Moj život je takav kakav je.
Sama sam ga gradila.
Nisam uvijek išla lakšim putem ali sada znam da sam slijedila svoje srce. Donekle i razum, ali uglavnom srce.
Mirno spavam.
To sam ja.
Nisam se uvijek tako osjećala. Jedno duže razdoblje znala sam da ne pripadam tamo gdje sam bila i da nešto moram promijeniti. Promjena je došla kad sam je najmanje očekivala jer sam se već bila pomirila s tadašnjim životom.
Promjena je bila dobra i objeručke sam je prihvatila.
Znala sam da će Promjena utjecati i na živote ljudi oko mene, jer ipak nitko od nas nije otok. Pogotovo ne Hvar. Svi smo dio jednog kopna i međusobno utječemo jedni na druge.
Mislila sam da će ljudi oko meni biti sretni s pridošlom Promjenom a sada znam da sam se cijelo vrijeme zavaravala.
Neki ljudi su i bili sretni. Sretni zbog mene. Pri tome mislim na prijatelje, one koji su znali koliko sam nesretna bila prije Promjene. Nije im bilo lako, ali prihvatili su Promjenu i novu mene.
Neki drugi ljudi su bili ravnodušni. Barem mi se tada tako činilo. Ovi drugi ljudi su moji roditelji. Pretvarali su se. Uvjeravali sami sebe da je to neki moj "hir", nešto prolazno u svakom slučaju pa time i zanemarivo.
Prošli vikend sam se osvijestila i shvatila da im je moja Promjena postala teret. Predugo traje.
Kakav to "hir" traje skoro šest godina?!
Nisu me slušali od početka. Zapravo me nikada nisu slušali. Trebalo mi je očito trideset godina da to shvatim.
Isto tako nisu vidjeli Promjenu na meni. Nisu vidjeli koliko sam bolja osoba postala i koliko sam napredovala na svim poljima.
Kako je moguće da su to vidjeli svi osim njih?
Svi osim njih koji bi mi po svemu sudeći trebali biti najbliži.
Na nekoj površnoj razini nikada nisam imala problema s roditeljima. Mnoge poznanice i prijateljice su mi zavidjele jer sam imala moderne, liberalne i otvorene roditelje.
Do prije par godina mami sam mogla reći sve. Nikada me nije prijekorno pogledala ili osudila neki moj postupak. Nastavila sam tu praksu i nakon Promjene i vidim da sam tu pogriješila. Moja Promjena je promijenila i nju i ona više nije spremno osluškivala svaki moj trzaj.
People hearing without listening… - to je to.
Očito je samo čekala pravu priliku da mi to kaže. Isto tako i tata, koji se do tada u ulozi oca pojavljivao samo kad zagusti a inače je bio treće dijete u obitelji.
Ne znam zašto im se prošli vikend učinio pravom prilikom.
Plakala sam za Anom.
To se mami nije svidjelo jer bih po njenom trebala gledati sebe i biti sretna da nisam ja bolesna.
Odličan povod za svađu. Pokušala sam im objasniti da ja nisam poput njih i da me tuđa nesreća duboko pogađa. Njima to nije jasno.
Na vidjelo su izašle i neke druge do tada nedirnute teme, između njih i Promjena.
Njima se ne sviđa ništa na meni. Ništa. Po njima sam predebela. Do sada sam trebala ne samo magistrirati nego i doktorirati. Trebam se udati i rađati djecu. To bi mi trebao biti cilj. Moj život im je potpuni promašaj. Isto tako i bratov.
Po ne znam koji put sam čula tatu kako izgovara famoznu rečenicu „Bog me kaznio ovakvom djecom“, ali nikada nije zvučalo ozbiljno kao sada. Mogla bih sada nanizati hrpu protuargumenata koje sam/smo iznijeli ali nemam ni volje ni snage. Glupo je i jadno da se tako odnose prema nama. U najmanju ruku nismo to zaslužili. Imali smo oboje svojih promašaja i pogrešnih poteza ali to je daleko od toga da smo „loša djeca“.
Moram pronaći način da me ovakvo njihovo ponašanje ne dira i ne boli. Radim na tome od ponedjeljka i zaključila sam da trebam pomoć. Ne mogu se othrvati krivnji koju osjećam zbog njihovog nezadovoljstva.
Upravo oni su me odgajali da trebam uvijek biti svoja i stajati iza svega što kažem ili učinim. Za njih dvoje očito vrijede neka druga pravila. Trebam slušati njih jer samo oni znaju što je najbolje za mene, ja nikako. Kao da je vrijeme stalo i ja sam još uvijek njihova desetogodišnja curica.
Teško se mirim s time. Voljela bih da smo u stanju pričati kao ravnopravni odrasli ljudi i sve nesporazume mirno riješiti. Za sada ja to nemoguće, ali svjesna sam toga i intenzivno radim na novoj Promjeni, svidjelo se to njima ili ne.
Za početak sam promijenila pozadinu bloga. Ove zvjezdice su mi jako lijepe. Obrisala sam suze jer mi nisu donijele prosvjetljenje i(li) olakšanje. Pomaže mi smijeh. Dosta se smijem. Danas je jako lijep dan, iako je hladno. Petak je i još malo sam gotova s poslom. Dobila sam plaću pa idem u nabavku potrepština za Zverke. To me najviše raduje. Trebam i nove zimske cipele, ali nisam još vidjela niti jedne koje mi se sviđaju. Želim ljubičaste, ali ih ne nalazim. Ne znam zašto me primila ta ljubičasta boja. Djeluje nekako smirujuće a opet toplo. Kupila sam i ljubičastu boju za kosu, Noir Ultra-Violine. Ošišala sam se, opet asimetrično. Ostavila sam dugi pramen u šiškama s lijeve strane a s desne i iza sve stepenasto skratila. Možda će boja ispasti pretamna za moj blijedi kraljevski ten, ali ne zabrinjavam se time.
Mislim da je ono Anino „Želim život!“ unijelo veliku Promjenu u moj život. Postoje bića, stvari i pojave koje su bitne, manje bitne i posve nebitne, a na meni je da ih naučim razlikovati.
Zbilja želim život. Volim život. Volim SVOJ život. Volim i SEBE. Takvu kakva jesam. Baš takvu kakva jesam. Ovo je nova mantra za vikend.
Post je objavljen 01.12.2006. u 15:47 sati.