Bliži se 25.11. Na taj datum rođen je moj djeda, koga sam čitav život zvala Deda, pa onda neka tako ostane i sada.
Deda zapravo nikada nije znao kada se točno rodio. U studenom 1924. ili 1925. Nikada mu nisu rekli jer je po srijedi zapravo bila neka muljaža s nekakvom naknadom za djecu. Nije to sada bitno. Bitno je da je odabrao 25.11. za proslave svoga rođendana iako mu je u osobnoj pisalo da je rođen u lipnju. Odabrao je studeni jer mu je to uvijek bio najružniji mjesec u godini, pa ga je htio malo uljepšati, a 25. zato što je 25. rođen i njegov životni idol, drug Tito.
Iz bosanskog sela u kojemu je rođen, kao klinac od nekih 15 ili 16 godina otišao je u partizane s kojima je po šumama i gorama haračio nekoliko godina. Kada sam bila mala i on me čuvao dok su se moji roditelji bavili fakultetima i karijerama, često mi je pričao ratne priče. Kasnije mi je priznao da je većinu priča izmislio jer je vidio kako sam bila fascinirana njegovim "obračunima s dušmanima".
Nas dvoje smo od mojih najranijih dana bili jako povezani. Naučio me je crtati i godinama skupljao moje crteže, koje i danas čuvam. Mojim roditeljima takvo nešto nikada nije palo na pamet. Deda mi je kupio i čitao Najljepše priče klasične starine, od kojih većinu pamtim i danas, uvjerim se u to svake srijede uz Kviskoteku. Roditelji su mi oduvijek kao maloj kupovali odjeću i obuću koja se njima, a ne meni, sviđala, a Deda mi je uvijek kupio nešto što sam ja htjela, tako da sam od njega dobila prve sandalice na petu (u prvom osnovne, mama je poludila), prve marte, levisice i levis jaknu. Uvijek me je zvao „prvo dedino“ i govorio da sam za njega nešto posebno, iako je nakon mene dobio još 5 unuka. Kasnije, kada sam malo porasla, uvijek sam od njega žicala lovu, kod njega prespavala kad sam pretjerala s noćnim izlascima i kod kuće su me dočekala zatvorena vrata i slično. Zapravo, jedina nesuglasica koju sam s njim imala bila je oko frizure u 3. srednje – ošišala sam se na ćelavo i to nije mogao razumjeti nikako. Rakunsko šminkanje i punkerska odjeća mu nisu smetali jer sam, po njemu, uvijek furala neki svoj stil i nisam bila uniformirana, što mu se jako sviđalo.
Njemu su uniforme obilježile život. Nakon partizanije, završio je neku „oficirsku školu“ u Valjevu, ako se ne varam, dobio posao u JNA i selio se od Vardara pa do Triglava. Prilikom jedne selidbe upoznao je i Baku, kršnu Dalmatinku koja mu je osvojila srce. On se njoj svidio jer je bio „dobra prilika“, s obzirom na to da su u to doba oficiri itekako dobro kotirali među siromašnim seljankama. Vjenčali su se i Deda je dobio prekomandu u Makedoniju, tako da su mi Mama i Teta rođene u Debru i Strugi, a mama je tamo završila i prvi osnovne. Nakon tih par godina u Makedoniji, koje Mama pamti kao najsretnije godine u životu jer se po cijele dane valjala u prašini pa kupala u Ohridskom jezeru, odselili su u Osijek. Tamo je rođen i Ujo, treće dijete, isključio na Bakino inzistiranje jer ona kao Dalmatinka ne bi valjda ispunila svoju funkciju da nije rodila i sina. Dedi je bilo svejedno. Teško mu je palo to da je Baka kroz dvije godine odlučila da ona ne želi više živjeti s njima i otišla raditi u Austriju. Mama je tada imala 11, Teta 8, a Ujo 3 godine. Koja normalna žena može napraviti takvo nešto? To ni danas ne razumijem, ali ne ulazim u to. Deda je to primio stoički, a djecu se nije ni pitalo. On je otišao u mirovinu s nepunih 40 godina jer se drukčije nije mogao brinuti za troje sitne dječice.
