New Year's Eve

nedjelja , 31.12.2006.

Kroz par sati proći će i ova godina.
Planirala sam napisati neki rezime, tek tako sebi za dušu, ali kako me pamćenje slabo služi teško da bih se sjetila bitnih stvari a jako bih se živcirala da nešto ili nekoga zaboravim.
Hm… sarmu sam skuhala (vegetarijansku naravno), kolače isto smuljala za Ljubav, pa ipak imam nešto vremena da na papir stavim nekoliko stvari.

Ljubav
Jedna od uspješnijih godina, bez imalo pretjerivanja. Unatoč svim sranjima s kojima se suočavamo gotovo svakodnevno, bilo je relativno malo svađanja i neslaganja a i kad ih je bilo, ona nisu bila dugog vijeka. U usporedbi s nekim drugim parovima, iako ne volim uspoređivanja, jako nam je lijepo skupa i u svemu se slažemo, a tako će biti i u 2007. Bez imalo sumnje. Iako mi je nekada gotovo nestvarno zvučala ideja da s jednom osobom želim biti stalno, ali baš stalno, već dugo mi je jasno da Bunka volim najviše na svijetu i da s njime želim ostariti i raditi sve one ljigave stvari kakve parovi rade, na primjer nositi iste trenirke i patike i naručivati iste stvari u kafiću. Imam Ljubav svog života i osjećam se sigurno, mirno i ispunjeno, kao nikada prije.

Zverke
Napustio nas je Loo, rozakolis, nakon duge borbe. Napustio nas je i Zami, zamorac. Iako su mi njihovi odlasci jako teško pali (nisam o tome pisala jer ne želim pisati o gadnim stvarima da se poslije ne podsjećam) u usporedbi s prošlim godinama, kada nas je bilo više i kada smo imali više bolesnih Zverki, ovo je zbilja bila dobra godina. Nakratko smo udomili Mikija, krivonogu lutalicu, danima ga navikavali na život u stanu ali bez uspjeha. Odlutao je i nije se vratio. Nadam se da je dobro. I Pika isto tako. Ali bilo je i lijepih događaja. Pronašli smo Yellowa, slijepog i skoro na smrt isprebijanog mačka. I dalje je s nama, živ i zdrav, ali ne vidi i prilagodba je dugo trajala. Belka je dobila kolica, pa sad imam i psa na kotačima! Vilma je zbog Loova odlaska dobila Blooa i sretna sam jer su oni sretni skupa (s rozakolisima je odlazak partnera/ica uvijek neizvjestan jer se doživotno vežu za njega/nju). Ostali su živi i manje-više zdravi i želim im samo zdravlja i veselja u Novoj.

Zdravlje
Ljubav me zabrinula. Početkom godine počeli su problemi s tlakom, a s obzirom na obiteljsku anamnezu to nije mala stvar. U posljednje vrijeme je bolje, a shvatili smo da stres možemo nadvladati s puno ljubavi, pažnje i češkanja prije spavanja. Ja nisam smršavila, iako sam intenzivno mislila o tome. Shvatila sam da misliti i djelovati nije isto, pa ću ove godine malo manje misliti, a više djelovati. Prežderavanje traje još samo par dana, a onda djelujem i do kraja godine prijavljujem se za izbor Miss Blog 2007, tako mi meda!

Prijateljstvo
Naučila sam razlikovati bitno od nebitnoga što je jako bitno. Ne gubim vrijeme na bezveznim kavama i druženjima s ljudima koji, po mojoj procjeni, nisu toga vrijedni. Možda zvuči oštro, ali to sam odlučila početkom godine i držala sam se toga. Unatoč nastojanjima, premalo vremena posvećujem Kumi i Areni i to moram popraviti. Tih 280 km zaista nisu prepreka. Neki drugi ljudi (Nuica i Vilenjakica) ušli su u moj život i beskrajno ga obogatili unatoč razlici u godinama (Nuica je mlađa 11 godina a Vilenjakica starija 25)! Ovdje moram navesti i da mi je ulazak u ovaj blogerski svijet omogućio virtualno (ali uskoro i stvarno) upoznavanje nekoliko ljudi koji su mi jaaaako dragi. Znate koji ste!

Obitelj
S bratom se slažem i volim ga najviše na svijetu iako se premalo čujemo i vidimo. Moram mu češće govoriti da ga volim i više ga podupirati na svim poljima. S mamom i tatom se čujem skoro svaki dan, ali imali smo gadnu svađu prije nekih mjesec i pol kada su mnoga govna isplivala na površinu i to me dosta tišti. Shvatila sam da je dobar odnos koji imamo dosta površan i izgrađen na prodavanju magle i s njihove i s moje strane. Kako Vilenjakica, moja produhovljena psihoterapeutica kaže, moram prestati preuzimati tuđe probleme i nositi se isključivo sa svojima. Ali to treba naučiti i tome se također planiram posvetiti u 2007. Moram se češće čuti i vidjeti s tetom i sestričnom, neizmjerno ih volim a premalo smo skupa.

Posao
Od početka godine radim na mjestu na kojemu mi je ugodno. To mi je jako važno, jer sam prije radna mjesta birala po plaći i nekim drugim beneficijama i shvatila da to nema smisla. Pronašla sam posao (ili je on pronašao mene) na kojemu se osjećam dobro, shvaćeno i uvaženo. Iako sam u poslu absolute beginner, radim s dragim i dobrim ljudima, koji me prihvaćaju takvu kakva jesam i vole me, to osjećam. Nadam se da će potrajati. Krajem godine sam Aninom smrću ušla u jednu posve drugu sferu. U Zakladi Ana Rukavina upoznala sam predivne ljude i shvatila veličinu i svrhu volontiranja i pomaganja. Ostat ću aktivna itekako.

Razonoda
Bilo je svega. Moram prestati čitati svakakve gluposti koje mi dođu pod ruku i napraviti si listu knjiga koje još nisam pročitala a svakako bih trebala. Moram češće odlaziti u kazalište, u sva kazališta, a ne samo u HNK. Moram češće odlaziti na koncerte. Za odlaske u kina i videoteku i gledanje TV-a vrijedi isto kao i za knjige – gledati kvalitetne i probrane stvari. Moram nastaviti pisati blog, to me jako opušta i veseli. Prestala sam se opterećivati time što ne pišem kvalitetne tekstove. Kako nikada nisam uspjela duže vrijeme pisati dnevnik, upravo ovo je moj prvi dnevnik i tu pišem gluposti o kojima razmišljam i koje mi se događaju. Boli me dupe što je to nekome glupo. Želim naučiti sama „dizajnirati“ svoj blog, to mi je postalo jako važno odjednom! Moram se više aktivirati na Igraonici, tamo sam upoznala neke jako drage mlade ljude. Boli me dupe što je nekome nejasno da jedna tridesetogodišnjakinja voli Harry Potter romane.

