Čudni ljudi čudna imena (post nema apsolutno nikakve veze s tom pjesmom)!

petak , 24.11.2006.

Sa mnom je u osnovnu išla jedna Csilla Kovacs. Bila je obdarena ljepotom i glupošću. Možda je glupo što ovo pišem, ali jutros sam je vidjela prvi puta nakon 1991. kada se odselila iz našeg malog mjesta. Bila je, kažem, svima jako lijepa, sličila je Ljupki Gojić, ali tada to nisam znala jer nisam znala ni Ljupku.
Meni taj tip ljepote nikada nije ležao – bila je premršava i preprozirna. Meni je bila draga zbog nekih drugih stvari. Nije se družila ni s kim iz razreda jer je imala društvo iz zgrade. Pozvala sam je k sebi na proslavu rođendana u 3. razredu i kupila mi je tada izuzetno traženu kazetu Kim Wilde, za razliku od druge djece koja su mi kupila kojekakve beskorisne gluposti kakve se već kupuju u 3. razredu. Otada sam je počela drukčije gledati i odlučila joj pomoći u školi.
Pamtim dobro kako sam joj objašnjavala razliku u upotrebi present simplea i present continuousa i kako sam joj na primjeru koluta bureka pojašnjavala razlomke. To su bile prve formalne instrukcije koje sam držala! Veliki problem je nastao u 7. razredu kada smo dobili strah i trepet drugaricu iz povijesti. Tu joj nisam baš mogla pomoći jer ni meni nije bilo jasno iz kojih su smjerova partizani napadali dušmane na Sutjesci i „objasni zašto“. To „objasni zašto“ bilo nam je nedokučivo u tom uzrastu, ali drugarica Mihajlović je „in-si-sti-rala“, taj glagol je upotrebljavala. Tata je dane i dane proveo učeći sa mnom iz raznoraznih knjiga i živcirajući se kako loše stvaram uzročno-posljedične veze.
Csilla je našla lakši način – drugarica je povijest pitala svaki utorak i Csilla jednostavno utorkom nije dolazila u školu. Kada je postalo preočito, naša razrednica ju je nazvala Utorak, a i svi mi u razredu. Csillu to nije smetalo. Bilo je bitno da nije na satu povijesti.
Nisam je, dakle, vidjela čitav niz godina. Čula sam samo da živi u Budimpešti, a jedan prijatelj ju je prije par godina tamo susreo i izvijestio me da studira arhitekturu. Očito da su se moji bureci isplatili jer sumnjam da bi arhitekturu upisala bez osnova matematike!
Jutros sam pospana izvela pse u šetnju i na tramvajskoj stanici vidjela Csillu. Bile smo udaljene nekih dvadesetak metara i prepoznala sam je tog trena kad sam je ugledala. Ostala je apsolutno ista. Ljupka Gojić! Prepoznala je i ona mene, vidjela sam taj pogled pa onda vraćanje pogleda i lagani trzaj. Već sam imala usta razvučena u osmijeh i malo je falilo da joj potrčim u zagrljaj, ali ne, ona je gledala kroz mene kao da sam još jedna u moru ljudi na Ilici. Baš me to zaboljelo. Prošla sam pored nje, psi su je u prolazu ponjuškali a ona je hladno gledala u zgradu preko puta.
Ne razumijem zašto ljudi to rade?! Jasno bi mi bilo da smo imale neku neugodnu zajedničku prošlost, ali zaista se nikada u životu nismo krivo pogledale. Stvarno ne razumijem. Znam da se nisam toliko promijenila. Nedavno sam se vidjela s Bojanom koji je 1991. odselio iz Osijeka u Beograd. Prepoznao me je tog trena kad sam sišla s vlaka i odmah napomenuo da se nisam promijenila ni najmanje. Par kila više ne može te izobličiti u toj mjeri da te ljudi više ne prepoznaju. To mi je baš bezobrazno od nje. Zato sam je ovdje i nazvala pravim imenom. Možda jednom ugugla svoje ime pa ovo vidi. Csilla, baš si govno, eto ti!

Ne želim završiti u ovako negativnom tonu. Pišem dalje u ovom ritmu:
Danas je lijep dan i navečer idem u Osijek. Ništa mi neće ovi dan pokvarit!
Ne znam patim li i ja od famoznog sindroma provincijalke u velikom gradu, ali mene jako obraduju male stvari vezane uz međuljudske odnose. Csilla me je jutros zanijekala, ali me zato pozdravila teta iz pekare, pa teta iz Duhana i za kraj teta iz Konzuma. Volim taj osjećaj! Iako je Britanac daleko od Sjenjaka gdje sam odrasla i poznavala sve tete po dućanima i trafikama, opet je nekako mali i logično mi je da sam uljudna prema ljudima koje viđam doslovno svakodnevno. Ljubav mi veli da malo ipak pretjerujem i da je to taj provincijski sindrom kod mene. A osim toga, prilično sam brbljava tako da se redovito zadržim laprdajući s curama u pekari ili s kestenjarom.
A brbljam ja i s ljudima koje ne poznam osobno nego iz novina ili s televizije. Tako sam jednom prilikom stajala baš u pekari kada mi se do nogu dokotrljao cvijet, aplikacija s kaputa od, ni manje ni više nego Nine Violić, glumice. Sagnula sam se po cvijet i okrenula se da ga dodam osobi kojoj je ispao i ugledam nju. Moja reakcija bila je, pogađate: "O, bok, Nina!" kao da mi je najrođenija. Ona je odmah prihvatila igru i upoznale smo se i malo laprdale. Ljubav mi nije mogla vjerovati. Stajao je kao ukočen dok smo nas dvije brbljale. Da se razumijemo, nikada ne ispadnem neka luda stalkerica nego mi to nekako spontano dođe.
Imam ja još takvih epizoda, sve jedna smješnija od druge. Posljednja se odvijala relativno nedavno u Konzumu. Stajala sam ispred grickalica u rinfuzi i usipavala si bademe u vrećicu pa nosila na vagu. Odjednom ugledam neku visoku pojavu kako se na susjednoj vagi muči s ukucavanjem - "položite artikl na vagu, stisnite V1 i zatim enter" - to je bila ta komplicirana situacija. Muškarac je na ramenima nosio curicu, premedenu, a ja, kako inače jako volim djecu, zagledala se u nju, kad mi se obrati njezin tata: "E, ovaj, oprosti, mo'š mi pomoć s tim vaganjem, ne kontam kak to ide?!" Ja odgovorim "Naravno!" i tek tada shvatim da je muškarac glavom, bradom i raščupanom kosom Goran Ivanišević. Užasno smiješna situacija. Poučena prethodnim iskustvima nisam se htjela upuštati u razgovore nego sam vagala voćke i povrćke koje mi je dodavao ali je ovaj puta on bio taj koji je započeo. Brbljali smo sigurno petnaestak minuta o glupim tipkama na vagi, gužvi u Konzumu i nemogućnosti parkiranja u centru grada i užasno je srdačan i jednostavan, ne znam kako to nikada prije nisam primijetila. Vidjela sam ga nakon toga još jedanput i mahnuo mi je s druge strane ulice.
Imam još takvih epizoda ali moram danas ipak i raditi, pa ću o tome drugi puta.
Svi mi se smiju kad to pričam, pa se smijte i vi sada, što mogu, takva sam. Brbljava provincijalka!

"Ali, postoje u nama neke neprevodive dubine,
postoje u nama neke stvari neprevodive u reči..."
Đ. Balašević