Mama kaže da im nikada nije ničega nedostajalo i da su bili sretni. Puno sretniji nego s Bakom, koja ih je dok je živjela s njima zaključavala u sobu navečer i otključavala tek u jutro kada bi njoj odgovaralo, tako da su se nemali broj puta djeca upiškila čekajući Baku da ih pusti van. Ma, prestrašno nešto.
Deda je djeci bio i mama i tata. Radio je sve za njih. Od kuhanja i pranja, zimnice, do pojašnjavanja menstruacije i prvih odlazaka ginekologu. Po prirodi je uvijek bio nenasilan, tako da nitko od njih nikada nije dobio batina ili bio u kazni zbog nečega. I zbilja su svi troje izrasli u divne ljude. To nije samo moj dojam, ali i Mama, Teta i Ujo su ljudi kakve želite u svojoj blizini jer zrače nekako posebno, teško mi je to opisati.
Mama se prva udala. Deda je moga Tatu odmah zavolio i zvao ga Sine do kraja života. Ta njihova povezanost je zbilja rijetkost.
Prve godine života sam provela kod Dede ili s Dedom, jer su moji, kako sam već rekla, završavali škole, kućili se i slično. Mama me rodila s nepunih 21 a Tata je bio 23. Bili su dakle prava djeca pa ja danas mislim da ni približno ne bih ispala ovako dobro da nije bilo Dede. Nakon što su me roditelji preuzeli, redovito smo nedjeljne ručkove provodili kod Dede. Iako moj Tata tvrdi suprotno, Deda je meni bio najbolja „kuharica“ na svijetu. Nije bilo jednog jela koje nisam obožavala.
I općenito sam obožavala sve u vezi Dede, jer je bio jedina osoba u mome životu koja nikada nije postavljala suvišna pitanja i uvijek je bila „tu“ za mene. On je prvi saznao da sam dobila mengu, upoznao mog prvog dečka, saznao za prvi poljubac i još dosta toga „prvoga“ o meni. Bio mi je oslonac u svemu. Do kraja života.
Taj kraj je po meni došao prebrzo. Bio je uvijek u izvrsnoj kondiciji. Svako jutro vježbao pa odlazio pješice u bivšu Slobodu po kruh. Osječani znaju udaljenost od Blok centra do Slobode, što za jednog 76. godišnjaka zbilja nije mala stvar.Dogodilo se tako da mu je jednom prilikom pozlilo i u bolnici su mu ustanovili blaži moždani udar. Njega je sama spoznaja toga bacila u krevet. Iako su nalazi bili izvrsni i liječnici ga uvjeravali da će se sigurno oporaviti, on se nije dao. Nekoliko mjeseci je ležao, moji su se brinuli o njemu a fizioterapeut je dolazio svaki dan. Baka je shvatila da Deda polako kopni i brže-bolje se vratila iz Austrije "da joj djeca ne bi uzela stan". Znam da zvuči nevjerojatno, ali ona mi je sama to rekla. Osoba koja se godinama pa i desetljećima distancirala od obitelji i djece, odjednom se pojavila u našim životima. Uništila je Dedu. On joj nije mogao reći da je ne treba. Natjerala ga je da stan prepiše na nju. Svaki dan mu je govorila, citiram od riječi do riječi: „Daj već jednom umri ili ozdravi!“ Jedanput sam to čula i poludila sam. Jako smo se posvađale i otada ona za mene ne postoji. Protokolarno odlazim do nje kada sam u Osijeku, ali ništa ne osjećam.
Krivim zapravo Mamu, Tetu i Uju da su joj to dozvolili. Ja bih je otjerala tamo otkuda je došla. Nisam ni ja posve nedužna u cijeloj priči. Nisam bila tako mlada, imala sam 24 godine i komotno sam se mogla suprotstaviti toj tiraniji koju je uvela. A nisam. Nisam zbog Dede. On mi je rekao da se smirim, da nema smisla.