Sada na poterovski način uz jedan swish and flick želim da mi se sve ove zamisli i želje ostvare!

Još jedan swish and flick i želim vam svima sretnu Novu godinu i ostvarenje svih vaših želja!

Disapparate.

Malo moga Božića...

utorak , 26.12.2006.

Najljepši Božić do sada!


Dio bora. Po prvi puta sam uzela umjetan bor jer su me prethodnih godina mačke izludile jedenjem iglica. Ovaj ne jedu, ali mi svejedno ruše ukrase.


Medvedica i Megi Mraz, gošća iz Beča koju čuvam do iza Sv. Tri Kralja jer je Dea, moja prijateljica a njena vlasnica na ljubovanju po Kanadi.


Megi, Čarli (maneken) i Yellow (slijepi) pod borom.


Megi s božićnim poklonom u ustima (komada dva, ne znam kako ih je utrpala u usta). Ona, Belka i Topsi se konstantno bore za naklonost.

Samo kratko...

nedjelja , 24.12.2006.

U protekla tri dana na Trgu više od 1500 ljudi postalo je potencijalni darivatelj koštane srži!
Bližimo se brojki od 2000!
Prije malo više od mjesec dana u registru je bilo svega 150 ljudi!
Razmislite si!

Najbolji poklon koji sam ikada nekome darovala za Božić bile su te dvije sitne epruvetice jučer!

Zbog ovih izvrsnih podataka odlučili smo akciju ponoviti na Trgu i 27.-29.12.2006.

Molim sve drage ljude iz Zagreba i okolice koji bi nam mogli pomoći volontirajući na štandu ili u šatoru da mi se jave na mejl jer nam se ekipa zbog blagdana pomalo osula.

Svima želim radostan i miran Božić u srcima!

Jučer i sinoć

petak , 22.12.2006.

Jedva sam se uspjela probuditi i otrčati na posao na vrijeme i sada umjesto da radim ja trčim na blog da napišem utiske od jučer.

Žao mi je zapravo da to nisam napravila sinoć kad sam se vratila doma puna osjećaja i energije. To je zapravo bilo danas ujutro ali ja dane ne računam po satima nego po spavanju, tako da je jučer trajalo da 3 ujutro.

Dežurala sam na Trgu u šatoru u kojem se vadila krv, što je bilo super jer se nisam smrzavala kao volonteri/ke koji su bili vani, a užas koji me omutavio pri prvom susretu s Vampiricama s Rebra vrlo brzo se pretvorio u oduševljenje koje me je držalo cijeli dan. Ljudi su navirali u potocima i rijekama tako da jadne Vampirice doslovno nisu stizale predahnuti a kamoli otići na wc. Teško mi je, ma zapravo nemoguće, prenijeti vam kako je biti dijelom toga, nečega toliko pozitivnoga i smislenoga.

Dolazili su zbilja različiti ljudi. Osobno su me se najviše dojmile tri osobe. Prva, koja je došla s mamom jer uvijek pada u nesvijest i koja se cijelo vrijeme tresla i plakala ali je htjela dati krv i nitko, pa ni Vampirice je nisu uspjele odgovoriti, čak i nakon nekoliko uzastopnih bockanja. Odlična je bila još jedna cura koja je stajala u redu blijeda kao kreč, stajala sam pored nje jer sam bila uvjerena da će pasti, ali nije, a na kraju su joj Vampirice vadile krv na krevetu. Fenomenalan mi je bio i jedan branitelj bez nogu, kojega je žena dogurala u kolicima. Ma, svi su bili predivni, mladi i stari, muški i ženski. Morala sam se susprezati da ih ne grlim i ne ljubim.
Do 16 sati, broj potencijalnih darivatelja koštane srži popeo se na skoro 1000! Prije Anina pisma, u registru je bilo svega 150 ljudi, pa sad vidite!

Koncert je počeo u 20 sati. Prije toga su počele dolaziti Zvijezde i Zvjezdice. Gledala sam ih u backstageu i priznajem, jako su me se dojmili. Toliko da sam jutros Ljubavi rekla da želim cd od Lane Jurčević, Harija Rončevića i Ivane Banfić! I fakat ću ih slušati! Napominjem samo da se zna da ja od svih njih ne znam skoro niti jednu pjesmu, ali jučer su me dobili. Ta mala Lana Jurčević je prekrasna, topla i toliko vesela osoba da se uz nju moraš oraspoložiti. Ivana Banfić me osvojila ozbiljnošću i nježnošću. A Harija Rončevića uopće nisam znala prije i baš mi je žao bilo da ne znam niti jednu pjesmu. Prekrasan glas ima taj veliki čovjek i jako je topla osoba. Bio mi bed da ih žicam za fotkanje a baš mislim da sam trebala. Nema veze, puno im hvala da su došli. Ne samo njih troje, nego svi glazbenici/ce i plesači/ce. E da, E.T. ima fenomenalne plesačice i plesače ili bolje reći akrobate! Gledala sam ih dok su se pripremali za stage i nisam vjerovala svojim očima.

Vrhunac koncerta dogodio se na samom kraju kada smo svi skupa na stageu pjevali Želim život! Ajajajaj, to stvarno ne mogu opisati, žao mi je! Kad sam ugledala sve te ljude ispred pozornice, zatim i sve nas na pozornici, divne, divne ljude, noge su mi se počele tresti i zaboravila sam većinu teksta pjesme… Imam osjećaj da je pjesma trajala čitavu vječnost i da nas je bilo barem milijun ako ne i više. Užasno, užasno ponosna i sretna!!!

Od 13 sati opet dežuram u šatoru pa žurim.
Bit će i fotki!

Takoc!

četvrtak , 21.12.2006.

Konačno je došao i dan održavanja koncerta Želim život.
Mogli ste primijetiti da proteklih dana ne razmišljam ni o čemu osim o koncertu, tako da ne mogu niti pisati o drugim temama.
Na poslu ću biti još ravno 5 minuta, tek toliko da napišem ovo.
Onda trčim kući da se toplo obučem i hitam nalijevo do Trga gdje ću volontirati na štandovima.
Vi koji planirate tijekom dana doći do Trga, dati krv ili "kupiti" kalendar i bedž, pronađite me i javite mi se, bilo bi mi drago!

