamenjara slutim.

Prvi: Jes se ti našo s Markom?
Drugi: Ma, jesam al me zajebo. Prodo mi je ko kilu dopa po sto eura a kad sam došo kući i izvago vidjo sam da me zajebo. Prodo mi je samo 800g. Najebaću se ja njemu sestre kad je sretnem.

Totalni turn off. Pričali su o dopu tako nekih desetak minuta. Svi jadnici u tramvaju se sablažnjavali. A kada ih vidiš, pomisliš da su sigurno neki senior manageri u T-comu ili Agrokoru.

2. U DM-u. Cura i dečko mojih godina ali jako ušminkani. Ona bira maskaru, a on na rubu. Živaca naravno. Užasno glasno pričaju, tako da su ih prodavačice došle smirivati.

Ona: Daj se smiri molim te, neugodno mi je.
On: Koji si me kurac vukla ovamo, jebale te maskare da te jebale, glupačo glupa primitiivna, ništa ti neće pomoći da izgledaš bolje – jednako si ružna i s jeftinom i sa skupom maskarom!

Potrudila sam se i zapamtila ovo gugutanje. Ne čuješ takvo što svaki dan.

3. U Konzumu na Britancu. Pijandura muška stara cca. 45 godina. Stoji ispred police s uljima, uzima jedno maslinovo ulje i trpa ga u hlače sa stražnje strane, onako ispod jakne. Ja pomalo u šoku, pogledavam lijevo-desno da vidim vidi li ovo još netko. Ugleda ga prodavačica i pita što radi.

On: Kak misliš kaj radim? Kradem vino!
Ona: Ali ovo vam je maslinovo ulje!
On: Ma, kaj ti znaš, kokoško!

Vidjele su ga onda i dva dečka, nastala frka, on htio pobjeći pa porušio pola stvari s polica. Užasna situacija.


E, a sad seksitajm, kako to Borat naziva.

1. Hodam Ilicom u jednoj užoj majci s Vučkom (olimpijada u Sarajevu 1984.) koju mi je Bunko donio iz Sarajeva. Jedna legenda mi ide u susret. Nečiji gospodin otac, u odijelu, naizgled normalan. S nekih pet metara udaljenosti počne piljiti u moje sise vrlo napadno. To ne voliiiim, ne mogu vam opisati koliko.

On (pilji i dalje bez treptanja): E, moj Vučko, al si se ti lijepo smjestio! Da sam barem ja na tvome mjestu.

Došlo mi nekako da se ispovraćam prije nego što ga zveknem, ali nisam, bio mi je tragikomičan, čak sam mu se i nasmiješila. Stvarno sam budala.

2. Lik koji zalazi u lokalnu birtiju. Vidim ga najmanje jednom dnevno jer možda i živi u birtiji, tko će znati?! Mimoilazimo se u haustoru i on mi se obrati:

On: Ljepotice! Kako ste lijepe, velike i oble! Da mi se rukovati s vama!

U prvi tren nisam shvatila da priča s mojim sisama. Prošla sam bez riječi, što ću, stvarno je jadan. Nije ih nikada više pozdravio.

3. Ovo je svježe, od jutros. Idem opet Ilicom. U susret mi ide isto nečiji otac, u odijelu, s laptopom na ramenu. Možda neki biznismen?! Pruža obje ruke prema meni.

On: E-he-he, kakve cice imaš, seko. Mogu ja to malo popipati???

Jebote, skoro me dohvatio. Ali nije znao da Tedica ima brončanu medalju s prvenstva Hrvatske u taekwandou! Bilo je to jako davno, ali danas sam shvatila da su mi refleksi još uvijek više nego odlični.
Zveknula sam ga po ruci tako snažno da je zateturao i posrnuo. Da sam bila pri sebi ne bih ga udarila kao što nikada ne udaram takve debile, ali ovaj je prišao opasno blizu. Sve se dogodilo u sekundi.
Nije rekao ni riječi. Nakon prvotnog šoka je odmaglio, a ja se i par sati nakon toga tresem od straha.
Pa, što bi bilo da mi je vratio? Da je on mene zveknuo? Hitna? Trauma? A što je bilo s njim?
Imam dosta tešku ruku. Ajojojoj!

Zašto ja uvijek nalijećem na takve spodobe?

Op, mala cici mici,
sjedim sama na ivici,
na ivici živaca,
čamim kod ovaca!

Kakav naslov?! Nemam vremena za naslov.

ponedjeljak , 06.11.2006.

Dugo nisam pisala. Već tjedan dana. Zbunilo me to da mi je post o vješticama završio na naslovnici. Nemam baš dobro mišljenje o postovima s naslovnice jer sam na istoj rijetko pronašla nešto zanimljivo. Uplašila sam se također da će me pronaći neki ljudi koje ne bih željela susresti ovdje. Ali, evo, sve je dobro završilo, prekrila sam si lice na nekim fotkama koje sam prethodno bila objavila, a nisam dobila nikakve loše komentare. Zahvaljujem svima na lijepim riječima! Jedino mi je žao da se nisam malo više potrudila oko teme – pisala sam tako, nepovezano, u nedostatku inspiracije i na poslu – ali to sada više nije ni bitno. Neki novi klinci na naslovnici.