Posljednjih mjesec dana života govorio je da će se ubiti jer ovakav život nema smisla. Bilo mu je bolje, puno bolje, odlazio je ponovno u šetnje ali čista bosanska tvrdoglavost nije mu dala da sagleda stvarnost. Mislio je da će sutra umrijeti.
Danas mi je žao što njegove pozive u pomoć nitko nije shvatio. Sada znam da netko tko danima govori da će se ubiti u stvari iz dana u dan skuplja snagu za taj čin.
Tog četvrtka bila sam kod njega nakon što sam dobila svoju prvu plaću. Kupila sam mu neke sitnice, pričala s njim. Uvjeravala sam ga da će biti dobro, ali nije me slušao. Izljubila sam ga posljednji put. Bio je neobrijan, u nekoj staroj pidžami i raskuštrane kose, što je bilo vrlo netipično za njega.
Otišla sam kući. Dan je bio prekrasan, pravi lipanjski. Starci su došli s posla i mama je počela spremati ručak. Pohala je šnicle i tikvice za mene. Zazvonio je telefon i čula sam samo Marine jecaje. To je sestrična koja je živjela s Dedom i Bakom jer je iz Našica prešla u Osijek u školu.
„Tedi.. hm.. Deda je skočio!“
„Gdje je skočio… ne kužim?!“
„Pa…hm…kroz prozor… Aj reci Mami, ja idem zvati moje… Aj dođite, pliz, tu je murja, neki ljudi, baka pizdi… pliz dođite!“
„Kako misliš kroz prozor? Jel živ?“
Pitanje je bilo suvišno jer sam zapravo istog trena znala da su šanse da preživi skok s četvrtog kata.
„Neeee, ne budi glupa, nije živ, dolje leži, pokrili su ga plahtom, sve je puno krvi…Molim te, dođite!!!“
Sve je zapravo trajalo par sekundi, ali danas mi se čini da je trajalo satima.
Nisam zaplakala. Spustila sam slušalicu, otišla u kuhinju i pogledala Mamu koja je pjevala i pohala. Uzela sam je za ruku i zamolila da sjedne. Ona me u čudu pogledala i znala je. To mi je rekla kasnije. Ipak, ugasila je štednjak i krenula sa mnom do stolice. Sjela je i rekla sam joj.
„Mamili, Deda je skočio kroz prozor. Mara me sada zvala. Hoćemo ići?“
Glupo pitanje, znam.
Mama me je nekoliko trenutaka gledala u oči, onda se ustala i otišla u dnevnu sobu gdje su Tata i Brat gledali TV i čekali ručak.
„Dečki, dižite se, Deda se ubio, idemo u blok centar!“
Teka tada sam shvatila što se dogodilo. Brat je gledao naizmjence Nju pa Mene, a Tata se ustao, počeo oblačiti trenirku i prokomentirao.
„Blesavi Bosanac tvrdoglavi!“
Za tren smo bili ispred Dedine zgrade. Od Dede je ostala samo lokva krvi. Susjeda Đurđa je u ruci držala kantu vode i metlu. Prolila je vodu po razlivenoj krvi i pomela sve u travu.
„Htjela sam pomesti prije nego dođete. Žao mi je. Evo, prije minutu su ga odnijeli.“
U stanu nas je dočekala Baka, biokovska stijena, i Mara, zbunjena. Baka je samo ponavljala ove riječi:
„Kakva sramota! Svi su susjedi vidjeli. Mogao je baš i drukčije.“
Prvi poriv mi je bio da joj prilijepim šamarčinu, ali nisam mogla.
Počeli su se okupljati susjedi, Dedini prijatelji, a ubrzo su došli Teta, Tetak i Bratić iz Našica.