Pjesma Želim život

utorak , 19.12.2006.

Glazba i tekst: Maja Rogić
Aranžman: Igor Ivanović


Wheee!

Evo još jednom teksta da možete pjevušiti:

Želim život

Rijekom života
Što ka nebu hlapi
Teče bezbroj krhkih
A prekrasnih kapi
Kad gledaš iz daljine
Sve jednake se čine
Al svaka ima lice
I svaka ima ime

I svaka ima srce
Što za ljubav tuče
Što stremi prema gore
Kada dno ga vuče
Svaka od njih sjajem
Beskonačno blista
Bez svake od njih rijeka
Više nije ista

I zato mi smo tu
Svi skupa
Ko velika, topla
Pružena ruka
Plamičak nade
U tjeskobnoj noći
Nade da jutro će doći

Ja želim život
A znam da život nema cijenu
Ali vjerujem
Kad dobre snage se pokrenu
Da pravi će potez
U pravome trenu
Otkloniti prijetnje zlokobnu sjenu
I spasiti nečije dijete
Majku, oca il ženu...


Pogledajte novosti na Želim život i dođite u četvrtak na koncert!

Kako se utorak od posve bezveznog dana pretvorio u vrhunac tjedna?!

Evo ga. The razlog. Danas u 21:55 imam date. S njim, glavom i bradom.





Neke od meni dražih:

"If you talk to God you're religious. If God talks to you, you're psychotic."

"You know me. Hostility makes me shrink up like a— I can't think of a non-sexual metaphor."

"There's nothing in this universe that can't be explained. Eventually."

"...there's no I in 'team'. There is a me, though, if you jumble it up."

"You want to make things right? Too bad. Nothing's ever right."

"Weird works for me."

"Reality is almost always wrong."



I najbolja za kraj:

"Dying people lie too. Wish they'd worked less, been nicer, opened orphanages for kittens. If you really want to do something, you do it. You don't save it for a sound bite."

Akcija na Cvjetnom!

ponedjeljak , 18.12.2006.

Rijetko kada sam bila u prilici biti dijelom nečega toliko pozitivnog i oplemenjujućeg kao u subotu na Cvjetnom.
Vratila mi se davno izgubljena vjera u ljude.

*Slajdšou sam drmnula sa Želim život, Maruška ne zamjeri!

Za razliku od čak 220 ljudi u 4 sata, krvcu za registar još nisam dala - bilo je dovoljno zainteresiranih a sestre vampirice s Rebra su već padale s nogu.
Bit će dovoljno vremena u četvrtak.
Ništ ne boli jer su sestre ispraksirane vampirice, a traje minuticu.

Pogledajte novosti na Želim život i dođite u četvrtak na koncert!

Evo i teksta pjesme Band aida – „Želim život“. Napisala ju je Maja Rogić a pjevaju je Massimo, Nina Badrić, Aki Rahimovski, Crvena jabuka, Ivana i Marija Husar, Dino Dvornik, ET, Lana, Jelena Radan, Igor Ivanović, Hari Rončević, Raspashow i Jelena Domazet.


Želim život

Rijekom života
Što ka nebu hlapi
Teče bezbroj krhkih
A prekrasnih kapi
Kad gledaš iz daljine
Sve jednake se čine
Al svaka ima lice
I svaka ima ime

I svaka ima srce
Što za ljubav tuče
Što stremi prema gore
Kada dno ga vuče
Svaka od njih sjajem
Beskonačno blista
Bez svake od njih rijeka
Više nije ista

I zato mi smo tu
Svi skupa
Ko velika, topla
Pružena ruka
Plamičak nade
U tjeskobnoj noći
Nade da jutro će doći

Ja želim život
A znam da život nema cijenu
Ali vjerujem
Kad dobre snage se pokrenu
Da pravi će potez
U pravome trenu
Otkloniti prijetnje zlokobnu sjenu
I spasiti nečije dijete
Majku, oca il ženu...

Kujica na kotačima

petak , 15.12.2006.

Netko se veseli radi obećavajućeg seksa za vikend, netko radi potencijalnog dobitka na lutriji, a mene najviše veseli dobrobit mojih Zverki, bez imalo farbanja.
Kada u nešto toliko ulažete kao ja u njih, raduje vas svaki napredak ili pomak na bolje, a isto tako rastužuje svaki korak nazad. No, danas pišem samo o dobrim stvarima.
Sklonost životinjama s invaliditetom ste, barem vi koji tu dolazite neko duže vrijeme, mogli primijetiti.
Jedna od mojih Zverki s invaliditetom (to je politically correct izraz, a ne invalidi, hendikepirani i slične gluposti) je i Belka, kujica koju smo pronašli na Petrovoj.
Preživjela je sudar s dva auta, mukotrpnu operaciju kralježnice, akupunkturu i elektro-stimulacije. Sve to joj je pomoglo taman toliko da preživi, a nakon toga je napredak bio zanemariv. To je bilo prije skoro četiri godine.
Nikada nisam htjela odustati i uspavati je, bez obzira na sve probleme s kojima smo se susretali – mislim na dekubituse, epileptične napade, stavljanje pelena i slično.
Lagala bih kada bih rekla da mi nije bilo teško, da se odmah razumijemo.
Jako je naporno imati psa s tim stupnjem invaliditeta. Prostor u kojemu boravi morala sam prilagoditi njoj, odnosno njezinu kretanju na prednjim nogama, nespretnostima i fiziološkim potrebama koje slabo, gotovo nikako, ne kontrolira.
I sve to jako puno košta, od same operacije, postoperativne njege, akupunktura, tableta, pa i pelena i prostirki na kojim leži.
Ovo sve pišem jer vam želim pokazati da sam svjesna situacije i da sam vrlo svjesno u sve to ušla.
Ono što me cijelo to vrijeme inspiriralo je Belkina volja za životom.
Ona se nikada nije predala. Mnogi ljudi bi joj pozavidjeli na tome.