*****

Maglovito mi je posljednjih dana. I vani i u glavi. Obožavam jesen ali ne trpim zagrebačku maglu. Najgore mi je kada ujutro idem u šetnju s psima. Prizori iz Jacka Trbosjeka ili Kingove Magle. Iz svakog grma prijeti potencijalni luđak ili sjekač. Brzo me prođu strahovi jer ipak nekako mislim da bi me moje đukele branile. Zavaravam se, jer se jedva odazivaju i na moja moljakanja da je dosta, da idemo kući i da ne jedu baš svako govno koje pronađu u parku.

*****

Evo opet te reklame. Ne podnosim Fiatovu reklamu „0% kamata“. Čujem je barem dvadeset puta dnevno i obavezno pjevušim nakon toga barem dva sata. Isti slučaj je bio i s „Hellmann's ma-jo-ne-za je naj-bo-lja!“ i s „Du-ka-tela, dukatela, mooooja radost cijeeeela!“, a osim Fiata, najnovija na repertoaru mi je „Baš za mene! Interspar za mene!“ Ne podnosim te pjevne reklame, ali očito imaju efekta. Ostavila sam u Intersparu za mene 500kn, a nemam pojma što sam kupila. Baš tipično za mene!

*****

Iako sam danima odolijevala, prošli vikend bila sam primorana odjenuti zimsku jaknu. (Armanina, tako da znaš - skroz je crna, izgleda kao kožuh, od umjetne kože naravno, izvana brušena a iznutra lažno krzno) Debela je i prikladna za ovakve vremenske uvjete, ali je debela pa bez pretjerivanja izgledam kao medvjedica u gradu i jedva se krećem i okrećem. No, važno je da grije i prekriva jajnike i dupe. Sve više su mi takve sitnice bitne. Izgleda da su Mamini savjeti konačno naišli na plodno tlo kod mene. Prije sam uglavnom hodala u nekim posve neprikladnim jaknama i kaputićima i cijele zime se smrzavala. Nisam nikada voljela te teške stvari na meni. Ni kape, šalove i rukavice. A sad mi je baš fine, lijepo toplo i ugodno. Dobro, nisam baš najpokretnija, ali zato ove zime neću zaraditi upalu jajnika pa se možemo baciti na pomladak.

E, i o tome nešto. Nikada nisam bila nešto previše pomodna. Ni u kojem smislu. Ali u posljednje vrijeme viđam sve više mojih vršnjakinja i vršnjaka s djecom. Nekako sam sve do nedavno mislila da i za to ima vremena, da sam još mlada i da definitivno nisam spremna za tešku i odgovornu ulogu majke hraniteljice. Nekako mislim da još nemam uvjete, da trebamo prvo napraviti ovo ili ono, a to sve zapravo ne drži vodu. Pa, moja Mama je mene isto rodila u podstanarskim uvjetima sa samo jednom plaćom. I vidi me sada, nikada mi ništa nije nedostajalo. Mi imamo dvije plaće, zdravi smo, pokretni (osim u jakni) i ne znam što čekamo. Ako budem čekala da kupimo stan, auto, vikendicu i oboje imamo plaće 15.000 kn, bojim se da će biti prekasno. Tako da odnedavno na mojoj „to do list“ stoji i riječ, jako bitna riječ, dijete. Osjećam da sam spremna. I za vjenčanje također, ali ono još uvijek ne stoji na listi.

*****

Još jedna pojedinost s liste je i krštenje. Moje. Pa, tko se to krsti u tridesetima?! E, pa ja. Moja najdraža Drugarica, buduća drugarica Kuma, i njezin Odabranik, moj budući drug Kum, konačno odlučili legalizirati svoju vezetinu. Sljedeće jeseni. Problemčić koji se pojavio je taj da niti Odabranik, moj budući drug Kum, a ni ja, njihova buduća drugarica Kuma, dakle, dvije vrlo bitne osobe za cijelu ceremoniju vjenčanja, nismo kršteni, a o ostalim sakramentima da ne pričamo.

Mojoj najdražoj Drugarici i budućoj drugarici Kumi je crkveno vjenčanje jako, jako, jako bitno, tako da nas dvoje moramo dati sve od sebe kako bismo je usrećili. Moja Mama, jedina vjernica u užoj i široj obitelji, ovu je vijest dočekala s čašicom rakije i suzom u oku. Nije pijanica, nego se u Slavoniji sve slavi s rakijom. Hvala Bogu na nebesima da ćeš se krstiti! A onda joj je i Brat saopćio da bi baš i on mogao jer Ana, njegova sadašnja i buduća, također sanja u crkvenom vjenčanju. Više ni čašica nije bila dovoljna. Još me uši peku od te rakiještine, bogtepita otkud joj!

Eto. Tim činom krštenja, licemjernim ako mene pitate, jako ću usrećiti dvije meni jako važne osobe. I konačno ću, crno na bijelome, dobiti potvrdu da idem u pakao!

Toliko o novostima. Ubija me kašljanje pa ni tipkati ne mogu kako treba.

P.S. Može li mi netko preporučiti svećenika u Zagrebu koji bi me mogao krstiti i koliko to košta?! Bog će vam platiti. A njemu ću ja, ako se ne možemo drukčije dogovoriti.