Totalno bunilo. Meni je zapala zadaća da javim vijest Uji, koji živi u Australiji. Morala sam jer sam najbliža s njim, a Mama i Teta nisu bile u stanju. Kod njega je u to vrijeme bilo oko 23 sata. On se javio, a ja sam samo šutjela prvih nekoliko trenutaka. „Ujo… Ujo… žao mi je, moram ja, Mama i Teta ne mogu… Deda…“ Nisam mogla izgovoriti te riječi. „Šta je s Dedom? Jel mu lošije?“ Ujo je bio u posjeti nekih dva tjedna prije. „Što mu je?“ Nisam mogla. „Deda je skočio kroz prozor.“ Ujo je samo rekao „Dobro“ i ušutio. "Nazvat ću vas poslije." Strava.
Mama i Tata su ubrzo otišli u UKOP ili bolnicu, nemam pojma ni danas.
Navečer smo svi, mislim na moje i tetine, otišli kod nas u stan. Odrasli su bili u dnevnoj sobi a nas četvero Unuka kod mene. Otišli smo u Hollywood po filmove, komedije, jer bi Deda to htio. Cijelu noć smo se smijali i piljili u TV. Čudno mi danas izgleda ta naša reakcija ali tada je to bio pravi odgovor na situaciju.
Brat, komedijaš po opredjeljenju, stalno je ponavljao citat iz Maratonaca: „E, deda, deda, baš si đubre!“ Mislim da tako ide, ne sjećam se više. Smijali smo se cijelo vrijeme kao budale, posve nesvjesni situacije.
Stariji su se napili u susjednoj sobi. Nitko nije plakao. Baš nitko. Tata i Tetak su nekamo otišli, a Mara i ja smo se pridružile Mami i Teti.
Onda se Teta sjetila: „Eto, sad ti Deda neće plesati na vjenčanju!“
To je bilo to. U tom trenu smo se nas četiri pogledale i počele neutješno plakati i jecati. Deda je zbilja oduvijek govorio da samo želi doživjeti da „prvom dedinom“ (meni) pleše na vjenčanju. Ne, nažalost neće. Svojim izborom. Meni je to jedan od razloga zašto se nikada neću udati. To nekome može zvučati glupo, jer je od Dedine smrti prošlo 7 godina, ali bol zbog njegova odlaska u meni ne jenjava. Svakog dana je sve jača. Žao mi je što ga više nema, ali još više mi je žao što je otišao prerano i na takav način. Vjerujem da je svatko gospodar svoje sudbine, ali mislim da je mogao misliti i na nas koji ostajemo i moramo se suočiti s njegovim odabirom. I s njegovom krvi na užarenom asfaltu.
Idem na njegov grob svaki put kad sam u Osijeku. Očistim ga, zapalim svijeću i uglavnom sjednem i plačem. U mislima mu uvijek pričam što mi se događa, kako preživljavam i koliko mi fali. Baš mi očajno fali, ne mogu to pisati nekome tko nije doživio takav gubitak. Fali mi njegova vedrina, bosanski naglasak koji nije izgubio ni 60 godina nakon što je otišao iz Bosne i vječno tople usne na mome čelu. Uvijek me je smirivao milovanjem i poljupcima u čelo. Nitko me više ne ljubi u čelo. Volim Bosance, njihov naglasak.
Bojim se da ću mu zaboraviti glas pa tu i tamo pogledam jednu kazetu s mog 18. rođendana na kojoj je i on.
Njemu u spomen se okupljamo svake godine 25.11. svi mi, njegova djeca i unuci. Ujo ne dođe baš svake godine iz Australije ali svake druge sigurno. Okupimo se kod nas u Osijeku ili kod Tete u Našicama i jednostavno se družimo, jedemo, pijemo i smijemo se cijeli dan. Iako smo sada doslovno na svim stranama svijeta, nema te sile ili situacije koja bi nas spriječila da se sastanemo.
Znam da nas Deda odnekud gleda i da se veseli s nama.
Volim te, Deda. Zauvijek.
Post je objavljen 22.11.2006. u 10:17 sati.