No, nažalost, niti moje želje niti njezina volja nisu bile dovoljne da ona opet prohoda. Bilo je nužno osmisliti neki način kretanja, kako ne bi ostatak života provela unutar četiri zida našeg stana.
Tu se, niotkud pozvana, našla gospođa Lela, koja i sama skrbi o hrpi životinja ali je, hvala bogu, boljeg imovinskog stanja od mene.
Pristala nam je kupiti invalidska kolica za Belku.
Pronašli smo Eddie's Wheels for Pets , izmjerili Belku, poslali im mjere i čekali.
Nakon troškova od 1.000 eura, kolica su stigla i Belka se sinoć prvi puta prošetala. Nitko je nije nosio, nije se mučila i vukla po podu, nego se kao i svi drugi psi kretala sama i slobodna.
Ne znam tko je bio sretniji - ona koja ponovno hoda, trči, njuška i druži se s ostalim psima na cesti, koji su doduše pomalo zazirali od spodobe u kolicima, ili ja, jer joj napokon mogu pružiti život kakav zaslužuje.
I jedva čekam vikend da prolandramo po gradu.
Eto, sada kad na ulicama Zagreba ugledate ove dvije


znat ćete tko su najsretnija čovjekica i kujica na zemlji!






Još jedna opaska, meni za dušu...

Ne želim vidjeti komentare ovoga ili sličnog sadržaja:

Bolje da pomažete ljudima! Bolje rađaj djecu!

Pomažem ja i ljudima, ali životinjama ipak pomaže puno manji broj ljudi i ja sam među njima. Boli me dupe ako je to nekome glupo ili pogrešno.

Isto tako, brišem i ovakve komentare:

Kak tužno! Joj! Ajme! A jaaadna! Jadna malička! Beba mala jadna! Sirotica! Jadna ti! Joj!


Takvi komentari su fuj i nepoticajni i ukratko, ne podnosim ih, pa molim da mi uvažite taj, eto, mali zahtjev!

Osobe (pa i životinje) s invaliditetom žive među nama i ravnopravne/i su građanke/i (odnosno životinje) Republike Hrvatske.
Njih ne trebate sažalijevati, zaobilaziti ili, još gore, zanemarivati, nego ih prihvatiti kao sebi jednake, pa se tako s njima i ophoditi.

Svima ugodan vikend želi Leteća Medvedica!

Evo i fotkica, njam, njam, njam!

srijeda , 13.12.2006.

Rekla sam da ću vas terorizirati i s fotkama.
One su tu zapravo za mene, pa ih ne morate gledati jer nećete vidjeti ništa posebno pametno ili spektakularno, a ako hoćete lijepe fotke Beča imate razne na guglu.

Skačem od sreće jer smo stigli, a i inače često skačem tako da je ovo jedna od tipičnih poza medvedice Tedice.


U U-Bahnu čekam duže od par minuta pa se čudom čudim a ne zgražam kao Munchov krik, iako slično izgledamo.


S drugarom Bärom na Kärtnerici uvijek rado izmijenim iskustva. Život medveda je ipak lakši u Austriji.


Čudom se čudim kičeraju sa svih strana. Ma, stalno nešto kenjkam protiv kičeraja a zapravo mi paše u ovo doba godine.


I navečer kičeraj sa svih strana. Ovdje mažem usne novim Born Lippy lip balzamom iz Body Shopa (ovo je reklama). Pola sam ga potrošila u tri dana jer je vrlo jestiv.


Cukervata! Sad znam zašto su mi je starci zabranjivali dok sam bila mala medvedica. Vidi li se plavi desni obraz?!


Ho, ho, hoću sve sa štanda!


I s ovog!


Sad ozbiljno:
Hloverka je sinoć pogriješila, ko-ko-dak, ko-ko-dak, ne može se koncentrirati ni 2 minute!

HUMANITARNI KONCERT ŽELIM ŽIVOT!
se održava
21. prosinca 2006. 20:00h

Svi marš na Trg!

• NASTUPAJU: Vanna, Ivana Banfić, Lana Jurčević, Massimo, Aki Rahimovski, Hari Rončević, E.T., Dino Dvornik, Elemental,
Raspashow, Ramirez, Batida, Goran Karan i drugi dragi gosti.
• VODITELJI: Davor Dretar-Drele i Sonja Šarunić.


A možete postati i potencijalni donator koštane srži!
Ja budem, iako me vrlo strah.

Informiranje građana i dobrovoljno vađenje krvi za tipizaciju (ulazak u Registar dobrovoljnih davatelja):
• 'Glumci na Cvjetnom trgu' (16/12/2006) 10:00-16:00h
• Šator na Trgu bana Jelačića kod Manduševca (21.-23.12.2006.) 10:00-16:00h
• Organizirajte akciju dobrovoljnog davanja uzoraka za tipizaciju u Vašoj tvrtki ili sami postanite davatelj!

Weihnachten in Wien...

utorak , 12.12.2006.

Da, baš kako kaže moja baka i hrpa drugih baka na svijetu koje su nepresušno vrelo prigodnih poslovica - sve što je lijepo, kratko traje - tako je i naš izlet u Beč bio kratkog daha. Napunila sam baterije i pristojno se odmorila od svakodnevice, a to mi je bio i cilj. Napravila sam ravno 138 fotki ali ću vas terorizirati naknadno jer sam u svinjcu doma zaturila USB kabel i moram čekati kolegicu Biljanu koja ima isti pa će mi ga ljubazno ustupiti, možda već danas.
Hoću li prvo o šopingu ili o Sehenswürdigkeiten?!
Ipak prvo o šopingu, to mi je manje bitno na neki način...

Kao i uvijek nisam imala dovoljno love da kupim sve što mi se svidjelo, ali da jesam, šoping bi izgubio svoju čar. Dakle, sve što sam htjela obavila sam u petak, koji je bio neradni dan Austrijancima, još nisam saznala zašto, ali su trgovine radile. Loš tajming za šoping jer su u trgovine osim nekoliko milijuna turista navalili i svi pokretni Austrijanci tako da se u redovima čekalo i po pola sata. Ne i ja, nemam živaca za redove i gužve. U prvom HM-u na Hilferici sam si pronašla hlače (20 eura, malo "svečanije", crne sa sivim prugama, kakve inače na nosim ali uvijek trebam), majice (5 eur, roze fensi-šmensi), pidžamu (12 eura flanelsku sa Snoopyem) i termo dokoljenke (7 eura, s Hello Kitty). Znam da sve skupa nije kvalitetno, ali omjer cijene i kvalitete je prilično dobar i neusporediv sa zagrebačkom ponudom.
U Gerngrossu (velika robika na Hilferici) uspjela sam pronaći Adidas tenisice za 30 eura, a iste takve sam u Zagrebu vidjela za 699 kn! Možete li zamisliti sreće na licu vaše najdraže stonoge kad ih je ugledala? Sreća je bila tolika da sam ih odmah u veceu obula pa kasnije natukla žuljeve. Budala. Još nešto: ili meni noga rapidno raste ili su se brojevi cipela promijenili, ali ove su broj 42 i 1/3, a inače nosim broj 40. Svoj uobičajeni broj nisam uspjela prevući preko palca. Čudno.

U Gerngrossu sam pronašla i savršene božićne ukrase i totalno odvalila na tom odjelu s điđama (džidžama?!) jer i inače padam na božićni kičeraj a ovdje je sve bilo toliko savršeno posloženo i aranžirano da sam morala provesti sat i pol u pregledavanju i fotkanju. Te điđice nisu baš jeftine ali ipak sam si uzela par sitnica. I to bi bilo sve od šopinga. Nemam baš volje za to, pogotovo u Beču gdje sve sjaji i mami pa se lose osjećam, kao u nekom predepileptičnom stanju.

Sehenswürdigkeiten... Ovaj puta izbor je pao na muzej Albertinu koja još samo do početka siječnja nudi Picassa, preko 200 slika i grafika, Warholove grafike s poznatim umjetnicima, pjevačima i sličnim poznatim ljudima, i još jednog švicarskog slikara kojemu ime nisam zapamtila, mea culpa, ali ako odete za linkom vidjet ćete ga.
Što sam naučila?
1. Picasso je radio i skulpture. Možete se slobodno smijati, ali ja to nisam znala. Općenito sam malo znala o Picassu, ali sad znam puno više.
2. Picasso je bio opsjednut ženskom anatomijom (čik pogodite kojim dijelovima!) tako da sam "pipice" vidjela svakakve, od trokutića finih, glatkih i izbrijanih, do trokutetina/trokutčina obraslih u dlakurde. Na nekima je išao toliko u detalje da se vide svi dijelovi od klitice do stražnjeg ulaza/izlaza i dobro bi poslužile studentima medicine, zbilja sam u to uvjerena. Grudi isto ima svakakvih veličina i oblika a one se po Picassu nalaze na glavi, pod pazuhom, među nogama i na leđima. Ljubav je zaključila da bi Picasso zasigruno i mene slikao da me je kojim slučajem imao čast upoznati. Šalu na stranu, bilo je zbilja impresivno.
3. Warhol je genijalac! To zapravo nije nova spoznaja jer sam već gledala njegovu izložbu u Baselu prije par godina, ali sad sam se u to uvjerila. Portreti poznatih (Mick Jagger, Aretha Franklin, mladi Beatlesi i još neki, uključujući i Michaela Jacksona dok je još bio muškarac i crnac) užasno dobro izgledaju iz blizine. Radio ih je tako da je modele, ako sam dobro shvatila, prvo fotkao, onda fotku diaprojektorom projicirao na platno i zatim oslikavao, bojao i dodavao detalje. Dio je nastao i na ogromnim grafofolijama iliti prozirnicama, noćnim morama svake profesorice, ispod kojih je lijepio raznobojne kolaže i po potrebi dodatno oslikavao. Jako, jako dobro. Kompozicije su fenomenalne. Ja sam kao mulac stajala pred slikama i piljila u sve detaljiće.
4. Ulaznica od 9 eura stvarno nije visoka cijena za ovo iskustvo

Htjela sam pogledati i izložbu "Marc Chagall in Wien" u Kunstforumu ali sam odustala zbog predugačkih redova. I zapravo sve to jako dugo traje. U Albertini smo bili sigurno tri sata.

Ovo mi je prvi puta da sam otišla u Beč za vrijeme Adventa ili Došašća tako da sam uistinu bila šokirana brojem ljudi na ulicama. Istina je da je Beč predivan u ovo doba, ali količina ljudi je zbilja odbojna pa odlazak preporučujem samo onima s debelim živcima - meni su gužve odbojne. Osim gužve, cijeli grad šljaštri od ukrasa i žaruljica tako da sam zbilja na trenutke imala black oute.

Posjetila sam i neizbježne Christkindlmarktove (kakva složenica!) koji su dio tradicije Beča, pa ih nisam imala srca propustiti, iako mi je i tamo bilo stresno zbog, pogađate, užasne gužve. Sve izgleda kao u bajci, vidjet ćete fotke, ali ljudi je zbilja previše, pogotovo predvečer. No, za razliku od Hrvata, Austrijanci kažu „Pardon“ ili „Entschuldigung“ ako te nehotice gurnu ili se zabuše u tebe pa ti se šećerna vata razvuče po licu, pa im opraštam sve. Bili sam na glavnom marktu pred Rathausom, koji je, po mojoj procjeni, i najveći. Zanimljivost: Austrijanci su ludi za šećernim vatama i osim klasičnih na štapiću pakiraju ih i u jumbo pakiranja za kućnu upotrebu. Boje: roza, žuta i plava. Ja odabrala plavu, prvi puta nakon valjda 20 godina sam je jela, a sad znam i zašto – to je ipak šećer bez okusa, zubi i jezik su mi bili plavi a plav mi je bio i obraz i dio kose.

Bili i u Freyungu na Altwiener Christkindlmarktu, koji je zapravo najstariji markt i tamo se na manjem broju štandova uglavnom mogu naći proizvodi u maniri "starih zanata", jako lijepo sve skupa i tamo nije bilo veće gužve, a osim toga na improviziranoj pozornici smjenjuju se zborovi koji pjevaju božićne pjesmice. Kiša me omela i pokvarila ugođaj.

Inače, vrijeme je bilo pretoplo za ovo doba godine tako da mi je jakna stalno smetala. Posjetila sam i Markt (ili Weihnachtsdorf, ne sjećam se više?!) između Natur- i Kunsthistorisches muzeja. Zanimljivost: u blizini je parkiralište autobusa i vidjela sam tablice od Našica, Slatine do Splita i Dubrovnika a na marktu uglavnom čujete hrvatski - očito jako puno naših agencija organizira posjete Beču u ovo doba godine. Premda, jeftinije ispadne ako idete u vlastitom aranžmanu – ho(s)tel se može pronaći već za 20 eura po osobi, a ako idete vlakom i boravak uključuje noćenje sa subote na nedjelju dvije povratne karte koštaju 700 kn, što je pristojno.

Možda sam nešto i propustila, ne mogu više misliti na Beč jer moram i raditi, tako da ću vas vjerojatno terorizirati naknadno. Ma, prebrzo nekako prođu tri dana, imam feeling da sam malo toga obavila. Nevermind, lijepo je vratiti se doma...

Osamdesete u filmovima

srijeda , 06.12.2006.

Uhvatilo me ovo prije par dana kad sam vidjela najavu za Flashdance, film koji sam kao klinkica gledala barem sto puta, zamišljajući kako ću kada odrastem sigurno dobiti posao u OLT-u (pokojnoj Osječkoj ljevaonici) i naći si stan koji će izgledati poput skladišta. Posljednji put, ne računam na jučer, sam ga gledala još negdje prije rata (postala sam kao moj pokojni Djeda koji je sve događaje u životu dijelio na razdoblje prije i poslije rata, ali ja mislim na rat '91. naravno).
Daklem, vidjela sam najavu i istog trena sam si odavde skinula pjesmu Flashdance... What a Feeling!
I stvarno je bilo What a feeling! Totalni povratak u djetinjstvo, osnovnu školu, prve susrete s filmovima i soundtrackovima...

Prvi video u susjedstvu je dobio Krešo, najbolji prijatelj/simpatija iz toga doba, pa se kod njega skoro svako prijepodne nas četvero-petero okupljalo i gledalo filmove. Jedna od prvih videoteka u Osijeku je otvorena baš u našem susjedstvu. Zanimljivo, ali još uvijek pamtim raspored kazeta na policama. „Omladinski“ su stajali na polici lijevo, odmah kraj ulaza i pouzdano znam da sam odgledala sve, ali baš sve filmove s te police. Pod „Omladinski“ je stajalo sve što nas je u to doba zanimalo, od Flashdancea do Top Guna. Dečki su doduše često posuđivali i s police „Odrasli“, a mi curice smo se hihotale i tamo i kod Kreše kad smo ih gledali. Do svoje 11. godine pogledala sam više pornića nego prosječan Hrvat, pardon građanin Hrvatske u cijelom svom životu. Valjda zbog toga nikada poslije nisam gledala porniće smatrajući ih filmovima za djecu, tko će znati?! Dosta o pornićima.

Snimila sam si What a feeling! i počela istog trena skakati (tako ja plešem) kao sumanuta po stanu, kasnije i po parku dok sam šetala pse. Nevjerojatno kako glazba utječe na mene - sve drugo mi je istog trena postalo irelevantno. Razmišljam o tome da bih si stvarno trebala složiti jednu kompilaciju „pjesama za dizanje“, ne znam kako bih ih drukčije nazvala.
U sličnom raspoloženju sam sinoć, nakon još jednog napornog dana, dočekala i film. Najbolje što mogu reći je da je bilo zabavno. Pola filma sam provela laprdajući s Ljubavi o filmovima iz osamdesetih, a drugu polovicu sam provela igrajući Trivial Pursuit (e, i o tome moram nešto napisati ovih dana). Pred kraj sam napola spavala, ali Ljubav me trgnula na zadnju scenu „Daj, pogleaj još ovo zadnje, najbolje!“
Eto, do prije par godina sam cijeli film treperila, veselila se i žalostila na odgovarajućim mjestima, a sada... pa tak... to je filmuljak.

Razmišljala sam nakon toga o još nekim filmovima na koje sam svojedobno slično reagirala i baš me zanima kako bih ih danas doživjela. Zapravo ih ne želim ponovno pogledati. Trebaju ostati zaključ-kljač u toj ladici iz djetinjstva, da ih pamtim takve. I da pamtim taj dio sebe.
Nećem danas o svakodnevnim deprama, ne, ne i ne!
Želim složiti popisić tih filmova, barem onih kojih se sjetim, pa ću tada i objaviti ovaj post. Sad je 09:43. Već vidim da ću danas pola radnog vremena provesti razmišljajući, hm, hm, a imam toliko posla. Nećem o deprama!

*****
14:20 (malo radila, malo razmišljala)
Evo popisića, bez nekog reda i poretka:

Annie
Kada razmišljam o klasičnim mjuziklima na um mi prvo padaju Moje pjesme moji snovi, Grease, Priča sa zapadne strane ili My Fair Lady. Ali… sjetila sam se upravo Annie.
Neću više slikica stavljat, čujem da se sporo učitava stranica, ali ovu sam morala.

Provela sam nebrojeno puno Božića i Novih godina baš s Annie, najmedenijom crvenom kovrčavom curicom koju možete zamisliti. Većinu pjesama znam i danas. Tada nije bilo interneta nego sam se oslanjala na Mamino poznavanje engleskog i skidanje pjesama. Htjela sam naravno i kosu poput Anniene pa mi je Mama stavljala krpice u kosu (vikleri su me oduvijek žuljali), ali me nije htjela pofarbati u crveno. I tako sam smeđa i kovrčava skakutala i pjevala po stanu, na sveopće zgražanje gospodina Oca koji mi je pokušavao rastumačiti da je to „drek film“ i ako me zanima glazba neka pogledam tu i tamo koju operu. Moš mislit! Ja sam si zamišljala da sam siroče poput Annie, pa čak i plakala nad svojom zamišljenom sudbinom, ali nisam mu to mogla reći.

The Goonies
Dobro, Gunise sam gledala i kad sam narasla, zadnji put prije nekoliko mjeseci. Imam prastaru kazetu (moram nabaviti dvd). On spada u kategoriju evergreena, ne samo filmova iz djetinjstva i mislim da ću ga obožavati i za 50 godina, iako većinu dijaloga i/ili fora znam na pamet. Neke od njih sam posve prihvatila i dio su mog svakodnevnog izričaja. Na primjer Chunk (debelica) kojemu sve ispada iz ruku, kao i meni: I got it! I got it! I got it! i ispadne mu naravno. Ili Mikey (Corey Feldman, o njemu ću još malo kasnije) kad veli Stef koja udari krivu tipku: It's OK, you're a Goonie and Goonies always mess up... Ja sam definitivno Goonie!

The Lost Boys
Uhu-hu, scary movie: Sleep all day. Party all night. Never grow old. Never die. It's fun to be a vampire! Plus, fatalna kombinacija Corey Feldman i Corey Haim. Nisam znala koji mi je zgodniji. Sandra i ja smo provele sate i sate svađajući se zbog njih odnosno koja će se udati za kojega. Glumili su skupa i u License to Drive i Dream a Little Dream. Sve sam ih gledala milijun puta. The Lost Boys kazetu jednom netko nije vratio u videoteku i otada ga nisam gledala.

Pretty In Pink
Ako ikoga mogu nazvati stručnjakom za osamdesete onda je to sigurno John Hughes. Ovaj film odiše osamdesetima u najboljem smislu. Molly Ringwald mi je tada bila zasigurno najljepša žena na kugli zemaljskoj a ova priča strašno bliska i opipljiva. Nemam pojma što je s njom?! Vidjela sam je još u Requiem for Murder, ali zapravo nakon ovog filma ništa od nje.

Beetlejuice
Michael Keaton i Winona Ryder zasigurno mi nisu na popisu boljih/dražih glumaca, upravo suprotno, nerviraju me oboje, ali su u ovom filmu fenomenalni. Kao i ostali. Tim Burton mi je jedan od dražih režisera, da, da, da, i ovo je prvi njegov film koji sam gledala, tako da ljubav već dugo traje. Gledala sam poslije pozorno i crtiće, ali nisu mi legli. Jedno vrijeme sam se trudila izgledati kao Lydia.

E.T.
U rangu s Gunisima. Milijun puta gledala, smijala se i plakala. Čitala knjigu. Nikada mi nije dosadio. Jedan od najdražih filmova svih vremena. Tu se i Ljubav slaže. Inače, E.T. je jedna od stvari koja nas je zbližila, sasvim slučajno. Kao što Elliot kaže: I'll believe in you all my life. I da, Drew Barrymore mi je još otada jedna od dražih glumica, no matter what, gledala sam sve njezine filmove, baš sve, ali nemojte nikome reći, to znaju samo najbliži.

Dirty Dancing
Ovo je pak slučaj kao i s Flashdanceom. Nije to više to. A kolike sam samo sate provela sa Sandrom i Ninom rewindajući video i uvježbavajući korake za sljedeću školsku čagu sa sedmašima! Soundtrack sam znala od početka do kraja naizust. Pjesme su mi drage i sada ali mi je film bedast. Nedavno sam ga prespavala, toliko o tome. Nisam gledala novu verziju. Ili je to drugi dio?!

Back to the Future
Komada tri. I sva tri volem. Voljela bih ih ponovno pogledati i svako malo u Pauku chekiram jesu li još na mjestu. Nikada se nisam mogla odlučiti koji dio mi je najdraži. Marty McFly je najbolja uloga Majkl Đej Foksa (tako je pisalo kazeti iz osamdesetih pa ne mogu napisati kako bi trebalo). Danas mi jako žao kada vidim kako je bolestan, ali neću opet o deprama.

Raiders of the Lost Ark
Opet komada tri. Ali ovdje znam da mi je Raiders of the Lost Ark najbolji dio, iako sam sve pogledala trilijun puta. Oni su stajali na polici „Avanturistički“ i stvarno su bili avanturistički. Često smo se kao klinci igrali Galaktike (jedna stara serija) i Indijane Đonsa po okolnim vrtovima i garažama. Bed mi bio da nisam dečko ili da Indiana nije cura. Ovako sam uvijek morala glumiti damsel in distress pa sam bila ljuta. Nakon rata ih nisam gledala. Stavljam na popis „ponoviti svakako“, jer mislim da s vremenom nisu izgubili na draži.

Flashdance
Već sam u uvodu napisala sve. Žao mi da sam ga gledala nakon rata. Ali soundtrack moram opet nabaviti. Sve pjesme su so eighties ali praše kako treba. Kako trebam!

A Nightmare on Elm Street
Svojedobno najstrašniji film na svijetu. Gledala sam ga dvaput i bilo je dovoljno. Ne želim ga pogledati opet jer ću skužiti da nije ni približno zastrašujući kao što ga pamtim.

Top Gun
Moram ga staviti na popisić iako mi nikada nije bio poseban. Zato su ga sve moje tadašnje prijateljice naprosto obožavale. Onako kako samo curice mogu nešto obožavati! Sve su naravno obožavale Tom Cruisea (čitale mu prezime „Kruzi“) a meni je Val Kilmer bio draži. Soundtrack je bio fenomenalan za to doba, tako da pamtim situacije u kojima sa Sandrom i Ninom po tisućiti put gledam film, a zapravo čekam glazbene dijelove da malo pjevam. Smiješno mi je bilo kad sam nekoliko godina nakon prvih gledanja filma shvatila da i Meg Ryan glumi u njemu!

I… ne mogu više misliti o filmovima, moram nešto i raditi danas. Na pamet mi ovako padaju još: The Karate Kid, Ghostbusters, Stand By Me, The Princess Bride, An Officer and a Gentleman, Purple Rain, Good Morning, Vietnam i Gremlins.

Slobodno dodajte još koji!

La Citta eterna (nemrem staviti kvačicu na a)

ponedjeljak , 04.12.2006.

Dosta sam putovala u životu ali dva grada još nisam posjetila - Pariz i Rim.
Odnosno, u Parizu sam fizički bila, presjedala na aerodromu, ali Rim me neće i neće.
Ljubav je već prije bila u Parizu, a sada i u Rimu. Službeno, pa se nisam mogla uguziti, na moju veliku žalost.
Ipak, bačen je novčić u di Trevi i za mene, ali ne znam vrijedi li to ako ga nisam ubacila ja?!

Meni ostaju poklončići i fotke.

Basilica di San Pietro s prozora. Prilično dobar smještaj, Ljubavi!


Trg Sv. Petra. U magli. I dio bez magle.




Pogled na svjetovnim smrtnicima nedostupne dijelove Vatikana.


Golubići na Vatikanskim zidinama. Zna Ljubav što mene najviše raduje. Ima i hrpa maca lutalica, ali nemam fotku.


Dio Sistinske kapele i glave jednog turista. Zanimljivo da je fotkanje svuda zabranjeno, ali unatoč tome svi fotkaju.




Već spomenuta Fontana di Trevi s novčićem za moj dolazak u Rim. Po noći.


Još malo svjetovnih stvari. Kafić po mom ukusu. Tu bih sigurno kafenisala da živim u Rimu.


Korisne spoznaje:
1. Taksi je skup. Od aerodroma do centra cca. 50 eura.
2. Podzemnu definitivno izbjegavati, postoji realna opasnost od urušavanja.
3. Ispada da je najbolje kretati se pješice.
4. Odjeća povoljnija nego kod nas. Izbor bolji nego kod nas.
5. Talijani/ke su odjeveni božemesačuvaj.
6. Talijani su niski i debeli.
7. Talijani pišaju po ulicama bez problema.
8. Restorani su uglavnom pizzerije.
9. Dobar izbor jela za vegetarijance/ke!
10. Mace lutalice su dobro uhranjene.
11. Sad još više želim u Rim, ali mislim da ću morati sama. Ljubavi dosta Rima.

Promjena

petak , 01.12.2006.

Moj život je takav kakav je.
Sama sam ga gradila.
Nisam uvijek išla lakšim putem ali sada znam da sam slijedila svoje srce. Donekle i razum, ali uglavnom srce.
Mirno spavam.
To sam ja.

Nisam se uvijek tako osjećala. Jedno duže razdoblje znala sam da ne pripadam tamo gdje sam bila i da nešto moram promijeniti. Promjena je došla kad sam je najmanje očekivala jer sam se već bila pomirila s tadašnjim životom.
Promjena je bila dobra i objeručke sam je prihvatila.

Znala sam da će Promjena utjecati i na živote ljudi oko mene, jer ipak nitko od nas nije otok. Pogotovo ne Hvar. Svi smo dio jednog kopna i međusobno utječemo jedni na druge.
Mislila sam da će ljudi oko meni biti sretni s pridošlom Promjenom a sada znam da sam se cijelo vrijeme zavaravala.

Neki ljudi su i bili sretni. Sretni zbog mene. Pri tome mislim na prijatelje, one koji su znali koliko sam nesretna bila prije Promjene. Nije im bilo lako, ali prihvatili su Promjenu i novu mene.
Neki drugi ljudi su bili ravnodušni. Barem mi se tada tako činilo. Ovi drugi ljudi su moji roditelji. Pretvarali su se. Uvjeravali sami sebe da je to neki moj "hir", nešto prolazno u svakom slučaju pa time i zanemarivo.

Prošli vikend sam se osvijestila i shvatila da im je moja Promjena postala teret. Predugo traje.
Kakav to "hir" traje skoro šest godina?!
Nisu me slušali od početka. Zapravo me nikada nisu slušali. Trebalo mi je očito trideset godina da to shvatim.
Isto tako nisu vidjeli Promjenu na meni. Nisu vidjeli koliko sam bolja osoba postala i koliko sam napredovala na svim poljima.
Kako je moguće da su to vidjeli svi osim njih?
Svi osim njih koji bi mi po svemu sudeći trebali biti najbliži.

Na nekoj površnoj razini nikada nisam imala problema s roditeljima. Mnoge poznanice i prijateljice su mi zavidjele jer sam imala moderne, liberalne i otvorene roditelje.
Do prije par godina mami sam mogla reći sve. Nikada me nije prijekorno pogledala ili osudila neki moj postupak. Nastavila sam tu praksu i nakon Promjene i vidim da sam tu pogriješila. Moja Promjena je promijenila i nju i ona više nije spremno osluškivala svaki moj trzaj.
People hearing without listening… - to je to.
Očito je samo čekala pravu priliku da mi to kaže. Isto tako i tata, koji se do tada u ulozi oca pojavljivao samo kad zagusti a inače je bio treće dijete u obitelji.
Ne znam zašto im se prošli vikend učinio pravom prilikom.
Plakala sam za Anom.
To se mami nije svidjelo jer bih po njenom trebala gledati sebe i biti sretna da nisam ja bolesna.
Odličan povod za svađu. Pokušala sam im objasniti da ja nisam poput njih i da me tuđa nesreća duboko pogađa. Njima to nije jasno.
Na vidjelo su izašle i neke druge do tada nedirnute teme, između njih i Promjena.
Njima se ne sviđa ništa na meni. Ništa. Po njima sam predebela. Do sada sam trebala ne samo magistrirati nego i doktorirati. Trebam se udati i rađati djecu. To bi mi trebao biti cilj. Moj život im je potpuni promašaj. Isto tako i bratov.

Po ne znam koji put sam čula tatu kako izgovara famoznu rečenicu „Bog me kaznio ovakvom djecom“, ali nikada nije zvučalo ozbiljno kao sada. Mogla bih sada nanizati hrpu protuargumenata koje sam/smo iznijeli ali nemam ni volje ni snage. Glupo je i jadno da se tako odnose prema nama. U najmanju ruku nismo to zaslužili. Imali smo oboje svojih promašaja i pogrešnih poteza ali to je daleko od toga da smo „loša djeca“.

Moram pronaći način da me ovakvo njihovo ponašanje ne dira i ne boli. Radim na tome od ponedjeljka i zaključila sam da trebam pomoć. Ne mogu se othrvati krivnji koju osjećam zbog njihovog nezadovoljstva.
Upravo oni su me odgajali da trebam uvijek biti svoja i stajati iza svega što kažem ili učinim. Za njih dvoje očito vrijede neka druga pravila. Trebam slušati njih jer samo oni znaju što je najbolje za mene, ja nikako. Kao da je vrijeme stalo i ja sam još uvijek njihova desetogodišnja curica.
Teško se mirim s time. Voljela bih da smo u stanju pričati kao ravnopravni odrasli ljudi i sve nesporazume mirno riješiti. Za sada ja to nemoguće, ali svjesna sam toga i intenzivno radim na novoj Promjeni, svidjelo se to njima ili ne.

Za početak sam promijenila pozadinu bloga. Ove zvjezdice su mi jako lijepe. Obrisala sam suze jer mi nisu donijele prosvjetljenje i(li) olakšanje. Pomaže mi smijeh. Dosta se smijem. Danas je jako lijep dan, iako je hladno. Petak je i još malo sam gotova s poslom. Dobila sam plaću pa idem u nabavku potrepština za Zverke. To me najviše raduje. Trebam i nove zimske cipele, ali nisam još vidjela niti jedne koje mi se sviđaju. Želim ljubičaste, ali ih ne nalazim. Ne znam zašto me primila ta ljubičasta boja. Djeluje nekako smirujuće a opet toplo. Kupila sam i ljubičastu boju za kosu, Noir Ultra-Violine. Ošišala sam se, opet asimetrično. Ostavila sam dugi pramen u šiškama s lijeve strane a s desne i iza sve stepenasto skratila. Možda će boja ispasti pretamna za moj blijedi kraljevski ten, ali ne zabrinjavam se time.

Mislim da je ono Anino „Želim život!“ unijelo veliku Promjenu u moj život. Postoje bića, stvari i pojave koje su bitne, manje bitne i posve nebitne, a na meni je da ih naučim razlikovati.

Zbilja želim život. Volim život. Volim SVOJ život. Volim i SEBE. Takvu kakva jesam. Baš takvu kakva jesam. Ovo je nova mantra za vikend.